Prati nas

Život

Plaćeni družbenici za starije, iznajmljeni djedovi i bake za djecu

Zahvaljujući starenju stanovništva i novim životnim navikama, nove potrebe rađaju i nova radna mjesta. Stariji građani trebaju usluge mlađih od njih pa makar se radilo o jednostavnom druženju uz kavu, ali postoje i obrnute situacije.

Objavljeno

|

Pomoć za starije
foto: Pixabay

Ići u šetnju, saslušati, popiti kavu – sve to za novac. U Njemačkoj ima ljudi koji su plaćeni da s umirovljenicima provode vrijeme. Naime, starije osobe često žive same i nemaju nikoga svoga, javlja Deutsche Welle.

Edith Henschel sjedi u naslonjaču u svom dnevnom boravku u Berlinu i lista album s fotografijama. Pored nje je Carola Braun. Ova medicinska sestra tri puta tjedno posjećuje svoju 87-godišnju štićenicu i obavlja sve što treba: kuha, prazni poštanski sandučić, piše pisma, čisti. Osim toga, ona provodi i vrijeme sa starijom damom koja se teško kreće, pa tako među njezine dužnosti spadaju i zajedničko ispijanje kave i posjet groblju na kojem su sahranjeni suprug i jedina kćerka Edith Henschel.



„Više ne izlazim sama iz kuće“, kaže umirovljenica. Ona plaća Caroli Braun 17,50 eura po satu. Doduše, Edith Henschel redovito posjećuje i patronažna sestra, no Carola je zadužena za sve ono što ona ne obavi.

Sve labavije obiteljske veze

Kako je nastao taj poslovni odnos? Kada je prije nekoliko godina nakon njezine kćerke umro i njezin suprug, Edith Henschel je ostala potpuno sama. Ima još samo nećakinju, ali ona živi na drugom kraju Njemačke. Nećakinja je pokušala naći rješenje za brigu o svojoj tetki i na Internetu naišla na tvrtku Carole Braun SeniorenLebenshilfe. „Ljudi jednostavno žele ostarjeti kod svoje kuće, oni ne žele napustiti dom na koji su navikli“, objašnjava Braun. „A posebno je važno da žele sami odlučivati o svom životu.“

Bračni par Braun, vlasnici tvrtke, trenutačno angažiraju 35 osoba koje su u stvari registrirani kao samostalni djelatnici. Oni firmi plaćaju 150 eura mjesečno, a tvrtka zauzvrat posreduje pri sklapanju poslova sa seniorima i brine se za oglašavanje.

Ova vrsta usluge je u Njemačkoj još uvijek rijetkost. Za sada nema statističkih podataka i procjena zarade. No Christian Rauch iz Instituta za istraživanje budućnosti u Frankfurtu predviđa porast potražnje za takvim uslugama idućih godina. Ovaj sociolog ističe da su obiteljske veze sve labavije, jer djeca ili unuci više ne žive u blizini. Zato nastaje potreba za brigom za starije. Osim toga, ima sve više umirovljenika koji žive duže i zdravi su. Mnogi žele što duže živjeti samostalno i individualno, kaže Rauch.

I bake i djedovi na posudbu

No i mlade obitelji iz istih razloga posežu za sličnim servisom. U nekim njemačkim gradovima postoje takozvane „bake i djedovi na posudbu“, koje roditelji plaćaju da provode vrijeme s njihovom djecom. Jer, mnogi vjeruju da je redoviti kontakt sa starijim osobama dobar za razvoj djeteta. Pa ako bake i djeda više nema ili ne žive u blizini, vrijeme s djecom provode neki drugi seniori.

Ute Krusch je vlasnica male tvrtke u Kölnu koja iznajmljuje umirovljenike. Kaže da potražnja raste, jer mnoge majke i očevi žive daleko od svojih roditelja. A i kod seniora raste zanimanje za pružanje tih usluga, prvenstveno kod žena koje često imaju vrlo malu mirovinu pa tako mogu dodatno zaraditi.

Božić je pred vratima. Umirovljenica Edith Henschel će taj dan provesti sama. Za ručak će biti pečena patka koju je Carola Braun unaprijed pripremila, tako da ju je samo potrebno prigrijati.

.

Život

Višnja(50): Otišla sam zbog neimaštine, primitivizma, korupcije, nepotizma…

Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.

Objavljeno

|

Autor

50-godišnja Šibenčanka Višnja Drmić, majka triju kćeri, spakirala je kofere i s obitelji se preselila u Veliku Britaniju. Zašto je odlučila drugo poluvrijeme života započeti u stranoj zemlji, objasnila je za Slobodnu Dalmaciju.

„Tri godine smo izdržale, radila sam i tri posla, obiteljski i još dodatna dva, najstarija kćer je pomagala u obiteljskom biznisu, njih dvije su predano učile a ljeti radile, srednja čak i tijekom nastave na faksu i pri polaganju ispita je konobarila. Početkom četvrte, zadnje godine školovanja, pokušala sam napraviti financijski plan za cijelu godinu. Svladao me očaj. Naš mali biznis bio je dovoljan za jednu osobu s obzirom na prihode, ali nipošto za sve nas.“ Višnja se u Šibeniku bavila izradom dekoracija od balona za sve prigode, događanja, rođendane i vjenčanja.



„Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.“

A onda joj se kći prijavila na britansko sveučilište i dobila pozitivan odgovor. „To pismo i način na koji su se oni obraćali mom djetetu, bio je fascinantan. Pomislila sam da je država s takvim šansama, s takvim poštovanjem prema obrazovanju, mladim ljudima i talentu, mjesto gdje sam možda trebala živjeti? To je bilo to. A ostalo se samo od sebe posložilo.“

U Veliko Britaniji Višnja radi posao njegovatelja. Naravno, nakon stručnog osposobljavanja. Sada živi u Salisburyju, gradiću s 40 tisuća stanovnika. Kaže, došla je s predrasudama o skupoći. „Hrana je ista, cijena, čak i jeftinija nego u Hrvatskoj. Ponuda velika. Ako kuhate sami, u svom stanu, manje potrošite nego u Hrvatskoj. Stanovi jesu skupi, no u manjim gradovima cijene su niže.“

Na pitanje što joj je smetalo u Hrvatskoj odgovara: „Mržnja, rasizam, primitivizam, nasilje, netolerancija, korupcija, nepotizam, osuđivanje drukčijih i slabijih, institucije koje ne rade svoj posao, uhljebi, nepravda, kvazi poduzetnici, visoka davanja, male plaće, truli sustav, politički usmjerene institucije, manjak građanske hrabrosti, intelektualci u svojoj zoni komfora, netolerantni akademici, siromaštvo, turizam baziran na prijevari, “fake news”… jesam li nešto zaboravila?“

Planira li se vratiti? „Ovaj posao ne planiram dugo raditi. Ne radi toga što mi se ne sviđa ili ga ne cijenim, već što mislim da je cijela životna istina stala u rečenicu, koju je moj tata meni govorio a ja mojoj djeci: ako želiš biti sretna, radi posao koji voliš. Kada moja drugorođena završi faks, a trećerođena srednju, pokušat ću ostvariti svoj san i raditi opet s balonima. Do mirovine. Ovdje. U zemlji u kojoj vrijedi biti čovjek. “I hope” (nadam se)“, kaže Višnja u opširnom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Nastavi čitati