Prati nas

Život

Bake i djedovi nisu besplatne dadilje

Iako se podrazumijeva da bake i djedovi žele što više sudjelovati u odgoju unučadi, često i nije tako. Oni imaju svoj život i svoju su djecu već odgojili pa im ne treba zamjeriti ako ne žele biti uvijek na raspolaganju.

Objavljeno

|

Trebaju li bake čuvati djecu?
foto: BigStock

Nedavno istraživanje je pokazalo da negdje na polovici ljetnih praznika roditelji počinju priželjkivati početak školske godine i već pokazuju ‘praznični zamor’. I baš se u to vrijeme sjete djedova i baka koji bi trebali preuzeti djecu na neko vrijeme, piše četverostruka baka i kolumnistica Telegrapha Jan Etherington.

Ponekad pregovori imaju i komponentu emocionalne ucjene kada se bakama i djedovima govori da im je to jedinstvena prilika, budući da ionako provode malo vremena s unučadi. Jan Etherington kaže da već i bez toga osjeća grizodušje. Naime, kao i mnogi ‘bejbibumeri’ i ona je bila zaposlena majka, a sada je zaposlena baka. Istina je, kaže kolumnistica, da današnje zaposlene bake ne mogu ispuniti očekivanja roditelja, one ne mogu biti tradicionalne bake s rasporedom koji se prilagođava njihovim potrebama. Mlade se obitelji sve više oslanjaju na djedove i bake koji bi, valjda, trebali biti sretni da mogu uskočiti kada god to zatreba, piše Jan.


Bake se uzimaju zdravo za gotovo

Ona sama nikada nije pristala na ulogu bake koja je uvijek na raspolaganju, bake dadilje koja ima svakodnevne obveze oko unučadi. Dijelom i zbog toga što ih dvoje žive na drugom kontinentu. Drugim dijelom što bake koje su uvijek pri ruci budu uzete ‘zdravo za gotovo’, a unuci se prema njima često ponašaju kao i prema roditeljima; s brojnim zamjerkama i uz svakodnevne svađe. Jan ne želi biti takva ‘surogat majka’ ni u onom vremenu koje provodi sa djecom svoje djece.

„Prvo, bila sam majka. To sam odradila. Sada sam baka. Drugačije se ponašam prema unucima nego što sam to činila prema svojoj djeci. Mekša sam i strpljivija. Podupirem ih na drugačiji način. Ne želim im biti majka. Ja se želim zabavljati s njima, ugađati im, igrati se s njima i puštati ih da do kasno budu budni, a da to njihova majka ne zna“, kaže kolumnistica koja cijeni bake koje mijenjaju pelene, njeguju bolesnu unučad i odgajaju ih do tinejdžerskih dana, ali za sebe kaže da nije takva.

„Ja sam baka, ali i štošta drugo. Želim uživati u životu drugačijem od onoga dok sam imala malu djecu. Želim se probuditi i odlučiti da ću taj dan otići na izlet u Francusku. Jesam li to ikada učinila? Nisam, ali želim imati mogućnost izbora. Možda sam zbog toga nepouzdana dadilja, ali nisam loša baka. U obiteljskim krizama sam spremna istog trenutka sjesti u zrakoplov i otputovati tamo gdje me se treba.“

Menopauza postoji s razlogom

Etherington piše kako žene, zbog pritiska karijere i financijske nesigurnosti, sve kasnije postaju majke pa djeca imaju sve starije djedove i bake. Neki se čak boje da će biti prestari za ispomoć u trenutku kada unuci dođu na svijet. Čak je i popularna komičarka Shappi Khorsandi izjavila kako želi roditi djecu prije no što njena majka postane prestara da se o njima brine.

I zato bi se bake i djedovi trebali zapitati trebaju li uskakati svaki puta kada ih djeca pozovu da se brinu za unučad tijekom ljetnih praznika ili zatraže redoviti dnevni angažman. Postoji vrlo dobar razlog zašto mogućnost majčinstva prestaje oko 45. godine; užasno je iscrpljujuće brinuti se za malu djecu, pogotovo ako ste ih zadnji puta imali prije četvrt stoljeća.

„Moja generacija misli da sve možemo, ali treba prihvatiti da tijelo stari i da mu treba više vremena za oporavak. Čitala sam istraživanje o generaciji pedesetogodišnjaka koji se moraju brinuti od unucima, ali i o svojim roditeljima. Tko se brine o toj ‘sendvič generaciji’? Ako svakodnevno trčite za klincima i dižete bebe, bolovi i umor će postati kronični. Za postavljanje sjedalice u automobil vam danas treba fakultet strojarstva. Priznajem, bojim se preuzimanja obveza. To znači da želim da se moji unuci vesele što će me vidjeti jer ćemo se zajedno zabaviti, a ne da mi dolaze zato jer u rasporedu za utorak piše da moraju provesti dan kod bake“, objašnjava Jan.

„Kada smo zajedno, možemo provesti dan u Legolandu, obilaziti muzeje ili grliti koale. Stoga, obožavam ljetne praznike jer to što sam baka shvaćam kao izvor zabave, a ne kao karijeru s punim radnim vremenom“, zaključuje kolumnistica Telegrapha.

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP