Prati nas

Mozaik

Anamari i Eva otvorile su sirotište za odbačene biljke

Što kada se vlasnici više ne žele brinuti o biljkama koje su ih nekada činile sretnima? Što ako su od onih koji u biljkama ne vide život pa ih bacaju odmah nakon cvatnje? Jer i biljke su živa bića koja trebaju njegu i ljubav.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Što s biljkama nakon cvatnje?
foto: Pexels

Što kada se vlasnici više ne žele brinuti o biljkama koje su ih nekada činile sretnima? Što ako su od onih koji u biljkama ne vide život pa ih bacaju odmah nakon cvatnje? Dvije slovenske umjetnice osnovale su neprofitnu udrugu za brigu o napuštenim biljkama, te azil u kojemu zainteresirani mogu “usvojiti” ukrasne biljke i cvijeće koje su na ulicu izbacile cvjećare, trgovački lanci ili prijašnji nesavjesni vlasnici, piše slovenski Dnevnik, a prenosi Hina.

“Mnogi u biljkama na žalost vide samo ukrasni predmet, pa ih odbace čim više nisu tako bujne i lijepe. Svojom akcijom želimo ljude podsjetiti da su biljke živa bića koja trebaju njegu i ljubav”, kažu mlade akademske slikarice Anamari Hrup i Eva Jera Hanžek.


Najprije su krenule s facebook stranicom podizanja svijesti protiv masovne potrošnje biljaka, zatim osnovale neprofitnu udrugu, a sada u centru Ljubljane imaju i centar za oporavak i usvajanje oporavljenih biljaka koji su same nazvale Lokal s plućima.

Gosti njihova utočišta biljke mogu razgledati, a one za koje su zainteresirani i usvojiti, pri čemu potpisuju ugovor da će za njih brinuti i redovno ih zalijevati.

.

Mozaik

Poricanje pandemije način je na koji se psihički slabiji suočavaju s opasnošću

Ne treba zaboraviti da se ljudi često okružuju s istomišljenicima te da su skloni prihvaćati samo one dokaze i argumente koji potvrđuju njihovo vjerovanje. No to ne znači da im se ne može pomoći.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

U proteklih šest mjeseci informacije o koronavirusu sve su preciznije i dostupnije, no ipak čini se da imamo sve više ljudi koji tvrde kako je riječ o prevari. Od popularnih televizijskih voditelja pa do organizatora navodnog Festivala slobode na glavnom zagrebačkom trgu, svi misle kako su protuepidemijske mjere pretjerane.

U općoj eksploziji neracionalnog čujemo i pobunu protiv cijepljenja, iako cjepivo protiv COVID-a nije ni dostupno, a kamoli obavezno. Ili protiv lockdowna za kojeg vladajući političari već mjesecima tvrde da ga neće proglasiti. Poricanje opasnosti zajednički je nazivnik svih ovih pojava, a psiholozi su već davno objasnili kako i zašto do njega dolazi.


Poricanje kao mehanizam obrane nije uvijek loš izbor, piše CNN. Kratkoročno, on osobi daje vrijeme za prilagodbu. No kada ono postane trajna “psihološka štaka” i pri tome ugrožava druge, riječ je o opasnosti.

Eve i Mark Whitmore, psiholozi s više od 30 godina radnog iskustva, objasnili su kako je poricanje način na koji se neki ljudi suočavaju sa stvarnošću i brane od tjeskobe.

“U periodima s puno tjeskobe i ugroza, ljudi razviju strategije kako bi se zaštitili, kako bi se osjećali sigurno. Najlakše je poreći postojanje izvora ugroze. U tom slučaju jednostavno kažu da je epidemija prevara i da ne postoji”, izjavio je Mark Whitmore.

Pri tome ne treba miješati poricanje sa racionalizacijom koja je način na koji ljudi umanjuju izvor ugroze. Kada, primjerice, kažu daje COVID-19 samo gripa, oni priznaju da COVID-19 postoji, ali ga umanjuju i kažu da nije tako opasan kako se u javnosti tvrdi. I poricanje i racionalizacija su znak loše prilagodbe na novu situaciju.

Ove reakcije su, kaže Mark Whitmore, povezane s osjećajem vladanja situacijom. Kada je pandemija objavljena, bilo je malo informacija. S njenim napredovanjem sve više znamo kako se zaštiti i imamo sve više osjećaja kontrole. No na početku su informacije bile oskudne i kontradiktorne što je izazvalo stres i tjeskobu kod dijela ljudi koji su morali iznaći način da se nose sa situacijom s kakvom se ranije nisu nikada sreli i koja je značajno izmijenila njihov život. Neki su stvorili mitove i teorije o pandemiji, drugi su potražili informacije koje će potvrditi njihovo stajalište da velike opasnosti zapravo i nema.

Psiholozi pak korijen ovakvom ponašanju vide u djetinjstvu. “U dobi od 6 ili 7 godina dijete već može razlikovati fikciju od stvarnosti, no u našoj kulturi potiče ih se da vjeruju u nestvarno, bilo da se radi o Djedu Božićnjaku ili drugim stvarima. Kada ljudi odrastu u okruženju koje im nudi neutemeljena vjerovanja, vjerojatnije je da će vjerovati u razne dezinformacije i teorije urote”, kaže psihologinja Eve Whitmore.

Uz to, ne treba zaboraviti da se ljudi često okružuju s istomišljenicima te da su skloni prihvaćati samo one dokaze i argumente koji potvrđuju njihovo vjerovanje. No to ne znači da im se ne može pomoći.

“Ljudima treba pomoći da prime i drugačiju informaciju. Treba ih natjerati da se suoče s njom i to treba činiti u fazama. Kada se radi o prijateljima ili članovima obitelji, valja početi s informacijama koje neće doživjeti kao napad ili ugrožavanje. Kada počnu prihvaćati, u fazama treba pojačati dostavu realističnih informacija sve dok ih ne prihvate i steknu jači osjećaj kontrole”, savjetuje Mark Whitmore.

“Također, možete pokazati vlastitim primjerom. Neka vas vide da nosite masku, perete ruke i održavate fizičku distancu. Neka vas vide da pratite pravila koja su donijele zdravstvene vlasti”, zaključuje Eve Whitmore.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP