Kako je nekad izgledao program za djecu? Smogovci
foto: BigStock/MojeVrijeme.hr

Ovo su naše dječje emisije – tv kao prijatelj i odgajatelj

Autor: • 07. 01. 2015. • Mozaik2776 • Verzija za ispis Verzija za ispis

Je li manje zaista više? Najvjerojatnije je. Ali gotovo sigurno jest kada se radi o televizijskom programu namijenjenom djeci. U vrijeme kada na izboru imamo na stotine kanala, a ne znamo kojega ponuditi najmlađima, s čežnjom se prisjećamo godina kada smo ih imali samo 2; prvi i drugi. I nije to samo staračka nostalgija, već osjećaj da djeci ne možemo dati ono što smo nekada imali.

Nas, tadašnje klince, televizija nije samo zabavljala, već nas je pripremala za život. Umjesto gledanja kilometarskih sapunica s besmislenim zapletima, raznoraznih big brothera, farmi i crvenih ćilima, djeca su pred televizorom stjecala praktična znanja koja su bila prava nadogradnja školskom programu. Prisjetite se samo nedjeljnih jutara kada ste još u pidžamama gledali udarne dječje minute kakve današnje televizije, u vlastitoj produkciji, nisu više sposobne proizvesti. I da, nismo imali ribokice, ugsice, plejku i gedžete, ali smo imali Branka Kockicu, Vajtu, Ejti i poštara Duju kojima makar malim dijelom dugujemo ono što danas jesmo.


Neven

Kao i mnoge genijalne emisije dječjeg programa Televizije Beograd, i ova je izašla iz radionice “britanskog Jugoslavena” redatelja Timotija Džona Bajforda. Da,da,tada se je to tako pisalo. Ili ako baš hoćete Тимоти Џон Бајфорд!  Neven je začet 1974. godine po pjesmama i pričama za djecu Čika Jove Zmaja. Ili Jove Jovanovića Zmaja, kako god vam drago. Ova komično-edukativna serija, popularna sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stojeća, je ne samo obrazovala djecu, već je bila izvor znanja i mnogim domaćicama.

“Pitam se, pitam…”

Nakon taglinea „pitam se, pitam“ saznavali smo brojne životne mudrosti pa tako 4 desetljeća kasnije pamtimo da je nakon napornog čitanja najbolje oči odmoriti gledajući u šumu ili livadu; kao i da se svježina jaja najbolje provjerava slanom vodom. U emisiji su briljirali Ivan Aleksandrov, Milutin Butković i Dejan Đurović, iako je po ulozi kuharice najzapamćenija ostala nenadmašna Olivera Marković.

 

 

Kocka, kocka, kockica

Malo tko ne zna za Branka Kockicu, glumca kojega ponekad zovu i njegovim pravim imenom Branko Miličević. Branko je prijatelj i drug, skoro pa stariji brat svakom djetetu koje je odrastalo u bivšoj Jugi. On je veliki uzor za male ljude. E, taj Branko je 1974. godine počeo raditi emisiju za djecu koja se je održala do 1993. godine. Kockica je bio neškodljivi apaurin s kojim su tete u vrtićima smirivale djecu, a bilo je i onih koji su namjerno propuštali školu kako bi s ekrana upijali najzanimljivi televizijski sat iz predmeta „priroda i društvo“.

“Ta-ta-ta-tira! Idemo, drugari!”

Uvijek nasmijan i jednostavan Branko je neumorno s grupom vrtićkih klinaca razglabao i istraživao brojne teme, od toga kako prati prati zube, preko prometnih pravila pa do filozofskih promišljanja o prijateljstvu i ljubavi. Uvijek bez dociranja i na djeci prihvatljiv način. Jer znate i sami; u svetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo…

 

Poletarac

Ovo remek djelo dječjeg programa bivše države je razlog zbog kojega su su svi jugoslavenski klinci krajem sedamdesetih (1979.) i početkom osamdesetih godina budili nedjeljom. Otac tog televizijskog čuda je također Timoti Džon Bajford.

“Cipela, cucla, car… Poletarac, prava stvar!”

Osim fanatastične animirane špice za koju je glazba potekla iz Laboratorije zvuka legendarne braće Vranešević, Poletarac je nudio cijelu paletu edukativnih sadržaja. To je bila prva emisija u kojoj su klinci bez mistificiranja mogli vidjeti kako izgleda porođaj, i to sve u terminu koji je danas rezerviran za prijenos nedjeljne mise ili maratonsko repriziranje sapunica. Emisiju je vodio jedan najomiljenijih komičara bivše države Miodrag Petrović Čkalja, a u skečevima su sudjelovala imena poput Nele Eržišnik, Đorđa Balaševića ili Branka Cvejića. Glavni tagline emisije je bilo pitanje „Koliko je sati?“ nakon kojega je slijedio odgovor pa gotovo da i nije bilo djeteta koje nije znalo na sat. Poletarac je 1980. godine u Munchenu osvojio Prix Jeunesse.

 

Poštanski sandučić

Iako nikada nije ozbiljno konkurirala statusu kojega je Televizija Beograd imala u kategoriji dječjeg programa, i Televizija Zagreb je osamdesetih imala pravu dječju uspješnicu. S ekrana su 41 tisuću poljubaca slali Slavica Knežević, Sreten tada-još-uvijek-ne-tako-mačo Mokrović i njihov emisijski kompić, tragična figura hrvatskog glumišta 90-ih godina, pokojni Đorđe Rapaić, zapamćen kao Nosonja iz Smogovaca.

“41 tisuća poljubaca od Ejti, Pere i poštara Duje što voli vas i štuje. Cmok! Cmok! Zagreb.”

Emisiju je od 1982. do 1988. godine režirala, a povremeno i „scenirala“ Snježana Tribuson, autorica filma Tri muškarca Melite Žganjer (1998.). U emisiji je predstavljeno nebrojeno mnogo crteža koje su djeca slala iz svih krajeva SFRJ pa se čini da nema čovjeka koji je odrastao osamdesetih, a da nije pisao svojim omiljenim frendićima i čekao da baš svoje pismo vidi na katodnoj kutiji. I dakako, pitate se zašto su tadašnji klinci bili pristojniji? Odgovor je PILJP – Pauza/pravila iz lijepog ponašanja. Oni malo mlađi bi se mogli zapitati u čemu je kvaka s tih 41 tisuća poljubaca. Eh, prije 30 godina nije bilo e-maila, a poštanski broj Zagreba je bio 41 000.

 

Nedjeljni zabavnik

Iako nam je već neugodno hvaliti Timotija Džona Bajforda, Nedjeljni zabavnik nikako ne možemo preskočiti. Dakle, priča ide ovako; stari Timoti je 1984. godine počeo režirati emisiju za koju je scenarij napisao Duško Trifunović, a pred kameru Televizije Sarajevo su postavljeni u dječjem svemiru najveći kuleri tog vremena: Zijah Sokolović, Seid Memić Vajta, Rusmir Agačević i Slavko Štimac. I glazba za animiranu špicu je bila čisti zicer; braća Vranešević aka Laboratorija zvuka. Sve ću ti reći, i što i kako, i gde i zašto, odakle, dokle, koliko, kuda i tristo čuda! I tristo čuda!

“Nedjeljni zabavnik. Hip, hip! Hip, hip!”

Emisija je, uz goste na kojima bi danas zavidjeli svi talk showovi domaćih televizija, nudila cijeli niz obrazovnih sadržaja, moralne poruke, ali i praktične zaje… ovaj, zezancije. Poput one „kako odglumiti bolest i ne ići u školu“ ili „kako nasamariti frenda i navesti ga da si čađom zamaže lice, a da to ni ne primjeti“. Stotine tisuća tadašnjih klinaca znanje iz primitivne telefonije duguju upravo Nedjeljnom zabavniku koji ih je poučio kako od konca i dvije čaše od jogurta napraviti igračku koja podsjeća na spravu koju tada još nije imala svaka kuća.

 

A vi? Koje su vaše omiljene stare emisije za djecu?

Ključne riječi Sve o temi: ,


Imate komentar?

Povezane teme

Comments are closed.