Prati nas

Vijesti

Do 2030. godine mirovine padaju za 30%

Prosječni radni vijek u Hrvatskoj je iznosio 31 godinu, najmanje poslije Mađarske i Italije, daleko od Islanda (45,6), Švicarske (41,9), Švedske (40,5), Nizozemske (39,8) ili Norveške (39,5).

Objavljeno

|

Kako se boriti protiv siromaštva?
foto: bigStock

Nakon što je Europska komisija upozorila da Hrvati prerano odlaze u mirovinu, oglasila se Hrvatska gospodarska komora (HGK). Iz nje poručuju da je to upozorenje koje treba staviti u kontekst održivosti mirovinskog sustava, ali i alarmantne demografske slike Hrvatske.

HGK tako tvrdi da je prijevremeno umirovljenje značajno pridonijelo negativnom razvoju odnosa na hrvatskom tržištu rada koje je obilježeno vrlo niskom aktivnošću, gotovo najnižom u usporedbi s ostalim članicama EU. Naime, stopa aktivnosti radno sposobnog stanovništva u dobi od 15 do 64 godine prema zadnjem podatku iznosi 66,1 posto, a od svih članica EU nešto nižu stopu imaju samo Italija i Rumunjska.



Još je poraznija činjenica da je od radno sposobnog stanovništva u dobi od 50 do 64 godine na tržište rada uključeno tek 52,5 posto osoba, dakle, gotovo tek svaki drugi.

Europska komisija uz to predviđa da će se u Hrvatskoj do 2060. godine smanjiti radno sposobno stanovništvo za 10,4 posto, čime će pasti za oko 10 postotnih bodova u udjelu te dosezati tek 56,5 posto ukupnog stanovništva. Ujedno će udio stanovništva starijeg od 65 godina drastično porasti, s 18,3 posto do 29,6 posto, a onog preko 80 godina s 4,4 posto na 11,1 posto.

Navode kako raširenost prijevremenog umirovljenja u Hrvatskoj pokazuje i kratki radni vijek – prema zadnjim podacima Eurostata prosječni radni vijek u Hrvatskoj je iznosio 31 godinu, najmanje poslije Mađarske i Italije, daleko od Islanda (45,6), Švicarske (41,9), Švedske (40,5), Nizozemske (39,8) ili Norveške (39,5).

Isto tako, prema podacima Europske komisije, u Hrvatskoj je oko 33 posto umirovljenika mlađe od 65 godina, što je svrstava među članice EU s najvećim udjelom mladih umirovljenika. Najmanji udio od 17 posto ima Slovačka.

Iz Komore napominju kako nepovoljna stanja povezana s prijevremenim umirovljenjem pokazuju i podaci HZMO-a, prema kojima je u 2014. godini od ukupno 51,5 tisuća osoba koje su stekle pravo na mirovinu 18 tisuća osoba u mirovinu otišlo pod uvjetima prijevremene mirovine, što je više od trećine (35 posto) te više nego prethodnih godina, kako u udjelu, tako i u apsolutnom izrazu.

Ne čude stoga i prognoze koje je za N1 televiziju iznijela dr. Marijana Bađun s Instituta za javne financije koja predviđa da će se kroz idućih 15 godina mirovine sniziti za čak 30%. „To će biti velik društveni izazov”, navela je Bađun.

.

Vijesti

KPJ slavi stoti rođendan. Je li propala zbog Titove alergije na kritiku?

Tito nije trpio prigovore, pogotovo ne kritiku i okružio se intelektualno, politički i moralno inferiornim poslušnicima koji su čekali njegov odlazak da bi od sebe načinili šerife u svojim etnički omeđenim feudima.

Objavljeno

|

Autor

Prije točno 100 godina je osnovana Komunistička partija Jugoslavije. Nakon dvije države i dva rata ova je ideja propala, piše Deutsche Welle za kojeg je tim povodom komentar napisao Dušan Bogdanović.

Osvojivši vlast u nečemu što mnogi nepristrani promatrač smatra autentičnim spojem oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, jugoslavenski komunisti su poslije 1945., a naročito nakon raskida sa Staljinom 1948. godine, otpočeli opsežan modernizacijski i emancipatorski poduhvat koji je od zaostale, ratovima razorene i iznemogle zemlje napravio relativno razvijenu državu koja je u međunarodnim okvirima uživala svojoj veličini nesrazmjeran ugled i poštovanje.



Zašto je propala jugoslavenska ideja?

Neporeciva je, naime, činjenica da su jugoslavenski komunisti predstavljali jedinu snagu koja je porazila dva najveća zla dvadesetog stoljeća: i Hitlera i Staljina. DW nabraja i nekoliko razloga propasti jugoslavenske ideje:

Društva na prostoru nekadašnje Jugoslavije do današnjeg dana nisu osjetila blagodati europskog prosvjetiteljstva i racionalizma, što je rezultiralo bolnim odsustvom demokratskih tradicija.

Nezrele elite, ili, bolje rečeno, “elite”,  koje su manipulirale etničkim razlikama i potencijalnim sukobima umjesto da se posvete izgradnji demokratskih institucija i poštivanju pravila svojstvenih uređenim državama.

Dominacija kolektivističkog (država, nacija, Partija, radnička klasa) nad slobodom emancipiranog pojedinca.

Manje ili više svjesna zamjena teza, u kojoj su relativne slobode (putovanje, radničko samoupravljanje) smatrane demokracijom, u čemu su prednjačile intelektualne elite što, uostalom, nije bilo teško u usporedbi s drugim zemljama s komunistima na vlasti.

Neefikasne i partijskom diktatu podređene institucije koje bi dovele do funkcionalne demokracije, vladavine prava, slobodnih medija i neovisnog sudstva. Takozvana “partijska država” (partitokracija) koju su “patentirali” jugoslavenski komunisti i danas je bolest od koje boluju bezmalo sve nekadašnje republike.

Tito – alergičan na kritiku

Zbog svega toga nije bilo teško napraviti sustav u kojem je vlast centralizirana i, u ličnosti Tita, otjelotvorena u jednom pojedincu. Uvjeren u vlastitu nepogrešivost, Tito nije trpio prigovore, pogotovo ne kritiku i okružio se intelektualno, politički i moralno inferiornim poslušnicima koji su čekali njegov odlazak da bi od sebe načinili šerife u svojim etnički omeđenim feudima.

Kritika i otpora je bilo i za Titove vladavine. Podsjetimo se Milovana Đilasa i njegovog pokušaja da “Novom klasom” i disidentskim djelovanjem ukaže da u jugoslavenskom socijalizmu ne postoje samo “objektivne okolnosti” nego i “subjektivne slabosti”. Đilasov slučaj je samo jedan primjer korištenja aparata represije kako bi se onemogućio svatko tko bi ukazao na demokratsku insuficijenciju i za nju optužio vladajući režim.

Otpora je bilo i na drugoj strani: sukob sa Staljinom je doveo i do neviđenog vala represije nad neistomišljenicima. Donekle razumljiva i opravdana obrana države od prijetećeg sovjetskog napada pretvorila se u monstruozan zločinački sustav koncentracijskih logora kao što je bio notorni Goli otok.

Ovdje treba spomenuti i progon kritičkih intelektualaca okupljenih oko časopisa “Praxis”, koji su direktnim nalogom partijske vrhuške 1975. otpušteni sa Sveučilišta u Beogradu. Neki od njih, treba i to reći, kasnije su postali fanatični sljedbenici zločinačke klike Slobodana Miloševića i ideolozi histerične velikosrpske politike.

Burna povijest KPJ/SKJ je možda najbolja potvrda teze da se u slučaju Jugoslavije kao zajednice srodnih naroda i slične prošlosti radilo o epohalnom “projektu” koji je – naročito u posljednjim godinama njenog postojanja “povjeren” pohlepnim, nezrelim, nesposobnim i vlastoljubivim “elitama” – ili, točnije, uzurpiran od njih, u nedostatku demokratskih mehanizama. Sve to je vodilo direktno u krvavi pir devedesetih godina prošlog stoljeća, čiji su inspiratori, kreatori i kolovođe u mnogima od novonastalih državica i danas na vrhu piramide odlučivanja.

Nastavi čitati