Jadranka uzgaja hranu bez umjetnog gnojiva: ‘Prodajem ono što bih i sama jela’

Gospođu Jadranku Zahirović (67) zatekli smo kako obilazi posljednje ovogodišnje rajčice na imanju oko kuće s kojeg puca pogled na opjevane zagorske brege. ”Samo malo pričekajte, već se treći put danas moram presvući“, uzviknula je kad smo došli u posjetu. Kasnije kroz smijeh govori da je svaki dan u vrtu od rane zore, kada voćnjak i povrtnjak obilazi još u pidžami.

Iako je rođena u Krapini, Jadranka je od srednje škole živjela u većim gradovima. Sa suprugom je jedno vrijeme bila u Splitu gdje su im se rodili sinovi Senad i Sead, a potom su se preselili u Zagreb. Nakon 18 godina života i rada u gradu odlučili su se vratiti na selo. Kuću u zaseoku Mirkovec kupili su prije 25 godina, a Jadranka je još godinama, sve do mirovine, svakodnevno putovala na posao u Zagreb.

Od tuge do OPG-a

”Radila sam u smjenama na poslu njegovateljice u Psihijatrijskoj bolnici Jankomir. Malo je reći da je posao zahtjevan, zato mi je godilo vraćati se u seoski mir. Ubrzo smo sa suprugom počeli saditi voće i povrće za vlastite potrebe.”

“No sve se promijenilo 2010. godine kad je preminuo. Shvatila sam da se moram dodatno nečim zaokupiti kako ne bih mislila samo na tugu i bezizlaznost i odlučila sam otvoriti OPG. Tri godine kasnije otišla sam u obiteljsku mirovinu i dodatno proširila proizvodnju“, doznajemo od ove aktivne umirovljenice.

Samo otvaranje OPG-a je teklo glatko. ”Zahtjev sam podnijela u podružnici Agencije za plaćanja u poljoprivredi u Krapini. Bili su vrlo susretljivi i pomogli mi oko svega, a od predaje zahtjeva do rješenja prošlo je tek oko mjesec dana. Odmah sam se dala na posao i počela prodavati na kućnom pragu. Kad se godinama poslije iz Zagreba vratio sin Senad, koji si je napravio kućni ured, u slobodno se vrijeme i sam priključio poslu pa smo ga upisali kao člana OPG-a.“

Posla ne ponestane

”Danas za prodaju uzgajamo jagode, rajčice, papriku, krastavce, a u proljeće u plasteniku sadimo flance. Imamo i 350 grmova kupina, s kojih godišnje uberemo između 1.200 i 1.500 kilograma bobica. U voćnjaku je oko 35 stabala jabuka koje prerađujemo u naš vrlo traženi ocat. Uz tri starije trešnje zasadili smo još 12 novih. Sin se počeo baviti pčelarstvom i ove je godine prezadovoljan s 80 kilograma izvrsnog bagremova meda“, govori nam.

”Proljetni radovi su teški dok se zemlja ne pripremi za sadnju. Sami pravimo bio gnojivo i kosimo, ljeti beremo i prodajemo, a najesen slijede orezivanje, krečenje stabala, posao oko pčela i malčiranje. Kuham marmelade i pekmeze, pravimo ocat, beremo lješnjake i orahe. Zima prođe začas, a u veljači već sadimo flance jer za njima postoji velika potražnja. Ne sjećam se kad sam imala besposlen cijeli dan“, kaže vlasnica OPG-a.

Složna šestočlana obitelj

Gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna pa s gospođom Jadrankom u kući osim Senada živi i drugi sin Sead s obitelji. ”Sretna sam i ponosna na veliku i složnu obitelj. Snaha Glyzel porijeklom je s Filipina, obrazovana je medicinska sestra i vrlo lijepo odgojena, radišna i brižna majka. Imaju dvoje djece, sedmogodišnju Belu i Leonu koja ima tek dva mjeseca“, kaže ozarena lica.

Unučica Bela vrzmala se oko nje dok smo razgledavali imanje, a za vrtnim stolom sjedila joj je u krilu. ”Bela je stalno sa mnom u poslu. Sve je zanima, u svemu sudjeluje. Ona je ta koja se i na praznicima rano budi i dođe za mnom na vrt u pidžami“, smije se ponosna baka Jadranka.

I djeca vole život na selu

Vodi nas Bela do dvije tegle u koje je proljetos posadila svoje prve lubenice. Jednim se ukusnim plodom obitelj već zasladila, a drugu čekaju da dozrije. ”Kad sam bila mala sadila sam samo cvijeće, a sada već mogu sve“, kaže ushićeno.

Na njihovom se imanju, kaže gospođa Jadranka, nikada nije upotrebljavalo umjetno gnojivo. ”Prirodno gnojivo pripremamo od poljske trave, koprive, gaveza, preslice, ambrozije i ljuski bijelog luka. Sve kratko prokuhamo, ostavimo da se ohladi i tako dobiveni koncentrat potom razrjeđujemo vodom, a omjeri ovise o tome koristimo li gnojivo za zalijevanje ili prskanje biljaka po listovima“, doznajemo. Oko biljaka ostavljaju i svježe pokošenu travu te malčiraju, jer sijeno zadržava vlagu pa ni ovogodišnja suša nije ugrozila urod.

Zna da plodovi možda nisu lijepi, veliki niti trajni kao što bi bili da stavlja ”umjetnjak“, a problem im stvaraju i stršljeni i ose koji ih oštećuju. ”Prije svega želim prodavati ono što bih i sama pojela. Najsretnija sam kad vidim unuku kako ujutro ubere jagodu i odmah je pojede, bez pranja, a isto tako voli trešnje, kruške, jabuke petrovke, kupine. Slatkiše uopće ne jede, valjda nema potrebu za njima uz toliko voća“, govori nam.

”Nigdar ni bilo da ni nekak bilo’

Ovaj mi je posao u duši i volim ga. Zarada je tu ako nisi pohlepan. U svaku sezonu krećem s nadom i vjerom da će biti dobro i da će uspjeti. Dogodi se nevrijeme, srne nam pojedu mahune, blitvu i jagode, a jeleni po voćkama dolaze češati rogove pa oštete koru. Ali uvijek kažem da će se Bog pobrinuti da nešto ostane i tako i bude. Nigdar ni bilo da ni nekak bilo“, zaključuje vrijedna umirovljenica Jadranka.

Ovaj članak objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.