Prati nas

Mozaik

Milosrdna smrt

Umirovljenička udruga pokušala je pokrenuti raspravu o eutanaziji, izostala je reakcija šire javnosti

Eutanazija je legalizirana u Nizozemskoj, Belgiji, Luksemburgu, Kolumbiji, Kanadi, Španjolskoj i Novom Zelandu. U Hrvatskoj, godinu dana nakon impulsa kojeg je dala najagilnija umirovljenička udruga, rasprava još nije ni počela.

Objavljeno

|

foto: truthseeker08/Pixabay

Svaka vijest o legalizaciji eutanazije koju objavimo na našem portalu izazove burnu raspravu među čitateljima na našim društvenim mrežama. Iz nje je jasno da bi starije generacije željele makar da im ta mogućnost teoretski bude dostupna, no stavovi se drastično mijenjaju kada se u fokus stave njihovi potomci ili djeca. Također, zamjetan je strah od mogućnosti zloupotrebe potencijalno legalne eutanazije, ali i protivljenje ozakonjenju motivirano religioznošću.

“Ja sam za eutanaziju. Svi ljudi bi radije odabrali smrt nego produžavali patnju i agoniju kada je smrt ionako blizu. Gledati najbliže kako se pate a nemoći im pomoći, pa šta ima gore od toga?”“ pita se naša čitateljica Dijana dok druga čitateljica Mirjana dodaje: “Dostojanstvena smrt? A mislite li da li je taj život ako se uopće može nazvati životom dostojanstven? Ponajprije, te osobe su izgubile dostojanstvo padajući na milost i pažnju ukućanima jer su odjednom od pokretnih postali nepokretni i nedodirljivi za stvarnost i okolinu.” Vjernica Sonja pak ima drugačije mišljenje: “Dok god mozak radi nisam za eutanaziju. Bog je gospodar života i smrti. Dok postoji kvalitetna moždana funkcija nikako!”

Po svojoj definiciji, eutanazija je okončanje nečijeg života kako bi mu se uklonila nepodnošljiva bol. Eutanazija, koju neki zovu i ubojstvom iz milosrđa, je procedura u kojoj se osobi svjesno i namjerno prekida život, i to samo kada joj je kvaliteta života nepovratno pala ispod ljudske razine. Razlozi mogu biti nepovratan gubitak svijesti, neizdrživi bolovi i patnja koja nije spojiva s dostojanstvenim životom.

Oglas

Što kažu zakoni

Aktivna eutanazija podrazumijeva usmrćivanje pacijenta ubrizgavanjem smrtonosne supstance ili oralne aplikacije smrtonosnog lijeka, primjerice u slučajevima neizlječivih bolesti zbog kojih ne postoji nada da će se kvaliteta života pacijenta poboljšati. Aktivna eutanazija regulirana je Kaznenim zakonom kojim je 1997. godine uvedeno u kaznenopravnu regulativu kazneno djelo usmrćenja na zahtjev. Tako članak 112. KZ propisuje: “Tko drugoga usmrti na njegov izričit i ozbiljan zahtjev, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.” Odredbom članka 112. KZ propisana je blaža kazna nego za obično ubojstvo jer je riječ o privilegiranom ubojstvu. U slučaju da se eutanazija izvrši iz milosrđa nad osobom koja se nalazi u vegetativnom stanju i koja ne može manifestirati svoju volju, radit će se po običnom ubojstvu za koje je predviđena kazna od najmanje pet godina zatvora.

Pasivna eutanazija odnosi se na uskraćivanje liječenja koje za posljedicu ima smrt pacijenta, primjerice isključenjem respiratora ili prestankom hranjenja putem sonde koji terminalno bolesnu osobu održavaju na životu. Riječ je o eutanaziji koja je u našoj zemlji dopuštena, prema mišljenju stručnjaka za kazneno pravo. Naime, 2015. godine izmjenama Obiteljskog zakona uvedena je mogućnost anticipiranih punomoći i anticipiranih naredbi. Anticipirana punomoć je pisana izjava u kojoj pacijent za života, dok je sposoban za rasuđivanje, bez ikakve prisile daje svoj izričit dobrovoljan zahtjev u kojem imenuje osobu od povjerenja za svoga punomoćnika. Ta će se osoba, ako on zapadne u stanje da se više ne može očitovati, padne u komu ili dementno stanje, izjasniti, odnosno staviti zahtjev za pasivnu eutanaziju.

Istraživanja

Kako se radi o svojevrsnom društvenom tabuu, ne čudi da je u Hrvatskoj proveden pali broj istraživanja koja se bave ovom temom. Jedan od zanimljivijih je izvorni znanstveni rad Dragutina Novakovića s Medicinskog fakulteta u Zagrebu “Eutanazija i situacije umiranja”, a koji je objavljen 1990. godine. Istraživanje je bilo okrenuto k medicinskim djelatnicima pa je ispitano više od 2.200 medicinskih sestara i liječnika, onih koji su prirodom svojih profesija vezani za tuđe umiranje.

“Što se desilo s umiranjem i smrću u posljednjih pedeset godina? Tko su novi thanatokrati? Umrijeti je uvijek bili teško, bez obzira na kulturu i civilizaciju, na vrijeme i prostor. U času umiranja svi smo panično uplašeni, bez obzira u kojoj mjeri to pokazujemo. Unazad tridesetak godina pojavila se nova znanost, thanatologija, koja pokušava istražiti smrt i umiranje. Može li se smrt pripitomiti, učiniti prihvatljivom? Da li smo usvojili predodžbe da je život konačan ili se rađa nova metafizika života?” filozofska su pitanja koja postavlja sam autor u uvodu ovog znanstvenog rada.

Pitanja su u ovom slučaju još uvijek aktualna, iako je za očekivati da bi odgovori na većinu njih danas bili ponešto drugačiji s obzirom na retradicionalizaciju koja je u međuvremenu provedena, a koja se ogleda u, primjerice, širokoj upotrebi priziva savjesti među liječnicima ginekolozima.

Iz opsežne ankete koju je Novaković provodio na izravno pitanje o tome tko bi trebao obaviti eutanaziju pacijenata, vidljivo je da većina medicinskog osoblja smatra da ju ne bi trebao obavljati nitko. A ako bi ju već trebalo obaviti, 14 posto ispitanika misli da bi to trebao obaviti liječnik. Među odgovorima su se našli i stručna komisija, sama osoba koja predlaže eutanaziju, stručni kolegij liječnika pa čak i profesionalni ubojica.

Gotovo 30 godina kasnije, srodno istraživanje, ali među zagrebačkim studentima, napravili su sociolozi Filip Trbojević i Bruno Šimac. U središte istraživanja stavljena je pasivna eutanazija, odnosno pomoć umirućem tako što mu se uskraćuju terapija i sredstva kojim ga se održava na životu.

Ako osoba koja trpi teške bolove zatraži da se isključe aparati koji je održavaju na životu, 61,5 posto studenata slaže se ili potpuno slaže da je to opravdano učiniti. Također, 61,1 posto studenata slaže se ili potpuno slaže da je pasivna eutanazija prihvatljiva ako je pacijent samostalno donio odluku o njezinu poduzimanju, pokazalo je istraživanje provedeno među studentima Medicinskog, Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta, Ekonomskog, Filozofskog, Pravnog i Katoličko-bogoslovnog fakulteta. Važno je reći da 58,6 posto studenata anketiranih od prosinca 2016. do ožujka 2017. godine uvjereni su vjernici ili skloniji vjerovanju nego nevjerovanju.

Palijativna sedacija nije eutanazija

Treba reći da se u posljednje vrijeme u rasprave oko eutanazije uvodi i palijativna sedacija, iako se zapravo radi o postupku koji u svojoj suštini nije eutanazija. Riječ je o metodi kojom se pacijentu olakšava bol posljednjih nekoliko sati ili dana života, obično putem kontinuirane intravenske ili potkožne infuzije sedativa. Ona predstavlja posljednje utočište za pacijente čiji simptomi ne mogu biti kontrolirani nekim drugim sredstvima.

Tu opciju treba razlikovati od eutanazije jer je cilj palijativne sedacije kontrola simptoma kroz umirenje, ali ne i skraćenje pacijentova života, dok je cilj eutanazije skratiti život radi uklanjanja patnje. U slučaju palijativne sedacije, pacijentu se administrira toliko sedativa koliko će ga uspavati da ne osjeća bol, no strogo se pazi da se očuva funkcija disanja i da se ne ubrza smrt. Smrt na kraju dolazi zbog same neizlječive bolesti, a ne zbog medikamenata.

Zašto Hrvatska ne bi bila predvodnica?

Iako je u studenom pitanje eutanazije u javni prostor pokušao uvesti Sindikat umirovljenika Hrvatske, do danas se nije razvila vidljiva rasprava koja bi išla prema zakonskoj regulaciji svojevoljnog napuštanja života.

“Zašto Hrvatska ne bi bila među prvim postsocijalističkim zemljama koje bi, s obzirom da je udio stanovništva starijeg od 65 godina prešao 21 posto, otvorila to pitanje? U Hrvatskoj treba pokušati otvoriti javnu raspravu jer populacija bitno stari. Zdravstveni sustav nije u stanju pratiti adekvatno sve boleštine starenja. Patnja se pojačava pred umiranje, umjesto da jamčimo dostojanstvenu smrt”, izjavila je predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske Jasna A. Petrović.

Eutanazija nije jedino rješenje za ljudsku patnju

Podsjetimo, u prosincu prošle godine Glas umirovljenika objavio je zapažen intervju s prof. dr. sc. Ivicom Kelamom, predstojnikom Hrvatskog bioetičkog društva.

“Bojim se da, ukoliko se legalizira eutanazija možemo vrlo lako doći u situaciju da se eutanazija promovira kao rješenje za stariju populaciju, koja se u očima javnosti može percipirati kao beskorisna i teret društva, te bi bilo najbolje da ih uopće nema. Također je potrebno jako paziti da se ne promovira stav kako je eutanazija jedino rješenje za ljudsku patnju, da se ne bi doveli u apsurdnu situaciju da se eutanaziraju alkoholičari (koji smatraju da su neizlječivi) kao što je bio prije nekoliko godina slučaj u Nizozemskoj. Nažalost, čini se kako će se i o pita­nju eutanazije rasprava u hrvatskom društvu svesti na uobičajene argumente dviju suprotstavljenih pozicija bez dovoljnog nastojanja obiju stranu u razumijevanju argumenata druge strane. Stoga je od iznimne važnosti što prije otvoriti javnu raspravu, pogotovo što je i trenutna pandemija COVID-9 virusa u fokus javnosti stavila pitanje ranjivosti i nedovoljne zaštite najstarijih članova našega društva”, kazao je Kelam.

Eutanazija je legalizirana u Nizozemskoj, Belgiji, Luksemburgu, Kolumbiji, Kanadi, Španjolskoj i Novom Zelandu. U Hrvatskoj, godinu dana nakon impulsa kojeg je dala najagilnija umirovljenička udruga, rasprava još nije ni počela.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
Oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.