Prati nas

Život

Život u umirovljeničkom domu

Život u domu doista ima brojne prednosti: ne morate više brinuti o kuhanju, pranju, čišćenju, osigurana vam je zdravstvena zaštita i, ako zdravlje dopusti, slobodni ste uživati u životu. Slika o domovima kao posljednjim odredištima, pomalo se mijenja. Dom itekako može biti mjesto zabave i opuštanja. Baš kao da ste na godišnjem odmoru.

Objavljeno

|

Umirovljenički dom "Trešnjevka" (foto: mojevrijeme.hr)

Kako izgleda život u domu umirovljenika? Je li više nalik boravku ukakvom ljetnom odmaralištu ili tek čekaonici za finalno putovanje? Uz pretpostavku da si ga možete priuštiti, kakav doista može biti život u domu?

Kako bismo doznali, posjetili smo Dom umirovljenika Trešnjevka smješten u velikoj ciglastoj zgradi iz 1981. godine, posve nalik na odmarališta ili hotelske komplekse iz istog razdoblja. Dakako, organizacija prostora prilagođena je korisnicima što otkriva da ipak nije riječ o odmaralištu, ali da bi život u njemu svakako mogao biti kao na kakvom zasluženom odmoru, potvrđuju nam u razgovoru gospodin Ljerko i gospođa Tereza, korisnici Doma.


Gospodin Ljerko i gospođa Tereza, nevjenčani supružnici, ljubazno su nas ugostili u svojem apartmanu na trećem katu doma. Lijepa garsonijera s kupaonicom i terasom okrenutom na zapad, ispunjena je dragim predmetima, cvijećem i ljubavlju.

foto: mojevrijeme.hr

foto: mojevrijeme.hr

“Da, imali smo sreće da smo se našli. Zajedno smo već 12 godina”, otkriva nam gospodin Ljerko.

“Lijepo nam je”, dodaje gospođa Tereza.

Naši nam sugovornici pričaju kako njima život u domu odgovara.

“Smještaj pruža svu udobnost vlastitog doma, a o hrani, vešu i režijama brine netko drugi”, šale se.

“Naravno, sve ovisi o tome koliko si zdrav. Ali to je i inače tako”, dodaju.

Osim smještajnih jedinica, korisnicima doma dostupne su i zajedničke prostorije poput čajne kuhinje, društvenih prostorija i sličnog. Prednost domova umirovljenika je da, osim prehrane i smještaja, osiguravaju i kompletnu brigu o zdravlju i usluge socijalnog rada, higijenu prostora i pranje i glačanje rublja te nudi niz dodatnih aktivnosti.

“Imamo puno aktivnosti u domu”, kazuje nam gospođa Tereza. “Ja idem na gimnastiku koja mi puno pomaže.”

Gospođa Tereza i gospodine Ljerko (foto: mojevrijeme.hr)

Gospođa Tereza i gospodin Ljerko (foto: mojevrijeme.hr)

Osim gimnastike tu su i kreativne radionice, pjevački zbor ‘Trešnjevački kišobrani’, glazbena slušaonica, dramska grupa ali i književni klub ‘Tin’ te Knjižnica s preko 3000 naslova. U Domu djeluje i klub ljubitelja cvijeća koji svake godine organizira izbor najljepšeg balkona u Domu. Jednom mjesečno u Domu se organizira proslava rođendana svih rođenih u tom mjesecu.

“Dom nudi doista mnogo aktivnosti, čak i neke stvari koje inače ne biste probali”, govori nam gospodin Ljerko. “No, na kraju sve ovisi o tome koliko se netko želi uključiti. Mi smo dosta aktivni i izvan Doma. Puno putujemo, a prije mojih problema s nogom smo i planinarili.”

Tereza i Ljerko redovito idu u kazalište i na ples. “Plešemo skoro svaki vikend u Udruzi penzionera ‘Stara Trešnjevka’. Volimo se družiti i uživamo u tome.”

Život u domu doista ima brojne prednosti: ne morate više brinuti o kuhanju, pranju, čišćenju, osigurana vam je zdravstvena zaštita i, ako zdravlje dopusti, slobodni ste uživati u životu. Slika o domovima kao posljednjim odredištima, pomalo se mijenja. Dom itekako može biti mjesto zabave i opuštanja. Baš kao da ste na godišnjem odmoru.

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP