Prati nas

Život

Preminula Izolda Krmpotić (107), najstarija Hrvatica

Osim putovanja, tenisa i odlazaka u kupnju, Izolda se jako voljela dotjerivati i držati do sebe, pratiti politička zbivanja, pa čak i nogomet. Suprug joj je umro 1981., a do odlaska u starački dom živjela je u malenom stanu u Šubićevoj ulici.

Objavljeno

|

mirogojske arkade
Zagrebačko groblje Mirogoj, foto: mojevrijeme.hr

Najstarija Hrvatica, Izolda Krmpotić, umrla je u 108. godini života u Ddomu za stare i nemoćne Medveščak u samom središtu metropole. Izolda je preživjela tri rata, šest država (od Austro-Ugarske monarhije preko NDH sve do današnje Hrvatske) i pri tome je postala najstarija Hrvatica u Europskoj uniji. Zadnji smo ju put vidjeli na proslavi njenog 105. rođendana.

Kako pišu 24 sata, Izolda je rođena 2. rujna 1907. godine u uglednoj obitelji u Jastrebarskom. Otac Ladislav Polak bio je gradonačelnik Jastrebarskog i uspješan bankar, a preci njezine majke Berte bili su uspješni trgovci. Podrijetlom Francuzi iz obitelji Deu, u Sloveniju su stigli za Napoleona. Izoldin djed s majčine strane iz Ljubljane je stigao u Jastrebarsko. Počeo je raditi kao trgovac, što mu je odlično išlo, pa je sagradio veliku kuću, u kojoj se danas nalazi općina. Izolda se tijekom cijelog života najradije sjećala lijepog djetinjstva i školovanja u rodnoj Jaski. Nakon završene pučke škole Izolda je stigla u Zagreb te uspješno završila djevojačku gimnaziju koja se u to vrijeme nazivala i licej. Iako je imala mogućnosti i novca, u Zagrebu nije željela ostati te se vratila u toliko voljeno Jastrebarsko.


Najstarija Hrvatica

105. rođendan Izolde Krmpotić, (2012)

Tamo je upoznala i svoju veliku ljubav te budućeg supruga dr. Josipa Krmpotića, mladog pravnika koji je odrađivao pripravnički staž. Nakon vjenčanja preselili su se u Slavonski Brod, no zbog rata su se opet vratili u Jastrebarsko. Ratni vihor podario im je toliko željenu i voljenu kćer, kojoj su željeli omogućiti što veće šanse za kvalitetan život i obrazovanje. Odmah nakon završetka rata preselili su se u Zagreb gdje je sa suprugom i djetetom živjela lijepim životom. Osim putovanja, tenisa i odlazaka u kupnju, Izolda se jako voljela dotjerivati i držati do sebe, pratiti politička zbivanja, pa čak i nogomet. Suprug joj je umro 1981., a do odlaska u starački dom živjela je u malenom stanu u Šubićevoj ulici. Silnu volju za životom koja je u njoj plamtjela pronašla je i u prijateljici Zdenki Reiner (104), s kojom se družila sve do kraja života.

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP