Prati nas

Aktivno starenje

Njemačka: Nova karijera za generaciju 50+

Osobe starije od 50 godina ako su duže vrijeme nezaposlene, u pravilu vrlo teško dolaze do novog zaposlenja. Njima sada jedna nova inicijativa pruža nove šanse – prekvalifikacije za njegovatelje, piše Deutsche Welle.

Objavljeno

|

foto: BigStock

Osobe starije od 50 godina ako su duže vrijeme nezaposlene, u pravilu vrlo teško dolaze do novog zaposlenja. Njima sada jedna nova inicijativa pruža nove šanse – prekvalifikacije za njegovatelje, piše Deutsche Welle.  Dok druge agencije za zapošljavanje za nezaposlene starije od 50 godina na raspolaganju imaju svega jednog ili dvoje suradnika, Saarlous je još 2008. godine angažirao deset osoba. „Mi smo odmah osnovali cijeli tim „50plus“. Deset posebno školovanih suradnika se od tada brine isključivo za starije nezaposlene osobe kojima je na tržištu rada još teže nego drugima doći do radnog mjesta“, kaže Margret Kuhn, voditeljica ove mjesne agencije. Ona dodaje da je riječ o oko 1.200 osoba koje su već godinama bez zaposlenja i u pravilu bez kvalifikacija.

„Jednu trećinu smo već uspijeli zaposliti, barem toliko da su im od poslodavca plaćena sva socijalna osiguranja“, kaže ponosno Kuhn. Međutim, dodaje ona, jedan od problema je svakako motivacija ovih ljudi. „Nije riječ o tome da su oni s vremenom izgubili volju, već o tome da su u godinama bez radnog mjesta izgubili samopouzdanje. Njih muče strahovi po pitanju – što se od mene uopće traži? Mogu li ja to uopće raditi? Imam li dovoljno kvalifikacija?“, kaže ona. Stoga je jedan od najvažnijih dijelova savjetovanja i pomoći koju pružaju spomenuti suradnici, upravo ohrabrenje a tek onda eventualne dodatne kvalifikacije.


Iskoristiti šansu

Jedan od onih koji su se odlučili na novi korak je i Uwe Leist. Po zanimanju ličioc, on nakon jedne nesreće više nije mogao obavljati svoj posao. Slijedila je prekvalifikacija, radna mjesta na ograničeno vrijeme, otpuštanje i na kraju – nezaposlenost. No, s ovom sudbinom se 53-godišnjak nije želio pomiriti. Tražio je dalje, učio i na koncu stigao do crkvene socijalne ustanove u Saarlouisu, koja se brine (neprofitno) za osobe oboljele od demencije.

Uz pomoć programa „50plus“, Leist trenutno pohađa jednogodišnju školu za njegovatelja starijih osoba. Vratila mu se nada. „Sada sam pronašao što sam tražio. Svatko zna da u Njemačkoj imamo nedostatak njegovatelja, stoga mislim da imam dobre šanse“, kaže on i dodaje da računa s time da će po završetku školovanja i prakse ostati raditi u ovoj socijalnoj ustanovi.

Njegove nade potvrđuje i Sylvia Robert. “Starije osobe imaju veliko životno iskustvo i mnogo suosjećanja. Stoga osobe starije od 50 godina zapravo imaju mnogo više prednosti nego mlađe osobe, posebno na području njegovateljskih zanimanja. Osim toga, do sada smo imali i vrlo dobra iskustva kada su mlađi i stariji zajedno radili”, kaže Robert, voditeljica ove crkvene ustanove.

Rainer Calmund kao “veleposlanik” inicijative

U međuvremenu su se ovoj inicijativi priključile i savezne pokrajine Sjeverno Porajnje i Vestfalija kao i Hessen. Time je ovo jedna o najvećih incijativa u Njemačkoj. Ono što je posebno zanimljivo je da se ovdje nisu udružile samo razne socijalne ustanove već i mnogobrojna poduzeća. “I ona su shvatila da se u svakom slučaju isplati ponovno zaposliti osobe koje su nekoć već bile na radnom tržištu”, kaže Margret Kuhn.

Ona dodaje međutim da im je još uvijek potrebna velika pomoć od strane politike, odnosno, političara. „A kako bismo još lakše na neki način doprli do njih kao i do većih poduzeća, uspijeli smo pridobiti mnoge poznate ličnosti. Jedan od njih je primjerice, bivši nogometni menadžer, Rainer Calmund. Ovaj 65-godišnjak usprkos godinam još uvijek itekako radi i vrlo je aktivan“, navodi Kuhn.

Sam Calmund, čiji je životni slogan uvijek bio „Ne brbljati već raditi!“, svoj najnoviji neprofitni angažman komentira ovako: „Ja sam uvijek imao sreće i stajao takoreći na svjetloj strani života. Stoga mislim da moram nešto i ja dati, vratiti jedan dio društvu, pogotovo starijima…“. Prema njegovom mišljenju su upravo starije osobe veliko obogaćenje za svako poduzeće. Osim toga, radna energija ionako ne ovisi o životnoj dobi. „A kada mladi i stariji zajedno i s međusobnim poštovanjem rade, iz toga može samo nastati uspjeh, gospodarski uspjeh. Zato želim dati svoj doprinos ovoj inicijativi“, kaže Calmund i dodaje – „Na koncu, mladi su brži ali starijima je poznata prečica!“.

/autor: Manfred Böhm/ Željka Telišman/Deutsche Welle/

.

Aktivno starenje

Božićna šoping groznica: Možemo li novcem kupiti sreću?

Okićeno božićno drvce, kuhano vino, pjesma i – pokloni. Blagdani su bez poklona nezamislivi, no svaki poklon košta. O tome kakav je odnos kupovine i sreće te može li se novcem kupiti sreća, razgovarali smo s psihologinjom Ljiljanom Kaliternom-Lipovčan.

Objavljeno

|

S prvom upaljenom adventskom svijećom krenulo je najradosnije doba godine. Gradovi su okićeni, kuhano vino spremno, a s mnogobrojnih štandova šareni svjetlucavi artikli mame kupce i kao da im govore: “Uzmi me, kupi me jer bez mene nema pravog veselja”.

Osim što je vrijeme radosti, blagdani su i vrijeme pojačanje potrošnje i kupovine, pa čak i ako nismo od osobitog trošenja, našim dragima ćemo morati staviti neku sitnicu u čizmicu na prozoru ili ispod bora. No nakon što obiđemo sve trgovine i potrošimo novac – hoćemo li biti sretniji?


O tome smo porazgovarali s prof. dr.sc. Ljiljanom Kaliterna Lipovčan, psihologinjom s Instuta društvenih istraživanja Ivo Pilar.

Može li se novcem kupiti sreća?

Na to je pitanje sad već davne 2001. godine američki psiholog Ed Diener sa Sveučilišta u Illinoisu odgovorio citirajući anonimnog autora: “Ljudi koji kažu da novac ne kupuje sreću, jednostavno ne znaju gdje treba kupovati.”  No šalu na stranu. Pitanjem sreće i novca bave se mnogi ekonomisti, psiholozi i sociolozi, no jedinstven odgovor još nisu našli. Kao što to često bude kad su u pitanju ljudi a ne neke fizikalne pojave, odgovor na pitanje “može li se novcem kupiti sreća?” je i DA i NE.

Ljiljana Kaliterna-Lipovčan (foto: Silvija Novak)

Naime, poznato je da će novac podići razinu sreće kod onih ljudi koji ga nemaju, no oni koji ga imaju neće zbog još više novca biti još sretniji. To vrijedi i za pojedince, ali je i pravilo koje se može primijeniti na društvo u cjelini. Dakako da su sretniji oni ljudi koji žive u bogatijim društvima nego oni koji žive u siromaštvu, no kad društvo dosegne određenu razinu materijalne sigurnosti – to je trenutno procijenjeno na 15.000 američkih dolara BDP-a – sreća nakon toga više neće rasti s dodatnim rastom prihoda, već ovisi o brojnim drugim čimbenicima.

Da sreća i novac ne moraju biti povezani, govori i činjenica da većina ljudi novac mora zaraditi i neće ga dobiti na poklon. Pa iako viša razina prihoda znači i bolju zdravstvenu skrb, manju izloženost kriminalu i općenito sigurniji i lagodniji život, više vremena provedenog na poslu, kako bismo taj novac zaradili, neće nas osobito usrećiti. Jedno je američko istraživanje pokazalo da žene s plaćom od 75.000 dolara s obitelji provode tek 19 posto svog vremena, dok one koje zarađuju 25.000 dolara s obitelji provode 33 posto vremena više. Iako bi bilo za očekivati da će žena s većim prihodima biti sretnija, to ipak nije tako jer više sreće donosi druženje s djecom, obitelji i prijateljima nego boravak na poslu koliko god da pritom zaradili.

Kad je u pitanju trošenje novca i kupovina, često se povodimo za drugima pa ponekad kupimo nešto samo zato što to i naš susjed to ima. Odakle poriv za takvim uspoređivanjem?

Vrijednost stvari koje imamo i prihode koje ostvarujemo ne procjenjujemo same po sebi već uvijek u odnosu na nekog drugoga, nekog prijatelja, rođaka, znanca. Nažalost, vrlo rijetko se uspoređujemo s onima koji imaju manje od nas, a puno češće s onima koji imaju više pa to može biti izvor velike frustracije. Ljudima često nije važno što i koliko imaju dok god je to nešto više od osobe s kojom se uspoređuju.

Predblagdansko vrijeme je i vrijeme velike potrošnje. Čak i oni najštedljiviji u ovo će doba kupiti neku sitnicu za sebe ili nekoga drugoga. Kako da iz te kupovine izvučemo najviše sreće?

Točno. U predblagdansko vrijeme kupuju i oni koji i inače puno troše, ali i oni koje ne uzbuđuju previše materijalne stvari. Znanstvenica Miriam Tatzel s Državnog sveučilišta u New Yorku je 2003. godine objavila raspravu “Umjetnost kupovanja” te u njoj navela četiri osnovna tipa potrošača:

1. Tragač za vrijednostima (Value Seeker) – on je materijalist, ali ne voli trošiti. Možda bi se moglo pomisliti da je ovakva osoba nesretna, ali Tatzel kaže da je to zapravo kupac koji točno zna što želi i dobro se snalazi u kupovini, naročito na rasprodajama, a ako kupi dobar proizvod za nevelik novac, bit će jako sretan.

2. Veliki potrošač (Big Spender) – također je materijalist, ali voli trošiti. On je zapravo san svakog trgovca jer kupuje puno i skupo. No nevolja je što bi takav tip potrošača trebao imali jako velike prihode da bi bio sretan, što često nije slučaj.

3. Ne-potrošač (Non-Spender) – nije materijalist i ne voli trošiti pa kupuje jeftino i rijetko. Ljudi s ovakvim odnosom prema trošenju često su siromašni no čak i kad nisu, jako brinu o novcu i njegovo trošenje ih ne usrećuje.

4. Iskustveni tip (The Experiencer) – nije materijalist, ali voli trošiti što znači na najčešće novac troši na iskustva, a ne na nešto materijalno. Ovaj tip potrošača je i najsretniji. Naravno uz uvjet da ipak ima nešto novca kojeg može potrošiti.

Inače, da je upravo taj četvrti, iskustveni tip potrošača najsretniji, pokazuju i neka druga istraživanja, na primjer ono L. Van Bovena sa Svečilišta u Coloradu. Boven je u članku “Činiti ili imati, to je pitanje” (2003.) dokazao da trošenjem novca možemo sebe učiniti sretnijima ako trošimo na putovanja, izlaske s prijateljima, ljetovanja s obitelji i/ili različite aktivnosti koje će nam ostaviti lijepe uspomene. Dakle, iskustvo je ono što nas čini sretnima, a ne posjedovanje.

No valja spomenuti još jedan oblik trošenja koji nas usrećuje, a to je kupovanje za druge. Čak je i Gallupovo istraživanje provedeno u 136 zemalja između 2006.-2008. na kojem je radila skupina autora sa različitih sveučilišta (Harvard, Gronigen, Mbarara, Vankuver) nedvojbeno utvrdilo da je tzv. prosocijalno trošenje novaca (trošenje na druge ili u humanitarne svrhe) u pozitivnoj korelaciji sa srećom i životnim zadovoljstvom.

Neki kažu da ih kupovina oraspoložuje te da kad se loše osjećaju, idu u šoping. Ima li kupovina doista terapeutski učinak?

Suprotno uvriježenom mišljenju, u kupovinu ipak ne treba ići kad smo loše raspoloženi. Naime, jedna je eksperimentalna studija pokazala da su sudionici, nakon što su im umjetno izazvali loše raspoloženje prikazivanjem tužnih slika, bili skloni potrošiti i do četiri puta više nego sudionici koji su bili dobro raspoloženi. A ako potrošimo previše, opet nećemo biti sretni pa se tu gubi eventualni terapeutski učinak kupovine.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP