Prati nas

Mozaik

Pitali smo: Ustaju li mladi starijima u javnom prijevozu?

Istražili smo kako se ljudi ponašaju prema starijim osobama, prepuštaju li im svoje mjesto u tramvaju ili autobusu, upitaju li ponekad svoje starije susjede treba li im što i općenito kakav je odnos prema starijoj populaciji.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Ustati starijima u tramvaju? Bon ton?
foto: BigStock

Prije nekoliko dana poznata splitska glumica i životna suputnica Hrvoja Šalkovića, Ana Gruica, požalila se na Facebooku da, iako je u poodmakloj fazi trudnoće, nitko se prema njoj tako ne ponaša, odnosno nitko je ne pušta preko reda u trgovini ili u banci, nitko joj se ne ustaje u javnom prijevozu, nitko ju ne pita treba li joj što. Zbog toga ju je, kaže Gruica, jako sram. Sram u ime svih onih ljudi koji ne pokazuju ni najmanje suosjećanja prema jednoj trudnici i čime pokazuju jako loš kućni odgoj, dok su im istovremeno usta puna kritika na ponašanje drugih.

Potaknuti tim primjerom, istražili smo kako se ljudi ponašaju prema starijim osobama, prepuštaju li im svoje mjesto u tramvaju ili autobusu, upitaju li ponekad svoje starije susjede treba li im što i općenito kakav je odnos prema starijoj populaciji.


Dragutin (72) – Djeca i mladi uglavnom ne ustaju u tramvaju. Ali nisu za to oni krivi, nego njihovi roditelji koji ih nisu tome naučili. Gledam neki dan u tramvaju, jedna mama pušta svojeg 10-godišnjeg sina da sjedi, dok ona sama stoji pokraj njega. Pa nije li njemu lakše stajati nego njoj koja sigurno po cijeli dan radi? A i kako će to dijete kasnije znati da bi se starijima trebalo ustati? Od koga će to naučiti? Njemu neće nikad niti pasti na pamet da je prepuštanje sjedala starijima nešto što je pristojno i normalno.

Branka (75) – Ustanu u tramvaju, kako ne! Nekad se mora pitati, ali ustanu djeca, kako ne bi! Kad je velika gužva u tramvaju onda ne očekujem da se netko ustaje, prepušta sjedalo jer se ionako teško kretati po tramvaju kad ima puno ljudi. Ali kad nije tolika gužva, rado djeca ustanu i pomognu, ne mogu reći.

Vera (68) – Nekad ustanu nekad ne, ali kad ne ustanu – ja ih potjeram! Pa tko je to vidio da mali mulac sjedi a ja stara i još s bolesnom nogom kraj njega stojim? Naročito mi smeta kad stanem pored nekog dečka ili cure i znam da su me vidjeli, i mene i moju štaku, ali se okrenu na drugu stranu ili počnu nešto tipkati po mobitelu. To me posebno razbjesni! Neki dan sam imala okršaj s jednom balavicom oko toga. Rekla sam joj da se ne pravi da me nije vidjela i neka izvoli ustati. Rekla mi je da i ona ima pravo sjediti jer je platila kartu. Kad sam joj rekla neka m tu kartu pokaže, samo je umuknula i na sljedećoj stanici izjurila iz tramvaja. Bezobraznica!

Marija (78) – Nemaju mladi danas poštovanja za starije! Niti malo! Kad sam ja bila mala, nismo smjeli sjesti niti za stol dok nam tata nije rekao da smijemo! A ovo danas je prestrašno! Niti ustaju u autobusu, niti puštaju u redu u trgovini, ne pitaju trebaju li što pomoći, grozno! I oni će jednom biti stari i što onda? Onda će se žaliti kako su mladi opet grozni – a i sami su bili takvi! Ma sve je to od kuće! Djecu odgaja ulica!

Vlado (70) – Evo baš se vraćam iz banke. Jedna mlada ljubazna žena me pustila ispred sebe jer je vidjela da mi je teško stajati. Ima vrlo obzirne mladeži, ali ima i bezobrazne. Isto kao i s odraslima, valjda. Ono što me zapravo još više ljuti je kad svi ljudi u nekom, recimo tramvaju, vide da klinac sjedi a starija osoba ili invalid stoji, i nitko neće ništa reći. Svi bi htjeli da svijet bude bolji, ali bi svi htjeli da se popravi sam od sebe ili da to napravi netko drugi.

 

.

Mozaik

Zašto smo zbog epidemije postali tako okrutni jedni prema drugima?

Nošenje ili nenošenje maske, dezinficiranje ili nedezinficiranje ruku, držanje ili nedržanje distance postale su teme oko kojih se svađaju putnici u tramvajima, kupci u trgovinama, pacijenti koji čekaju na pregled pred domovima zdravlja, a o društvenim mrežama na internetu da i ne govorimo.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Pred Domom zdravlja Zagreb-zapad velika je gužva. Zboge epidemije koronavirusa onemogućen je normalan ulazak u zgradu, pa svi koji trebaju liječnika čekaju pred ulazom. Jedna medicinska sestra stoji na vratima s toplomjerom, mjeri pacijentima temperaturu i, ako je ona niža od 37,2, propušta unutra jednog po jednog.

“Što vi trebate?”, pita sestra jednog muškarca. “Laboratorij. Nosim uzorak za urinokulturu”, kaže sredovječni gospodin koji je pritom masku koju je inače normalno nosio na licu, malo spustio i otkrio usta kako bi ga sestra mogla bolje čuti.


“Gospodine, ne spuštajte masku”, kaže mu sestra. “Evo kad ih još dvoje izađe, možete vi ući. Uzorke predajete do kraja hodnika pa lijevo.” U međuvremenu je njegov postupak izazvao brojne komentare okupljenih ispred Doma zdravlja.

“Kakvog to ima smisla: nosiš masku dok šutiš, a kad progovoriš onda ju skineš?”, kaže jedna gospođa već iznervirana tolikim čekanjem.

“Gospođo, vas nitko ništa nije pitao”, odgovara joj čovjek, ponovno navlačeći masku preko nosa.

“Uostalom, vi stojite preblizu. Kad se netko pomakne za metar, evo odmah vas i dišete mu za vrat. Niste čuli za socijalno distanciranje?”

“Hm, skida masku i još je bezobrazan!” odgovara mu žena.

“Gospođo, odmaknite se! Što ste se tu nagurali?”, kaže joj muškarac, no tada, srećom, dvoje ljudi izlazi iz Doma zdravlja pa muškarac s opuštenim odnosom prema nošenju maske ulazi u zgradu.

“Svašta! Pa što smo mi koji ne skidamo masku budale?” čuje se komentar nekoga s kraja reda.

Scena kakva se prošlog četvrtka odvila pred Domom zdravlja Zagreb-zapad, u posljednje vrijeme nije nikakva rijetkost. Nošenje ili nenošenje maske, dezinficiranje ili nedezinficiranje ruku, držanje ili nedržanje distance postale su teme oko kojih se svađaju putnici u tramvajima, kupci u trgovinama, pacijenti koji čekaju na pregled pred domovima zdravlja, a o društvenim mrežama na internetu da i ne govorimo.

Epidemija koronavirusa donijela je sa sobom još jednu epidemiju – epidemiju svađa i posramljivanja zbog tog istog koronavirusa kojoj su strani mediji već nadijenuli i posebno ime: corona-shaming.

Što to u ovoj cijeloj epidemiji nagoni ljude da budu tako okrutni jedni prema drugima, objasnila nam je Andrea Vranić, izvanredna profesorica na Odsjeku za psihologiju, Filozofskog fakulteta u Zagrebu i članica Zagrebačkog psihološkog društva.

“Vrijeme u kojem živimo, s naglaskom na pandemiju, je novo, drugačije, zahtjevno i neizvjesno. To je vrijeme u kojem su bojazan i strah za obitelj, zdravlje, budućnost svakodnevni pratitelji. Mogućnost djelovanja na izvor straha, na širenje pandemije, je mala – zapravo izgleda da jedino što možemo raditi je nositi zaštitne maske, rukavice, dezinficirati, držati razmak i slijediti ostale preporuke, koje se mogu činiti kao krhko oružje protiv nevidljivog, sveprisutnog neprijatelja. Odbacivanje ovih preporuka kao pretjeranih, kao političkih ili medicinskih zavjera, je za ljude koji ih se s pravom pridržavaju gotovo pa direktna prijetnja njihovom i zdravlju njihovih bližnjih. Na jednak se način doživljava kršenje epidemioloških savjeta zbog opuštenih druženja i okupljanja. Na prijetnju ili strah ljudi reagiraju na univerzalan način – tzv. ‘bježi ili bori se’ reakcijom, kaže profesorica Vranić.

To “dovođenje drugih u red” zapravo je dio “bori se” reakcije, tumači dalje profesorica Vranić.

“U slučaju korone bijeg se sastoji od još većeg povlačenja u svoje domove, ne izlaženja, izbjegavanja svakih kontakta, dok se ‘bori se’ reakcija dijelom očituje kroz dobacivanje, optuživanje, pa i vrijeđanju onih koji se ne ponašaju po pravilima. Ovakvom iskazivanju neodobravanja i ljutnje svakako pomaže i (ne)kultura shaminga u kojoj živimo. Ljude se javno vrijeđa zbog njihovih izbora i izgleda (od odjevnih do seksualnih), njihovih stavova i obiteljskih nasljeđa (uglavnom različitih od stavova i nasljeđa onih koji vrijeđaju), govora, držanja. Svakodnevno možemo svjedočiti takvom javnom psihološkom zlostavljanju, vrijeđanju i ismijavanju pojedinaca ili nekih grupa ljudi, posebice putem komentara na web-portalima, koji su vrlo često ‘hejterski’ i prozivajući. Ili, primjerice, trančiranje kandidata u raznim reality-showima je također jedan stravičan primjer ove nekulture.”

Jesu li se svađe i prepirke ovakvog tipa doista intenzivirale ili sada samo više primijećujemo stvar preko kojih bi ranije samo prešli?

“Sad s  jedne strane imamo strah, neizvjesnost i brigu za sebe i bližnje, potrebu da zaštitimo ono nama osobno važno i bitno, a s druge strane imamo neoprezne, lakomislene, možda komotne i svakako na ovaj način manje zabrinute ljude, koji se ne drže pravila i samim time su ugrožavajući za to nama bitno. Prva reakcija na to će biti ljutnja, a u (ne)kulturi u kojoj je postalo ‘ne vrijedno spomena’ vrijeđa li se nekog, upravo ćemo ju tako i izraziti. Posebno radi li se o ljudima koje osobno ne poznajemo ili smo upoznati tek s nekim dijelom njihovog, možda javnog, djelovanja. Ukoliko niste zainteresirani za neke teme, bio to nogomet ili ženska prava, čak niti u svojstvu čitatelja, do sada ste izbjegli izuzetne shaminga upućenih nogometašima ili feministkinjama. Pandemija je situacija koja je zadesila SVE ljude, ne samo neke grupe, a razmjeri i količina shaminga proporcionalna je broju uključenih”, zaključuje profesorica Vranić.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP