Smiljka: Zahtijevam 1.500 eura mirovine, Tatjana: Radim da mentalno ne zakržljam

Rad uz mirovinu jedna je od tema koja među našim čitateljima izaziva potpuno suprotne reakcije. Jedni smatraju da bi nakon desetljeća rada umirovljenik konačno trebao odmarati i imati mirovinu dovoljnu za normalan život. Dapače, zazivaju zabrane rada u mirovine kako se ne bi remetila komocija onih koji ne žele raditi.

Istovremeno drugi žele nastaviti raditi, ostati aktivni i dodatno zaraditi. Dva gotovo suprotna pogleda poslale su nam umirovljena manualna radnica Smiljka i profesorica Tatjana.

Smiljka: Imam pravo ležati do kraja života

Smiljku posebno ljuti učestalo pisanje o mogućnostima rada umirovljenika. Smatra da se time stvara dojam da čovjek koji je završio radni vijek ponovno mora dokazivati svoju vrijednost radom.

„Sramotno je koliko pokušavate natjerati penzionere da rade. Vidi se da radite za Vladu i da stalno gurate priču kako bi umirovljenici trebali ponovno na posao i da ako ne radiš onda ne vrijediš. Ja sam svoje odradila. Imam pravo ležati do kraja života, a država mi je dužna to platiti jer sam plaćala doprinose. Ja sam to zaradila“, napisala nam je velikim slovima.

Od premijera Andreja Plenkovića (HDZ) zato ne očekuje nove mogućnosti zapošljavanja umirovljenika, nego bitno veće mirovine. „Zahtijevam mirovinu od 1.500 eura jer se bez toga danas ne može normalno živjeti. Ja sam Plenkovićev poslodavac, a ne on moj, pa da mu sada idem čistiti kafiće kao neke moje prijateljice koje su pod stare dane morale ponovno početi raditi. Umrla bih od srama da se sada prijavljujem na posao i da svaki dan ponovno moram ići raditi. Kako bih prošla pored susjeda na cesti?“

Za Smiljku je važna i činjenica da nisu svi radni vijek proveli na poslovima koje je moguće bez većeg opterećenja nastaviti raditi u starijoj dobi. „Kako bih unukama objasnila da baka mora raditi, a stara je? Zar mojih 35 godina rada nije bilo dovoljno? Nismo svi lupali štambilje. Neki su se pošteno naradili i sve što od ove države očekuju je da im da minimum 1.500 eura penzije da se mogu najesti.“

Mirovina za more i užitke, a ne novi posao

Smiljka mirovinu vidi kao razdoblje života u kojem bi čovjek trebao imati vremena i novca za ono što tijekom radnog vijeka nije mogao.

„Umirovljenici bi trebali putovati, vidjeti mora i užitaka, živjeti kao normalni umirovljenici“, navodi. Iz njenog je pisma vidljivo da ne gravitira prema Louvreu, MoMi ili Guggenheimu, već planove za budućnost veže uz neke druge prizemnije ideale.

„Samo se u Hrvatskoj očekuje da penzioner sjedi doma, broji svaki euro, a onda mu se još govori da bi trebao raditi. Nigdje u svijetu umirovljenici ne rade, samo je pametan Plenković to izumio. Ne želim posao, hoću svoje pare! A ‘ko je ljenčario kroz radni vijek, nek’ radi u mirovini i misli da je pametan.“

Brojke ruše tvrdnju da umirovljenici rade samo u Hrvatskoj

Ipak, Smiljka je jedna od brojnih umirovljenika koji stvarnost žele prilagoditi vlastitim očekivanjima. Rad u mirovini nije hrvatska posebnost, a Hrvatska je po nastavku rada nakon početka primanja starosne mirovine zapravo bila ispod prosjeka Europske unije.

Prema Eurostatu, 2023. je nakon početka primanja starosne mirovine nastavilo raditi 13 posto stanovnika EU-a u promatranoj skupini od 50 do 74 godine, dok je u Hrvatskoj udio bio pet posto. U Estoniji je nastavilo raditi 54,9 posto, Latviji 44,2 posto, Litvi 43,7 posto, Švedskoj 37,6 posto, Finskoj 28,6 posto, a Češkoj 27,5 posto. Eurostat navodi i da su najčešći razlozi za nastavak rada bili zadovoljstvo radom i osjećaj produktivnosti, koje je navelo 36,3 posto ispitanika, te financijska potreba, koju je navelo 28,6 posto.

Profesorica Tatjana: Ne želimo mentalno ni tjelesno zakržljati

Sasvim suprotno od Smiljke, profesorica Tatjana na našim je društvenim mrežama iznijela sasvim drukčiji pogled. Njoj ne smeta što ljudi ne žele raditi u mirovini, nego stav prema onima koji to žele.

„Nažalost, u Hrvatskoj rad uz mirovinu nije tema. Cijenim vaš trud, ali kod nas vlada taj mentalitet: ‘Ja sam se naradila, nisam luda da dalje radim u penziji.’ Nas koji radimo smatra se nekakvim fanaticima koji nemaju drugog smisla u životu osim radoholičarenja, a nije tako. Mi imamo tražene struke i znanja koja možemo prenijeti mladima. A uz to ne želimo mentalno, a ni tjelesno zakržljati.“

Tatjana rad nakon umirovljenja vidi kao osobni izbor i mogućnost koja joj odgovara, a vlastiti standard ne želi temeljiti na očekivanju da će ga netko drugi povećati. „Osobno sam zadovoljna da ta mogućnost postoji. Cijeli život radim nekoliko poslova uz svoj redovni i svjesna sam činjenice da se valja ‘uzdati u se i u svoje kljuse’ ako si želiš poboljšati standard.

“Prosječna mirovina neće ničim izazvana narasti”

„Ta imaginarna očekivanja da će prosječna mirovina ‘ničim izazvana’ najednom narasti na tih obećanih 800 ili koliko već eura su iluzija“, kaže jasno.

Posebno je pogađaju komentari kojima se nastavak rada u mirovini prikazuje kao dokaz da se netko ranije nije dovoljno naradio. „Raditi u mirovini ne znači da čovjek nije ništa radio cijeli život. Nekima posao i dalje donosi zadovoljstvo, dodatni prihod i osjećaj da njihovo znanje još nekome koristi“, zaključuje.