Prati nas

Život

Plaćeni družbenici za starije, iznajmljeni djedovi i bake za djecu

Zahvaljujući starenju stanovništva i novim životnim navikama, nove potrebe rađaju i nova radna mjesta. Stariji građani trebaju usluge mlađih od njih pa makar se radilo o jednostavnom druženju uz kavu, ali postoje i obrnute situacije.

Objavljeno

|

Pomoć za starije
foto: Pixabay

Ići u šetnju, saslušati, popiti kavu – sve to za novac. U Njemačkoj ima ljudi koji su plaćeni da s umirovljenicima provode vrijeme. Naime, starije osobe često žive same i nemaju nikoga svoga, javlja Deutsche Welle.

Edith Henschel sjedi u naslonjaču u svom dnevnom boravku u Berlinu i lista album s fotografijama. Pored nje je Carola Braun. Ova medicinska sestra tri puta tjedno posjećuje svoju 87-godišnju štićenicu i obavlja sve što treba: kuha, prazni poštanski sandučić, piše pisma, čisti. Osim toga, ona provodi i vrijeme sa starijom damom koja se teško kreće, pa tako među njezine dužnosti spadaju i zajedničko ispijanje kave i posjet groblju na kojem su sahranjeni suprug i jedina kćerka Edith Henschel.


„Više ne izlazim sama iz kuće“, kaže umirovljenica. Ona plaća Caroli Braun 17,50 eura po satu. Doduše, Edith Henschel redovito posjećuje i patronažna sestra, no Carola je zadužena za sve ono što ona ne obavi.

Sve labavije obiteljske veze

Kako je nastao taj poslovni odnos? Kada je prije nekoliko godina nakon njezine kćerke umro i njezin suprug, Edith Henschel je ostala potpuno sama. Ima još samo nećakinju, ali ona živi na drugom kraju Njemačke. Nećakinja je pokušala naći rješenje za brigu o svojoj tetki i na Internetu naišla na tvrtku Carole Braun SeniorenLebenshilfe. „Ljudi jednostavno žele ostarjeti kod svoje kuće, oni ne žele napustiti dom na koji su navikli“, objašnjava Braun. „A posebno je važno da žele sami odlučivati o svom životu.“

Bračni par Braun, vlasnici tvrtke, trenutačno angažiraju 35 osoba koje su u stvari registrirani kao samostalni djelatnici. Oni firmi plaćaju 150 eura mjesečno, a tvrtka zauzvrat posreduje pri sklapanju poslova sa seniorima i brine se za oglašavanje.

Ova vrsta usluge je u Njemačkoj još uvijek rijetkost. Za sada nema statističkih podataka i procjena zarade. No Christian Rauch iz Instituta za istraživanje budućnosti u Frankfurtu predviđa porast potražnje za takvim uslugama idućih godina. Ovaj sociolog ističe da su obiteljske veze sve labavije, jer djeca ili unuci više ne žive u blizini. Zato nastaje potreba za brigom za starije. Osim toga, ima sve više umirovljenika koji žive duže i zdravi su. Mnogi žele što duže živjeti samostalno i individualno, kaže Rauch.

I bake i djedovi na posudbu

No i mlade obitelji iz istih razloga posežu za sličnim servisom. U nekim njemačkim gradovima postoje takozvane „bake i djedovi na posudbu“, koje roditelji plaćaju da provode vrijeme s njihovom djecom. Jer, mnogi vjeruju da je redoviti kontakt sa starijim osobama dobar za razvoj djeteta. Pa ako bake i djeda više nema ili ne žive u blizini, vrijeme s djecom provode neki drugi seniori.

Ute Krusch je vlasnica male tvrtke u Kölnu koja iznajmljuje umirovljenike. Kaže da potražnja raste, jer mnoge majke i očevi žive daleko od svojih roditelja. A i kod seniora raste zanimanje za pružanje tih usluga, prvenstveno kod žena koje često imaju vrlo malu mirovinu pa tako mogu dodatno zaraditi.

Božić je pred vratima. Umirovljenica Edith Henschel će taj dan provesti sama. Za ručak će biti pečena patka koju je Carola Braun unaprijed pripremila, tako da ju je samo potrebno prigrijati.

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP