Vijesti
Znate li čitati sastav proizvoda? Prvi sastojak otkriva najviše
Prva tri sastojka, udio šećera i cijena po kilogramu otkrivaju više od velikih natpisa na ambalaži. Oznake light i bez dodanog šećera lako je pogrešno protumačiti.
Deklaracija na proizvodi izgleda kao niz sitnih slova koje je teško pročitati, no upravo se na njoj kriju informacije koje mogu pokazati što zapravo kupujemo. Nutricionist Marko Šimić, s portala Nutribrat, savjetuje da se prije svega pogleda popis sastojaka, i to njegova prva tri mjesta.
Sastojci se navode silaznim redoslijedom prema masi u trenutku dodavanja u proizvodnji pa ono što je na početku popisa uglavnom čini najveći dio proizvoda. „Prvo me zanima popis sastojaka, točnije njegova prva tri mjesta. Odmah zatim provjeravam nutritivnu tablicu na sto grama jer se jedino tako dva proizvoda mogu pošteno usporediti. U toj tablici me najviše zanimaju šećeri, sol i bjelančevine.“
Nakon toga treba pogledati postotak ključnog sastojka. Na primjer, koliko je voća u voćnom jogurtu, jetre u pašteti ili lješnjaka u namazu. Taj je podatak obvezan kada se sastojak ističe u nazivu ili slikom na ambalaži.
Šećer nije samo “šećer”
Šimić upozorava i na jednu čestu zamku: šećer se u popisu sastojaka može pojavljivati pod različitim nazivima. Ako su na popisu šećer, glukozno-fruktozni sirup, dekstroza i koncentrat voćnog soka, svaki od njih pojedinačno može biti niže na popisu, iako ih ukupno može biti puno. Zato popis sastojaka treba čitati zajedno s nutritivnom tablicom koja pokazuje ukupnu količinu šećera.
„Redoslijed ipak ima granice. Pokazuje čega je više, ali ne i koliko, a sastojci kojih ima manje od 2 posto smiju se na kraju popisa navesti bilo kojim redom“, kaže Šimić.
Dugačak popis ne znači nužno loš proizvod
Jedna od čestih zabluda jest da je proizvod s kraćim popisom sastojaka automatski bolji. Ali nije tako. Proizvod od samo tri sastojka može sadržavati šećer, biljnu mast i kakao, dok musli od zobenih pahuljica, orašastih plodova, sjemenki i sušenog voća može imati deset sastojaka, a nutritivno biti znatno bogatiji. Duljina popisa govori koliko je komponenti u proizvod ušlo, ali sama po sebi ne govori ništa o njihovoj kvaliteti.
E brojevi nisu uvijek loši
Slično vrijedi i za famozne E-brojeve. Naš sugovornik objašnjava da oznaka E znači da je tvar prošla procjenu sigurnosti i odobrena je u Europskoj uniji za određene kategorije hrane i količine.
Tako su, primjerice, E300 vitamin C, E330 limunska kiselina, E440 pektin, a E160a beta-karoten. Sustav se pritom neprestano preispituje. Titanijev dioksid, E171, izbačen je iz hrane 2022. godine nakon nove procjene Europske agencije za sigurnost hrane. „Sam E-broj ipak nije ocjena proizvoda, nego podatak koji dobiva smisao tek uz ostatak popisa“, kaže nutricionist.
Kod određenih skupina potrošača ipak treba obratiti pozornost na pojedine aditive. Osobe s astmom ili osjetljivošću na sulfite trebaju paziti na oznake od E220 do E228, dok se dugoročni učinci dijela emulgatora na crijevnu mikrobiotu još istražuju.
Prednja strana je reklama, stražnja obveza
Posebno treba biti oprezan s velikim natpisima na prednjoj strani pakiranja. „Prednja strana ambalaže je reklama, a stražnja obveza“, slikovito objašnjava Šimić. Tvrdnje poput „bez dodanog šećera“, light ili „izvor proteina“ imaju zakonski definirano značenje, ali ono nije uvijek jednako onome što kupac iz njih intuitivno zaključuje.
Primjerice, „bez dodanog šećera“ ne znači da proizvod nema šećera. Takav proizvod ne smije sadržavati dodane šećere ni drugu namirnicu koja služi za zaslađivanje, ali prirodno prisutni šećeri ostaju. Vrećica sušenih marelica ili grožđica može zato imati tu tvrdnju, a istodobno sadržavati više od 50 grama šećera na sto grama.
Light može biti vrlo kaloričan
Light također ne znači automatski manje kalorija. Proizvod mora imati najmanje 30 posto manje neke karakteristike u odnosu na sličan proizvod i mora biti navedeno čega ima manje. Ako je riječ o masti, dio nje može biti zamijenjen škrobom ili šećerom pa energetska vrijednost može ostati blizu onoj klasičnog proizvoda.
Kod tvrdnje „izvor proteina“ uvjet je da bjelančevine daju najmanje 12 posto energije, dok za „visok udio proteina“ treba biti najmanje 20 posto. To ne govori koliko proteina potrošač zapravo dobiva u jednoj porciji. Keks ili pločica od 30 grama s takvom oznakom tako može sadržavati manje od četiri grama bjelančevina.
Prirodno nije uvijek bolje
Ni riječ „prirodno“ sama po sebi nije garancija da je proizvod bolji. Šimić upozorava da ona nema posebnu zakonsku definiciju kada se koristi samostalno i ne znači ni nutritivno vrjedniji ni manje prerađen proizvod. „I šećer i sol su prirodni“, kaže Šimić.
Slično treba gledati i oznaku „bez konzervansa“. Sol, šećer, ocat ili limunov sok mogu imati konzervirajuću ulogu, a kod nekih kategorija proizvoda konzervansi ionako nisu dopušteni. Zato je važno pročitati cijeli popis sastojaka, a ne samo prednju stranu ambalaže.
Jeftinije ili skuplje: što zapravo plaćamo?
Kada uspoređujemo dva proizvoda iste kategorije, Šimić savjetuje da se prvo pogleda cijena po kilogramu ili litri. To je posebno važno kod različitih veličina pakiranja. Kod konzervirane hrane treba obratiti pozornost i na masu ocijeđenog proizvoda.
Tek tada dolaze sastojci. Ako skuplji proizvod na prvom mjestu ima ključni sastojak, a jeftiniji vodu, škrob ili šećer, viša cijena može imati podlogu. Važni su i postoci ključnog sastojka: pašteta s 30 posto jetre i ona s 15 posto nisu ista stvar, kao ni namaz s 13 i onaj s 40 posto lješnjaka.
Kod mesnih prerađevina treba pogledati količinu bjelančevina, kod žitarica i pekarskih proizvoda šećere i vlakna, a kod gotovih jela i salama sol.
„Uz robnu marku vrijedi pronaći i pravi naziv proizvoda, koji je često otisnut sitnije. Voćni sok, nektar i voćni napitak razlikuju se po udjelu voća, a proizvod od biljne masti koji izgleda poput sira ne smije se nazivati sirom“, savjetuje Šimić.
Na kraju, ako su popis sastojaka i nutritivna tablica dvaju proizvoda gotovo jednaki, moguće je da razliku u cijeni plaćamo uglavnom kroz marku i ambalažu. „Skuplji proizvod ima smisla kad deklaracija pokaže zašto je skuplji“, kaže Šimić.
Ne zanemarujte rok trajanja
Iz Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu (HAPIH), pak, podsjećaju da je jedna od prvih stvari na koju treba obratiti pozornost upravo rok trajanja. Oznake „upotrijebiti do“ i „najbolje upotrijebiti do“ nemaju isto značenje.
„Upotrijebiti do“ odnosi se na sigurnost hrane. Nakon tog datuma hrana se više ne smije konzumirati jer može uzrokovati zdravstvene tegobe. Ta se oznaka, među ostalim, nalazi na svježem mesu, ribi, mlijeku te svježim i mekim sirevima. „Najbolje upotrijebiti do“ odnosi se na kvalitetu. Takva se hrana nakon navedenog datuma može konzumirati ako je pravilno skladištena, u zatvorenom i neoštećenom pakiranju te prema uputama proizvođača, iako se okus i tekstura mogu promijeniti.
HAPIH pritom upozorava da treba pročitati i naziv proizvoda, popis sastojaka, osobito zbog alergena, kao i upute o čuvanju i pripremi. Važno je pogledati i ambalažu: oštećena, napuhnuta ili nepropisno zatvorena ambalaža može upućivati na nepravilno skladištenje ili kvarenje proizvoda.
Podaci HAPIH-ova istraživanja o higijenskim navikama u hrvatskim kućanstvima iz 2022. pokazuju da rok trajanja uvijek ili ponekad provjerava 94 posto ispitanika, dok njih 88 posto prati upute na pakiranju o skladištenju i pripremi. Ipak, 15,4 posto ispitanika navelo je da koristi namirnice nakon isteka oznake „upotrijebiti do“, dok je nakon „najbolje upotrijebiti do“ hranu koristilo 39,6 posto ispitanika.
Sporne deklaracije završile su i na sudu
Na kutiji čaja Teekanne bile su maline i cvjetovi vanilije. Čaj nije sadržavao ni jedno ni drugo, pa ni arome dobivene iz njih. Popis sastojaka navodio je prirodne arome s okusom maline i vanilije. Sud EU-a 2015. godine presudio je da točan popis ne mora biti dovoljan da ispravi zavaravajući dojam ambalaže. Je li taj čaj zavaravao kupce, trebao je ocijeniti njemački sud.
U aferi s konjskim mesom 2013. godine ono je pronađeno u Tescovim goveđim hamburgerima i Findusovim zamrznutim goveđim lazanjama. Britanska Agencija za standarde hrane navodi da su diljem Europe povučeni milijuni proizvoda.
Talijanski regulator 2015. godine izrekao je ukupno 1,05 milijuna eura kazni proizvođačima San Carlo, Amica Chips, Pata i Ica Foods. Čipsevi San Carlo „Autentica trattoria all’olio di oliva” i Pata „Da Vinci chips” isticali su maslinovo ulje, premda ga je bilo znatno manje od drugih biljnih ulja. Sporne su bile i tvrdnje o manjem udjelu masti i ručnoj izradi. Kazne nisu odštete kupcima.
Talijanski regulator kaznio je i Lidl s milijun eura zbog ambalaže tjestenine Italiamo i Combino. Tjestenina je bila proizvedena u Italiji, što su natpisi i slike na pakiranju naglašavali. Pšenica je, međutim, dolazila iz zemalja EU-a i izvan nje, a taj se podatak nalazio na poleđini. Lidl je osporio kaznu. Sud EU-a u travnju 2026. presudio je da se takvo označavanje može sankcionirati kao zavaravajuća poslovna praksa, dok o Lidlovoj žalbi konačno odlučuje talijansko Državno vijeće.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
