Goran Milić: Zašto se dvjesto, tristo tisuća hrvatskih umirovljenika ne bi zaposlilo?

„Na referendumu smo glasali za samostalnost i za kapitalizam. I to je u redu. Ali do danas nismo prihvatili temeljna pravila kapitalizma”, misli ugledni novinar i urednik Goran Milić (80). Kapitalizam opisuje kao individualistički sustav u kojem se zna tržišna vrijednost proizvoda i čovjeka.

„Ljudi koji su imali slabiji učinak, manje radnih godina, trebaju razumjeti da u zemlji srednje razvijenosti ne mogu imati visoku mirovinu s kojom mogu udobno živjeti”, kaže za Glas umirovljenika.

Dodatni rad, pomoć djece i skroman život

Današnji položaj umirovljenika Milić povezuje s ratom, velikom krizom i ranim odlascima u mirovinu, sa ili bez otpremnine.

„Rat je promijenio puno toga. Istrošeni su mirovinski fondovi. Netko će reći da su pokradeni, ali ja ne znam da li su jugo dinari mogli biti sačuvani”, rekao je. Umirovljenicima, smatra, ostaje dodatno raditi, osloniti se na djecu i ljude kojima su pomagali te živjeti skromno.

Nadu, ipak, vidi u napretku države i svijeta te tehnološkoj revoluciji od koje bi i umirovljenici mogli imati koristi u bliskoj budućnosti. „Ova generacija umirovljenika je, nažalost, prošla kroz teže razdoblje nego kad su bila mirnija vremena.”

Milić, koji je posjetio 73 države, odnos roditelja i djece izdvaja kao jednu od razlika između Hrvatske i bogatijih zemalja. Uvjeren je da mladi u Hrvatskoj imaju najviše imovine u Europi, zahvaljujući i stanovima koje su naslijedili ili dobili od roditelja, a da su stariji među najsiromašnijima u Europskoj uniji. „Ovakvu situaciju možemo objasniti roditeljskom solidarnošću prema djeci. Uzvraćanje roditeljima od strane djece je minimalno, nažalost”, analizira za Glas.

Roditelji daju, djeca slabo uzvraćaju

U Norveškoj i Švedskoj, prema njegovu iskustvu, roditelji ne kupuju djeci automobile, a pomoć pri studentskom zaduživanju smatra se velikom uslugom. „U Skandinaviji roditelji ne kupuju djeci ni stanove niti mijenjaju velike stanove za male kako bi njihova djeca mogla živjeti u većem stanu.” U Americi, kaže, obiteljski odnosi ovise i o podrijetlu: obitelji talijanskog podrijetla uspoređuje s onima u Italiji, a engleskog i skandinavskog s obiteljima u njihovim matičnim zemljama.

„Život je težak i složen. U razvijenim zemljama i uređenim društvima za one koji zaista nemaju i ne mogu, pomoć je daleko izdašnija nego kod nas. Ako doista ne možeš i nemaš, država će ti pomoći da živiš dostojanstveno”, kazao je Milić.

“Pogledajmo Kinu i Japan, to su dva koncepta. U Kini je darvinizam, svi moraju raditi, tako ih se odgaja i uči od osnovne škole. Zapravo, od vrtića. Nekad je kod njih poslušnost bila ideološka, a sad više nije. Sad govorimo o disciplini prehrane, vježbanja i učenja. Trogodišnja djeca uče kuhati, a kod nas ljudi od 30 godina ne znaju skuhati jaje”, nastavlja.

Posao za dvjesto ili tristo tisuća umirovljenika

Dio rješenja za hrvatske umirovljenike vidi u mogućnosti da svoje iskustvo naplate radom nekoliko sati dnevno. „Djelomično rješenje za naše umirovljenike bi bilo kad bi mogli svoje iskustvo valorizirati na nekom poslu od 4 ili 5 sati na dan. Da to postane učestala praksa. Svatko tko je otišao u mirovinu ima veće iskustvo od onoga koji radi.”

Predlaže savjetodavne poslove, predavanje u školama i prenošenje iskustva mladim stručnjacima koji se zapošljavaju nakon fakulteta. Spominje i manje poslove od kuće za koje nisu potrebna ulaganja, a koji bi donosili dodatni prihod. „Zašto se dvjesto, tristo tisuća hrvatskih umirovljenika ne bi tako zaposlilo? Svatko, ama baš svatko, ima neki talent i neku mogućnost.”

Konkretne prijedloge očekuje od Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike te umirovljeničkih stranaka. No prepreku vidi i među samim umirovljenicima. „Među našim umirovljenicima vlada razjedinjenost. Ne smije sebičnost vladati, treba tražiti rješenja u nekim potpuno jednostavnim i logičnim stvarima”, zaključuje.