Prati nas

Mozaik

Što doista mislimo kad razgovaramo sa svojim tinejdžerom

Kad naša djeca postanu tinedžeri, mi obično baš tad dosegnemo menopauzu. A tada razgovors njima postane prava avantura. Nije rijetko da jedno kažemo, a drugo mislimo nadajući se da će sve ipak ispasti u redu. Evo nekoliko primjera kad ono izgovoreno nema nikakve veze s onim što doista mislimo.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Kako odgajati tinejžere?
foto: BigStock

Najčešće se tako dogodi da baš kad su roditelji u menopauzi, djeca postanu tinejdžeri, tako da u većini obitelji dođe trenutak kad većina članova ima problema s podivljalim horonima. Upravo o tome u svome tekstu piše kolumnistica Huffington Posta, Ann Brenoff.

Ponosna sam majka dvoje tinejdžera. Tinejdžeri su ono što dobijete kad divna, voljena i mazna djeca krenu prema svojoj neovisnosti i mladoj odrasloj dobi. Pridodajte tome podivljale hormone – i njihove i vaše – i recimo samo da nije uvijek lako navigirati preko tako burnih voda. Ja vjerujem da je bolje ponekad pregristi jezik i evo što pod time mislim:


 

Scenarij 1:

Vikend je, a moj  je sin zalijepljen za ekran i igra video igrice sedam sati bez prekida. Baš poput zombija protiv kojih se bori, duboko je fokusiran na igricu i nije u stanju čuti ljudski glas, barem ne moj.

Što kažem?

Ne kažem ništa jer on me neće ni čuti. Umjesto toga ga uhodim, čekam trenutak kad mora ići na WC i kad će morati stisnuti pauzu, pa tek tad pažljivo napravim prvi korak. Tek tada kažem: ‘Ta igra se čini dosta zanimljivom, baš dobro da ti ju je tata kupio.’

Što doista mislim?

Vani je prekrasan dan. Zašto nisi vani i s ostalom djecom ne igraš nogomet ili se zabavljaš s psom? Zar ne primjećuješ da te pas gura sa šapicom čitavo vrijeme i pokušava te nagovoriti da se igraš s njim? I što je tvom ocu prolazilo kroz glavu kad ti je poklonio ovu igru koja je od tebe učinila potpunog ovisnika?

 

Scenarij 2:

Prošlo je 11 navečer, a moja kći je zatvorena u svojoj sobi čitavu večer radeći domaću zadaću.

Što kažem?

Joj oprosti draga, mislila sam da si zaspala s upaljenim svjetlom. Nisam znala da telefoniraš.

Što doista mislim?

Pa jesi li ti normalna? Već si trebala spavati! Za samo nekoliko sati moraš ustati i ići u školu. I usput, tko je taj mali koji me sad preko Skypea može vidjeti u mojem donjem rublju?

 

Scenarij 3:

Moja 17-godišnja kći ima vozačku točno 392 dana, 11 sati i 13 minuta. Zbog mjesta na kojem živimo, prisiljena je voziti po brdskoj, zavojitoj cesti i autoputu. Upravo mi je obznanila da planira ići u kino gdje će se naći s nekim prijateljima. Radi se o kasnoj projekciji.

Što kažem?

Lijepo se provedi! Pošalji mi SMS kad stigneš.

Što doista mislim?

Molim te dopusti nam da te mi odvezemo. Imaš li uopće pojma kakve pijane budale bauljaju po cesti? I usput, ako mi ne stigne tvoj SMS u roku od sat vremena, otići ću do kina i pretražiti čitavi parking dok ne nađem tvoj auto.

 

Scenarij 4:

U shopping centru pokušavamo naći haljinu za moju kćer (koja mrzi centre i mrzi haljine), jer ide na jedan svečani događaj. Jako je mrzovoljna i ne želi ništa isprobavati.

Što kažem?

Znaš svoj ukus bolje od mene, zašto ne odabereš nekoliko komada i isprobaš ih? Ja ću ti donijeti neku drugu veličinu ako ova ne odgovara.

Što doista mislim?

Ja ovo mrzim jednako toliko koliko i ti i strašno me nervita ta jednolična muzika u trgovini koja prodaje jeftine haljine, od svega toga dobivam migrenu. No s obzirom da je pitanje tvoje haljine najveći svjetski problem, kako bi  bilo da jednostavno izabereš jednu, koju god, i ovaj cijeli proces učinimo manje bolnim.

 

Scenarij 5:

Razgledavamo grad koji smo posjetili tijekom naših praznika. Moj sin hoda nekolko metara ispred nas, njegova sestra se konstantno dopisuje s prijateljima.

Što kažem?

Hej vas dvoje, možete li mi pomoći odgonetnuti ovu mapu koju imam na mobitelu? Vi ste bolji od mene u ovome.

Što doista mislim?

Kletva moje mame je upalila! Imam djecu koja su ispala baš poput mene kad sam bila tinejdžer!

.

Mozaik

Kažete da su mjere prestroge? A koga ste spremni žrtvovati?

Ako je broj umrlih zapravo beznačajan (a broj od skoro 55.000 diljem svijeta to svakako nije!), koga si spremna žrtvovati? Svoju mamu, možda? Pa gledaj, ako gospođa ima već preko 70 godina, naživjela se, svašta je u životu prošla. Možda ne bi imala ništa protiv da je lijepo zamoliš da napusti ovaj svijet malo ranije od predviđenog tako da se naši životi čim prije vrate u normalu.

Ksenija Habunek

Objavljeno

|

Piše neki dan jedna prijateljica na Facebooku: “Mislim stvarno, zatvoriti čitavu zemlju zbog obične gripe! Pa to je suludo! Svake godine od gripe umre više ljudi nego je dosad umrlo od ove, kak ti, jako opasne bolesti. A gdje su tek svi oni koji umru od infarkta, možda nog udara, raka i ostalih bolesti? Stvarno, ljudi – probudite se! Ne budite tolike ovce! Sve je ovo smišljeno!”

Već sam odavno naučila da prepiranje preko društvenih mreža ne vodi nikamo. Nisam joj zato ništa odgovorila, već joj samo zalijepila link na članak u kojem svjetski priznati epidemiolozi (još jednom: e-pi-de-mi-o-lo-zi) pojašnjavaju da se doista radi o opasnoj bolesti, da je epidemija – štoviše, pandemija – stvarna, da se takve stvari događaju u svijetu s vremena na vrijeme pa smo tako već imali i SARS i MERS i hongkonšku gripu i španjolsku gripu i štošta drugo i da je mnogo ljudi umrlo, a oni koji nisu – nisu isključivo radi pravodobne reakcije stručnjaka, da su zdravstveni sustavi Italije, Španjolske, a doskora i SAD-a, pred kolapsom i da je situacija ozbiljna.


Ona je, naravno, odgovorila da je “to plaćeni članak” i tako je naša rasprava završila i prije nego je počela. Razumijem ja njezinu ljutnju. Ona radi u turizmu i prihodi su joj pali na nulu i upitno je kada će se stvari vratiti u normalu.

No da mi se dalo raspravljati i da mislim da ima neke svrhe objašnjavati ponovno ljudima sve ono što su silni svjetski stručnjaci već sto puta pojasnili, pitala bih je ovo:

Ako je broj umrlih zapravo beznačajan (a broj od skoro 55.000 diljem svijeta, unatoč činjenici da je pola svijeta u karanteni, to svakako nije!), koga si spremna žrtvovati? Svoju mamu, možda? Pa gledaj, ako gospođa ima već preko 70 godina, naživjela se, svašta je u životu prošla. Možda ne bi imala ništa protiv da je lijepo zamoliš da napusti ovaj svijet malo ranije od predviđenog tako da se naši životi čim prije vrate u normalu.

Aha, nisi mislila na svoju mamu. Nego na čiju? Možda na moju?

Znaš, svi ti ljudi koji su umrli nečiji su roditelji, nečije bake i djedovi, strine i tetke. Ali ne umiru samo stari. Podacima stručnjaka možeš ili ne moraš vjerovati, ali mrtve ne možeš zanemariti.

A i kad već spominjem stručnjake…

Znaš, sveznajuća moja prijateljice, studij medicine traje pet godina, specijalizacija još najmanje toliko, onda stažiranje pa rad u bolnici tijekom kojega neprestano učiš. I zamisli sad čitavu epidemiološku zajednicu neke zemlje, pa to pomnoži s brojem država na svijetu i dobit ćeš nevjerojatno velik broj stručnjaka specijaliziranih upravo za ovo usko područje. I svi oni – da, baš svi! – kažu da je virus opasan, da su mjere nužne i da se moramo strpiti. Ponovit ću – svi stručnjaci na svijetu!

Odakle ti samopouzdanje da ideš tvrditi nešto što je u direktnoj suprotnosti s mišljenjem čitave svjetske znanstvene zajednice? Podsjeti me, koje je ono tvoje područje? U čemu si ti stručna?

Zar te baš nimalo ne smeta što niti teoretski nije moguće da baš nitko od svih stručnjaka na svijetu nije primijetio da je virus ‘tek nešto malo jača prehlada’? Ah, pa što nisu tebe pitali! Da se tebe pitalo, sjedili bi sad na kavi i uživali u proljetnom suncu, a za virus nitko ne bi niti znao.

Točno, umirali bi ljudi po prekrcanim bolnicama, a nitko ne bi znao zašto i od čega, ni da ih je moguće spasiti. Ali ako hrpa ljudi umre od gripe i od srčanog udara, pa što je onda još nekoliko tisuća umrlih od korone? To nije ništa i to ti ne znači ništa jer nije u pitanju nitko tvoj.

A što ako ipak oboli netko iz tvoje obitelji? Hoćeš li se tada ispričati?

Ma da. Nisam ni mislila.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP