Prati nas

Život

Kada vam je najveća suparnica – druga baka!

Koju baku djeca više vole? Treba li to pitanje uopće postavljati? Ima li u njihovim srcima dovoljno mjesta za obje bake? Što kad osjećate da vam ona druga baka ‘krade’ vrijeme koje bi trebalo pripadati vama? Treba li šutjeti i čekati da prođe ili otvoreno porazgovarati? Evo jednog američkog iskustva.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Što kad unuk voli drugu baku?
foto:BigStock

Moja kći Jenny, koja trenutno živi u Arizoni, u vrijeme kad se događala ova priča, živjela je u Chicagu, počinje svoju priču Honey Good, urednica istoimenog portala HoneyGood.com. Upravo je bila rodila mog drugog unuka Michaela, nazvanog po mom pokojnom mužu, također Michaelu. Bila sam s njom kad je Michael došao na svijet. A bila je i njezina svekrva, Serene. Obje su moje kćeri svojim sinovima dala djedovo ime, pa tako imamo Roberta Michaela, Jonathana Michaela, Jacka Michaela, Joshuu Michaela, Michaela Dillona i, naravno, unuku Skylar. I ona je nazvana po djedu koji je uvijek govorio da svoje tri djevojčice (Jenny, Lizzie i mene) voli više od neba (eng. sky). No vratimo se mi na priču.

Savršena Serene

Među članovima obitelji koji su došli vidjeti tek rođenog Michaela, bile su i njegove obje odane bake – ja i Serene, Jennyna svekrva i moja suparnica! U predstavi svatko ima svoju ulogu. U predstavi naše obitelji, jedna od najvažnijih uloga pripada Serene. Kad je jednom bila pozvana na večeru, pojavila se šest sati ranije kako bi počistila, skuhala, poslužila jelo i na kraju oprala suđe. Nije se libila pokazati tko je glavni – nisi ju mogao ignorirati ni da si htio. To je Serene, poznata i kao Bubbie.


Serene je voljela moju kćer. Ona je bila kći koju Serene nikad nije imala. Serene je bila razvedena i s dva sina koji su joj bili život, a dolazak Jenny je za nju bilo kao ispunjenje sna. Ne samo da je voljela moju kći – obožavala ju je. I Jenny je obožavala nju. Serene je sve radila za Jenny. Iako je ponekad znala biti naporna, činila je sve iz dobrih pobuda. Znala je šifru na vratima garaže i nenajavljeno bi banula u kuću s viklerima na glavi i u kućnom ogrtaču sa šalicom kave u ruci kako bi napravila Jenny doručak i nahranila njezinu djecu. Serenin život vrtio se oko obitelji. Kuhala im je, išla za njih u kupovinu, čuvala djecu, kupovala Jenny, Skylar i malom Michaelu poklone. Ona je bila Bubbie – prava McCoy baka!

Nisam se s njom mogla natjecati. Kao prvo, živjela sam 40 minuta vožnje od Jenny. Baš sam se bila i svježe preudala. Osjećala sam se poput matrijarha kombinirane obitelji. Željela sam da moj novi muž zna da mi je na prvom mjestu. Voljela sam svoju kćer i unučad i nadala sam se da će mi činjenica da sam Jennyna majka dati neki utjecaj.

Kap koja je prelila čašu

U svakoj obitelji ima drame, a ni moja nije iznimka. Jenny i Bruce (njezin muž) razgovarali su o tome da se presele u Arizonu. Moj novi muž i ja 6 mjeseci godišnje živimo u Kaliforniji, a Serene u Chicagu. Činilo mi se da je napokon moja šansa da bar neko vrijeme provedem nasamo sa svojom kćeri i unučadi, vrlo izgledna. Odlučila sam da je vrijeme za otvoreni razgovor sa Jenny. Nisam se suzdržavala. Rekla sam joj da patim i da sam ljubomorna na vrijeme koje provodi sa Serene. Jako sam dramatično naglasila riječi ‘patim’ i ‘ljubomorna’. Htjela sam da joj bude žao mene, jadne napuštene majke i bake. Ona je saslušala i odgovorila: “Mama, odlučili smo da se preselimo u Scottsdale. Šest mjeseci u godini bit ćemo ti blizu. Imat ćemo i posebnu sobu za tebe i djeda Shellyja. Lopta je na tvom dijelu terena, mama. Naše ruke su otvorene.”

I preselili su se. Nazvala sam ih jedan dan i rekla da planiramo doći u posjet, da joj pomognem oko useljenja i svega. Bila sam jako uzbuđena i ona je to mogla osjetiti u mojem glasu. I ona je bila uzbuđena. Zamolila sam ju da to ne kaže Sereni, jer sam znala da ako Serena dozna, odmah će spakirati kofere i doći. No naravno, Serena je doznala. Sve je doznala. Naposljetku, ta je obitelj bila njezin život. Brže bolje se spremila i došla u Arizonu da nam se pridruži i da podijeli moju kćerku i unučad sa mnom. Nisam mogla vjerovati!

Dosadna sjena

Ali naravno, povjerovala sam. Moja kći i ja smo baš razgovarale kad sam čula novosti. Bila sam izvan sebe. Moja kći mi je rekla: ‘Mama, ne brini! Serena je jako dobra s malim bebama. Ti ćeš im biti najdraža kad malo narastu. Obožavat će te!’ Na kraju mi je rekla da Serena ‘nikad neće biti njezina mama’.

Bubbie je stigla istoga dana kad i ja i djed Shelly. Jedva da sam imala vremena pozdraviti i poljubiti Jenny i djecu – kad evo nje! Prati me uokolo kao sjena, na svakom koraku. Tada sam donijela odluku. Moram razgovarati sa Serene.

Idući dan, uz šalicu kave, povjerila sam joj se. Rekla sam joj da sam ljubomorna na njezin odnos s Jenny, Michaelom i Skylar. Željela sam i žudila za vremenom nasamo s mojom kćeri i unucima. Trebalo mi je ‘moje’ vrijeme. No je li me poslušala? Naravno da nije. No iako sam bila uzrujana, voljela sam Serene. Ona je uvijek bila spremna napraviti klincima porciju omiljene juhe i bila istinska Bubbie. Ona je bila ono što svako dijete želi od bake.

Prije ili kasnije…

Moje savjet svima vama koji imate sličan problem je da otvoreno kažete što vas muči. Ne gomilajte svoju ljutnju. Zapamtite da ne možete jednostavno obrisati svoju obitelj. U međuvremenu su prošle godine i Bubbie je umrla. Dok pišem ovo, suze mi teku niz lice. Moji su unuci izgubili svoju Bubbie. Na njezinom ispraćaju bila je poslužena njezina čuvena juha. Nedostaje mi sjediti uz nju, razgovarati i smijati se s njom.

Shvatila sam da u srcima djece ima mjesta za obje bake. Ona je bila Bubbie, a ja sam bila Honey. Nije bilo razloga da se natječemo jer smo obje tu bile zbog ljubavi. Nadam se da će vam ovo otvoriti oči i da ćete uvidjeti da ne postoji limit u tome koliko ljubavi možemo dati i primiti i svima vam želim više ljubavi nego što možete podnijeti.

.

Nema predaje

Umirovljenica Marija: ‘Udomljeni Toto spasio mi je život’

Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Mene je moj Toto spasio, to je sve što ću vam reći”, kaže gospođa Marija Topić (73), umirovljenica iz Zagreba govoreći o svom psiću, manjem mješancu smeđe-crne boje koji je u njezinu kuću stigao prije četiri godine.

“Na proljeće 2016. mi je umro muž. Bio je bolestan i pred kraj se dosta mučio. Doživio je moždani udar nakon kojega je ostao nepokretan pa sam se ja brinula o njemu. No kad je umro, svejedno sam doživjela šok. Pa zajedno smo bili čitav život! Udala sam se za njega kad sam imala 20 godina i čitavo smo vrijeme bili zajedno. I u dobru i u zlo, što se kaže. Trebali smo proslaviti 50 godina braka, no on to, nažalost nije doživio”, govori nam dalje gospođa Marija opisujući jedan od najtežih događaja u svojem životu.


“Pala sam u neku vrstu depresije. Nisam imala volje nizašto. Jedna sam izlazila iz stana, nisam se ni sa kime družila. Zbog svega toga djeca su se zabrinula i kao rješenje smislila Tota. Donijeli su mi kći i sin jednog dana tu malenu mrvicu i rekli mi da je to sad moj pas. Isprva sam bila ljuta i nisam ga htjela uzeti jer nisam planirala kućnog ljubimca. Bilo mi je dosta mene same. Ali, malo po malo, navikla sam se na Tota i na mene. Kad imaš psa, htio ne htio, moraš barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako su zaredale svakodnevne šetnje, pa onda u parku upoznaš druge vlasnike pasa, malo porazgovarate, družite se. Onda, Toto mi se silno veseli kad se vratim odnekud kući. Pa tako ti se ne veseli ni čovjek! Ta ljubav stvarno se ne da opisati. Na kraju sam se počela osjećati se bolje i bolje i evo, sad mogu reći da me Toto spasio. I ja sam spasila njega jer su mi ga djeca dovela iz nekog azila, ali još je više on spasio mene”, kaže gospođa Marija.

Tijekom proljetnog lockdowna, Toto je postao prava mala zvijezda jer ga je još jedna Marijina susjeda znala tu i tamo izvesti u šetnju.

“Sjećate se kako je to bilo na proljeće. Nitko nije nikud mogao ići, pa su oni koji su imali psa bili pravi sretnici jer su imali zašto barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako je mene zamolila moja susjeda Vera da bi prošetala Tota oko kuće. Naravno da sam pristala jer Toto obožava ići van i susjedu Veru dobro poznaje. Tako je opet bilo dobro i njemu i meni, ali i našoj Veri”, kaže gospođa Marija.

Ovakvih i sličnih priča ima mnogo, a svatko tko je ikada imao psa, potvrdit će vam da se ta ljubav doista može usporediti s ljubavlju prema drugom čovjeku.

foto: Mabel Amber, still incognito/ Pixabay

Karantena je potaknula na udomljavanja

Upravo tijekom karantene mnogi su odlučili nabaviti psa jer su osjećali da bi im baš taj potez mogao donijeti duševni mir u tako neizvjesnim vremenima. Potvrdili su nam to i iz Skloništa za životinje Dumovec.

“Od početka ožujka do danas iz Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba udomljeno je 411 pasa i 86 mačaka. Trenutačno je u Skloništu 67 pasa i 25 mačaka. Pasa je sada tri puta manje nego prošle godine u isto vrijeme. Takvom stanju najviše su pridonijeli građani među kojima vlada veliko zanimanje za udomljavanje te pad broja pasa koje terenska ekipa Skloništa pronalazi na zagrebačkim ulicama”, kaže Krešimira Rendulić iz Dumovca i potvrđuje da se doista nešto neobično događalo tijekom lockdowna.

“Posebno je zanimljivo bilo razdoblje karantene uvedene zbog epidemije novog koronavirusa u Hrvatskoj. Tada su građani gotovo svakodnevno dolazili u Dumovec i udomljavali pse. Na to su se odlučivali ljudi raznih dobi i životnih stilova. Bilo je tu od samaca i parova umirovljenika do obitelji s malom djecom, onih koji žive u stanovima te onih iz kuća, onih koji žele psa za maženje pred televizorom te onih koji preferiraju aktivniji život. Mnogi su pritom isticali da će im boravak kod kuće omogućiti opušteno zbližavanje sa psom, ali i kako ih veseli što će imati društvo za šetnju”, kaže Rendulić.

Prednosti odraslih pasa

Inače, u Dumovcu znaju završiti psi o kojima se Zagrepčani treće dobi više ne mogu brinuti, a neki umirovljenici u Dumovec dolaze kako bi pronašli psa koji će im uljepšati godine koje su pred njima. Većina od njih odlučuje se za odrasle pse. Riječ je o odgojenim psima koji ne traže pažnju kakva je potrebna štencima. Ako žele psa koji nije preaktivan, odabiru seniore, pse koji su, poput njih, treće dobi. Riječ je o mirnim psima zahvalnima za sve što im njihov čovjek pruža – u prvom redu ljubav i pažnju, pojašnjavaju nam iz Dumovca.

Tko ne može udomiti, može volontirati

No ima i onih koji, iz raznih razloga, pse ne mogu udomiti, ali se rado s njima druže pa dolaze u Dumovec volontirati. Jedan od takvih je i Bruno Ogorelec (70) koji nam je opisao svoje iskustvo iz Dumovca.

“Volontirao sam do pred godinu dana. A nakon toga sam uletio u posao – prevoditelj sam pa sam dobio jedan roman za prevoditi, a nakon toga i drugi – pa nisam više imao vremena. No u Dumovcu sam volontirao dosta dugo”, kaže nam gospodin Ogorelec.

“Odlučio sam se na to jer me uhvatila depresija s odlaskom u mirovinu. To je bilo više-manje prisilno, morao sam otići u mirovinu i nije mi to leglo. Prestanak posla, loše imovinsko stanje i sve me to pogodilo. Ulovila me depresija, doduše ne u onom kliničkom smislu, ali jednostavno nisam bio ni za što. Imam jednog prijatelja koji je psihijatar i koji me ponukao da pokušam volontirati u Domovcu jer je znao da ja jako volim pse. I tako sam prvi put došao”, govori nam gospodin Ogorelec te nam opiusuje kako to izgleda:

“Uglavnom šećemo pse i igramo se s njima. Ja sam tamo bio po, recimo, dva sata i za to vrijeme prošetam četiri ili pet. Prioritet su ovi, kako da kažem, malo problematični psi, ovi koji su malo svadljivi. Toga sam se u početku malo bojao, nisam znao što i kako. Ali na kraju mi je postalo jasno da ako su ti psi uopće problematični, onda su problematični samo sa s drugim psima, a s ljudima su divni. Tu imate pse koji strašno izgledaju, ogromni su, pa onda ovi razni stafordi… Nelagodno bude čovjeku koji ih ne poznaje, ali to su sve divni psi nakon što malo naučite što i kako s njima”, navodi Ogorelec pa nastavlja:

“I tako sam ja počeo dolaziti uglavnom srijedom, kad nije bilo nikoga drugoga. Zanimljivo, u Dumovcu uglavnom volontira sve sama omladina, a to što nije bilo više ljudi mojih godina me malo iznenadilo jer je to upravo idealna zanimacija za umirovljenike. Vi se jako povežete s tim pesima. Nije svaka šetnja ista, nego se vi prilagodite svakom psi i razvijete s njim poseban odnos.”

Pas Bik iz Dumovca (foto: Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba)

“Bolje u Dumovcu, nego na lancu ili na ulici”

“Imate svoje ljubimce o kojima sam pisao i na Facebooku. Znate, ja sam se toga pomalo i bojao. Dosta sam emotivan pa sam se bojao kako ću se osjećati kad vidim tamo te pse kojima ne mogu pomoći. Jer ne mogu ja sad udomiti deset pasa. Imam doma jednu ljubomornu kuju koja ne bi dobro reagirala da nekoga još dovedem. Ali kasnije sam shvatio da tim psima u Dumovcu uopće nije loše. Neki od njih su bili na ulici ili su negdje bili na lancu i vlasnici se nisu o njima dobro brinuli, tako da im je u Dumovcu zaista dobro”, govori naš sugovornik kojemu su se neki štićenici Dumovca zavukli pod kožu.

Možda to nekome može na početku djelovati malo kaotično kad prvi put dođe i vidi toliko pasa i čuje tu kakofoniju, no psima je, ponavlja Ogorelec, ondje dobro. Za mnoge od njih to je pravi Disneyland, a nas sugovornik tvrdi da je svaki od njih posebna ličnost. “Nakon prvih nekoliko odrađenih srijeda, moji su mi prijatelji rekli da mi se dive zbog toga što se tako nesebično dajem. Ali to je totalna glupost. Pa više iz toga dobivam ja! Ja sam tamo išao kao u lunapark. Puno više su ti pesi meni dali nego što sam ja dao njima.”

Lijek za depresiju

I što se depresije tiče, odlasci u Dumovec su pomogli. “Nisam ja ni psiholog, ni psihijatar, tako da ne mogu reći što je tu konkretno pomoglo, jer mijenjao sam i druge svari u životu, ali ovo je bio sigurno jedan od pozitivnijih faktora. Mislim da mi je dosta pomoglo. Ja sam se silno veselio tim srijedama, pisao sam o tim psima i na Facebooku što su moji prijatelji jako dobro prihvatili. Osim toga, to mi je bila i jako dobra vježba jer ste vi s tim psima i jako aktivni čime održavate kondiciju. Moji prijatelji ipak nisu počeli volontirati, iako sam im ja svima preporučio. No ono što jesam uspio je to da je na moj nagovor desetak ljudi udomilo psa”, kaže Bruno Ogorelec.

“Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje. Velika je to blagodat za starije ljude, pogotovo one koji žive sami. Njima kad dođu u Sklonište pridajemo posebnu pozornost. Naime, pas kojeg odabiru, ne smije im biti opterećenje, nego treba pozitivno pridonijeti kvaliteti njihova života”, kaže i Damir Skok, ravnatelj Ustanove Zoološki vrt grada Zagreba u čijem je sastavu Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba.

U sklopu kampanje Hrvatska volontira Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba organizira akciju Out of the Box. Akcija će se u Dumovcu održati u subotu 26. rujna od 10 do 14 sati.

“Sklonište poziva građane da pse koji u Dumovcu čekaju udomljenje, izvedu u šetnju. Naime, ti psi odlaze u šetnje, ali nikada u isto vrijeme. U subotu se tako otvara prilika da se dogodi nešto neviđeno – da se, bar nakratko, isprazne svi boksovi.

U Skloništu za nezbrinute životinje Grada Zagreba trenutačno je sedamdesetak pasa. Dakle, za uspjeh akcije potrebno je jednako toliko volontera.

Inače, rad volontera u Skloništu izuzetno je vrijedan. Pse češljaju i šeću, igraju se s njima i maze ih. To je posebno važno za pse koji se tek socijaliziraju s drugim životinjama te ljudima. Upravo volonteri olakšavaju psima iz Dumovca čekanje na odlazak u novi dom”, poručuju iz Dumovca.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP