Prati nas

Aktivno starenje

‘Ostarjeti dostojanstveno’. Što to uopće znači?

Svi ljudi, a žene pogotovo, pod stalnim su pritiskom da izgledaju mlađe i da ‘ostare dostojanstveno’. Što to uopće znači? Netko tko je ‘ostario dostojanstveno’ zapravo je netko tko ne izgleda niti se ponaša u skladu sa svojim godinama? Je li to cilj kojemu trebamo težiti?

Objavljeno

|

kako dobro stariti? Recepti za dobro starenje. Savjeti za starenje.
foto: BigStock

Čini se da sam kriva za jednu od posljednjih društvenih uvreda čovječanstvu: Starim i pritom sam žena. Priznajem: Kriva sam! Imam 65 godina i prije nekoliko dana dogodilo mi se ono što se svima s vremenom dogodi: Pogledala sam se u ogledalo i vidjela stranca koji izgleda puno starije nego se sama osjećam, piše u svojoj kolumni na Huffington Postu Ann Brenoff.

Smjesta sam se okrenula mužu i pitala ga izgledam li drugačije. Prepao se da se radi o trik-pitanju pa se brzo snašao s neutralnim odgovorom: ‘Pa, izgledaš dobro! Imaš li novu frizuru?’ Dobar pokušaj ali ne, nije frizura. Ono što sam vidjela kad sam pogledala u ogledalo je nekoliko novih brada i tijelo koje visi zahvaćeno nemilosrdnom gravitacijom, a sve to pojačano podočnjacima kao rezultatom nekoliko neprospavanih noći. Istina je – meni je to sve u redu! Osim ovog dijela s nesanicom. Ono što mi nije u redu je pritisak koji se vrši na žene da ‘ostare dostojanstveno’.


Starenje nije neprijatelj. Starenje je neminovno. Neprijatelj je netko tko misli da te starenje na neki način čini manje vrijednim.

Što to uopće znači ‘ostarjeti dostojanstveno’? Definicija tog izraza je, čini se, ostarjeti tako da niti izgledaš niti se ponašaš u skladu sa svojim godinama. Sad uzmite tu ideju i okrenite ju naopako. I što ste dobili? Netko ‘ne stari dostojanstveno’ ako izgleda i ponaša se u skladu s godinama koje ima. Nije li to slično kako i ismijavanje nekoga zbog njegove debljine, no ovaj put samo povezano sa starenjem? I na sve to, ja kažem – fuj!

Kad mediji hvale žene jer ‘stare dostojanstveno’, zapravo sugeriraju da je starenje neprijatelj i da su pobjednici ljudi koji su se tom prirodnom procesu uspješno othrvali. I u tome leži problem: Starenje nije neprijatelj. Starenje je neminovno. Neprijatelj je netko tko misli da te starenje na neki način čini manje vrijednim. Sa šezdeset pet godina ja nisam stara. No kad mi netko da kompliment da ne izgledam kao da mi je toliko, ja čujem vrlo nevješt kompliment. Ono što mi zaista govore je da bi bilo loše da izgledam kao da mi je šezdeset pet. Već mi je dosadilo slušati da izbjegavanjem starenja zapravo činim dobru stvar. Vjerujte mi, nije uopće grozno imati šezdeset pet godina. Život ima uspone i padove i zasad mi se ova godina čini prilično dobrom. Možda isto vrijedi za sedamdeset pet, ili za osamdeset pet. Ne znam jer još nisam do tamo došla.

‘Ostarjeti dostojanstveno’ jednostavno znači ne starjeti brzinom za koju neki ljudi misle da je tipična i time se ne bi trebalo opterećivati. Uzmite za primjer Jane Fondu kojoj nerijetko kažu da ‘stari gdostojanstveno’. Istina je da ne izgleda kao da joj je sedamdeset i sedam, ali tko i bi da poput nje troši toliko vremena i novca na izgled. Slavne osobe ne stare poput nas ostalih zbog osobnih trenera, privatnih kuhara i plastičnih operacija. Njihov izgled je njihov kruh. Sretna sam zbog Jane, ali zavidim joj samo zbog držanja. Ali molim vas, nemojte nju nametati kao uzor koji bismo trebali slijediti. Njezini rezultati većini nas nisu dostupni. A to je vjerojatno vrijedilo i kad joj je bilo trideset godina.

A što s onim ženama koje imaju dugu, sijedu kosu? Možete ih zvati ‘srebrnim lisicama’ i govoriti im kako odlično izgledaju i kako su pune samopouzdanja. One doista i izgledaju odlično. No na svaku oni koja izgleda odlično sa sijedom kosom, dolazi na tisuće onih koje ne izgledaju. I ja se klanjam oltaru boja za kosu jer i ja sam jedna od njih. I što za to dobivam? Žaljenje jer nisam u stanju ‘ostarjeti dostojanstveno’ ili prihvatiti sebe takvom kakva jesam.

Oprostite mi, ali ‘ostarjeti dostojanstveno’ je postao izraz za ‘ne ostarjeti uopće’. Neki ljudi su rođeni s boljom kosom i boljim genima. No ne svi. Zbog nas ostalih – većine! – bilo bi dobro da malo smanjite pritisak i pustite nas da starimo u miru. Ne trebaju mi savjeti kako ostarjeti dostojanstveno ili koje metode za dostojanstveno starenje slavni znaju, a ja ne znam. Ono što trebam je da svijet postane bolje mjesto za ljude koji su stariji. Nemojte pretpostavljati da nismo zanimljivi, jer jesmo! Ne tretirajte nas kao da smo nevidljivi jer mi smo još uvijek ovdje. I ne ocjenjujte ljude na osnovu toga kako izgledaju s obzirom na svoje godine.

.

Aktivno starenje

Hrvati previše kukaju, a suprotno očekivanom – najsretniji smo pod stare dane

‘Sve studije koje se bave istraživanjem dobi i sreće pokazuju tu ‘U’ krivulju: Mladi su sretni što je normalno, onda sreća polako pada, najniža je od 35. do 50. godine i onda nakon 50. počne opet rasti i raste do samog kraja. Mogli bismo se našaliti pa reći da se pod stare dane vraćamo u mladost, kao da podjetinjimo.’

Objavljeno

|

“Najsretniji sam sada i ne bih se mijenjao za nekog mlađeg. Iako imam već puno godina i kraj je relativno blizu, najzadovoljniji sam upravo sada.” Pitate li nekog starijeg u kojem se razdoblju života najbolje osjećao i bio najsretniji, vrlo vjerojatno ćete dobiti upravo ovakav ili sličan odgovor.

Bez obzira na ono što bismo možda na prvu pomislili i unatoč svim bolestima i problemima koje donosi starost, čini se da su ljudi najzadovoljniji baš pod stare dane. Čini se neobičnim, ali to ima svoje razloge. O tome kad su ljudi najsretniji, o čemu ovisi sreća i kako se ona uopće istražuje, razgovarali smo s dr. sc. Ljiljanom Kaliterna-Lipovčan s Instituta društvenih istražiavnja “Ivo Pilar”.


Svi oduvijek teže ka sreći, no sreća se kao pojava ne istražuje baš dugo, zar ne?

To je točno. Sredinom devedesetih nastao je taj preokret u psihologiji kad se uvidjelo da se kompletna psihologija već stoljećima bavi samo problemima. Onda je jedan američki istraživač Seligman pokušao to preokrenuti. Zapravo, krenuo je analizirati koliko je znanstvenih članaka objavljeno na temu loših životnih ishoda, problema, nesreće, bolesti i sličnog, a koliko na temu nečeg pozitivnog. Ustanovio je da je disproporcija nevjerojatna i da se svega desetak posto znanstvenih radova bavi pozitivnim stvarima. Tako je nastao taj pokret pozitivne psihologije i svojevrsni zaokret u paradigmi istraživanja kad su znanstvenici ustanovili da se istraživanju sreće ne posvećuje dovoljna pažnja. Tako se počela istraživati sreća i životno zadovoljstvo te je to sad postalo uobičajeno.

Jer ljudi nisu baš uvijek nesretni…

Točno. Štoviše, češće su sretni. Sreća se mjeri ljestvicom od jedan do deset po kojoj bi pet bilo neutralno. No istraživanja pokazuju da je većina ljudi šest. Dakako, valja napomenuti da se ovakva istraživanje uvijek odnose na razvijene zemlje. Kad se ispituje sreća, jedno od standardnih pitanja je i koliko često doživljavate određene emocije. U tjedan dana, koliko ste puta doživjeli sreću, veselje, radost, a koliko ste puta doživjeli bijes, žalost, ljutnju. Sva istraživanja pokazuju da pozitivne emocije doživljavamo daleko češće. Tako da smo mi sretniji nego što zapravo mislimo. Postoji još jedan činjenica koja je biološka, a ta je da mi bolje pamtimo negativne događaje. Zato treba ljudima osvijestiti sreću. Nesreću ne treba osvijestiti jer nas ona teško pogađa i biološki su negativne emocije puno jače od pozitivnih. Kad osjetite srdžbu i fiziološki se sve pokreće. A kad osjetite radost, to se ne događa.

Za to postoji dobar razlog. Naime, negativne nas emocije štite i omogućuju nam preživljavanje. Kad osjetite strah, to je pozitivno jer se organizam priprema za obranu. Zato su negativne emocije jače. To je bilo važno kroz našu čitavu povijest. Kad vidite da vam se približava neka opasna životinja, za vas je bolje da osjetite strah ili srdžbu, nego radost pa da krenete prema njoj. No u današnje doba nema više razloga doživljavati tako jake negativne emocije, ali svejedno one su tu. Zbog toga sreću treba osvijestiti.

Ljiljana Kaliterna-Lipovčan (foto: Silvija Novak)

No kako se uopće istražuje sreća s obzirom da se radi o subjektivnom dojmu neke osobe?

Upravo je pri kraju jedno naše istraživanje koje je trajalo četiri godine. Riječ je o Hrvatskom longitudinalnom istraživanju dobrobiti u kojem nam je cilj bio istražiti kako životni događaji utječu na sreću ljudi, odnosno utječu li životni događaji na sreću, ili sretni ljudi proizvode sretne životne događaje.

Pratili smo naše ispitanike kroz velike životne događaje poput vjenčanja, završetka fakulteta i slično. Ponudili smo ispitanicima listu od 25 pozitivnih i 25 negativnih događaja, a oni su odgovarali što im se dogodilo u te protekle 4 godine i procjenjivali koliko je događaj bio pozitivan ili negativan.

U svakom slučaju, naši ispitanici, a to je 5000 hrvatskih građana, doživjeli su u prosjeku u godini dana šest pozitivnih i dva negativna događaja. Svima nam se u životu događa puno više dobrih nego loših stvari ali toga nismo svjesni. Činjenica je da se lijepe stvari događaju. Kad sam predavala na fakultetu, ovako sam to objašnjavala studentima: “Kad čekate tramvaj i bijesni topćete jer tramvaj kasni, promislite li o tome koliko je puta došao na vrijeme? A kad tramvaj dođe na vrijeme onda ne skačete ekstatično od sreće, ali kad ne dođe, onda te preplavi bijes. Ili ako je prodavačica u dućanu neljubazna, to ćeš primijetiti. No ako je ljubazna, to ti je normalno.” To je također biološki uvjetovano da sreću ne primjećujemo, a nesreću itekako.

Što je točno pokazalo istraživanje?

Još nije gotovo, ali već sada ima naznaka da doista sretni ljudi proizvode sretne događaje. Naime, ljudima koji su 2017. kad smo ih prvi put ispitivali rekli da su sretni, i nakon godinu dana dogodilo se više pozitivnih, a manje negativnih događaja, nego onima koji su kazali da su nesretni. Ne radi se o tome da ovi primjećuju više pozitivnih događaja, jer su događaji takvi kakvi jesu, definirani unaprijed. Radi se zapravo o vodećoj teoriji koja vlada u pozitivnoj psihologiji, a to je da pozitivne emocije izazivaju uzlaznu spiralu sreće. Što se bolje osjećate, to vam se bolje stvari događaju. Onda se zbog toga osjećate još bolje pa vam se događaju još bolje stvari. To je spirala sreće.

No postoji i negativna spirala. Kad se uglavite u neku nevolju, onda vam je sve gore i gore. Postoje američka istraživanja koja prate studente kroz dugi niz godina i oni koji su kao studenti bili sretni, kasnije su imali bolje poslove i veće plaće. Vjerojatno su baš zbog svog optimizma i pozitivnog stava u životu bolje prošli. Ljudi vole biti okruženi sretnim ljudima pa više volimo one koji su vedri, pričaju viceve i slično, nego one koji su mrgudi.

Zanimljiva je distribucija sreće kroz životna razdoblja. Unatoč tome što bismo mogli prvo pomisliti, ljudi su najsretniji upravo kasnije u životu.

Sve studije koje se bave istraživanjem dobi i sreće pokazuju tu “U” krivulju: Mladi su sretni, što je normalno. Onda sreća polako pada. Najniža je od 35. do 50. godine i onda nakon 50. počne opet rasti i raste do samog kraja. Mogli bismo se našaliti pa reći da se pod stare dane vraćamo u mladost, kao da podjetinjimo. No za to postoje objašnjenja… Jedno od najbanalnijih je da smo u srednjoj dobi najopterećeniji, najviše brinemo o poslu, kreditima, djeci… To je doba s najviše stresa. A kad se riješimo svega toga, djeca odu iz kuće, u penziji smo, sreća opet počinje rasti, jer sad konačno radimo ono što želimo.

Posebno je zanimljivo da su najsretnije upravo najstarije dobne skupine. Postoji jedna socioemocionalna teorija starenja koja objašnjava kako to da stariji ljudi kod kojih je odlazak vrlo blizu, zapravo najsretniji. Naime, oni više nemaju vremena biti nesretni, ništa drugo im ne preostaje nego biti sretni. To je još jedno od objašnjenja zašto kod starijih sreća raste. Ali to vrijedi za ove dobne skupine iznad 75 ili 80 godina.

Kod mlađih sreća, naravno raste, zato što smo se riješili briga, ali kod ovih doista starih ljudi, sreća raste jer smo počeli maksimalizirati ono pozitivno. Jedno istraživanje je pokazalo da negativni događaji smanjuju sreću u mlađoj i srednjoj dobi, no na najstariju dobnu skupinu uopće ne utječu. Pozitivni povećavaju sreću (recimo vjenčanje unuka), no negativni događaji neće smanjiti sreću starijih. To smo objasnili upravo tom teorijom socio-emocionalne regulacije.Jako stari ljudi naprosto maksimaliziraju pozitivno.

Svi smo u potrazi za srećom. Može li se sreća nekako uvježbati?

Pa teško da se može uvježbati nekim vježbama, ali ako čovjek osvijesti da doista nema oko čega biti nesretan i prigovarati, onda se slika svijeta može promijeniti. Na primjer, da svaki dan zapišete tri dobre stvari koje su vam se toga dana dogodile, da se natjerate da se sjetite dobrih stvari, jer ljudi imaju tendenciju dobro zaboraviti. Tako se možete natjerati da mislite pozitivnije. Mislim da možda čak ima nešto i u onim vježbama i grupama smijanja, jer smijeh čisto fiziološki pozitivno djeluje, zarazan je i dobro se osjećamo. No važno je osvijestiti da nam je dobro.

Važna je i tzv. samoregulacija emocija odnosno što sve činimo kako bi se osjećali bolje. Pokazalo se da su efikasni načini izlaska iz lošeg raspoloženja distrakcija, tj. baviti se nečim drugim. Uvijek se savjetuje da izađete van s prijateljima. Sigurno će vam biti bolje. Sve te aktivne strategije izlazaka iz lošeg raspoloženja su uspješne i efikasne. No razmišljanje o uzroku problema ili piće i droge – tu nikakve koristi nema.

Kolegica i ja radile smo istraživanje o strategijama regulacija emocija. Jedna od tih strategija je da si pomisliš kako je nekome drugome teže pa će tebi biti lakše. Kod nas niti jedan posto ispitanih zamišljanje tuđe nevolje nije zaokružio kao mogućnost, a Amerikancima je baš taj način samoregulacije emocija bio najčešći. Amerikanci su više individualni, vrlo su izražene te kulturološke razlike.

Bez obzira što nam možda i nije baš tako loše, čini li se i vama da Hrvati jako puno kukaju?

Mislim da Hrvati i nisu baš toliko depresivni koliko nam se možda čini, no što se kukanja i prigovaranja tiče, čini mi se da je to stvarno jako prisutno. Ne znam ima li istraživanja koja su baš to proučavala i uspoređivala različite zemlje, no uvjerena sam da mi previše kukamo. A zapravo nam je bolje nego što mislilmo. Ponekad kao da inzistiramo da tome da je sve loše, a kad nas netko pokuša uvjeriti u suprotno, naljutimo se na njih. Kao da nam oduzimaju pravo na kuknjavu što nas ljuti.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP