‘Mislila sam da će biti lakše biti baka nego majka. Teže mi je!’

Često u svakodnevnim razgovorima čujemo bake i djedove kako se hvale da su s unucima puno opušteniji nego što su bili kao mladi roditelji, kada su bili neiskusni i zaokupljeni svakodnevnim obvezama. No mnogi će iskreno priznati i da se, osobito dok su unuci još jako mali, u njima nakuplja posebna vrsta strepnje.

„Mislila sam da će biti lakše biti baka nego majka. Sad kad sam napokon i to dočekala, mogu reći da mi je na mnogo načina čak i teže jer previše strepim. Svi su moji strahovi izbili na površinu kad je unučica prvi put ostala kod mene na čuvanju dva dana. Bio je to ujedno i prvi put da je prespavala negdje bez roditelja“, opisuje baka Stephanie Davis, po zanimanju psihologinja, za Business Insider.

Kad misli stvaraju najgore scenarije

„Dok sam sićušnu bebu nosila niz stepenice, kroz glavu mi je prolazila misao koja mi prije 30 godina nikada ne bi pala na pamet: što ako je ispustim? Čvrsto sam je privila uz sebe, otjerala užasavajuću misao iz glave i nastavila prema kuhinji kako bih zagrijala izdojeno mlijeko koje je ostavila snaha“, opisuje svoje strahove.

U kuhinji, novi strah. „Dok sam joj zagrijavala vodu za bočicu, počela sam brinuti: što ako je opečem? A noću sam se nekoliko puta trgnula iz sna, uvjerena da sam prespavala njezin plač, i u strahu se pitala što ako me trebala, a ja je nisam čula“, opisuje.

„Tijekom dana zamišljala sam nove katastrofe. Pitala sam se što bi se dogodilo da mi sklizne iz ruku u kadi ili da pas postane ljubomoran i ugrize je. Brinula sam da bi se pod mojim nadzorom moglo dogoditi bilo što što bi joj zauvijek promijenilo život“, nabraja iskreno.

Nekad je bila blaženo neiskusna

Mislila je, kaže, da će dobivati svu ljubav i zabavu, a pritom neće imati svu odgovornost koju nosi roditeljstvo. Sada priznaje da joj se čini kao da je svega dvostruko više. „Svega sam svjesna. Kad bi se nešto dogodilo unuci, ne bih bila slomljena samo ja. Morala bih gledati kako sin i snaha prolaze kroz tu bol. Ne mogu ni zamisliti koliko bi to bilo teško i strašno“, priznaje.

Objašnjava da se mnogi strahovi do zrele dobi razviju upravo kroz životna iskustva. „Kad sam postala majka, bila sam mlada, puna energije i blaženo neiskusna. Za svoju sam djecu imala samo lijepe snove i velike planove. No tijekom desetljeća gledala sam prijatelje kako gube djecu, bolesti su se pojavljivale bez upozorenja, a nesreće u trenu mijenjale živote, pa su s godinama strah i pesimizam postali dio mene“, kazala je.

Možda sada znam previše

Sada, kaže, mnogo više toga zna. „Imam diplomu iz psihologije i osjećala sam se spremnom odgojiti samouvjerenu i emocionalno zdravu djecu. Znala sam razlikovati ponašanje od osobnosti i poticati trud, a ne osjećaj da im nešto pripada. Znala sam da se trebam usredotočiti na ljubav i dobre vrijednosti. Sada znam da ni sve to nije jamstvo da će sve biti u redu“, ističe ova majka i baka.

Kao životna trenerica mnogima je pomogla otkriti iskustva iz djetinjstva koja su im oblikovala uvjerenja i osjećaj identiteta. „Kod uspješnih odraslih ljudi najčešće se ne radi ni o čemu dramatičnom. Većina roditelja bila je brižna i posvećena, samo nisu znali da neki sasvim običan događaj može postati presudna uspomena za dijete. To me naučilo da svaka interakcija može imati težinu.“

Svaku riječ prati preispitivanje

Zato joj se sada u igri s unucima po glavi motaju svakakve misli. „Toliko mi se pitanja roji po glavi. Jesu li moje zadirkivanje shvatili na pogrešan način ili su moje riječi ohrabrenja možda doživjeli kao kritiku? Je li se vidjelo moje nestrpljenje kad su me prekinuli? Pomažem li im previše i šaljem li im poruku da nisu sposobni? Pomažem li im premalo i šaljem li im poruku da ne zaslužuju podršku? Sve me to zna opteretiti“, kazala je.

No kad strahove uspije ostaviti po strani, voli se opustiti i pridružiti unucima u njihovim svjetovima igre, kamiona, crteža i priča. „Uz njih ponovno učim, a sada za to imam i vremena i mudrosti. Moja je misija voljeti ih bezuvjetno i pobrinuti se da to znaju“, zaključuje baka.