Prati nas

Mozaik

Trebaju li baka i djed biti plaćeni za čuvanje unuka?

Trebaju li baka i djed biti plaćeni za čuvanje unuka? Ovo pitanje je osjetljivo i mišljenja su različita. Svim bakama i djedovima drago je čuvati unuke, ali što ako su sami u financijskoj stisci?

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Kako do oprosta duga? Postupak?
foto: BigStock

Čuvanje djece odgovoran je i važan posao, u tome se svi slažemo. No treba li ga bakama i djedovima platiti ili se radi o obiteljskoj obavezi za koju nije u redu uzimati novac? Evo nekoliko razmišljanja iz SAD-a.

‘Mislim da trebaju jer se njihova dobrota ponekad iskorištava.’ Dorothea


‘Ovisi. Ako se radi o povremenom čuvanju, onda ne. Ali ako čuvaju djecu redovito dok roditelji rade, trebali bi biti plaćeni barem nešto.’ Jaye

‘Ako se radi o kratkom vremenu – ne. Ali ako se radi o dužem periodu – da! Pogotovo ako su baka i djed kratki s novcem pa im čuvanje unuka pradstavlja financijski problem. Najbolje je otvoreno porazgovarati i tako spriječiti stres i osigurati da su svi sretni i zadovoljni.’ Lee

‘Da. Kad sam bila tinejdžer, moja majka nije dozvolila da besplatno čuvam djecu njezinih brojnih sestara. Uvijek treba ponuditi plaćanje i pustiti rodbini da to prihvati ili ne.’ Christina

‘Ja bih platila njima da čuvam svoje unuke.’ JoAnn

‘Mala financijska pomoć oko hrane za djecu je dobrodošla. Nitko ne želi da ga se iskorištava. No, ako je čuvanje djece nešto što baka i djed ne mogu izvesti, trebali bi biti iskreni i to otvoreno reći. Ako postoje veći problemi, plaćanje čuvanja djece neće puno olakšati. Također, plaćaju li roditelji za čuvanje djece, ostat će im manje novca za njihove obiteljske potrebe.’ Lisa

‘Većina država ima neki sustav pomoći bakam i djedovima koji čuvaju unuke. Moje su mi kćeri uvijek pomagale s troškovima kad sam čuvala njihovu djecu. Čuvanje djece je posao, bez obzira jesu li to tvoja djeca ili unuci. I to vrlo važan posao!’ Nancy

‘Roditelji bi ionako platili čuvanje, pa mogu platiti i svojim roditeljima ako im ovi redovito čuvaju djecu. Ako se radi o povremenom čuvanju, onda može biti besplatno. Oko toga se obja strane moraju dogovoriti.’ Anna

‘Meni ne smeta da unuke čuvam besplatno jer ih neizmjerno volim. Ono što me smeta je kad ih MORAM čuvati i kad me ništa ne pitaju unaprijed i naljute se ako odbijem.’ Even

‘Apsolutno ne bi trebali biti plaćeni! Postavite ovo pitanje bilo gdje u svijetu i gledat će vas kao da ste pali s Marsa. Radi se o obitelji, a ako baka i djed ne mogu ili ne žele čuvati unuke, ne bi se trebali osjećati obaveznima samo zato što ih žele platiti.’ Lisa

‘Ako govorimo o jednoj ili dvije noći – ne. Znam da moji roditelji vole čuvati unuke i nama omogućiti da se malo odmorimo i zabavimo. Ali ako baka i djed čuvaju unuke svakodnevno – da. Mislim da nije u redu očekivati od bake i djeda da čuvaju unuke besplatno. Oni su svoju djecu već podigli i sad bi trebali uživati u mirovini, a ne čuvati još djece.’ Stacey

‘Meni su plaćali jer sam ja svojih pet unuka čuvala pet dana u tjednu pa sam sve svoje novce potrošila na njih.’ Joan

‘Ne, osim ako ne trebaju novac. Unuci su obitelj. Znate kako se kaže: Potrebno je čitavo selo da se odgoji dijete.’ Kathy

‘Mislim da su i preplaćeni svom ljubavlju koju im unuci daju. Baka i djed koji traže novac, ne zaslužuju tu ljubav.’ Mariana

‘Ne! Obitelj je najvažnija! Ako bi moja djeca na tome inzistirala, ja bih novac prihvatila i spremila ga za školovanje unuka.’ Rachel

.

Mozaik

Zašto smo zbog epidemije postali tako okrutni jedni prema drugima?

Nošenje ili nenošenje maske, dezinficiranje ili nedezinficiranje ruku, držanje ili nedržanje distance postale su teme oko kojih se svađaju putnici u tramvajima, kupci u trgovinama, pacijenti koji čekaju na pregled pred domovima zdravlja, a o društvenim mrežama na internetu da i ne govorimo.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Pred Domom zdravlja Zagreb-zapad velika je gužva. Zboge epidemije koronavirusa onemogućen je normalan ulazak u zgradu, pa svi koji trebaju liječnika čekaju pred ulazom. Jedna medicinska sestra stoji na vratima s toplomjerom, mjeri pacijentima temperaturu i, ako je ona niža od 37,2, propušta unutra jednog po jednog.

“Što vi trebate?”, pita sestra jednog muškarca. “Laboratorij. Nosim uzorak za urinokulturu”, kaže sredovječni gospodin koji je pritom masku koju je inače normalno nosio na licu, malo spustio i otkrio usta kako bi ga sestra mogla bolje čuti.


“Gospodine, ne spuštajte masku”, kaže mu sestra. “Evo kad ih još dvoje izađe, možete vi ući. Uzorke predajete do kraja hodnika pa lijevo.” U međuvremenu je njegov postupak izazvao brojne komentare okupljenih ispred Doma zdravlja.

“Kakvog to ima smisla: nosiš masku dok šutiš, a kad progovoriš onda ju skineš?”, kaže jedna gospođa već iznervirana tolikim čekanjem.

“Gospođo, vas nitko ništa nije pitao”, odgovara joj čovjek, ponovno navlačeći masku preko nosa.

“Uostalom, vi stojite preblizu. Kad se netko pomakne za metar, evo odmah vas i dišete mu za vrat. Niste čuli za socijalno distanciranje?”

“Hm, skida masku i još je bezobrazan!” odgovara mu žena.

“Gospođo, odmaknite se! Što ste se tu nagurali?”, kaže joj muškarac, no tada, srećom, dvoje ljudi izlazi iz Doma zdravlja pa muškarac s opuštenim odnosom prema nošenju maske ulazi u zgradu.

“Svašta! Pa što smo mi koji ne skidamo masku budale?” čuje se komentar nekoga s kraja reda.

Scena kakva se prošlog četvrtka odvila pred Domom zdravlja Zagreb-zapad, u posljednje vrijeme nije nikakva rijetkost. Nošenje ili nenošenje maske, dezinficiranje ili nedezinficiranje ruku, držanje ili nedržanje distance postale su teme oko kojih se svađaju putnici u tramvajima, kupci u trgovinama, pacijenti koji čekaju na pregled pred domovima zdravlja, a o društvenim mrežama na internetu da i ne govorimo.

Epidemija koronavirusa donijela je sa sobom još jednu epidemiju – epidemiju svađa i posramljivanja zbog tog istog koronavirusa kojoj su strani mediji već nadijenuli i posebno ime: corona-shaming.

Što to u ovoj cijeloj epidemiji nagoni ljude da budu tako okrutni jedni prema drugima, objasnila nam je Andrea Vranić, izvanredna profesorica na Odsjeku za psihologiju, Filozofskog fakulteta u Zagrebu i članica Zagrebačkog psihološkog društva.

“Vrijeme u kojem živimo, s naglaskom na pandemiju, je novo, drugačije, zahtjevno i neizvjesno. To je vrijeme u kojem su bojazan i strah za obitelj, zdravlje, budućnost svakodnevni pratitelji. Mogućnost djelovanja na izvor straha, na širenje pandemije, je mala – zapravo izgleda da jedino što možemo raditi je nositi zaštitne maske, rukavice, dezinficirati, držati razmak i slijediti ostale preporuke, koje se mogu činiti kao krhko oružje protiv nevidljivog, sveprisutnog neprijatelja. Odbacivanje ovih preporuka kao pretjeranih, kao političkih ili medicinskih zavjera, je za ljude koji ih se s pravom pridržavaju gotovo pa direktna prijetnja njihovom i zdravlju njihovih bližnjih. Na jednak se način doživljava kršenje epidemioloških savjeta zbog opuštenih druženja i okupljanja. Na prijetnju ili strah ljudi reagiraju na univerzalan način – tzv. ‘bježi ili bori se’ reakcijom, kaže profesorica Vranić.

To “dovođenje drugih u red” zapravo je dio “bori se” reakcije, tumači dalje profesorica Vranić.

“U slučaju korone bijeg se sastoji od još većeg povlačenja u svoje domove, ne izlaženja, izbjegavanja svakih kontakta, dok se ‘bori se’ reakcija dijelom očituje kroz dobacivanje, optuživanje, pa i vrijeđanju onih koji se ne ponašaju po pravilima. Ovakvom iskazivanju neodobravanja i ljutnje svakako pomaže i (ne)kultura shaminga u kojoj živimo. Ljude se javno vrijeđa zbog njihovih izbora i izgleda (od odjevnih do seksualnih), njihovih stavova i obiteljskih nasljeđa (uglavnom različitih od stavova i nasljeđa onih koji vrijeđaju), govora, držanja. Svakodnevno možemo svjedočiti takvom javnom psihološkom zlostavljanju, vrijeđanju i ismijavanju pojedinaca ili nekih grupa ljudi, posebice putem komentara na web-portalima, koji su vrlo često ‘hejterski’ i prozivajući. Ili, primjerice, trančiranje kandidata u raznim reality-showima je također jedan stravičan primjer ove nekulture.”

Jesu li se svađe i prepirke ovakvog tipa doista intenzivirale ili sada samo više primijećujemo stvar preko kojih bi ranije samo prešli?

“Sad s  jedne strane imamo strah, neizvjesnost i brigu za sebe i bližnje, potrebu da zaštitimo ono nama osobno važno i bitno, a s druge strane imamo neoprezne, lakomislene, možda komotne i svakako na ovaj način manje zabrinute ljude, koji se ne drže pravila i samim time su ugrožavajući za to nama bitno. Prva reakcija na to će biti ljutnja, a u (ne)kulturi u kojoj je postalo ‘ne vrijedno spomena’ vrijeđa li se nekog, upravo ćemo ju tako i izraziti. Posebno radi li se o ljudima koje osobno ne poznajemo ili smo upoznati tek s nekim dijelom njihovog, možda javnog, djelovanja. Ukoliko niste zainteresirani za neke teme, bio to nogomet ili ženska prava, čak niti u svojstvu čitatelja, do sada ste izbjegli izuzetne shaminga upućenih nogometašima ili feministkinjama. Pandemija je situacija koja je zadesila SVE ljude, ne samo neke grupe, a razmjeri i količina shaminga proporcionalna je broju uključenih”, zaključuje profesorica Vranić.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP