Prati nas

Mozaik

Za čime ljudi najviše žale nakon što prevale pedesetu

U životu se osjećamo više ili manje sretnima, no čak i oni vrlo sretni ljudi u određenim godinama počnu osjećati žal za nečim što su učinili, a nisu trebali, ili za nečim što nisu učinili, a bilo bi im draže da jesu. Evo za čime najviše žale ljudi nakon pedesete.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Za čim najviše žale ljudi?
foto: Pexels

Filozofija nekih ljudi je da se sve događa s razlogom pa nema smisla žaliti za bilo čime. No gledajući unazad, mnogi od nas ipak mogu izdvojiti nekoliko stvari koje bi sada učinili drugačije da im je samo vratiti vrijeme unatrag. “To možda zvuči melodramatski, no bez obzira koliko sretni bili, u mojoj dobi žal za nečim je gotovo sigurna stvar”, odgovara Gary Teal, jedan od korisnika portala Quora na pitanje o tome za čime najviše žali sad kad je prešao pedesetu.

Drugi korisnik, Bradley Voytek, podsjeća na nedavno istraživanje koje se bavilo upravo tim pitanjem i u kojemu su ljudi kao ono za čime najviše žale, naveli ovih 13 stvari: romansa, obitelj, obrazovanje, karijera, financije, roditeljstvo, zdravlje, ‘ostalo’, prijatelji, duhovnost, zajednica, slobodno vrijeme i ja sam.


Vaughn Bell iz Mind Hacksa navodi kako postoji dva tipa stvari zbog kojih ljudi žale: “One stvari koje nisu napravili i one stvari koje su napravili a željeli bi da nisu.” Razlika između toga dvoje je psihološke naravi jer svaku stvar zbog koje žalimo možemo prikazati na dva načina: “Da barem nisam napustio školu” ili “Da sam barem ostao u školi”. Ovo su najčešće stvari zbog koji ljudi žale:

Romansa

“Žao mi je što se nisam zaljubio u nekoga tko se zaljubio u mene. Sad mi se čini da to i nije trebalo biti tako teško. Žao mi je što sam previše vremena proveo u vezi koja mi nije odgovarala, što sam se dao tako vezati i što nisam imao više slobode.” David Kahana

Djeca

“‘Otkako znam za sebe, želim imati djecu. No dok sam bila mlađa činilo mi se da su djeca i obitelj nešto što će se s vremenom samo od sebe dogoditi. No nije bilo tako. Puno sam izlazila, no stvaranje obitelji mi nikad nije bio prioritet. U kasnim tridesetima oboljela sam od raka jajnika i više nisam mogla imati djecu. I po nekoliko puta dnevno razmišljam o djeci koju nikad nisam imala. Imam sjajan odnos s nećacima, volontiram u dječjem domu, no to nije isto kao imati vlastitu djecu.

Nadam se da još nije kasno da postanem roditelj pa makar usvojila dijete. Jako me razljuti kad mi ljudi kažu da sam sretna jer nemam djecu jer je to velika obaveza. I druge stvari su velika obaveza pa su iteako vrijedne truda. Mislim da su majčinski instinkt kod žena koje znaju da nikada neće postati majke i žal za time, toliko jaki da ih se ne može ni opisati. Ne žalim ni za čime, osim za djecom.” Caroline Zelonka

Roditelji

‘Žalim što u svojim dvadesetima nisam više vremena provodio sa svojim roditeljima. Kad mi je umrla majka bilo mi je jako žao što nismo uspostavili pravi prijateljski odnos. Bila je vrlo zahtjevna, ponekad nerazumna, pogotovo iz perspektive mladog muškarca. No sada, kad sam ja u tim godinama, posve ju razumijem i shvaćam da je u vezi većine stvari bila u pravu.

I dan danas ju nakon nekog razočaranja poželim nazvati, no iste sekunde shvatim da ne mogu. Tek sam naknadno shvatio koliko mi zapravo treba. Sa smrti nema pregovaranja. Ona je konačna, iznenadna i osobna. Posljednje noći koju sam proveo s njom u bolnici, pitao sam je bi li joj smetalo da odem kući jer sam jako umoran. Rekla je da me potpuno razumije, da se moram odmoriti i da ne brinem. Upozorila me da pažljivo vozim do kuće. Znam da se ništa ne bi promijenilo niti da sam ostao – ona bi svejedno umrla – no kad se iz sadašnje perspektive prisjećam tog trenutka, shvaćam koliko su dragocjene bile te posljednje minute i kako se vrata što su se te noći zatvorila, više nikad neće otvoriti.” Jim Wagner

Obrazovanje

“Žao mi je štop nisam slijedila svoje snove i završila fakultet. Da sam vjerovala u sebe – svoje snove, talente, strasti – umjesto da brinem o tome kako što prije naći posao, moj život bi danas bio puno drugačiji.

Znam da nikad nije kasno za slijediti snove, no da barem to mogu sada reći samoj sebi otprije dvadeset godina. Da mogu, mladoj sebi bih savjetovala da dobro promisli o obrazovanju, rekla bih joj da ne postoji ‘siguran posao’ i da je bolje odabrati jeftiniji fakultet nego se uvaliti u studentske kredite. Možda bi mi bilo bolje da sam započela neki svoj posao pa onda njime financirala školovanje.” Stacey Grewal

Karijera

“Žao mi je što nisam imao hrabrosti slijediti svoj pravi poziv. U ranim dvadesetima bio sam previše nervozan da se u glumi okušam kao profesionalac, iako sam bio prilično dobar u tome. Volim svoj sadašnji posao, ali žao mi je što barem nisam pokušao baviti se onim što me stvarno zanimalo.

Bio sam vrlo dobar student i nisam bio sklon rizicima. Osim toga, vidio sam kako žive neki umjetnici i nije mi se dopala ta naizvjesnost. Odlučio sam igrati na sigurno, no sada se pitam kako bi bilo da sam odabrao drugačiji put.” Paul Klipp

Financije

“Da sada mogu razgovarati s 25-godišnjim sobom, rekao bih mu da ne brine toliko o novcu i da više riskira. Da uzme slobodnu godinu i da više putuje. Ni sasda nije kasno, no sada je ipak teže, čak i bez djece. Ne treba baš uvijek slušati onaj glas koji ti govori: ‘Ako napustiš ovaj posao, nikad nećeš naći drugi’.  Posao i novac će cveć doći, ali mladost se neće vratiti.”

Roditeljstvo

“Žalim samo za jednim: što nisam više vremena provodio sa svojom djecom kad su bili mali. Bio sam tipični proizvod kapitalističkog društva opsjednut idejom da mi je kao muškarcu primarna zadaća zaraditi dovoljno novca za obitelj. No bio sam u krivu. To je vrijeme sada izgubljano i ne može se vratiti. Sredćom, imam divnu ženu zbog koje su djeca ispala sasvim u redu, no kad sada gledam fotografije iz njihovog djetinjstva, na njima nešto upadljivo nedostaje: Ja!. Sada svima savjetujem da obitelj stave na prvo mjesto ako je već odluče imati.” Tim O’Pry

Mentalno zdravlje

“Mnogi ljudi žale što svojem zdravlju, pogotovo onom mentalnom, nisu posvetili više pažnje. Mnogi provode i čitav život s nekim nedijagnosticiranim mentalnim stanjem poput blage depresije ili nečim sličnim. Iako im to nije uzrokovalo veće probleme u dvadesetima, može eskalirati kasnije. Ja sam si nastojao pomoći lijekovima koje sam uzimao na svoju ruku te velikim količinama alkohola. S vremenom, počeo sam prezirai samog sebe i negativne misli su me potpuno zaokupile. Upao sam u spiralu samosažaljenja i inercije.

“Neki se od toga nikad ne oporave. No za mene je oporavak započeo kad sam napokon shvatio da nešto ozbiljno ne valja. Mentalne bolesti nose sa sobom i određenu stigmu koje nas sprječavaju da prema sebi budemo iskreni. No jako je važno potražiti stručnu pomoć.” Michael Weston

Fizičko zdravlje

“Zdravlje donosi slobodu koju rijetki od nas shvaćaju prije nego je izgube.” Rita Lara

Prijateljstvo

“Žao mi je što nisam ostala u kontaktu sa svojim prijateljima. Ljudi često do kraja života ne spoznaju vrijednost starih prijateljstava. Mnogi su toliko zaokupljeni svojim životima da niti ne primijete kad im prijateljstva iskliznu iz ruku, a poslije im bude žao što prijateljstvima nisu posvetili onlio vremena koliko zaslužuju. Ako ne prije, toga će postati svjesni pred smrt.” Rita Lara

Milosrđe

“Vječno ću se sjećati trenutka kad zbog žurbe nisam stala da bih pomogla strancu. Već sam kasnila i nisam se željela dovoditi u neugodnu situaciju pa sam jednostavno ignorirala čovjeka koji je molio za pomoć. Stalno se ponovno sjećam tog trenutka.” Ann Cascarano

Usamljenost

“U svojim mladim danima bio sam istovremeno vrlo samosvjestan i vrlo nesiguran. Mislio sam da znam sve i bio sam užasnut mogućnošću da možda ne znam ništa. Stoga sam se s mnogim problemima suočavao sam, umjesto da tražim pomoć starijih i iskusnijih ljudi.

“Naravno, nije svaki savjet dobar savjet, niti svi mentori imaju dobre namjere, no to je u redu. Traženje savjeta je kao i sve drugo u životu: Što više vježbate, postat ćete bolji. S vremenom ćete naučiti kako postaviti prava pitanja i zanemariti one savjete koji vam nisu korisni. S vremenom ćete, ako budete imali sreće, pronaći mentora kojem ćete moći vjerovati.” Andy Hermann

Putovanja

“Jedino žalim što nisam u mladosti više putovao. Doduše, kasnije sam posjetio mnoge zemlje, ali važno je putovati baš u onim ranijim, formativnim godinama. To iskustvo te nevjerojatno obogaćuje u smislu samopouzdanja, mudrosti, širine pogleda. To je nezamjenjivo.” Jesse James Richard

Briga

“Želio bih da nisam u životu toliko vremena i energije trošio na brigu. Briga je strahovit gubitak vremena. Mislim da se briga može smanjiti vježbom: svjesno pokušavate eliminirati brigu i sagledati stvari s pozitivne strane. Jedna od stvari karakterističnih za ljude koji puno brinu je da u njihovim životima pravi stresor zapravo i ne postoji. Brinemo čak i onda kad nemamo oko čega brinuti. Jedan od načina da eliminiramo brigu je da se posvtimo rješavanju konkretnog problema kad on iskrsne i smnjimo vrijeme provedeno u brizikoja ne vodi nikamo.” Karl Pillemer

Ja sam

“Ne pokušavajte zadovoljiti druge ljude. Nitko nije vredniji ljubavi nego ste vi sami. Žao mi je što toga nisam bio svjesniji u mladosti i što sam toliko vremena trošio pokušavajući zadovoljiti druge. Novac koji ste izgubili uvijek možete ponovno zaraditi, no čak i samo pet minuta vašeg vremena koje ste bacili, bit će nepovratno izgubljeno.” James Altucher

.

Mozaik

Kumice s placa: ‘Ma kakva korona! Domaća hrana je čisto zdravlje!’

Na snazi su nove, strože epidemiološke mjere koje su, ovaj put, ipak zaobišle zagrebačke tržnice na otvorenom.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Jutro je naizgled bilo sasvim uobičajeno i činilo se da ni po čemu ne odudara od svih dosadašnjih: trgovci su na kolicima dovozili robu, voće, povrće, sireve i jaja i uredno ih slagali po drvenim tezgama na Trešnjevačkom placu. No ipak, ovo je nedjeljno jutro bilo malo drugačije. To je bila prva nedjelja otkako su zbog upornog i dosadnog virusa SARS-CoV-2 ponovno uvedene stroge epidemiološke mjere za koje smo se svi nadali da više neće biti potrebne.

Tržnica se budila, ali za razliku od inače, bez šalice kave iz obližnjeg kafića. Naime, ugostiteljski objekti zatvoreni su na tri tjedna. “A ne ide bez kave! Prije smo tu uzimali kod mog kolege u kafiću, ali sad moramo ovako… Ovu s kioska u papirnatoj šalici”, kažu nam dobro raspoloženi prodavači povrća na veliko dok uz svoj kamion parkiran uz rub tržnice očekuju prve kupce.


Pitamo ih je li se što promijenilo sad kad su na snazi opet strože mjere. “Ma nije, ne damo se mi koroni!”, odgovara nam jedan prodavač kao da je uspješno odolijevanje virusu stvar junaštva, a ne poštovanja epidemioloških mjera. “Prirodna, zdrava hrana tjera sve viruse! Evo pogledajte kako to lijepo izgleda”, kaže nam drugi pokazujući svoju robu: krumpir, kupus i luk spakiran u velikim vrećama.

“A maske?”, pitamo. “Tu su maske, tu su”, odgovaraju prodavači i pokazuju maske: jednome maska visi na bradi, a drugi ju je upravo izvadio iz džepa. “Sve mjere se poštuju, ne može nitko ništa reći. I distanca i sve”, odgovaraju nam prodavači iako, očito, potrebne distance nema, a ni maske nisu na svome mjestu. Ali dobro, barem su na otvorenom. Čini se kako su neki shvatili da je dovoljno obznaniti da se epidemiološke mjere poštuju pa da onda ispadne da to doista i jest tako.

Turska je turska

Trgovkinje koje prodaju robu, popularne “kumice”, mahom su starije ili žene srednje dobi koje su većinu života provele između poljoprivrednog gospodarstva i tržnice. Zanimalo nas je kako su se sada snašle u tom tzv. “novom normalnom”.

Ulazimo dublje u prostor tržnice. Kupaca je sve više i atmosfera je posve uobičajena. Trgovci hvale svoju robu, mame kupce hvalospjevima o svojim proizvodima ili obećanjem dodatnog popusta. Maske imaju, uglavnom, svi – i trgovci i kupci. No one često vise s uha ili “griju bradu”.

“Pošto vam je grincajg?”, pita jedna gospođa trgovkinju koja je upravo izložila svježe povrće za juhu. “Po osam kuna su vam”, odgovara prodavačica pritom se malo naginjući naprijed i spuštajući masku da je mušterija bolje čuje. Epidemiološke mjere ovdje gube bitku pred pristojnošću i željom za što uspješnijom prodajom.

Prodavačica sira (foto: Silvija Novak)

Na štandovima koji prodaju sir i ostale mliječne proizvode trgovkinje u očekivanju prvih kupaca krate vrijeme kavom i pričom. Pitamo ih odakle im omiljeni napitak za buđenje sad kad kafići ne rade, a one nam odgovaraju da su se snašle s kavama za van iz obližnjeg kioska. “Ja uvijek svoju nosim od kuće, bez obzira na koronu”, kaže jedna pokazujući termosicu. “Turska je turska!”

Jednu od “kumica” pitamo dolazi li i sada jednako često kao i prije ili je ipak zbog epidemije svoje dolaske prorijedila, a ona odgovara da je sve isto kao i prije. “Dolazim isto kao i prije, 2-3 puta tjedno, ovisno kako imam robe. Sir, vrhnje, jaja… sve je domaće. Sir imam ovaj veći i manji kravlji, a kozji su samo ovi ovdje manji. Evo, probajte…”, kaže nam gospođa spremna odrezati jedan komad. Na pitanje kako dolazi do tržnice, otkriva nam da se sama doveze u svojem autu. To je, kaže, najzgodnije, najsigurnije s obzirom na koronavirus, a kako ne ide svaki dan, isplati joj se.

Koke ne znaju da je koronavirus

Odlazimo dalje do štandova s povrćem. Primjećujemo da po klupama nema nikakvih plastičnih folija za odvajanje trgovaca i kupaca koje su tijekom proljeća bile obavezne. Neko vrijeme su te improvizirane pregrade, kazuju nam prodavači, bile obavezne i česte, no tijekom ljeta se na to prestalo paziti, a sada ih nitko nije ponovno stavio. Općenito je mišljenje da to i nije bilo previše korisno, a samo je smetalo. Što se dezinfekcijskih sredstava tiče, stoji po jedna boca nekog dezinficijensa na svakom kraju tržnice, ali ne čini nam se da su baš popularni. Uglavnom ih nitko ne koristi.

Gospođa Ivka već dugo prodaje na tržnici Trešnjevka. Upravo je na klupu složila svježi kupus, salatu i jaja. Sve je iz njezinog vrta. Pitamo je kakvo je stanje sad kad su mjere ponovno postrožene i dolazi li možda zato na tržnicu rjeđe, na što ona odgovara da se malo što promijenilo u odnosu na ljeto.

Gospođa Ivka iz Čeha (foto: Silvija Novak)

“Imam 20 kokica, pa moram donijeti sva ta jaja. Ne znaju koke da je koronavirus. Pa što da ja radim s tim? Moram doći”, kaže nam Ivka. “Imala sam prije i krave i konje. A sada imam samo kokoši. A ovo sve je iz mog vrta.”

Pitamo je kako dolazi na tržnicu, a ona odgovara da ide, kao i inače, javnim gradskim prijevozom. “Ja sam vam iz Čeha. Znate za Čehe?”, pita, na što mi potvrdno kimamo glavom – Čehi su mjesto u Turopolju, desetak kilometara udaljeno od grada. “Na autobus, pa na tramvaj. I tako svaki dan”, kaže nam Ivka.

Korone se, kaže, ne boji. “A imam masku, pa koliko ide – ide”, kaže Ivka i pokazuje nam svijetlo zelenu kiruršku masku koja joj prekriva samo usta. U to do nje dolazi kolegica s obližnjeg štanda i pruža joj novčanicu od pedeset kuna te je moli da joj usitni, na što gospođa Ivka počinje pretraživati džep na svojoj pregači. Dok komuniciraju, žene spuštaju maske da se bolje čuju i razumiju. Dakako, maske time u potpunosti gube svoj smisao, ali ovdje je svima važnije biti pristojan, nego zaštićen od virusa.

Zelje se mora prodati

Na susjednom štandu gospođa Nada prodaje kiselo zelje. Sezona je sarmi, pa se kod njezine klupe zaustavljaju brojni kupci u potrazi za idealnom glavicom. Postavljamo joj isto pitanje kao i ostalima: dolazi li sada rjeđe i kakva je situacija s obzirom na postrožene mjere. “Sada dolazim svaki dan. Pa sezona je kiselog zelja i to se mora prodati”, kaže nam Nada i otkriva da je iz okolice Varaždina odakle dolazi kombijem.

“I inače sam ovdje svaki dan. Sada zbog zelja, a inače zbog drugih stvari, ovisno što je u sezoni. Štitim se maskom, perem ruke, sve što nam kažu”, govori Nada i posvećuje se gospođi koja razgledava vakumirane glavice kiselog kupusa. “Imam tu u kaci još. Evo pogledajte, ova vam nije prevelika.”

Gospođa Nada prodaje kiseli kupus (foto: Silvija Novak)

Kako vrijeme protiče, na tržnici je sve više kupaca, iako ih nema onoliko koliko ih nedjeljom zna biti. Uostalom, ni trgovaca nema kao prije pa sve klupe nisu zauzete. No atmosfera je gotovo redovna. Trgovci mame kupce i hvale svoju robu, kupci pipkaju voće i povrće i raspituju se o cijeni. Maske su, uglavnom, tu, ali razmaka baš i nema. No kao da postoji nekakav zajednički konsenzus da strogo poštovanje epidemioloških mjera i nije toliko važno jer su svi na otvorenom i, eto, kupuju zdravo domaće voće i povrće što, valjda, automatski tjera sve viruse.

Ipak, kontrolira li itko situaciju na tržnicama? “Dolaze inspektori. Provjeravaju nose li se maske, ima li sradstava za dezinfekciju i tako”, kaže nam jedan prodavač voća. “Kad se oni pojave, odmah proradi ‘radio Mileva’ – čim uđu na tržnicu na jednom kraju, oni na drugom kraju već znaju da su stigli, pa se međusobno malo udalje”, kaže nam otkrivajući strategiju širenja informacija među prodavačima.

Zadnja odluka Nacionalnog stožera civilne zaštite o radu tržnica je ona iz mjeseca svibnja i još uvijek je na snazi. Prema toj odluci, dopušta se rad prodajnih mjesta (klupa) koje su zatvoreni objekti ili ograđeni prostori na kojima je moguće kontrolirati ulaz na tržnice, uz pridržavanje stroge mjere fizičkog distanciranja. Također, dopušta se rad zatvorenih objekata u sastavu tržnice (prodavaonice i kiosci) na kojima se, isto tako, može kontrolirati ulaz na tržnicu i uz fizičko distanciranje.

Iako su epidemiološke mjere za tržnicama na snazi, daleko je to od situacije koju smo imali pred Uskrs kad otvorenih štandova nije bilo, a kupci su u dugim redovima čekali da dođu do rijetkih malobrojnih kućica postavljenih na prostoru placa.

Trešnjevački plac (foto: Silvija Novak)

“Treba se čuvati, ali ljudi moraju nešto i jesti. A što ćeš bolje nego svježe voće i povrće! Pa to je čisto zdravlje”, kaže nam prodavač dok polako napuštamo Trešnjevački plac.

Trešnjevački plac

Jedna je od 24 zagrebačke tržnice na otvorenom i jedna od najstarijih. Temelji današnje zagrebačke četvrti Trešnjevka postavljeni su 1889. godine kad je donesena uredba o uređivanju tog dijela grada koji je dotad bio ispunjen neplanski građenim siromašnim kućicama pretežno radničkog sloja gradskog stanovništva. Nedugo nakon toga, otvara se i prva tržnica na prostoru Ozaljske ulice, danas poznata kao Trešnjevački trg, odnosno Trešnjevački plac. No u tridesetim godinama 20. stoljeća sve su češći zahtjevi za proširenjem tržnice u Ozaljskoj jer se njome služilo gotovo kompletno stanovništvo tadašnje Trešnjevke koja broji preko 40.000 ljudi.

Prvi spomen uređenog tržišnog prostora na toj lokaciji je uredba iz 1935. godine, kojom se, između ostalog, propisivalo na koji način trgovci moraju prinuti o čistoći i higijeni, zabranjivalo se pljuvanje ili dovođenje pasa na prostor tržnice. Prodavači su također bili dužni pobrinuti se da se otpatci i pokvarena roba ne bacaju po tržnici, već da se svo smeće ponese sa sobom ili odloži u za to primijenjen prostor.

O tome poštuju li se propisi i dogovoren red na tržnici, računa su vodili tržni nadzornici. Oni su kontrolirali poslovanje svih zagrebačkih tržnica, pa tako i one u Ozaljskoj ulici, odnosno današnjem Trežnjevcačkom placu, i o tome su izvještavali gradsku vlast.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP