Prati nas

Mozaik

Evo što mi zrele žene savjetujemo djevojkama

Da nam je barem ova pamet, a tijelo dvadesdetogodišnjakinje! Sigurni smo da ste puno puta to poželjeli. No to tako ne ide. Životno iskustvo stječe se s godinama i tu nema prečica. Ono što mlade žene ipak mogu napraviti je poslušati savjet starijih i iskusnijih.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Mogu li svekrva i snaha živjeti zajedno?
foto: BigStock

Nešto se dogodi svim ženama kad napune 50. Možete to zvati buđenje ili prosvjetljenje, jer žene iznenada postanu sposobne sagledati svoj život kako spada i odrediti koje su stvari doista važne. Bilo bi sjajno kad bismo takav pogled na život imali i ranije, no najčešće ipak nemamo. Zbog toga donosimo popis savjeta koje su žene u pedesetima pripremile onima u dvadesetima ili tridesetima.

1.

Stavite sebe na prvo mjesto


2.

Razvijte zdrave životne navike

3.

Okružite se obitelji i prijateljima koji vas vole i podržavaju

4.

Naučite reći ‘ne’

5.

Izbacite izraz ‘trebala bih’ iz upotrebe

6.

Zamijenite automatske negativne misli onima pozitivnima

7.

Volite i poštujte samu sebe

8.

Budite zahvalni

9.

Budite svjesni sebe i svojih mogućnosti

10.

Preuzmite odgovornost za svoj život

11.

Vjerujte u svoje sposobnosti

12.

Prestanite brinuti o tome što drugi ljudi misle o vama

13.

Vježbajte slušanje i postanite dobri u tome

14.

Zadržite svjež um i pristupajte stvarima kao da ih prvi put vidite

15.

Vježbajte opraštanje

16.

Razvijajte svoju kreativnost

17.

Provodite što je više moguće vremena u prirodi

18.

Svakodnevno barem na par minuta ispraznite um meditacijom

19.

Vjerujte da možete imati život kakav zaslužujete

20.

Ne doživljavajte sebe i druge preozbiljno

.

Mozaik

Poricanje pandemije način je na koji se psihički slabiji suočavaju s opasnošću

Ne treba zaboraviti da se ljudi često okružuju s istomišljenicima te da su skloni prihvaćati samo one dokaze i argumente koji potvrđuju njihovo vjerovanje. No to ne znači da im se ne može pomoći.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

U proteklih šest mjeseci informacije o koronavirusu sve su preciznije i dostupnije, no ipak čini se da imamo sve više ljudi koji tvrde kako je riječ o prevari. Od popularnih televizijskih voditelja pa do organizatora navodnog Festivala slobode na glavnom zagrebačkom trgu, svi misle kako su protuepidemijske mjere pretjerane.

U općoj eksploziji neracionalnog čujemo i pobunu protiv cijepljenja, iako cjepivo protiv COVID-a nije ni dostupno, a kamoli obavezno. Ili protiv lockdowna za kojeg vladajući političari već mjesecima tvrde da ga neće proglasiti. Poricanje opasnosti zajednički je nazivnik svih ovih pojava, a psiholozi su već davno objasnili kako i zašto do njega dolazi.


Poricanje kao mehanizam obrane nije uvijek loš izbor, piše CNN. Kratkoročno, on osobi daje vrijeme za prilagodbu. No kada ono postane trajna “psihološka štaka” i pri tome ugrožava druge, riječ je o opasnosti.

Eve i Mark Whitmore, psiholozi s više od 30 godina radnog iskustva, objasnili su kako je poricanje način na koji se neki ljudi suočavaju sa stvarnošću i brane od tjeskobe.

“U periodima s puno tjeskobe i ugroza, ljudi razviju strategije kako bi se zaštitili, kako bi se osjećali sigurno. Najlakše je poreći postojanje izvora ugroze. U tom slučaju jednostavno kažu da je epidemija prevara i da ne postoji”, izjavio je Mark Whitmore.

Pri tome ne treba miješati poricanje sa racionalizacijom koja je način na koji ljudi umanjuju izvor ugroze. Kada, primjerice, kažu daje COVID-19 samo gripa, oni priznaju da COVID-19 postoji, ali ga umanjuju i kažu da nije tako opasan kako se u javnosti tvrdi. I poricanje i racionalizacija su znak loše prilagodbe na novu situaciju.

Ove reakcije su, kaže Mark Whitmore, povezane s osjećajem vladanja situacijom. Kada je pandemija objavljena, bilo je malo informacija. S njenim napredovanjem sve više znamo kako se zaštiti i imamo sve više osjećaja kontrole. No na početku su informacije bile oskudne i kontradiktorne što je izazvalo stres i tjeskobu kod dijela ljudi koji su morali iznaći način da se nose sa situacijom s kakvom se ranije nisu nikada sreli i koja je značajno izmijenila njihov život. Neki su stvorili mitove i teorije o pandemiji, drugi su potražili informacije koje će potvrditi njihovo stajalište da velike opasnosti zapravo i nema.

Psiholozi pak korijen ovakvom ponašanju vide u djetinjstvu. “U dobi od 6 ili 7 godina dijete već može razlikovati fikciju od stvarnosti, no u našoj kulturi potiče ih se da vjeruju u nestvarno, bilo da se radi o Djedu Božićnjaku ili drugim stvarima. Kada ljudi odrastu u okruženju koje im nudi neutemeljena vjerovanja, vjerojatnije je da će vjerovati u razne dezinformacije i teorije urote”, kaže psihologinja Eve Whitmore.

Uz to, ne treba zaboraviti da se ljudi često okružuju s istomišljenicima te da su skloni prihvaćati samo one dokaze i argumente koji potvrđuju njihovo vjerovanje. No to ne znači da im se ne može pomoći.

“Ljudima treba pomoći da prime i drugačiju informaciju. Treba ih natjerati da se suoče s njom i to treba činiti u fazama. Kada se radi o prijateljima ili članovima obitelji, valja početi s informacijama koje neće doživjeti kao napad ili ugrožavanje. Kada počnu prihvaćati, u fazama treba pojačati dostavu realističnih informacija sve dok ih ne prihvate i steknu jači osjećaj kontrole”, savjetuje Mark Whitmore.

“Također, možete pokazati vlastitim primjerom. Neka vas vide da nosite masku, perete ruke i održavate fizičku distancu. Neka vas vide da pratite pravila koja su donijele zdravstvene vlasti”, zaključuje Eve Whitmore.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP