Prati nas

Mozaik

Bake i djedovi, smiju li se djeca udarati ‘po guzi’?

Hoće li dijete postati propalica ako ga ne budemo tukli ili ipak postoji neka alternativa uobičajenoj odgojnoj metodi ‘malo po guzi’? Nakon mišljenja različitih glumaca, kolumnista, novinara i ostalih, vrijeme je za pravorijek struke.

Objavljeno

|

Tekst Doris Pinčić-Rogoznice u kojem kaže kako je ‘po guzi’ udarila svoje 1,5-godišnje dijete i kako je sigurna da će to učiniti ponovno, izazvao je velike reakcije u društvu. Neki su je oštro osudili, a drugi podržali riječima da su i oni znali ‘dobiti po guzi’ pa su, eto, ispali savim u redu. No što na sve to kažu ljudi kojima je to struka i koji se bave ranim razvojem djece i predškolskim odgojem?

Priopćenje 300 stručnjaka, koje je sastavila Tamara Budisavljević, dipl. psiholog, prenosimo u cijelosti, ali zanima nas i vaše mišljenje


 

Potaknuta raspravama i različitim istupima u medijima, osjećam profesionalnu i roditeljsku obvezu napisati nekoliko riječi o metodi «malo po guzi» u odgoju djeteta. To činim uz podršku tristo sustručnjakinja i sustručnjaka koji su većinom i sami roditelji, a koji su po zanimanju odgajatelji predškolske djece, psiholozi, pedagozi ili sveučilišni profesori, zaposleni u vrtićima, na fakultetima i znanstvenim institutima diljem Republike Hrvatske. Neovisno o tome gdje smo zaposleni i koliko imamo godina profesionalnog staža, svi dolje potpisani dijelimo stav kako za metodu «malo po guzi» u odgoju djece nema mjesta, što ćemo ukratko obrazložiti

U današnje vrijeme odgajati dijete nije nimalo lako. Biti kvalitetan roditelj možda je i najteži od svih “poslova” kojim se čovjek može baviti. Zato je današnjim roditeljima, i to više nego ikad ranije, u tome potrebna podrška i pomoć. Jer, željeti djetetu najbolje i prema njemu postupati u najboljoj namjeri, često nije dovoljno. U čemu je problem?

Često se pod odgojem pojednostavljeno misli na discipliniranje djece, koje se onda uglavnom svodi na različite oblike kažnjavanja. Jer, može se činiti se da je to najjednostavniji i najučinkovitiji put učenja djeteta prikladnom ponašanju. Na primjeru nedavno iznesenom u medijima, vidjeli smo kako velik broj roditelja kao sredstvo odgoja zastupa i koristi udarac djeteta «po guzi». Iako se unazad nekoliko desetljeća taj broj smanjio, još uvijek oko dvije trećine roditelja u Republici Hrvatskoj smatra kako je u redu dijete povremeno kazniti udarcem. To opravdavaju argumentima poput «od laganog udarca po peleni djetetu neće biti ništa», «i nas su tukli pa smo ispali ok», «ja sam roditelj i imam pravo svoje dijete odgajati kako hoću» i sličnim. Iako u Republici Hrvatskoj bilo koji oblik fizičkog kažnjavanja djece nije dozvoljen, smisao ovog našeg obraćanja nije razmatrati zakonske odredbe niti njihovu opravdanost (koja svakako postoji). Naprotiv, ovime želimo razjasniti neke znanstveno dokazane činjenice u vezi odgoja djece te roditeljima ponuditi mogući odgovor na pitanje «što umjesto batina?». Jer, ne samo da alternative udarcima postoje nego udarci djeteta u odgoju uopće nisu alternativa niti bi to trebali biti.

Mnogi se roditelji opravdano brinu hoće li svoje dijete uspjet dobro odgojiti, s obzirom na brojne izazove vremena u kojemu živimo. S pravom se pitaju: «Što ako djeca postanu razmažena, neodgojena, nemoguća, delinkventna?!» Uostalom, svakodnevno u medijima imamo priliku vidjeti primjere takve djece. No, mogli bismo se pitati i ovo: kada, kako i zašto djeca postaju takvom? Postaju li djeca stvarno neodgojena i delikventna jer ih se premalo tuklo? Ili takvima postaju upravo stoga što ih se jest tuklo? Uostalom, rađaju li se djeca «zločesta» pa ih odgojem treba popraviti ili na svijet dolaze dobra, ali se neka od njih negdje na putu odrastanja «pokvare»? Ako je točnije ovo potonje, što je tome uzrok? Je li uzrok barem djelomično u nama, odraslima? Ako jest, ne bismo li, barem u nekim stvarima, trebali poći od «popravljanja» sebe? Možda je ovo pravi trenutak za propitivanje i donošenje takve odluke.

Zbog čega je udaranje djeteta loše?

Kad roditelji u odgoju djece koriste udarce, to čine rukovođeni idejom da će time djetetu «postaviti granice» tj. smanjiti učestalost nepoželjnih ponašanja a povećati učestalost poželjnih. Krenemo li od pretpostavke da se nečijim ponašanjem može upravljati sustavom nagrada i kazni (što se u psihologiji naziva operantnim uvjetovanjem), tad valja imati na umu da će kazna (npr. udarac) biti djelotvorna samo ako se primijeni svaki put kad se nepoželjno ponašanje pojavi: odmah, a ne s odgodom. Naravno da to u stvarnom životu nije uvijek moguće, jer roditelji ne mogu u svakom trenutku biti prisutni kako bi sankcionirali neprikladno ponašanje djeteta. Tako ista ponašanja djeteta ponekad prođu «kažnjeno» a drugi put „nekažnjeno“, ovisno o tome je li netko od roditelja u datom trenutku bio u blizini. Dijete tu povezanost brzo može razumjeti pa nepoželjna ponašanja  izbjegavati samo u prisustvu roditelja. Hoćemo li time biti zadovoljni? Vjerojatno ne, jer nam je cilj postići upravo suprotno od toga: samostalno i odgovorno dijete koje se ponaša primjereno (pristojno) i kad nema roditelja u blizini. I to zato što razumije razloge zbog kojih se na određeni način treba ponašati a ne iz straha od sankcije.

Postoji još jedan razlog zbog kojeg kažnjavanje djeteta udarcem nije najbolji izbor roditelja. Naime, njime se djetetu ne daje smjernica kako se ponašati bolje od onog što trenutno čini. Sama po sebi, kazna dijete ne uči boljem ponašanju. Boljem ponašanju ga može učiti roditelj, koji je djetetu jako važan i zbog toga mu predstavlja snažan model. Nažalost, roditelj je snažan model djetetu i onda kada ga udara.

Bitno je istaknuti još nešto: razlika između udarca «samo malo po peleni» i stvarnog fizičkog zlostavljanja djeteta nije toliko velika koliko se na prvi pogled može činiti. Jer, pitanje nije samo jačne udarca nego i principa koji u podlozi udarca stoji. Slično kao što za osobu koja ukrade neki predmet u trgovini nije najbitnija veličina i cijena ukradenog predmeta: sam čin krađe čini ga lopovom.

Naravno, svaki roditelj (najviše) voli svoje dijete i sve što za dijete čini – čini iz ljubavi i brige. Upravo iz ljubavi i brige, odlučuje se i na kažnjavanje udarcem. No, pitajmo se: što dijete zapravo može naučiti od roditelja koji ga «iz ljubavi» udari?  Iz toga može naučiti: u redu je tući ljudi koje voliš! U redu je da te ljudi tuku! A upravo je to podloga za niz obiteljskih drama: muževi koji ljubav prema supruzi pokazuju udarcima često su u djetinjstvu bili udarani. Razlika je samo u jačini udaraca – oni su dobili malo “po guzi”, a supruge?!

Uvjetno rečeno, odgoj temeljen na principu «malo po guzi» ima jednu prednost: rezultat je vidljiv odmah i on se (najčešće) očituje u trenutačnom prekidu neprikladnog ponašanja djeteta. Nažalost, odgoj mnogih vrijednih stvari nije vidljiv odmah, jer “putevi koji vode do najboljih mjesta obično nisu i najkraći putevi”. U kontekstu odgoja djeteta, dulji put je onaj koji mu pomaže razvijati se u samostalnu, samosvjesnu, odgovornu i zadovoljnu osobu, koja čini dobre stvari jer ih razumije i jer u njih vjeruje. To se zove odgoj vrijednosti. A vrijednosti se uče (stječu) u obiteljskom, vrtićkom i školskom okruženju u kojemu se svi (odrasli međusobno i s djecom) razumiju i uvažavaju, ponašaju na društveno prihvatljiv način i vole ljubavlju koja nikog ne boli. Nismo li u stanju djetetu osigurati takvo okruženje odrastanja, nemojmo barem za to okrivljavati (i udarati) njega. Jer, dijete u svakom trenutku čini najbolje što zna s obzirom na to što je (u ranom djetinjstvu uglavnom od nas) imalo priliku naučiti. A je li to što od nas ima priliku učiti baš ono najbolje?!

Zaključujemo porukom: odgoj je umijeće koje se uči kao i svako drugo umijeće. Nije pogrešno pitati, svoje postupke propitivati i kontinuirano učiti, makar i na vlastitim greškama. Jer, greške su sastavni dio učenja. Ali, pogrešno je griješiti a pritom na svojim greškama inzistirati, ponavljati ih i neznajući, pogrešne postupke drugima nuditi kao model.

.

Mozaik

Deset najčešćih strahova koji nas sputavaju i sprječavaju da budemo sretni

Sa strahovima se možete suočiti, korak po korak. Suočavanje sa strahovima jača vašu mentalnu kondiciju. A što je bolja vaša mentalna kondicija, postaje sve lakše suočavati se sa strahovima.

Objavljeno

|

Priznavanje vlastitih strahova i suočavanje s njima ključ je ostvarenja osobnih ciljeva, piše psihoterapeutkinja Amy Morin za portal Psychology Today.

Bilo da se vaši strahovi tiču ljubavne veze, karijere, smrti ili nelagode i boli, ako se ne odvažite napustiti zonu ugode vaš će život biti beznačajan. Kao terapeutkinja se često susrećem s ljudima koji ulažu jako puno truda u izbjegavanje osjećaja tjeskobe, a kao rezultat toga razviju simptome depresije. Trud koji ulažu u izbjegavanje nelagode dvosjekli je mač. Takvi žive dosadne i sigurne živote lišene rizika i uzbuđenja koji su ljudima prijeko potrebni kako bi se osjećali živima.


Slijedi deset najčešćih strahova koji sputavaju ljude u životu:

1. Promjena

Živimo u svijetu koji se stalno mijenja, a promjena se odvija tempom bržim nego ikada prije. Usprkos ovoj činjenici, mnogi ljudi se boje promjene te joj se aktivno odupiru. Podliježući ovom strahu, u životu možete propustiti mnoge prilike. Kad izbjegavate promjenu, riskirate stagnaciju i postajete rob navike.

2. Samoća

Zbog straha od samoće ljudi se ponekad opiru samačkom životu pa zbog toga znaju ostati u toksičnim vezama. Strah od samoće može rezultirati i opsesivnim korištenjem društvenih mreža koje može dovesti do izbjegavanja osobnih kontakata s drugim ljudima. Iako nije prirodno težiti osamljenosti, jako je važno okružiti se zdravim ljudima i zdravim društvenim interakcijama.

3. Neuspjeh

Strah od neuspjeha jedan je od najčešćih strahova. Neuspjeh izaziva nelagodu i može dovesti do osjećaja neadekvatnosti. Također, strah od neuspjeha će vas spriječiti da raditi bilo što, osim ako uspjeh nije zajamčen. U konačnici, propustiti ćete sve životne lekcije i prilike koje bi vam mogle pomoći da postanete uspješni.

4. Odbijanje

Mnogi ljudi izbjegavaju upoznavanje novih ljudi ili ulazak u novu vezu zbog straha od odbijanja. Čak i pojedinci koji su već u braku ponekad izbjegavaju tražiti nešto od svojih supružnika kako ih druga strana ne bi odbila. Bilo da ste se preplašili pozvati atraktivnu osobu na spoj ili tražiti povišicu od šefa, zbog straha od odbijanja ćete zaglaviti na jednom mjestu. Pa iako je odbijanje bolno, nije ni približno značajno kao propuštanje prilike u životu.

5. Nesigurnost

Ljudi često izbjegavaju isprobavanje nečeg novog i različitog zbog straha od nepoznatog. U krajnjoj liniji, nema garancije da će neka novina učiniti život boljim. Ali stalno zadržavanje na starom siguran je način da život ostane dosadan i stagnantan. Bilo da se bojite prihvatiti novi posao ili se preseliti u novi grad, nemojte dopustiti da vas strah od nesigurnosti sputa u tome.

6. Propast

Nažalost neizbježna je činjenica da će neke akcije koje poduzmemo propasti. Ponekad taj strah od propasti sputava ljude u uživanju u životu. Nemoguće je spriječiti loše ishode nekih naših akcija. Ali strah od takvih događaja ne bi vas smio sputavati u tome da živite bogat i ispunjen život koji je isto tako pun dobrih stvari.

7. Povreda

Vjerojatno su vas roditelji ili odrasla osoba od povjerenja naučili da pogledate u oba smjera prije nego što prijeđete cestu kako ne biste završili pod kotačima. Naravno da je to razumno, međutim strah od povrede, fizičke ili emocionalne, nas često sputava u životu. Strah od nelagodnih osjećaja i emocija mogao bi vas sputavati u stvaranju dubokih i smislenih veza u životu. Ili bi vas mogao sputavati u obavljanju posla. Nažalost bez emocionalnog rizika, nema ni nagrade.

8. Osuda okoline

Normalno je da se želite svidjeti svojoj okolini. Ali strah od osude okoline bi vas mogao spriječiti da ostvarite svoj istinski potencijal. Istina je sljedeća: neki ljudi će vas žestoko osuđivati bez obzira na sve. Ali vjera u to da ste dovoljno mentalno čvrsti da možete živjeti u skladu sa svojim vrijednostima ključna je ako želite živjeti najbolji mogući život.

9. Neadekvatnost

Još jedan strah kojeg mnogi proživljavaju je osjećaj da nisu dovoljno dobri. Ako vas muči osjećaj neadekvatnosti, teško ćete postati uspješni. Možda ćete postati perfekcionist kako biste pokušali dokazati svoju vrijednost. Strah od neadekvatnosti često je duboko ukorijenjen. Iako se teško s njim direktno suočiti, uspjeh nećete postići dok god se ne osjetite dovoljno vrijednima za njegovo postizanje.

10. Gubitak slobode

Određena količina straha od gubitka slobode može biti zdrava, ali isto tako može postati problem koji vas koči u životu. Za mnoge ljude strah od gubitka slobode postaje samoispunjujuće proročanstvo. Na primjer, netko tko želi voditi slobodan život može izbjegavati pronalaženje stalnog zaposlenja. Posljedično, takvi bi ljudi mogli izgubiti slobodu koju bi im donijela financijska stabilnost. Zato je važno razmisliti i o negativnim stranama zadržavanja određenih sloboda.

Poboljšajte svoju mentalnu kondiciju

Na sreću, ne trebate dopustiti svojim strahovima da vas koče u životu. Sa strahovima se možete suočiti, korak po korak. Suočavanje sa strahovima jača vašu mentalnu kondiciju. A što je bolja vaša mentalna kondicija, postaje sve lakše suočavati se sa strahovima. Stoga se postavite proaktivno prema stvarima koje vas plaše i izgradite mentalnu kondiciju koja vam je potrebna da živite najbolji mogući život.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP