Prati nas

Život

Bake i djedovi nisu besplatne dadilje

Iako se podrazumijeva da bake i djedovi žele što više sudjelovati u odgoju unučadi, često i nije tako. Oni imaju svoj život i svoju su djecu već odgojili pa im ne treba zamjeriti ako ne žele biti uvijek na raspolaganju.

Objavljeno

|

Trebaju li bake čuvati djecu?
foto: BigStock

Nedavno istraživanje je pokazalo da negdje na polovici ljetnih praznika roditelji počinju priželjkivati početak školske godine i već pokazuju ‘praznični zamor’. I baš se u to vrijeme sjete djedova i baka koji bi trebali preuzeti djecu na neko vrijeme, piše četverostruka baka i kolumnistica Telegrapha Jan Etherington.

Ponekad pregovori imaju i komponentu emocionalne ucjene kada se bakama i djedovima govori da im je to jedinstvena prilika, budući da ionako provode malo vremena s unučadi. Jan Etherington kaže da već i bez toga osjeća grizodušje. Naime, kao i mnogi ‘bejbibumeri’ i ona je bila zaposlena majka, a sada je zaposlena baka. Istina je, kaže kolumnistica, da današnje zaposlene bake ne mogu ispuniti očekivanja roditelja, one ne mogu biti tradicionalne bake s rasporedom koji se prilagođava njihovim potrebama. Mlade se obitelji sve više oslanjaju na djedove i bake koji bi, valjda, trebali biti sretni da mogu uskočiti kada god to zatreba, piše Jan.



Bake se uzimaju zdravo za gotovo

Ona sama nikada nije pristala na ulogu bake koja je uvijek na raspolaganju, bake dadilje koja ima svakodnevne obveze oko unučadi. Dijelom i zbog toga što ih dvoje žive na drugom kontinentu. Drugim dijelom što bake koje su uvijek pri ruci budu uzete ‘zdravo za gotovo’, a unuci se prema njima često ponašaju kao i prema roditeljima; s brojnim zamjerkama i uz svakodnevne svađe. Jan ne želi biti takva ‘surogat majka’ ni u onom vremenu koje provodi sa djecom svoje djece.

„Prvo, bila sam majka. To sam odradila. Sada sam baka. Drugačije se ponašam prema unucima nego što sam to činila prema svojoj djeci. Mekša sam i strpljivija. Podupirem ih na drugačiji način. Ne želim im biti majka. Ja se želim zabavljati s njima, ugađati im, igrati se s njima i puštati ih da do kasno budu budni, a da to njihova majka ne zna“, kaže kolumnistica koja cijeni bake koje mijenjaju pelene, njeguju bolesnu unučad i odgajaju ih do tinejdžerskih dana, ali za sebe kaže da nije takva.

„Ja sam baka, ali i štošta drugo. Želim uživati u životu drugačijem od onoga dok sam imala malu djecu. Želim se probuditi i odlučiti da ću taj dan otići na izlet u Francusku. Jesam li to ikada učinila? Nisam, ali želim imati mogućnost izbora. Možda sam zbog toga nepouzdana dadilja, ali nisam loša baka. U obiteljskim krizama sam spremna istog trenutka sjesti u zrakoplov i otputovati tamo gdje me se treba.“

Menopauza postoji s razlogom

Etherington piše kako žene, zbog pritiska karijere i financijske nesigurnosti, sve kasnije postaju majke pa djeca imaju sve starije djedove i bake. Neki se čak boje da će biti prestari za ispomoć u trenutku kada unuci dođu na svijet. Čak je i popularna komičarka Shappi Khorsandi izjavila kako želi roditi djecu prije no što njena majka postane prestara da se o njima brine.

I zato bi se bake i djedovi trebali zapitati trebaju li uskakati svaki puta kada ih djeca pozovu da se brinu za unučad tijekom ljetnih praznika ili zatraže redoviti dnevni angažman. Postoji vrlo dobar razlog zašto mogućnost majčinstva prestaje oko 45. godine; užasno je iscrpljujuće brinuti se za malu djecu, pogotovo ako ste ih zadnji puta imali prije četvrt stoljeća.

„Moja generacija misli da sve možemo, ali treba prihvatiti da tijelo stari i da mu treba više vremena za oporavak. Čitala sam istraživanje o generaciji pedesetogodišnjaka koji se moraju brinuti od unucima, ali i o svojim roditeljima. Tko se brine o toj ‘sendvič generaciji’? Ako svakodnevno trčite za klincima i dižete bebe, bolovi i umor će postati kronični. Za postavljanje sjedalice u automobil vam danas treba fakultet strojarstva. Priznajem, bojim se preuzimanja obveza. To znači da želim da se moji unuci vesele što će me vidjeti jer ćemo se zajedno zabaviti, a ne da mi dolaze zato jer u rasporedu za utorak piše da moraju provesti dan kod bake“, objašnjava Jan.

„Kada smo zajedno, možemo provesti dan u Legolandu, obilaziti muzeje ili grliti koale. Stoga, obožavam ljetne praznike jer to što sam baka shvaćam kao izvor zabave, a ne kao karijeru s punim radnim vremenom“, zaključuje kolumnistica Telegrapha.

.

Život

Višnja(50): Otišla sam zbog neimaštine, primitivizma, korupcije, nepotizma…

Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.

Objavljeno

|

Autor

50-godišnja Šibenčanka Višnja Drmić, majka triju kćeri, spakirala je kofere i s obitelji se preselila u Veliku Britaniju. Zašto je odlučila drugo poluvrijeme života započeti u stranoj zemlji, objasnila je za Slobodnu Dalmaciju.

„Tri godine smo izdržale, radila sam i tri posla, obiteljski i još dodatna dva, najstarija kćer je pomagala u obiteljskom biznisu, njih dvije su predano učile a ljeti radile, srednja čak i tijekom nastave na faksu i pri polaganju ispita je konobarila. Početkom četvrte, zadnje godine školovanja, pokušala sam napraviti financijski plan za cijelu godinu. Svladao me očaj. Naš mali biznis bio je dovoljan za jednu osobu s obzirom na prihode, ali nipošto za sve nas.“ Višnja se u Šibeniku bavila izradom dekoracija od balona za sve prigode, događanja, rođendane i vjenčanja.



„Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.“

A onda joj se kći prijavila na britansko sveučilište i dobila pozitivan odgovor. „To pismo i način na koji su se oni obraćali mom djetetu, bio je fascinantan. Pomislila sam da je država s takvim šansama, s takvim poštovanjem prema obrazovanju, mladim ljudima i talentu, mjesto gdje sam možda trebala živjeti? To je bilo to. A ostalo se samo od sebe posložilo.“

U Veliko Britaniji Višnja radi posao njegovatelja. Naravno, nakon stručnog osposobljavanja. Sada živi u Salisburyju, gradiću s 40 tisuća stanovnika. Kaže, došla je s predrasudama o skupoći. „Hrana je ista, cijena, čak i jeftinija nego u Hrvatskoj. Ponuda velika. Ako kuhate sami, u svom stanu, manje potrošite nego u Hrvatskoj. Stanovi jesu skupi, no u manjim gradovima cijene su niže.“

Na pitanje što joj je smetalo u Hrvatskoj odgovara: „Mržnja, rasizam, primitivizam, nasilje, netolerancija, korupcija, nepotizam, osuđivanje drukčijih i slabijih, institucije koje ne rade svoj posao, uhljebi, nepravda, kvazi poduzetnici, visoka davanja, male plaće, truli sustav, politički usmjerene institucije, manjak građanske hrabrosti, intelektualci u svojoj zoni komfora, netolerantni akademici, siromaštvo, turizam baziran na prijevari, “fake news”… jesam li nešto zaboravila?“

Planira li se vratiti? „Ovaj posao ne planiram dugo raditi. Ne radi toga što mi se ne sviđa ili ga ne cijenim, već što mislim da je cijela životna istina stala u rečenicu, koju je moj tata meni govorio a ja mojoj djeci: ako želiš biti sretna, radi posao koji voliš. Kada moja drugorođena završi faks, a trećerođena srednju, pokušat ću ostvariti svoj san i raditi opet s balonima. Do mirovine. Ovdje. U zemlji u kojoj vrijedi biti čovjek. “I hope” (nadam se)“, kaže Višnja u opširnom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Nastavi čitati