Prati nas

Mozaik

6 stvari s kojima izluđujete svoju odraslu djecu

Biti roditelj maloj djeci i biti roditelj odraslim ljudima dvije su posve različite stvari. U najboljoj namjeri, često činimo stvari koje našoj odrasloj djeci smetaju. Radite li i vi nešto od ovih grešaka?

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Navike koje izluđuju
foto: BigStock

Vaša djece su odrasla i imaju svoju djecu. Razgovarate s njima preko telefona, posjećujete ih i provodite vrijeme s njima. Zvuči tako jednostavno, ali odnosi koje imamo s našom odraslom djecom koja su i sama roditelji je sve samo ne lagan. “Mnoge bake i djedovi, posebno bake, prepoznaju da su njihova djeca odrasla i da imaju obitelj, pa opet očekuju da će obiteljski ustroj ostati isti, da će obitelj slaviti iste praznike kao i da će ih njihova kćerka i dalje zvati svaki dan, ali to očekivanje nije realno”, kaže psihoterapeutkinja Dr. Deanne Brann, autorica knjige “Povezani protiv svoje volje: Tajne slaganja s punicama i snahama.” “Kad vaša djeca dobiju svoju djecu to mijenja dinamiku.” A te promjene dinamike mogu rezultirati napetostima i stvaranju loših navika, piše portal Grandparents.com.

Prepoznajete li se u ovome?


1. loša navika: Miješanje u brak vašeg djeteta.

Znate scenarij: ne sviđa vam kako vaš zet razgovara s vašom kćeri, pa sjednete s njom kako bi popričali o tome. Ili primjetite da vaš sin i snaha imaju problema s novcem pa spomenete to za vrijeme večere i završite u svađi. Velika greška. “Kao roditelji pokušavamo riješiti probleme naše djece, ali to nije situacija koji vi trebate popravljati,” kaže Dr. Brann. “Miješanje u njihove stvari vas postavlja usred njihovog braka i stvara napetost, a to je zadnja stvar koju želite postići.”

Bolja navika: “Sjetite se da unuci uvijek gledaju,” kaže Dr. Brann. “Mismo im uzori i želimo im pokazati što je ispravno ponašanje svojim primjerom, što znači da ne smijemo vikati na njihove roditelje ili im upućivati sarkastične komentare.”Koliko god da želite pomoći, ovo je nešto što oni trebaju učiniti sami, stoga je najbolje zaobići probleme i pustiti svoju djecu da ih rješavaju.

2. loša navika: Govorite prije nego što razmislite.

Pitajte bilo kojeg djeda ili baku i reći će vam da ih neke stvari u vezi odgoja njihovih unuka apsolutno izluđuju, ili ih izluđuje način na koji njihova djeca biraju živjeti svoje živote. „Koliko god željeli izraziti svoje mišljenje, suzdržite se“, kaže Dr. Brann. Mogli biste reći nešto što će samo otuđiti vašu djecu od vas i dovesti do toga da oni misle da vi ne poštujete njihove roditeljske napore.

Bolja navika: “Sjetite se odgoja vaše djece,” kaže Dr. Brann. “Da li bi htjeli da vaša majka ili punica kažu nešto vama ili vašem djetetu? Vjerojatno ne. Vježbajte pravilo 10 sekundi prije nego što uputite komentar ili sugestiju i mislite za to vrijeme kako će komentar biti doživljen – kao produktivan i od pomoći, ili optužujući i bolan. Ako je ovo posljednje, zadržite mišljenje u sebi.

3. loša navika: Dovođenje unuka u red.

Vjerujete u tjeranje u kut ili oduzimanje privilegija, ali vaša djeca ne vjeruju. Bez obzira što se ne slažete s ponašanjem svojih unuka, nije vaš posao da ih dovodite u red. “Razmišljajte o o bitelji kao o kolaču,” kaže Dr. Brann. “Djed i baka su kao glazura ili mrvice, ali oni nisu kolač. Igraju važnu ulogu ali nisu roditelji. Roditelji su kolač.” Glavna riječ je roditeljska.

Bolja navika: pitajte vašu djecu što bi voljeli da učinimo ako se njihova djeca ponašaju nedolično. Koja su disciplinska pravila? Jednom kad naučite pravila, držite ih se čak i kada to nije ono što biste sami učinili.

4. loša navika: Doživljavate stvari osobno.

Teško je ne doživjeti osobno kad vam unuci ne odgovaraju na pitanja ili se ponašaju nepristojno. Također je teško ne doživjeti osobno kad kćer ili sin ne prihvaćaju vaše savjete. “Tu je i scenario u kojem je djed bliži sa svojim unukom nego baka, ili obrnuto, što može biti teško za prihvatiti onome tko je manje blizak sa svojim unukom.” Kaže Dr. Brann. Najgora stvar koju možete napraviti je uzrujati se i žaliti se na to.

Bolja navika: “Veliki dio vašeg odnosa s unucima ovisi o tome kakva je vaša interakcija.” kaže Dr. Brann. “Ako su djeca tinejdžeri, tekstualne poruke, a ne telefonski razgovori, su način na koji oni obično komuniciraju, stoga razmislite o tome da im pošaljete tekstualnu poruku da pitate kako su.” Razmislite o čemu pričaju i što rade vaši unuci i pokušajte ih uključiti u razgovor o tim stvarima. Ako ostavljate zabavan i vedar dojam, polagano ćete doći do toga da saznate što osjećaju prema vama, kaže Dr. Brann. “To je teško, ali ponekad morate proanalizirati vlastito ponašanje i reći sebi, ‘Možda se moram mijenjati.'”

5. loša navika: Kritiziranje djece ili unuka.

Uvijek kad uputite kritiku ili ponudite prijedlog, zaprvo kažete svojoj odrasloj djeci, “Ne radiš to kako treba.” “Još jednom, ovdje trebate primijeniti pravilo 10 sekundi.” kaže Dr. Brann. Razmislite prije nego što kažete nešto prije nego što započnete moguću prepirku.

Bolja navika: “Nemojte davati savjete osim ako vas ne pitaju da im ga date. Čak i kada vas pitaju, budite oprezni,” kaže Dr. Brann. “Vodite računa o tome da možda neće poslušati vaše prijedloge.” Ako vaše dijete pita savjet, recite nešto poput,”Mislim da bi ova odluka mogla biti teška. Mogu vam dati ideju kako to napraviti, ali možda vama to neće odgovarati.” Preuzmite potpunu odgovornost za svoje savjete i pobrinite se da sročite savjet na način koji neće zvučati kritički.

6. loša navika: Otuđivanje.

Živite daleko od njih i ne možete vidjeti djecu redovito, pa ih posjećujete samo za praznike i rođendane. Kad telefonirate oni djeluju prezauzeto i osjećate se loše kad pozivi zvuče usiljeno.

Bolja navika: Počnite pomalo, ali budite uključeni u njihove živote. “Postoje stvari koje djed i baka mogu ponuditi a vrlo su vrijedne njihovoj djeci i unucima. Oni donose perspektivu i razumijevanje na stol,” kaže Dr. Brann.”Važno je da smo uključeni, a to ne mora biti fizička uključenost.” Možete se vidjeti preko Skypea, tekstualnih poruka, ili slati pisma (sva djeca vole pisma!) kako bi stvorili osobni odnos sa svojom obitelji. “Može biti neugodno kada dijete na telefonu neće pričati, ali nemojte dopustiti da vas to zaplaši,” kaže. “Uključivanje u malim koracima na dosljedan način rezultira time da se ta dosljednost s vremenom počinje pretvarati u povezanost.” Slušajte čime se sve bave vaši unuci i postavljajte im pitanja u vezi tih stvari. Kad ste s njima, pokušajte se interesirati za njihove aktivnosti. Ove stvari mogu pomoći da se vaši unuci osjećaju kao da ih upoznajete i tako počinjete graditi čvršći odnos.

.

Mozaik

Poricanje pandemije način je na koji se psihički slabiji suočavaju s opasnošću

Ne treba zaboraviti da se ljudi često okružuju s istomišljenicima te da su skloni prihvaćati samo one dokaze i argumente koji potvrđuju njihovo vjerovanje. No to ne znači da im se ne može pomoći.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

U proteklih šest mjeseci informacije o koronavirusu sve su preciznije i dostupnije, no ipak čini se da imamo sve više ljudi koji tvrde kako je riječ o prevari. Od popularnih televizijskih voditelja pa do organizatora navodnog Festivala slobode na glavnom zagrebačkom trgu, svi misle kako su protuepidemijske mjere pretjerane.

U općoj eksploziji neracionalnog čujemo i pobunu protiv cijepljenja, iako cjepivo protiv COVID-a nije ni dostupno, a kamoli obavezno. Ili protiv lockdowna za kojeg vladajući političari već mjesecima tvrde da ga neće proglasiti. Poricanje opasnosti zajednički je nazivnik svih ovih pojava, a psiholozi su već davno objasnili kako i zašto do njega dolazi.


Poricanje kao mehanizam obrane nije uvijek loš izbor, piše CNN. Kratkoročno, on osobi daje vrijeme za prilagodbu. No kada ono postane trajna “psihološka štaka” i pri tome ugrožava druge, riječ je o opasnosti.

Eve i Mark Whitmore, psiholozi s više od 30 godina radnog iskustva, objasnili su kako je poricanje način na koji se neki ljudi suočavaju sa stvarnošću i brane od tjeskobe.

“U periodima s puno tjeskobe i ugroza, ljudi razviju strategije kako bi se zaštitili, kako bi se osjećali sigurno. Najlakše je poreći postojanje izvora ugroze. U tom slučaju jednostavno kažu da je epidemija prevara i da ne postoji”, izjavio je Mark Whitmore.

Pri tome ne treba miješati poricanje sa racionalizacijom koja je način na koji ljudi umanjuju izvor ugroze. Kada, primjerice, kažu daje COVID-19 samo gripa, oni priznaju da COVID-19 postoji, ali ga umanjuju i kažu da nije tako opasan kako se u javnosti tvrdi. I poricanje i racionalizacija su znak loše prilagodbe na novu situaciju.

Ove reakcije su, kaže Mark Whitmore, povezane s osjećajem vladanja situacijom. Kada je pandemija objavljena, bilo je malo informacija. S njenim napredovanjem sve više znamo kako se zaštiti i imamo sve više osjećaja kontrole. No na početku su informacije bile oskudne i kontradiktorne što je izazvalo stres i tjeskobu kod dijela ljudi koji su morali iznaći način da se nose sa situacijom s kakvom se ranije nisu nikada sreli i koja je značajno izmijenila njihov život. Neki su stvorili mitove i teorije o pandemiji, drugi su potražili informacije koje će potvrditi njihovo stajalište da velike opasnosti zapravo i nema.

Psiholozi pak korijen ovakvom ponašanju vide u djetinjstvu. “U dobi od 6 ili 7 godina dijete već može razlikovati fikciju od stvarnosti, no u našoj kulturi potiče ih se da vjeruju u nestvarno, bilo da se radi o Djedu Božićnjaku ili drugim stvarima. Kada ljudi odrastu u okruženju koje im nudi neutemeljena vjerovanja, vjerojatnije je da će vjerovati u razne dezinformacije i teorije urote”, kaže psihologinja Eve Whitmore.

Uz to, ne treba zaboraviti da se ljudi često okružuju s istomišljenicima te da su skloni prihvaćati samo one dokaze i argumente koji potvrđuju njihovo vjerovanje. No to ne znači da im se ne može pomoći.

“Ljudima treba pomoći da prime i drugačiju informaciju. Treba ih natjerati da se suoče s njom i to treba činiti u fazama. Kada se radi o prijateljima ili članovima obitelji, valja početi s informacijama koje neće doživjeti kao napad ili ugrožavanje. Kada počnu prihvaćati, u fazama treba pojačati dostavu realističnih informacija sve dok ih ne prihvate i steknu jači osjećaj kontrole”, savjetuje Mark Whitmore.

“Također, možete pokazati vlastitim primjerom. Neka vas vide da nosite masku, perete ruke i održavate fizičku distancu. Neka vas vide da pratite pravila koja su donijele zdravstvene vlasti”, zaključuje Eve Whitmore.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP