Prati nas

Život

Suživot: Studentima stan, umirovljenicima pomoć u kući

Nakon četiri godine zajedničkog života Adele i Gennadiya veže više nego puka potreba za stanovanjem. Iako svatko vodi svoj život, povezanost je veća nego u pukom odnosu stanar-stanodavka. Zasad im se čini kako je nemoguće da Gena iseli jednog dana. No njegov studij se približava kraju.

Objavljeno

|

besplatan smještaj za studente
foto: Pixabay

„Stanovanje za pomoć“ – to je kratki naziv ali ujedno i program projekta koji u vremenima astronomskih stanarina pomaže u Njemačkoj onima s plićim džepom da dođu do krova nad glavom, javlja Deutsche Welle„Teatime” (vrijeme za čaj) je u međuvremenu Adele Reese i Gennadiyu Garmaschu dio svakodnevnog rituala. Kava, domaći keksi. 76-godišnja Adele ulijeva kavu svom sustanaru. Gena, kako svi zovu Gennadiya nije baš pričljiv, kaže Adele i smije se.

Velika, prazna kuća

Umirovljenica Adele i student Gena već četiri godine žive zajedno. „Moj suprug je umro sasvim iznenada i odjednom sam bila potpuno sama”, kaže Adele. Sama u ogromnoj kući u kojoj u 46 godina koliko u njoj živi nikad nije bila usamljena. Tada joj je jedna prijateljica ispričala o projektu „Stanovanje za pomoć”. Adele se odmah svidjela ideja. „Htjela sam nekog iz Španjolske kako bih poboljšala svoj jezik, ili iz Kine, gdje smo moj suprug i ja uvijek boravili”, priča umirovljenica. No nije dobila ni Španjolca ni Kineza nego Kazahstanca. Oko pola studenata koji su preko studentskog ureda u Kielu došli do stana kroz ovaj projekt su stranci.


Stan za šetnju psa

„Pogotovo je stranim studentima teško pronaći stan”, kaže Alexandra Dreibach iz studentskog ureda. Kiel je jedan od 40 studentskih gradova u Njemačkoj koji nude ovakvu vrstu programa. Ideja je jednostavna: studenti pomažu u kućanstvu onoliko sati mjesečno koliko im kvadrata stoji na raspolaganju. Poslovi se kreću u rasponu od radova u vrtu, izvođenja pasa u šetnju ili manjih popravaka u kući. No većina umirovljenika se prijavljuje u ovaj program ne zbog pomoći u kući nego zbog toga da kuća ne bude pusta.

Adele ima troje djece koja razasuta žive po Europi. Adelina kuća je prostrana, u prizemlju od 60 kvadrata sa zasebnom kuhinjom i kupaonicom, sada živi Gennadiy. Stan je bio i potpuno opremljen namještajem što je još jedna pogodnost za 31-godišnjeg studenta iz Kazahstana. Njegovi kod kuće mu nikada ne bi mogli priuštiti financiranje studija u inozemstvu. Gennadiy radi uz studij, ali to ne bi bilo ni približno dovoljno za stan u skupom Kielu. Stanarinu kod Adele plaća šećući Whiskeya, kućnog ljubimca.

Luksuzna četvrt umjesto studentskog doma

Viša škola na kojoj Gennadiy studira elektrotehniku, udaljena je petnaestak minuta vožnje autobusom koji staje odmah ispred Adeline kuće. Preko puta je i malo samoposluživanje, a kilometre uokolo obiteljske kuće i mnogo zelenila. Svuda vlada mir i tišina, prilično netipično za studentski život. „Ja volim mir, on mi je potreban za učenje”, kaže kazahstanski student. Život s Adele i nije poput života u tipičnom studentskom stanu gdje se sve prostorije dijele. “Na zajedničku kupaonicu ne bih pristala. To je moj prostor”, kaže Adele i dodaje kako je kuhinja “ipak nešto drugo”. Adele kuha, Gena pere posuđe.

Umirovljenica je sretna što može pomoći studentu. „On baš i nema novca, zašto ne bih za njega i kuhala”, kaže Adele. Gena zauzvrat stoji na raspolaganju 24 sata na dan. “Kad mi je pukla vodovodna cijev, Gena je stvari preuzeo u svoje ruke”. No isto tako je i Adele pružila Geni podršku kada je svega nekoliko mjeseci nakon njegovog useljenja usred noći stigla tužna vijest iz domovine gdje je iznenada preminuo Gennadiyev otac. „Prvo što sam učinio je da sam otišao gore, pokucao kad Adele”, prisjeća se Gennadiy. “Bilo mi jasno kako mu je”, kaže Adele.

Nakon četiri godine zajedničkog života Adele i Gennadiya veže više nego puka potreba za stanovanjem. Iako svatko vodi svoj život, povezanost je veća nego u pukom odnosu stanar-stanodavka. Zasad im se čini kako je nemoguće da Gena iseli jednog dana. No njegov studij se približava kraju.

/autorica: Janine Albrecht, Deutsche Welle/

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP