Aktivno starenje
Prigrlite krizu srednjih godina
Svakoga prije ili kasnije pogodi kriza srednjih godina. No ne pogađa sve ljude jednako, niti svi misle da je to nužno negativan događaj. Ispada da to nije ništa drugo nego pozivnica da potražimo svoj duhovni identitet.
Moja žena i ja došli smo do faze kad svi koji nas okružuju proživljavaju neku vrstu krize srednjih godina. Nekoliko brakova je propalo, neki se drže jako dobro, a treći pak lelujaju u stanju sličnom komi između školski obaveza, statusa na Facebooku i sve kasnijih povrataka s posla, a sve kako bi se uspješno išlo ukorak zapravo ni sa čime posebno, piše za Huffington Post njihov redoviti kolumnist Michael Neill.
Kako smo mi, naravno, besmrtni, ne moramo se brinuti oko takvih stvari, ali lako je primijetiti kako mladost koja blijedi može dovesti i muškarce i žene do toga da potraže neki drugi posao ili vezu i tako pokušaju izvući još malo srži iz kostiju života, barem dok još ima dovoljno testosterona ili estrogena u spremniku koji bi omogućio da se stvari i obave kako spada.
U mladosti sam često bio izvan tokova glavnih događaja i nisam se nikad pretjerano bojao gubitka iluzija koji je, čini se, karakterističan za ovu dob. Naposljetku, pitanja poput ‘Kako sam ovdje dospio?’, ‘Je li ovo sve?’ i ‘Koja je svrha svega?’, postavljao sam si još u ranim dvadesetima.
No pretpostavljao sam da će smisleni odgovori na ova pitanja samo nadoći tijekom moje srednje dobi. Kad su propali i posljednji pokušaji da zarobim svoju mladost, moje osobne brige pretvorile su se u brigu o ostatku svijeta. I nakon što sam uspio postići određeni izvana vrlo mjerljivi uspjeh, ambicije vezane uz kulturološke elemente, zamijenile su one vezane uz moju dušu. Metafizički rečeno, prešao sam od faze brige oko parkirnog mjesta, preko faze brige o automobilu, do faze brige o miru u svijetu.
Nedavno, kad sam spoznao pravu narav života i ustanovio da su ono što doživljavam zapravo moje misli, a ne okolnosti u kojima se nalazim, postalo mi je jasno da je ‘kriza srednjih godina’ zapravo kriza identiteta.
Ako se identificiram sa svojim tijelom, moju je krizu napajao taj još jedan zadnji pokušaj mojih gena da se reproduciraju prije nego postanu dijelom prošlosti. No ako se identificiram sa svojom osobnošću ili svojim egom, moja je kriza bila napajana pokušajem da postignem besmrtnost kroz velika djela, postignuća ili službu.
I naposljetku, ako se identificiram s kojom god osobnom energijom, silom ili inteligencijom, ispada da kriza srednjih godina nije ništa drugo nego pozivnica da potražimo svoj duhovni identitet. Na taj ćemo način doista postići besmrtnost ne samo reproducirajući naš genetski kod i ostavljajući ga u naslijeđe, već i osvješćujući da nikan doista nismo ni bili smrtni.
