Prati nas

Mozaik

Raspolaganje imovinom

Umirovljenici ne žele napustiti derutne stanove u centru, iako ih režije tjeraju u siromaštvo

Prošlogodišnji potresi koji su pogodili Zagreb, osim općenito lošeg stanja zgrada u zagrebačkoj gradskoj jezgri, u fokus su stavili još jednu, već dugogodišnju pojavu. Velike, stare, slabo održavane stanove u središtu grada naseljavaju stariji ljudi koji uglavnom žive sami, u neprimjerenim uvjetima. Iz mjeseca u mjesec oni muku muče i s plaćanjem režija, naročito troškova grijanja te često žive na rubu siromaštva, ali te stanove ne žele prodati i zamijeniti ih manjima. Kultura raspolaganja imovinom kako bi se osigurala sigurna i udobna starost, u našoj zemlji još nije zaživjela.

Objavljeno

|

foto: Sandro Bura

“Situacija se malo promijenila nakon potresa”, priča mi Ana Ostojić, iskusna zagrebačka agentica iz agencije Stator nekretnine “Ti ljudi su sada u velikom strahu – doživjeli su pravi šok, a i mnogi od tih stanova su ozbiljno oštećeni. Oni za popravke nemaju sredstava, a ako su dobili zelenu naljepnicu, ne mogu očekivati ni pomoć države”, pojašnjava Ana.

No, ako isključimo potres, govori mi, ova pojava ima i druge uzroke. “Ti stanovi su njihovi domovi, njihova djedovina ili čak pradjedovina. U njima su proveli čitav život, proživjeli sve važne životne događaje. Tu su se rodila njihova djeca, nerijetko i unuci i oni smatraju da ih moraju sačuvati i u njima ostati do kraja života.”

Mlađe generacije sklonije su promjenama, kaže Ana, iako, u našem je mentalitetu da kad negdje “zasjednemo”, mislimo da tamo moramo ostati doživotno. Teško i rijetko mijenjamo navike.

Oglas

Stariji sugrađani neskloni promjenama

“Često kada se stariji ljudi i odluče prodati takvu nekretninu, te kada nas pitaju za procjenu, kako vrijednosti stana, tako i samoga odvijanja procesa prodaje, mi im obično savjetujemo sitne preinake. Kažemo, recimo, da bi već premještanje namještaja pomoglo. Oni čak i to uglavnom odbijaju jer su jako vezani za svoje stvari”, kaže ova zagrebačka agentica za nekretnine.

Prema podacima koje posjeduje, Ana Ostojić kaže kako gotovo u svakoj staroj zgradi zagrebačkog Donjeg grada ima po dva, tri takva stana. “Nema šanse da ti ljudi napuste svoje stanove. Tu se uglavnom radi o zgradama koje su relativno dobro prošle u potresu. Primjerice, na Svačićevom trgu, u stanu od 150 kvadrata sama živi gospođa koja si može priuštiti grijanje samo za jednu sobu, kuhinju i kupaonicu. Stan je već trošan, ali ona se ne može upustiti ni u najmanje radove – jednostavno nema novaca za to. No, ne pada joj na pamet stan prodati i iseliti“, priča mi Ana.

Potres kao razlog odlaska

No određeni se, manji broj ljudi ipak odlučuje na promjenu u trećoj životnoj dobi. Jedan od njih je gospodin Bojan Markov, koji je, nakon što je 60 godina sa suprugom živio u samom centru Zagreba, u Prilazu Gjure Deželića, prije nekoliko mjeseci svoj građanski stan prodao i odselio u Špansko.

“Taj stan pripadao je obitelji moje supruge, a ja sam se priženio”, priča mi gospodin Markov. Bili smo velika obitelj, obično nas je bilo šestero – baka, deda, nas dvoje i dvoje djece. Djeca su odrastala i taj stan od 130 kvadrata u centru grada nam je bio idealan. Riječ je o komfornom stanu, na 1. katu, u neposrednoj blizini Hrvatskog narodnog kazališta. S vremenom se obitelj smanjila i na kraju smo u njemu ostali samo supruga i ja”, priča mi moj sugovornik.

“Već smo i prije razmišljali o prodaji i o kupnji manjega stana, ali smatrali smo da je to neizvedivo, budući da smo tijekom godina nakupili jako puno stvari, namještaja, kristala, posuđa. Jednostavno nismo znali kud bi sa svim tim stvarima, a bilo nam je žao bilo što baciti. Stalno smo govorili budemo, budemo, a vrijeme je prolazilo.”

A onda se dogodio potres koji ih je silno prestrašio. Stan je djelomično oštećen, ali ne toliko da se u njemu ne bi moglo dalje stanovati. Međutim, kaže mi gospodin Markov, taj ih je strah paralizirao i više u stanu nisu željeli ostati ni dana.

Novi život u udaljenom kvartu

“Otišli smo najprije u jedan mali stan kojega smo unajmili u Prečkom i onda smo od tamo pokušavali prodati naš stan. Prodali smo ga zapravo relativno dobro, ali i dalje za manje nego što je vrijedio prije potresa. Za te smo novce mogli smo kupiti manji stan, što smo i učinili. Odlučili smo se za novi stan od pedesetak kvadrata u Španskom, u sigurnoj, čvrstoj, betonskoj zgradi, s liftom, balkonom i garažom. Naprosto smo morali presjeći – namještaj smo uglavnom poklonili, razdijelili, a nešto smo i bacili. Ponijeli smo samo najnužnije i otišli”, prisjeća se g. Markov.

Danas su, kaže, relativno zadovoljni. Novi je stan lijep, malen, ugodan i siguran. Ono što im je od namještaja ostalo, pospremili su u garažu – bilo im je žao i to baciti. “Trebali smo to i prije napraviti, ali priznajem da nismo iz čiste komocije”, kaže nam ovaj dugogodišnji stanar zagrebačkog centra.

Iako ne mogu održavati velike stanove u centru grada, njihovi stari vlasnici ne mogu se odlučiti na prodaju i odlazak (foto: Sandro Bura)

U novom su stanu već tri mjeseca. “Dobro smo se snašli, više od toga nam ne treba. Imamo dnevnu i spavaću sobu, kuhinju, kupaonicu, balkon i garažu. Okolina je isto jako lijepa, sve nam je blizu – dućani, trgovački centri. No, danas smo nakon dugo vremena bili u gradu, morali smo nešto obaviti –  moram priznati da je i supruzi i meni zaigralo srce. Nije nam svejedno, tamo smo proveli čitav život”, iskren je g. Markov.

Nostalgija za centrom

No, kaže, i centar se promijenio – svaka druga zgrada je u skelama. Sada primjećuju i loše stanje fasada, sve to gledaju drugim očima. Režije u starom stanu iznosile su im oko tri tisuće kuna mjesečno, dok danas plaćaju trostruko manje. Mnogi njihovi poznanici i dalje žive u starim gradskim stanovima i ne mogu ih prodati. Od svojih se nekretnina ne žele odvojiti za znatno manje novaca nego što one vrijede, ali, situacija se uslijed potresa značajno promijenila.

Riječ struke

Prema riječima Jane Horvat, asistentice na Katedri za arhitektonsko projektiranje na Kabinetu za stambene zgrade na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, najstariji od zagrebačkih donjogradskih stanova potječu još s kraja 19., a većina s početka 20. stoljeća.

“Ti su stanovi u prosjeku jako veliki i uglavnom dobro organizirani. I dok god  to u prostornom smislu može biti vrlo atraktivno, niz je razloga zašto takvi stanovi nisu dobro prilagođeni starijim stanarima, pogotovo u slučajevima gdje oni u tim stanovima obitavaju sami”, kaže Jana Horvat.

“U prvom redu, velika tlocrtna površina stana znači više potrebnog vremena i energije za održavanje, čišćenje, pospremanje – a pritom često neke od spomenutih velkih soba uopće nisu korištene. U kombinaciji s velikim površinama, visoka visina prostorija znači velik volumen stana kojeg je zimi potrebno grijati, što može rezultirati iznimno visokim režijama. Nerijetko se čuje da stariji stanari, suočeni s tim visokim troškovima, pokušavaju štediti na grijanju, grijući samo dio prostorija. U tim negrijanim prostorijama to može imati negativne posljedice poput zadiranja vlage u stan, što posljedično u prostoru stvara nezdravu mikroklimu.”

Nedostatak dizala kao ozbiljan problem

Što se tiče samih zgrada, osnovni je problem, posebice iz perspektive starijih stanara, čest nedostatak dizala. Stariji stanovnici, u slučajevima kad su narušenog zdravlja ili manje pokretni, nažalost ponekad zbog toga gotovo pa postaju zarobljenici vlastitih stanova. Ujedno, izostankom dizala otežan je i pristup stanu hitnim službama, što produljuje vrijeme potencijalnih intervencija, ako slučajno (nažalost) do njih dođe. Sve u svemu, niz je razloga zašto veliki donjogradski stanovi nisu najprimjereniji odabir za osobe koje žive same, pogotovo kad su starije dobi.

Jana Horvat napominje kako ovo nije lokalno specifičan fenomen, već se slični problemi javljaju i u povijesnim jezgrama ostalih europskih gradova. U tom smislu, kao odgovor na sve to u posljednjem se desetljeću javlja niz novih modela stanovanja.

Moguća rješenja

Jedan od njih je međugeneracijsko stanovanje (eng. intergenerational housing). “Mogli bismo ovaj model nazvati i ‘međugeneracijskom solidarnošću’. Pokušava reagirati na dva problema – s jedne strane, na starije stanare koji sami žive u neproporcionalno velikim građanskim stanovima u centru grada i s druge strane, rastuće cijene najma stanova koji su u centru grada sve manje priuštivi populaciji koja tamo najviše i želi stanovati: mladima”, priča Jana Horvat.

Jana Horvat (foto: privatni album)

Model se u najjednostavnijoj inačici temelji na tome da stariji stanar ustupa jednu od soba u svom stanu mladoj osobi (najčešće je riječ o studentima koji potječu ih nekog drugog mjesta i doselili su se radi studija), po povoljnoj cijeni najma, a zauzvrat mlada osoba starijoj pomaže s kućanskim poslovima, odlazi u trgovinu, u idealnom slučaju i pravi društvo – ovisno o dogovoru i potrebama pojedinaca. Ujedno, najamnina pomaže starijem stanaru da financijski održava stan. Prednost ovog modela jest da stanari nisu primorani izlaziti ih svojih stanova, za koje su često emotivno izrazito vezani, a stanuju održivije i, u idealnom slučaju, sigurnije i sretnije, s obzirom da dobivaju društvo i potrebne oblike pomoći ili njege.

Hrvatski scenariji

Drugo moguće rješenje je Stambeni suživot (eng. co-living, co-housing), otkriva Jana Horvat. “Ovaj model polazi od situacije gdje starija osoba želi iseliti iz svog stana jer uviđa da više ne može ili ne želi tamo biti, te ga prodaje ili daje u najam. To im osigurava financijska sredstva za premještaj u neki primjereniji oblik stanovanja. U Hrvatskoj su uglavnom uvriježena tek dva scenarija: odlazak u starački dom, ili kupovina nove nekretnine – manjeg stana u dobro održavanoj stambenoj zgradi s dizalom i slično.”

Međutim, kaže Jana Horvat, velik je broj osoba kojima nijedan od navedenih scenarija ne odgovara, i u tom smislu zanimljivo je promotriti model stanovanja koji je posljednjih godina u razvijenim gradovima Europe i Sjeverne Amerike sve više prisutan. Riječ je o co-livingu, u slobodnom hrvatskom prijevodu: stambenom suživotu, koji se bazira na grupiranju više stanara koji dijele određene životne i stambene potrebe, vrijednosne sustave i zajedničke interese te odlučuju zajedno stanovati u zajednici. 

Prostorno, takvi stambeni sklopovi obično se sastoje od manjih, privatnih jedinica koje sadrže spavaću sobu i minimalne potrebne servisne prostorije (vlastita kupaonica, garderoba, po potrebi i čajna kuhinja), te niza zajedničkih, dijeljenih prostorija poput velikih dnevnih boravaka, kuhinja, prostorija za određene hobije i sl.

Ideja je da svaki stanar plaća mjesečnu cijenu najma, unutar koje ima uključenu vlasititu privatnu jedinicu te korištenje svih zajedničkih prostorija, kao i održavanje i čiščenje tih prostorija te eventualnu potrebnu njegu. Zajednice mogu biti više ili manje formalne, odnosno biti u vlasništvu i organizaciji neke osobe ili tvrtke, ili pak nastati vlastitom, spontanom inicijativom nekoliko (su)stanara. 

“Na neki način, to je organizirano cimerstvo za osobe treće životne dobi, hibridni oblik stanovanja koji je različit i od samostalnog stanovanja, i od stanovanja u staračkom domu. Takve stambene zajednice uglavnom nemaju velik broj stanovnika (riječ je uglavnom o jednoznamenkastim brojkama), ali si stanari ipak međusobno pružaju društvo i emotivnu podršku, što ima povoljan sociološki učinak”, kaže nam Jana Horvat.

Ovakvi modeli nažalost još nisu zaživjeli u Zagrebu niti u Hrvatskoj, ali s obzirom na velik broj starije populacije i objektivnu potrebu za većim brojem mogućnosti za njihovo stanovanje, za očekivati je da će se u narednih nekoliko godina i kod nas ovaj model početi pojavljivati, zaključila je Jana Horvat s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
Oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.