Prati nas

Aktivno starenje

Trenuci u životu koji su doista važni

Rođenje djece, pa onda rođenje njihove djece, prvi ili zadnji poslovi, odlazak u mirovinu… Sve su to važni događaji u životu. Ali postoje i oni naizgled manje važni trenuci koji su itekako prijelomni i označavaju jednu novu fazu u našim životima.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Kad starci polude
foto: BigStock

Velike prekretnice poput unapređenja na poslu, rođenja djece, zlatnih obljetnica ili umirovljenja su nezaboravne, no u životu postoji još mnogo prijelomnih trenutaka. Samo pitajte one starije! Razgovarali smo s bakama i djedovima, i prabakama i pradjedovima, i doznali nešto o trenucima koje najviše pamte i naučili da najznačajniji događaju uopće ne moraju biti i veliki.

Ljerka (90) – Prije nekoliko dana moj rođak i ja smo zarolali tepih u dnevnom boravku, pustili glasnu muziku i cijelo popodne plesali. Možda mi prije tako nešto ne bi palo na pamet, mislila bih o tome što će reći susjedi. Ali sad me baš briga! Evo, to mi je najznačajniji događaj u životu.


Milan (85) – Kupio sam šator i počeo kampirati. Ispred svoje kuće za početak, ali i to je nešto. Imam svoju malu oazu ispod velikog oraha u dvorištu i uživam. Susjedi malo čudno gledaju. Već su pitali moju ženu jesmo li se posvađali, ali ne brine me njihovo mišljenje. Oduvijek sam želio kampirati ali nisam mogao iz različitih razloga, onih pravih i onih izmišljenih. Sad je došao moj trenutak. Prvo ću kampirati u dvorištu, a onda se odvažiti i na odlazak na more sa šatorom.

Rada (71) – Najvažniji trenutak kojeg pamtim je kad se sin vratio kući sa svojom prvom zarađenom plaćom. Pitao je treba li što kupiti i treba li platiti koje račune.  Tad sam znala da sam uspjela kao roditelj. Naravno, važan je trenutak u kojem su ti rođena djeca, i trenutak kad završe škole. I trenutak kad se uspiju zaposliti. Ali kad dođe s plaćom doma i pita treba li što kupiti, znate da ste odgojili samostalnog i plemenitog čovjeka.

Marija (77) – Ja sam se upisala na tečaj klavira. Eto, jesam! Pa želim to već 60 godina, zaboga! Prvo nisam mogla jer su roditelji bili siromašni, pa nisam mogla zbog posla i djece, pa nisam mogla zbog muža o kojem sam morala brinuti kad je teško obolio. Sad sam sama i mogu raditi što me volja. Eto, učim svirati klavir.

Stanislav (84) – Puno je lijepih trenutaka kojih se rado sjećam, ali ono što mi prvo pada na pamet je jedan događaj iz sasvim bliske prošlosti. Naime, tek sam se neki dan, s 84 godine, prvi puta vozio avionom! Sada mogu reći da sam probao sve što sam želio i da sutra umrem, ne bi mi bilo žao! Naravno, ne planiram još tako skoro na onaj svijet, ali samo tako kažem.

Katica (64) – Slijepa sam od rane mladosti. Oslijepila sam nakon teške bolesti i vidim samo svjetlo i sjenu. Ali prije dvije godine sam progledala! Da, baš tako mogu reći. U kuću mi se uselila moja Jackie, divna labradorica koja gleda umjesto mene. Jako dugo razmišljam o tome da nabavim psa vodiča i nikako do sad nisam uspijevala u tome. Neki su me čak i odgovarali od toga govoreći mi da je pas obaveza. Ali ne samo da pas nije obaveza, nego sad uopće ne mogu zamisliti kako sam prije bez nje živjela! Nisam imala pojma da se psa može naučiti toliko stvari! Ne samo da me vodi po cesti i da uopće ne moram brinuti o prometu kad je ona sa mnom, nego mi je to drago biće postalo i najbolji prijatelj. Evo, to je doista prijelomni trenutak u mojem životu.

 

.

Aktivno starenje

Diplomirao s 96 godina, a planira i postdiplomski: ‘Napokon sam ostvario svoj san!’

Giuseppe Paternò oduvijek je volio učiti i želio studirati. No njegova siromašna obitelj nije mu mogla priuštiti obrazovanje. Giuseppe je svoj san ipak ostvario i postao najstarija osoba u Italiji koja je završila fakultet.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Sicilijanac Giuseppe Paternò oduvijek je silno želio završiti fakultet, no rat i siromaštvo u tom su ga naumu omeli. Ipak, od svoje želje nikada nije odustao te je sada, s 96 godina, napokon ostvario svoj san i postao najstariji diplomant na nekom talijanskom sveučilištu, piše Guardian.

“Napokon sam ostvario svoj san”, kazao je ovaj bivši željeznički radnik i veteran Drugog svjetskog rata nakon što je uspješno diplomirao filozofiju na Sveučilištu Palermo.


“Studiranje mi je oduvijek bilo velika želja, no moja obitelj nije mogla platiti za moje obrazovanje. Bili smo velika i jako siromašna obitelj”, kazao je Paternò.

Giuseppe je najstariji od sedmero braće i sestara, a raditi je počeo još kao dijete kad je pomagao ocu u njihovoj pivovari u Palermu. U srpnju 1943. kad su se saveznici iskrcali na Siciliji, Paternò je radio kao telegrafist za talijansku vojsku u Trapani.

“Srećom, iz rata sam izašao neozlijeđen i tada počeo raditi na željeznici. Nisam baš bio presretan svojim poslom, no znao sam da moram nešto raditi jer sam u međuvremenu dobio djecu i morao sam uzdržavati obitelj. U isto vrijeme, imao sam silnu želju čitati i učiti”, kaže Paternò.

U dobi od 31 godine, Giuseppe je uspio završiti večernju školu i dobiti srednjoškolsku diplomu. “Po danu bih radio, a navečer išao u školu i učio po noći”, kaže Paternò. Ali njegov san o pohađanju fakulteta još je neko vrijeme ostao samo san.

No, 2017. godine ustrajni Paternò upisao je studij filozofije na Sveučilištu Palermo. “Budio bih se u 7 ujutro i odmah počeo učiti. Za obavljanje raznih studentskih zadataka, koristio sam stari pisaći stroj. Popodne bih se odmarao i onda opet učio navečer sve do ponoći. Moji susjedi su me znali pitati čemu sva ta gnjavaža pod stare dane, no oni ne shvaćaju važnost ispunjenja sna, bez obzira na dob”, kaže Giuseppe.

Kad je svijet zahvatila pandemija Covida-19, Giuseppeu je bilo ostalo još nekoliko ispita. Tada se, kao i ostali studenti, prebacio na on-line nastavu i to je bilo prvi put da je ozbiljno počeo koristiti modernu tehnologiju.

“Kad je Italiju zahvatila epidemija, počeo sam se doista brinuti za njegovo zdravlje”, kaže Giuseppeov sin Ninni Paternò. “Kazao sam ocu da odgodi ispite i da se vrati na fakultet najesen. No on je rekao da neće. Rekao je da s obzirom na svoju dob, možda ne preživi ljeto.2

Giuseppeov san postao je stvarnost prošlog petka kad je s izvrsnim ocjenama napokon diplomirao. “Ovo je jedan od najsretnijih dana u mojem čitavom životu”, kazao je presretni Giuseppe i dodao da jedino žali što ga sad ne može vidjeti njegova supruga koja je umrla prije 14 godina.

Je li, nakon svega, Giuseppe prestao sanjati? Ne – upravo suprotno! 2Razmišljam da upišem poslijediplomski studij. Moja majka je živjela do sto godina. Ako je genetika na mojoj strani, imam još četiri godine vremena”, kaže Giuseppe.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP