Prati nas

Aktivno starenje

Kriza srednjih godina nije nikakav bauk

Kriza srednjih godina nikoga neće zaobići. No za razliku od uobičajenog mišljenja, ne mora se raditi o stresnom i nesretnom razdoblju. Vrijeme je to preispitivanja dosadašnjeg života i, napokon, stavljanja sebe na prvo mjesto.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Kriza srednjih godina
foto: BigStock

Prije nekoliko godina, vjerovala sam da imam sve, kaže u svojoj kolumni na Huffington Postu Carloline Daus. Bila sam zdrava, jaka i u formi života. Također, tek sam se udala za prekrasnog čovjeka. Radila sam u poznatoj farmaceutskoj kompaniji i muž i ja smo kupili prelijepu kuću. Mislila sam da sanjam. Život se činio divnim. Pa opet, osjećala sam da nešto nedostaje. Kao da bi još nešto trebalo postojati u ovom životu.

Shvatila sam da sam na početku krize srednjih godina. Nisam paničarila, niti odmah kupila novi skupi auto, niti otišla na plastičnu operaciju, niti bilo koji od onih klišeja koji se vežu uz krizu srednjih godina. Umjesto toga dobro sam promislila i došla do nekih spoznaja o čemu se zapravo radi. Evo što sam spoznala.


1.

Prva polovina mojeg života bila je laž. Došla sam do tužnog ali iskrenog zaključka da više ne znam tko sam. Toliko sam brinula o tuđoj sreći da više nisam imala pojma što mene usrećuje. Rezultat toga je bio da sam morala ponovno otkriti što me ispunjava i zaboraviti na očekivanja drugih.

2.

U procesu ponovnog otkrivanja sebe, otkrila sam i neke vrlo vrijedne učitelje. Arianna Huffington, Oprah, Brene Brown, Susan Cain, and James Altucher, da nabrojim samo neke. Ako ne znate što biste sami sa sobom i ako trebate ohrabrenje, od sveg srca preporučujem ove sjajne ljude.

3.

Smislenost i meditacija imali su nevjerojatan učinak na mene. Kroz tišinu i mirnoću uspjela sam doći do stvari koje me ispunjavaju srećom. Također sam naučila da stvari za koje sam mislila donose sreću, poput novca, posla, statusa i slično, nisu ni upola toliko važne kako sam mislila.

4.

Koliko god mi bilo teško priznati, ja sam sama bila djelomično odgovorna za nastalu situaciju. I dok ne možemo kontrolirati što nam se događa, možemo kontrolirati kako ćemo na to reagirati. Zapela sam na poslu koji me nije zadovoljavao, niti mi bio zanimljiv. Također, na tom se poslu nisu lijepo odnosili prema meni. Strah je zamaglio moje razmišljanje i samu sam sebe uvjerila da je to najbolje što mogu postići. Vjerovala sam da je stabilan posao dar na kojem bih trebala biti zahvalna i da bih trebala ostati tu gdje je sigurno. No jednog dana mi je sinulo. Ja zapravo ne moram zauvijek ostati na poslu koji me ne čini sretnom. Niti bih trebala ikome dozvoliti da se prema meni ružno ponaša. Hrabro sam rekla svojim šefovima što mi se događa i hrabro krenula naprijed.

5.

I posljednja ali ne i najmanje važna lekcija koju sam naučila je da sam ja sama sebi dovoljna i da sam sasvim u redu. Prvi dio života nastojala sam ugoditi drugima i biti onakva kakvom su me oni zamišljali. No čitavo to vrijeme ja sam zapravo bila savršena. Ja ne pripadam nikome drugome. Sada se prihvaćam onakvom kakva jesam i zahvalna sam na mudrosti koju sada imam.

Ljudi se možda užasavaju krize srednjih godina, no meni je ona donijela puno toga dobroga. To je sve dio evolucije i odrastanja. Da nisam naučila sve ove lekcije, i dalje bi stagnirala. To ne znači da mi se više nikada neće dogoditi da posrnem, no sigurna sam da se neću zadovoljiti osrednjim. Krećem u novu fazu svojeg života. Sama pišem svoju priču i veselim se idućem poglavlju. Tako i vi kad osjetite da nastupa kriza srednjih godina, ne očajavajte. Slušajte sami sebe. Neka to bude najljepši dar kojeg možete pokloniti sami sebi.

.

Aktivno starenje

Diplomirao s 96 godina, a planira i postdiplomski: ‘Napokon sam ostvario svoj san!’

Giuseppe Paternò oduvijek je volio učiti i želio studirati. No njegova siromašna obitelj nije mu mogla priuštiti obrazovanje. Giuseppe je svoj san ipak ostvario i postao najstarija osoba u Italiji koja je završila fakultet.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Sicilijanac Giuseppe Paternò oduvijek je silno želio završiti fakultet, no rat i siromaštvo u tom su ga naumu omeli. Ipak, od svoje želje nikada nije odustao te je sada, s 96 godina, napokon ostvario svoj san i postao najstariji diplomant na nekom talijanskom sveučilištu, piše Guardian.

“Napokon sam ostvario svoj san”, kazao je ovaj bivši željeznički radnik i veteran Drugog svjetskog rata nakon što je uspješno diplomirao filozofiju na Sveučilištu Palermo.


“Studiranje mi je oduvijek bilo velika želja, no moja obitelj nije mogla platiti za moje obrazovanje. Bili smo velika i jako siromašna obitelj”, kazao je Paternò.

Giuseppe je najstariji od sedmero braće i sestara, a raditi je počeo još kao dijete kad je pomagao ocu u njihovoj pivovari u Palermu. U srpnju 1943. kad su se saveznici iskrcali na Siciliji, Paternò je radio kao telegrafist za talijansku vojsku u Trapani.

“Srećom, iz rata sam izašao neozlijeđen i tada počeo raditi na željeznici. Nisam baš bio presretan svojim poslom, no znao sam da moram nešto raditi jer sam u međuvremenu dobio djecu i morao sam uzdržavati obitelj. U isto vrijeme, imao sam silnu želju čitati i učiti”, kaže Paternò.

U dobi od 31 godine, Giuseppe je uspio završiti večernju školu i dobiti srednjoškolsku diplomu. “Po danu bih radio, a navečer išao u školu i učio po noći”, kaže Paternò. Ali njegov san o pohađanju fakulteta još je neko vrijeme ostao samo san.

No, 2017. godine ustrajni Paternò upisao je studij filozofije na Sveučilištu Palermo. “Budio bih se u 7 ujutro i odmah počeo učiti. Za obavljanje raznih studentskih zadataka, koristio sam stari pisaći stroj. Popodne bih se odmarao i onda opet učio navečer sve do ponoći. Moji susjedi su me znali pitati čemu sva ta gnjavaža pod stare dane, no oni ne shvaćaju važnost ispunjenja sna, bez obzira na dob”, kaže Giuseppe.

Kad je svijet zahvatila pandemija Covida-19, Giuseppeu je bilo ostalo još nekoliko ispita. Tada se, kao i ostali studenti, prebacio na on-line nastavu i to je bilo prvi put da je ozbiljno počeo koristiti modernu tehnologiju.

“Kad je Italiju zahvatila epidemija, počeo sam se doista brinuti za njegovo zdravlje”, kaže Giuseppeov sin Ninni Paternò. “Kazao sam ocu da odgodi ispite i da se vrati na fakultet najesen. No on je rekao da neće. Rekao je da s obzirom na svoju dob, možda ne preživi ljeto.2

Giuseppeov san postao je stvarnost prošlog petka kad je s izvrsnim ocjenama napokon diplomirao. “Ovo je jedan od najsretnijih dana u mojem čitavom životu”, kazao je presretni Giuseppe i dodao da jedino žali što ga sad ne može vidjeti njegova supruga koja je umrla prije 14 godina.

Je li, nakon svega, Giuseppe prestao sanjati? Ne – upravo suprotno! 2Razmišljam da upišem poslijediplomski studij. Moja majka je živjela do sto godina. Ako je genetika na mojoj strani, imam još četiri godine vremena”, kaže Giuseppe.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP