Skrb za ostarjele roditelje: ‘Iscrpljena sam kao maratonka koja se srušila na cilju’

Umirovljena nastavnica Marija Robić (65) iz Buševca kraj Velike Gorice nedavno nam je ispričala da je uz posao nastavnice skrbila i o oba roditelja.

„Otac je dugo bio teško bolestan, a majka je imala demenciju i godinama su bili vezani uz krevet. Nisam ih htjela dati u dom jer su seoski ljudi i ne bi to podnijeli. Tamo bi za dva, tri mjeseca umrli, a ja si nikad ne bih oprostila da ih nisam zadržala kod kuće. Bili su dobri roditelji i zaslužili su da se brinem o njima”, rekla nam je naša sugovornica.

Sličan osjećaj odgovornosti prema roditeljima, ali i iscrpljenost koju takva skrb nosi, opisala je i američka redateljica, scenaristica i producentica dokumentarnih filmova Michelle Boyaner, koja je skrbila o oba ostarjela roditelja.

„Sjedim ovdje, još uvijek iscrpljena i slomljena, poput maratonke koja se srušila nakon što je prošla ciljnu liniju. Razlika je u tome što sam ja istrčala maraton skrbi za oba svoja ostarjela roditelja tijekom posljednjih godina njihova života”, započela je ispovijest za USA Today.

Majka je otišla, a poslije je trebala njezinu pomoć

Njezina se majka godinama borila s demencijom. Michelle je kao najstarija kći preuzela i dio odgovornosti za mlađu braću i sestre. „Mama je preminula 2017. godine, a njezin život s demencijom bio je pun kušnji, životnih lekcija i opraštanja. Obitelj je napustila kada su moja braća i sestre još bili mali, pa smo ih otac i ja odgajali. Kada se mamino stanje pogoršalo i njezin se svijet počeo sužavati, na mene je pao teret da stalno budem uz nju, pružam joj podršku, usmjeravam je i pomažem joj”, ispričala je.

„Kasnije se razbolio i tata, naš voljeni patrijarh. Bila mi je milost i čast pomagati mu jer je toliko toga učinio za svu djecu, uključujući i mene. Skrb me iscrpljivala do krajnjih granica, ali uzvratiti mu za sve što nam je pružio bilo je najmanje što sam mogla učiniti. Kao najstarija kći i svojevrsna sukapetanica u odgoju braće i sestara, znala sam da je to jedino ispravno što mogu učiniti”, rekla je.

Od liječnika do liječnika, pa sve ispočetka

Skrb za roditelje bila je, kaže, za nju usamljeno putovanje. „Kada se brinete o roditeljima, potpuno ste zaokupljeni njihovim kognitivnim poteškoćama, zdravstvenim problemima i beskrajnim odlascima liječnicima. Uvijek ista iritantna glazba koju slušate dok čekate da vam se netko javi u ordinacijama, osiguravajućim društvima i čekaonicama bila je dovoljna da me dovede do bijesa. Mislim da bi se mogla sastaviti kompilacija tih melodija i istražiti kako utječu na krvni tlak”, opisuje.

Budući da su roditelji živjeli više od sat vremena vožnje od nje, to ju je iskustvo, kaže, potaknulo da kao redateljica dokumentarnih filmova nekoliko godina snima dokumentarac o odrasloj djeci koja skrbe za ostarjele roditelje. „Razgovarala sam s obiteljima koje su prolazile kroz isto iskustvo, u nadi da ću stvoriti nešto što će ljudima pomoći da se osjećaju manje usamljeno i slomljeno”, ispričala je.

Roditelja više nema, ali iscrpljenost je ostala

„Ponovno mi se vraća ona slika kad sam se poput maratonke srušila nakon cilja, iscrpljena i obuzeta tugom. Otac je preminuo lani, ubrzo nakon što je pred sam kraj života doselio k meni. Još uvijek sređujemo njegove posljednje poslove i nastojimo ispuniti njegove želje.”

„Nedavno smo obilježili prvu godišnjicu njegove smrti. Okupili smo se na groblju s najbližim članovima obitelji, posvetili njegov nadgrobni spomenik i još jednom proslavili njegov život”, otkriva.

Ne mora baš sve ostati u vama

„Ako mogu izdvojiti jednu stvar kojoj me ovo iskustvo naučilo, onda je to strpljenje. Strpljenje s cijelim procesom, s roditeljima, ali i sa samom sobom. Mnogo toga neće ići po planu ili će biti teško i osjećat ćete se kao da ste potpuno sami. No zapamtite, niste sami.”

„Obratite se prijateljima ili potražite lokalnu grupu podrške za odraslu djecu koja skrbe o roditeljima. Razgovarajte o svemu kroz što prolazite i nemojte dopustiti da se osjećaji i brige gomilaju u vama. To će vam pomoći da pronađete više strpljenja i suosjećanja; prema cijelom procesu, sebi i roditeljima”, savjetuje.

Za kraj, svima koji se nađu u sličnoj situaciji poručuje: „Imajte na umu da ni vaši roditelji nikada nisu željeli da stvari budu takve. Vjerojatno su i sami uplašeni, posramljeni ili oboje. A kada ih više ne bude, kada nestanu stres, frustracije i obveze koje su zahtijevale toliko vašeg vremena, ostat će vam uspomene. Među njima će biti i sjećanje na to kako ste zajedno prolazili kroz to teško životno razdoblje, dajući sve od sebe i čineći najbolje što ste znali i mogli.”

A vi, jeste li se brinuli o ostarjelim roditeljima i što vam je u tom razdoblju bilo najteže?