Prati nas

Mozaik

Ljetno računanje vremena – glupost od koje ne odustajemo

U nekoliko dana nakon pomicanja sata događa čak 20% srčanih infarkta više nego u drugim danima. Ljudi koji su morali naglo promijeniti svoj životni ritam, redovito su razdražljivi i neoprezni. Neposredna posljedica te činjenice je i znatno veći broj prometnih nesreća.

Objavljeno

|

liječenje odgođene ejakulacije. Treba mi puno da svršim. Ubrzavanje svršavanja.
foto: BigStock

Uštede energije pomicanjem naših satova sa “zimskog” na “ljetno” vrijeme se jedva mogu mjeriti. Jedini razlog za te promjene jest da to se čini diljem Europe. Makar i besmisleno, to se veoma teško može promijeniti, piše Deutsche Welle.

Glavni razlog za uvođenje “ljetnog” vremena je ušteda energije. To je bio argument gorljivog zagovornika pomicanja satova Benjamina Franklina još 1784. i to je bio razlog da su carska Njemačka i Austrougarska uvele ljetno računanje vremena usred Prvog svjetskog rata 1916. godine, kad se trebalo štedjeti svaki grumen ugljena i kap petroleja.


U stvarnosti, znamo da pomicanje satova nije pomoglo Njemačkoj u ratu, baš kao niti drugim zemljama koje su u to doba posegnule za tim već očajničkim potezom. Već ionako tanki argument za pomicanje satova, dakle ušteda energije, brzo se topi pred činjenicom da onda ljudi u proljeće i ljeto ranije pale grijanje i definitivno pada u vodu zbog sve više klima-uređaja koji bruje u Europi ljeti do dugo u noć. Sve u svemu, ušteda energije praktično nije mjerljiva i to nije mišljenje samo mrzovoljnih građana, nego i Ureda za procjenu posljedica tehničkih promjena njemačkog Bundestaga u njegovom najnovijem izvješću.

Loše, opasno i nezdravo

Negativnih posljedica ove promjene vremena zato ima čitav niz. U prometu, od 1980. kad je u Njemačkoj opet uvedeno “ljetno vrijeme” su se uglavnom već svi naučili ograničiti posljedice koliko je to moguće – jer ove nedjelje će vlakovi ili avioni iz prethodnog dana “kasniti” sat vremena, a na jesen će dolaziti jedan sat prerano. Ali ostaje pitanje: kome treba taj kaos u sektoru prometa, špedicije i logistike makar i trajao obično tek pola dana?

Povrh toga, postoje sektori gdje je to povezano sa dodatnim komplikacijama. Osobito u poljoprivredi to stvara probleme, jer ne samo da životinje ne razumiju što to izvode ti dvonošci, nego i biljke u rasadnicima imaju svoj ritam koji nema veze s našim računanjem vremena.

A taj ritam imaju i ljudi: liječnici praktično svake godine podsjećaju kako ima osoba koje su osobito osjetljive na promjene ritma njihovog sna. Makar se ove godine ovo pomicanje sata poklopilo s Uskršnjim praznicima, ostaje činjenica kako se, po saznanjima zdravstvenog osiguravatelja DAK u tri dana nakon pomicanja sata na “ljetno vrijeme” čak 15% više zaposlenih javlja na bolovanje. Razloga ima i to dobrih: osiguravatelj je u analizi proteklih 10 godina utvrdio kako se u nekoliko dana nakon pomicanja sata dešava čak 20% srčanih infarkta više nego u drugim danima.

Čak i ako vas ne “strefi” infarkt, ostaje medicinska činjenica kako su ljudi koji su morali naglo promijeniti svoj životni ritam, redovito razdražljivi i neoprezni. Neposredna posljedica te činjenice je i znatno veći broj prometnih nesreća u danima nakon promjene vremena. Jer naša opća razdraženost zbog nedostatka sna je povezana i sa činjenicom da na posao opet krećemo u sumrak – doba dana kad su udesi daleko najčešći.

Što treba Europi da se promijeni?

Ostaje dakle jedan jedini razlog da, usprkos svim tim nedostacima, uporno pomičemo satove svakih pola godine: to čine svi u Europi. Zapravo je to bio i razlog što je ljetno i zimsko vrijeme opet uvela i Njemačka: naime, tih mjera iz Prvog svjetskog rata – makar niti tada nisu mnogo pomogle – se sjetila Francuska za vrijeme naftne krize 1972. Kako bi se olakšalo zajedničko europsko tržište, to je onda prihvatila i Njemačka, kao i sve druge zemlje Europske ekonomske zajednice (koja je kasnije prerasla u EU).

U međuvremenu je sve više zemalja koje napuštaju tu praksu: nedavno je to učinila i Rusija. Mnogi europski građani niti ne znaju što bi bilo potrebno da se birokratski gigant Europske unije natjera da i Europa odustane od ove uzaludne mjere “uštede” energije – makar postoje sasvim konkretni razlozi za ukidanje tog pomicanja naših satova.

U međuvremenu čak oko tri četvrtine Nijemaca ne vidi smisao u ovim promjenama vremena, a njih 81% priznaje kako se u danima nakon prelaska na ljetno vrijeme osjećaju umorno i kako se ne mogu koncentrirati. Zato je gotovo apsurdno kako bi Nijemci radije ukinuli – zimsko, a ne ljetno vrijeme, dakle da satovi trajno ostanu jedan sat unaprijed. Astronomski, to je zapravo besmislica: mjereno po suncu, centralno europsko vrijeme i to u njegovoj zimskoj fazi, gotovo točno odgovara geografskoj dužini Berlina – ili Zagreba.

/autor: Anđelko Šubić, Deutsche Welle/

.

Mozaik

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP