Prati nas

Život

Njegovanje samoće: ‘Volim zatvoriti vrata i svima reći doviđenja!’

‘Znala sam da sam čudna. Imali smo puno prijatelj i sudjelovali u puno aktivnosti. Pa ipak, kad bi se vratili kući, zatvorili vrata i ostavili užurbani svijet vani, osjećala sam se oslobođeno. Mogla sam se opustiti i misliti. Biti ja. Kreirati, organizirati, čitati.’

Silvija Novak

Objavljeno

|

Samoća nije usamljenost
foto: BigStock

Glazbenica i spisateljica Cathy L. Mason rano je shvatila da je vrlo slična svojoj majci: najviše bi voljela zaključati vrata i ostaviti bučan svijet vani. Sama i sigurna od svih osjećala bi se najbolje. Za Huffington Post ispričala je kako je prihvatila svoju introvertiranost: 

To je zaista bio prizor za pamćenje. Kuća u kojoj je moja majka živjela 20 godina, nekadašnje prazno platno u tad nedovršenom susjedstvu, polako ali sigurno pretvarala se u pravu utvrdu privatnosti. Nije bilo u pitanju to da nije voljela svoje susjedstvo. Tamo je bilo mnogo dragih ljudi s kojima se ponekad družila. Bili su jako dobri prema njoj pogotovo kad ih je najviše trebala. No tijekom godina, posadila je drveće, grmlje i cvijeće, pogotovo ono koje raste brzo i visoko. Rolete su uglavnom bile spuštene, a kad se i obitavalo vani bilo je to iza kuće. Mogla je ako je željela usred noći odlaziti u vrt kako bi pognojila svoje najdraže bilje – mogla je njegovati svoj Zid tišine a da time ne povrijedi nečije osjećaje. Proučavala je silne vrtlarske magazine kako bi pronašla drveće i grmlje koje bi joj osiguralo privatnost.


Obično bi ustajala vrlo rano. Dugo vremena nisam to mogla razumjeti. ‘Mama, 4:15 je?? Zar zaista?’ No za nju to je bio miran, spokojan, neometan dio dana kad se stvari mogu obaviti bez znatiželjnih očiju. Još kao dijete znala sam kakav je to horor ako te netko vidi – bilo je kazneno djelo po noći paliti svjetlo u sobi ako rolete nisu spuštene. Mama je to zvala ‘život u akvariju’. i jako se trudila izbjeći ga. Nije bilo dozvoljeno zavirivati i nalukavati se. Nikad.

Prijatelji su ponekad znali doći u našu kuću, ali nitko nikad nije mnogo doznao o nama ili njoj. Brižno je čuvala informacije, iako je njezina draga fasada sve prevarila. Još od malih nogu znali smo držati jezik za zubima i nikad ne pričati o našem obiteljskom životu. Stvari su bile dobro zaključane i samo nekolicina je imala pristup osobnim podacima.

A mi smo kao po naredbi spuštali rolete, brzo ubacivali svoje stvari u sobe i zatvarali ih kad bi netko dolazio, te baš uvijek odgovarali ‘dobro’ na sva znatiželjna pitanja. Vidite, mi smo dobro. Uvijek dobro. To je bio, do neke mjere, egzistencijalni zatvor, ali Nancy ga je očajnički trebala. Ona je cvjetala i napredovala iza svojeg zdravog, gustog grmlja, teških navučenih zavjesa i stoičke tišine.

Naravno, ponekad smo otvarali prozore i vrata i puštali svježi zrak unutra, ali samo kad je kuća bila mirna i sav svijet na sigurnoj udaljenosti, ona bi oživjela. Tad bi mogla raditi i misliti. Čitati, stvarati i organizirati ladice. Stvari koje su je ispunjavale i inspirirale. Ona je STVARNO voljela organizirati ormare i ladice.

Ponekad mi se činilo da s njom nešto nije u redu. No i ja sam u tome uživala, pa sam se pitala i je li sve u redu sa mnom. Ostali članovi naše obitelji bili su ekstroverti, pa sam se osjećala kao autsajder čak i kad sam bila doma. Nije baš optimalna situacija za neprivlačno, mršavo dijete i tenejdžericu. Postala sam stručnjak u obrani i zaštiti sebe same.

Udala sam se, odgojila djecu i nastavila se pitati zašto sam najsretnija kad se ponašam baš kao moja mama. Znala sam da sam čudna. Imali smo puno prijatelja i bili uključeni u puno aktivnosti koje su voljela naša djeca. Pa ipak, kad bi se vratili kući, zatvorili vrata i ostavili užurbani svijet vani, osjećala sam se oslobođeno. Mogla sam se opustiti i misliti. Biti ja. Kreirati, organizirati, čitati. Iako nisam šivala – osim što sam jednom kao tinejdžerka prišila neki džep – shvatila sav važnost ovladavanja nekom vještinom.

Često su me smatrali distanciranom ili snobom. Čak i bezobraznom. To je boljelo i počela bih se braniti, no nisam samu sebe razumjela – kako bi me razumio netko drugi? Što nije valjalo sa mnom?

U ranim četrdesetima naišla sam na informaciju koja mi je okrenula svijet naglavce. Sa mnom je bilo sve u redu, zapravo. Ja sam introvertirana stara duša. I Nancy je bila introvert. Ona to nikad nije doznala. Oni nikad nije znala, a i ja sam provela desetljeća a da nisam razumjela ni sebe ni nju. Ona je živjela u strahu, a ja ne, no temeljni pristup životu bio nam je upadljivo sličan.

Mnogi introverti ne žele čitati popise slavnih osoba koje dijele njihovu crtu ili s kojim drugim tipom osoba se najbolje slažu. Jednom kad doznamo tko smo i što smo, prihvaćanje samoga sebe jako je slatko i svo etiketiranje je završeno. Uglavnom. I tako sam ja to prihvatila. Više ljudi bi trebalo. Svijet je nevjerojatno bučno, kaotično mjesto koje ranjava osjetila na više različitih načina. Privatnost i mir nevjerojatno ozdravljuju.

Ja oko kuće nemam visoko drveće koje seže sve do prozora, kao što je ona imala, ali imam lišća u izobilju i to me smiruje. Ne mogu i ne želim prestati čitati – kakva veličanstveno tiha i kontemplativna aktivnost. Ne družim se puno s prijateljima i prezirem šoping. Slažem albume naše obitelji. Organiziram. Oh, kako samo organiziram! Posuđe, ormari, uredski pribor. Milina!

I dišem. Kad sam kod kuće i svijet je zaključan s vanjske strane, mogu čuti svoje vlastite korake. Moj dah. Kucanje našeg sata. To tako umiruje. Poznata sam kao Kraljica rublja – ne znam je li to zbog toga što iskreno uživam u spremanju veša ili zato što me umiruje zvuk perilice u pozadini. Moja nova vešmašina je predivan stroj, ali možda pretih. Njegova efikasnost oduzela mi je osvježavajuće klokotanje.

I kad se vraćam kući s posla i obaveza, osjećajući se razdraženom i iscrpljenom, osjećam neko zadovoljstvo dok se penjem stubama iz garaže, pozdravljam našeg malog psa, ostavljam ključeve i novčanik u hodniku, presvlačim se u udobnu trenirku, dolazim do velikih ulaznih vrata i zatvaram ih još jednom provjeravajući da su dobro zaključana.

Klik. Akvarij je zatvoren. Spokoj.

.

Nema predaje

Umirovljenica Marija: ‘Udomljeni Toto spasio mi je život’

Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Mene je moj Toto spasio, to je sve što ću vam reći”, kaže gospođa Marija Topić (73), umirovljenica iz Zagreba govoreći o svom psiću, manjem mješancu smeđe-crne boje koji je u njezinu kuću stigao prije četiri godine.

“Na proljeće 2016. mi je umro muž. Bio je bolestan i pred kraj se dosta mučio. Doživio je moždani udar nakon kojega je ostao nepokretan pa sam se ja brinula o njemu. No kad je umro, svejedno sam doživjela šok. Pa zajedno smo bili čitav život! Udala sam se za njega kad sam imala 20 godina i čitavo smo vrijeme bili zajedno. I u dobru i u zlo, što se kaže. Trebali smo proslaviti 50 godina braka, no on to, nažalost nije doživio”, govori nam dalje gospođa Marija opisujući jedan od najtežih događaja u svojem životu.


“Pala sam u neku vrstu depresije. Nisam imala volje nizašto. Jedna sam izlazila iz stana, nisam se ni sa kime družila. Zbog svega toga djeca su se zabrinula i kao rješenje smislila Tota. Donijeli su mi kći i sin jednog dana tu malenu mrvicu i rekli mi da je to sad moj pas. Isprva sam bila ljuta i nisam ga htjela uzeti jer nisam planirala kućnog ljubimca. Bilo mi je dosta mene same. Ali, malo po malo, navikla sam se na Tota i na mene. Kad imaš psa, htio ne htio, moraš barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako su zaredale svakodnevne šetnje, pa onda u parku upoznaš druge vlasnike pasa, malo porazgovarate, družite se. Onda, Toto mi se silno veseli kad se vratim odnekud kući. Pa tako ti se ne veseli ni čovjek! Ta ljubav stvarno se ne da opisati. Na kraju sam se počela osjećati se bolje i bolje i evo, sad mogu reći da me Toto spasio. I ja sam spasila njega jer su mi ga djeca dovela iz nekog azila, ali još je više on spasio mene”, kaže gospođa Marija.

Tijekom proljetnog lockdowna, Toto je postao prava mala zvijezda jer ga je još jedna Marijina susjeda znala tu i tamo izvesti u šetnju.

“Sjećate se kako je to bilo na proljeće. Nitko nije nikud mogao ići, pa su oni koji su imali psa bili pravi sretnici jer su imali zašto barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako je mene zamolila moja susjeda Vera da bi prošetala Tota oko kuće. Naravno da sam pristala jer Toto obožava ići van i susjedu Veru dobro poznaje. Tako je opet bilo dobro i njemu i meni, ali i našoj Veri”, kaže gospođa Marija.

Ovakvih i sličnih priča ima mnogo, a svatko tko je ikada imao psa, potvrdit će vam da se ta ljubav doista može usporediti s ljubavlju prema drugom čovjeku.

foto: Mabel Amber, still incognito/ Pixabay

Karantena je potaknula na udomljavanja

Upravo tijekom karantene mnogi su odlučili nabaviti psa jer su osjećali da bi im baš taj potez mogao donijeti duševni mir u tako neizvjesnim vremenima. Potvrdili su nam to i iz Skloništa za životinje Dumovec.

“Od početka ožujka do danas iz Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba udomljeno je 411 pasa i 86 mačaka. Trenutačno je u Skloništu 67 pasa i 25 mačaka. Pasa je sada tri puta manje nego prošle godine u isto vrijeme. Takvom stanju najviše su pridonijeli građani među kojima vlada veliko zanimanje za udomljavanje te pad broja pasa koje terenska ekipa Skloništa pronalazi na zagrebačkim ulicama”, kaže Tatjana Zajec, voditeljica Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba i potvrđuje da se doista nešto neobično događalo tijekom lockdowna.

“Posebno je zanimljivo bilo razdoblje karantene uvedene zbog epidemije novog koronavirusa u Hrvatskoj. Tada su građani gotovo svakodnevno dolazili u Dumovec i udomljavali pse. Na to su se odlučivali ljudi raznih dobi i životnih stilova. Bilo je tu od samaca i parova umirovljenika do obitelji s malom djecom, onih koji žive u stanovima te onih iz kuća, onih koji žele psa za maženje pred televizorom te onih koji preferiraju aktivniji život. Mnogi su pritom isticali da će im boravak kod kuće omogućiti opušteno zbližavanje sa psom, ali i kako ih veseli što će imati društvo za šetnju”, kaže Zajec.

Prednosti odraslih pasa

Inače, u Dumovcu znaju završiti psi o kojima se Zagrepčani treće dobi više ne mogu brinuti, a neki umirovljenici u Dumovec dolaze kako bi pronašli psa koji će im uljepšati godine koje su pred njima. Većina od njih odlučuje se za odrasle pse. Riječ je o odgojenim psima koji ne traže pažnju kakva je potrebna štencima. Ako žele psa koji nije preaktivan, odabiru seniore, pse koji su, poput njih, treće dobi. Riječ je o mirnim psima zahvalnima za sve što im njihov čovjek pruža – u prvom redu ljubav i pažnju, pojašnjavaju nam iz Dumovca.

Tko ne može udomiti, može volontirati

No ima i onih koji, iz raznih razloga, pse ne mogu udomiti, ali se rado s njima druže pa dolaze u Dumovec volontirati. Jedan od takvih je i Bruno Ogorelec (70) koji nam je opisao svoje iskustvo iz Dumovca.

“Volontirao sam do pred godinu dana. A nakon toga sam uletio u posao – prevoditelj sam pa sam dobio jedan roman za prevoditi, a nakon toga i drugi – pa nisam više imao vremena. No u Dumovcu sam volontirao dosta dugo”, kaže nam gospodin Ogorelec.

“Odlučio sam se na to jer me uhvatila depresija s odlaskom u mirovinu. To je bilo više-manje prisilno, morao sam otići u mirovinu i nije mi to leglo. Prestanak posla, loše imovinsko stanje i sve me to pogodilo. Ulovila me depresija, doduše ne u onom kliničkom smislu, ali jednostavno nisam bio ni za što. Imam jednog prijatelja koji je psihijatar i koji me ponukao da pokušam volontirati u Domovcu jer je znao da ja jako volim pse. I tako sam prvi put došao”, govori nam gospodin Ogorelec te nam opiusuje kako to izgleda:

“Uglavnom šećemo pse i igramo se s njima. Ja sam tamo bio po, recimo, dva sata i za to vrijeme prošetam četiri ili pet. Prioritet su ovi, kako da kažem, malo problematični psi, ovi koji su malo svadljivi. Toga sam se u početku malo bojao, nisam znao što i kako. Ali na kraju mi je postalo jasno da ako su ti psi uopće problematični, onda su problematični samo sa s drugim psima, a s ljudima su divni. Tu imate pse koji strašno izgledaju, ogromni su, pa onda ovi razni stafordi… Nelagodno bude čovjeku koji ih ne poznaje, ali to su sve divni psi nakon što malo naučite što i kako s njima”, navodi Ogorelec pa nastavlja:

“I tako sam ja počeo dolaziti uglavnom srijedom, kad nije bilo nikoga drugoga. Zanimljivo, u Dumovcu uglavnom volontira sve sama omladina, a to što nije bilo više ljudi mojih godina me malo iznenadilo jer je to upravo idealna zanimacija za umirovljenike. Vi se jako povežete s tim pesima. Nije svaka šetnja ista, nego se vi prilagodite svakom psi i razvijete s njim poseban odnos.”

Pas Bik iz Dumovca (foto: Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba)

“Bolje u Dumovcu, nego na lancu ili na ulici”

“Imate svoje ljubimce o kojima sam pisao i na Facebooku. Znate, ja sam se toga pomalo i bojao. Dosta sam emotivan pa sam se bojao kako ću se osjećati kad vidim tamo te pse kojima ne mogu pomoći. Jer ne mogu ja sad udomiti deset pasa. Imam doma jednu ljubomornu kuju koja ne bi dobro reagirala da nekoga još dovedem. Ali kasnije sam shvatio da tim psima u Dumovcu uopće nije loše. Neki od njih su bili na ulici ili su negdje bili na lancu i vlasnici se nisu o njima dobro brinuli, tako da im je u Dumovcu zaista dobro”, govori naš sugovornik kojemu su se neki štićenici Dumovca zavukli pod kožu.

Možda to nekome može na početku djelovati malo kaotično kad prvi put dođe i vidi toliko pasa i čuje tu kakofoniju, no psima je, ponavlja Ogorelec, ondje dobro. Za mnoge od njih to je pravi Disneyland, a nas sugovornik tvrdi da je svaki od njih posebna ličnost. “Nakon prvih nekoliko odrađenih srijeda, moji su mi prijatelji rekli da mi se dive zbog toga što se tako nesebično dajem. Ali to je totalna glupost. Pa više iz toga dobivam ja! Ja sam tamo išao kao u lunapark. Puno više su ti pesi meni dali nego što sam ja dao njima.”

Lijek za depresiju

I što se depresije tiče, odlasci u Dumovec su pomogli. “Nisam ja ni psiholog, ni psihijatar, tako da ne mogu reći što je tu konkretno pomoglo, jer mijenjao sam i druge svari u životu, ali ovo je bio sigurno jedan od pozitivnijih faktora. Mislim da mi je dosta pomoglo. Ja sam se silno veselio tim srijedama, pisao sam o tim psima i na Facebooku što su moji prijatelji jako dobro prihvatili. Osim toga, to mi je bila i jako dobra vježba jer ste vi s tim psima i jako aktivni čime održavate kondiciju. Moji prijatelji ipak nisu počeli volontirati, iako sam im ja svima preporučio. No ono što jesam uspio je to da je na moj nagovor desetak ljudi udomilo psa”, kaže Bruno Ogorelec.

“Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje. Velika je to blagodat za starije ljude, pogotovo one koji žive sami. Njima kad dođu u Sklonište pridajemo posebnu pozornost. Naime, pas kojeg odabiru, ne smije im biti opterećenje, nego treba pozitivno pridonijeti kvaliteti njihova života”, kaže i Damir Skok, ravnatelj Ustanove Zoološki vrt grada Zagreba u čijem je sastavu Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba.

U sklopu kampanje Hrvatska volontira Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba organizira akciju Out of the Box. Akcija će se u Dumovcu održati u subotu 26. rujna od 10 do 14 sati.

“Sklonište poziva građane da pse koji u Dumovcu čekaju udomljenje, izvedu u šetnju. Naime, ti psi odlaze u šetnje, ali nikada u isto vrijeme. U subotu se tako otvara prilika da se dogodi nešto neviđeno – da se, bar nakratko, isprazne svi boksovi.

U Skloništu za nezbrinute životinje Grada Zagreba trenutačno je sedamdesetak pasa. Dakle, za uspjeh akcije potrebno je jednako toliko volontera.

Inače, rad volontera u Skloništu izuzetno je vrijedan. Pse češljaju i šeću, igraju se s njima i maze ih. To je posebno važno za pse koji se tek socijaliziraju s drugim životinjama te ljudima. Upravo volonteri olakšavaju psima iz Dumovca čekanje na odlazak u novi dom”, poručuju iz Dumovca.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP