Prati nas

Život

5 stvari koje sam naučio cijeniti kao beskućnik

Stari kažu da su najbolje stvari u životu besplatne. Nisam siguran. Niti jedna od pobrojanih stvari nije besplatna, ali ni ne košta previše. A kada ih izgubite, postanu neprocjenjivo vrijedne. Kaže to David Raether koji je zarađivao 300 tisuća dolara godišnje. A onda mu se život raspao i postao je beskućnik.

Objavljeno

|

Sitnice koje ne cijenimo dovoljno
foto: BigStock

Kao producent i scenarist jedne od najpopularnijih humorističkih serija – Roseanne, David Raether je zarađivao 300 tisuća dolara godišnje. A onda mu se život raspao i postao je beskućnik. Nakon tog iskustva promijenio mu se i sustav vrijednosti. U svojoj memoarskoj knjizi Tell Me Something, She Said izdvojio je stvari koje su mu najviše nedostajale, a čije je vrijednosti shvatio tek kada ih je izgubio.

1. Krevet i spavaća soba.

Dođeš do vrata, otvoriš ih, a iza njih je spavaća soba. Zatvoriš ih, ugasiš svjetla, sklizneš pod pokrivač i zatvoriš oči. Možda se moliš, možda i ne. Možda odmah zaspeš, možda neko vrijeme razmišljaš dok ležiš. Ništa od toga nije važno. Važno je da je to tvoja soba, tvoj krevet. Posteljina je prava posteljina, a ne vreća za spavanje, kaput ili neka druga krpa. To je tvoj malo prostor. Tvoj.


2. Jutarnji rituali i tuširanje

Onaj osjećaj kada ulaziš pod slap vruće vode. Skoro nenadmašno osjetilno iskustvo. Ujutro rano ustaneš, izađeš bosonog pred kuću, pokupiš novine, uđeš u kuću, skuhaš kavu i otvoriš novine preko cijelog stola. Natočiš kavu i čitaš. To je jutro, prijatelju! Doma si, piješ kavu i čitaš novine.

3. Oblačenje čarapa

Ustaneš, dotapkaš bosonog u kuhinju, a pod je hladan. Vratiš se u sobu, obučeš čarape i vratiš se u kuhinju.

4. Miris kuhanja u tvojoj kuhinji

Uđeš u kuću i osjetiš kako iz kuhinje dopire miris kuhanja hrane. Možda se pile peče u pećnici, kuha se umak ili se luk dinsta na štednjaku. Nije važno što. Ono što je važno jest da ćeš uskoro sjesti za stol i objedovati s ljudima koje voliš.

5. Čišćenje doma

Nitko ne voli čistiti. A onda sam odjednom ostao bez kuće. Prošlo je puno vremena dok ponovno nisam imao krov nad glavom. Zadovoljstvo pranja podova, brisanja prašine, stavljanje posuđa u stroj za pranje je skoro pa neizgovorivo.  Ono kad očistite svoj mali dom. To je moje mjesto i ja sam ga uredio i u njemu mi je, zbog toga, ugodno. Za razliku od gomile stvari i odjeće u prtljažniku automobila u kojem sam živio.  Moj dom je mjesto dostojno življenja. Ja sam pristojno ljudsko biće. Sada ne mogu zamisliti ništa ljepše od toga da svoj prostor održavam čistim i urednim.

Stari ljudi kažu da su najbolje stvari u životu besplatne. Nisam siguran. Niti jedna od pobrojanih stvari nije besplatna, ali ni ne košta previše. A kada ih izgubite, postanu neprocjenjivo vrijedne.

David Reather i naslovnica njegovih memoara (foto: davidraether.com)

David Reather i naslovnica njegovih memoara (foto: davidraether.com)

.

Život

Ova medicinska sestra vodi hospicij za pse. Zadnje dane života ispunjava im srećom

Njeni štićenici dobiju i propisno rođendansko slavlje, čak i kada ne zna kada su točno došli na ovaj svijet. Osjećajna Nicola, naime, vjeruje da svaki pas zaslužuje barem jedan proslavljeni rođendan u životu.

Objavljeno

|

Autor

Psi po mnogo čemu nalikuju ljudima. Između ostalog, u starosti ih muče brojne degenerativne bolesti, baš kao i ljude. Neizlječiva i bolna stanja razlog su zašto se neki ljudi odlučuju na eutanaziranje ljubimaca. Za njih je to pošteda od muka same životinje, ali i pošteda od iscrpljujuće brige za starog ljubimca.

Nažalost, postoje i oni koji bolesnu i staru životinju jednostavno izbace na ulicu ili ostave u azilu. Neki treći pak misle da životinji treba pružiti sve kako bi, što je moguće sretnija, dočekala svoj prirodni kraj. Među njima je jedna Engleskinja koja se odlučila brinuti se o smrtno bolesnim psima.


Naime, kako se ljudi općenito teško nose sa smrtnom bolešću i starošću ljubimca, u priču uskače Nicola Coyle i njen The Grey Muzzle hospicij. Poslanje joj je zadnje dane bolesnog psa učiniti sretnima. Coyle je nekada radila kao medicinska sestra, a sada je svoj dom u Mansfieldu pretvorila u hospicij za pse kojima je preostalo manje od šest mjeseci života. Pse preuzima od veterinara i, u pravilu, skrbi od dva psa istovremeno. Više, kaže, ne bi mogla, s obzirom da se zaista trudi olakšati im bol i učiniti ih sretnima.

A dok se brine o njima, Coyle ih vodi i na omiljene obroke; u lokalni pub gdje im poslužuju odreske ili čak u McDonalds. Njeni štićenici dobiju i propisno rođendansko slavlje, čak i kada ne zna kada su točno došli na ovaj svijet. Osjećajna Nicola vjeruje da svaki pas zaslužuje barem jedan proslavljeni rođendan u životu. Kada ih vodi na plažu, kupuje im ribice, krumpiriće i sladoled.

Dakako, niti jedan rastanak nije lak. S nekim psima provede mjesece, a s nekima tek tjedne. “Tugovanje za svakim od njih je teško, ali oni su heroji”, kaže Coyle i dodaje da ju psi koji su otišli inspiriraju da učini sretnima neke druge napuštene i teško bolesne pse.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP