Zagrepčanka uživa sa 610 eura mirovine: ‘Na cvijeću i kapučinu ne štedim’

Kasni je rujan, vrućine su napokon iza nas, a umirovljenici su odahnuli. U podne je zagrebačka tržnica, zbog rekonstrukcije Dolca premještena na Splavnicu, prepuna. Cvjećari su sada na samom Trgu bana Jelačića, a ondje smo zatekli i gospođu Božicu, koja je kupovala ciklame za balkon i suncokrete za vazu.

”Na mnogočemu štedim, ali povrću, cvijeću i kapučinu ne. To su mi mali gušti koje si još mogu priuštiti. Ostalo bog zna što i ne mogu. Prava je kontradikcija živjeti u centru Zagreba, svaki dan šetati prema Dolcu i prolaziti Ilicom pokraj petsto trgovina, a kao umirovljenik si iz njih ništa ne moći priuštiti. Ni u jednu ne zalazim, niti idem u trgovačke centre. Nedostižni su mi”, govori nam gospođa Božica.

Pokazuje nam što je već kupila – tikvu za juhu, vezicu kopra i pola kilograma mahuna. Kad kupi cvijeće, sjest ćemo, kaže, na kavu, ona časti.

34 godine staža, 610 eura mirovine

”Za 34 godine rada u ugostiteljstvu primam nešto preko 610 eura. Od onih sam koji će prvo platiti režije, pa domaću hranu, cvijeće, pa kavu u gradu, tim redoslijedom. Toga se ne odričem, ali više i ne pomišljam na ništa izvan toga”, govori dok sjedamo na terasu kafića.

Eksperimentirala sa second hand trgovinama

Na pitanje mame li je ipak modne trgovine duž glavne zagrebačke ulice, odmahuje glavom. ”U trgovine s odjećom zbilja ne zalazim, prođe i cijela godina da ne pogledam ni nove hlače ni cipele. Kad su došle ove second hand trgovine, jedna je bila u prizemlju moje zgrade. Bila mi je to novost i nisam se mogla načuditi kako se danas žena može jeftino odjenuti.”

”Sjećam se kad moja majka dala krojiti odijelo sa suknjom kod krojača, o budžetu se ozbiljno razgovaralo za stolom. Do vremena kad sam ja počela raditi, već je bilo više konfekcije, no nije bila jeftina. A danas rabljeni sako i suknju kupite za 2 ili 3 eura, a ako imate sreće, još je i pristojne kvalitete”, govori dotjerana zagrebačka umirovljenica.

Kroz ironičan osmijeh priznaje i da si je nakon nekoliko kupljenih komada rabljene odjeće stvorila novi problem. ”Čovjek kad vidi da je sve po jedan euro dođe u napast svako malo ući i kupiti nešto, makar jednu stvar, ako treba i na silu”, smije se.

”Onda se tu nakupi odjeće koju nosiš i ne nosiš, na kraju kad pogledam tu hrpu kažem ‘Što ću, za Boga miloga, s tim krpetinama’. Zato sam se nakon prvotnog zanosa vratila na onu dobru staru izreku koja kaže manje je više”, kaže iskreno.

Čudi se djevojkama s kapuljačom na glavi

Žao joj je što na ulicama više ne viđa pravu eleganciju. ”Šteta što današnje djevojke ne znaju kako je kad ti šnajder skroji haljinu u kojoj je ženu milina vidjeti. Pogledajte oko nas koliko je djevojaka u širokim trenirkama i s kapuljačama na glavi, kakva je to moda. Jel’ to vama lijepo?”, pita dok klima glavom u znak neodobravanja.

”Ja i sa 74 godine pazim u čemu hodam po ulici. Neću kupiti cipele koje ne sliče na ništa jer su jeftine. Radije ću sedmu godinu nositi krasne Alpinine koje sam platila još u kunama. To je kvaliteta. Došla mi je neki dan unuka i rekla da joj se na natikačama koje je kupila proljetos odvojio cijeli prednji dio potplata i mora ih baciti. Koštale su 40 eura, zar je to malo? Jadni današnji roditelji uz ovu potrošnu robu i brzo mijenjanje trendova“, kaže iz perspektive bake.

‘Dozvala sam se k pameti’

Promatra prolaznike, zamišljeno kaže da ima osjećaj kako su ljudi sve više frustrirani jer gledaju druge koji žive u luksuzu ili se barem tako prikazuju. ”Nekoć sam i sama imala nerealne težnje i vječito bila nezadovoljna. U penziju sam otišla s 58 godina i maštala da ću putovati i plandovati, ali realnost me brzo ošinula. Srećom, brzo sam se dozvala k pameti. Davno sam se rastala i živim sama pa sam si posložila prioritete, ali i ono u čemu danas uživam“, govori.

Dotakle smo se i poznije starosti, kaže da se zapisala u dom za starije. ”Dom bi, dok dođem na red, mogao dodatno poskupjeti pa penzija neće biti dovoljna. Zato štednju ne diram. Prije sam mogla nešto stavljati sa strane od svake penzije, deset eura je deset eura, ništa je ništa. Sada uz ove visoke cijene struje i plina, a osobito hrane, sve teže stavljam i euro sa strane”, otkrila je.

Treba znati posložiti kockice u glavi

“Zar nisu prekrasni ovi suncokreti, stan će odmah živnuti. Evo, ovo su moji gušti. Na plac idem svaki ili svaki drugi dan i uvijek sjednem na kavu, sama ili s nekom poznanicom. Zašto bih kukala? Imam svoj mir, nitko mi ne kvoca niti me tlači. Da sam si barem ranije u životu tako posložila kockice u glavi, bila bih sretnija“, zaključuje gospođa Božica dok okreće lice prema ugodnom rujanskom suncu.