Show
Zbogom Relja, zbogom gospon Fulir!
Noćas je u Zagrebu u 87. godini preminuo veliki hrvatski glumac Relja Bašić širokoj javnosti najpoznatiji po svojim filmskim ulogama. Prisjećamo se nezaboravnog gospona Fulira kroz izjave koje je dao medijima.
Noćas je u Zagrebu u 87. godini preminuo veliki hrvatski glumac Relja Bašić širokoj javnosti najpoznatiji po svojim filmskim ulogama.
Filmski je debitirao još za vrijeme studija u antologijskom “Koncertu” Branka Belana (1954.), jednom od najvažnijih i najboljih ostvarenja jugoslavenskog filma. Time samo najavljuje još istaknutije uloge u filmovima koji su promijenili tijek hrvatske i jugoslavenske kinematografije, poput “Ronda” Zvonimira Berkovića, za kojeg osvaja i Zlatnu arenu u Puli 1966. godine. Njegova interpretacija muškarca čiji je brak utonuo u krizu obilježila je film koji je najavio potpuno nova razmišljanja u filmskom mediju, i van naših prostora.
Godine 1970. ulogom gospona Fulira u “Tko pjeva zlo ne misli” Kreše Golika, Bašić postaje ikonom urbanog hrvatskog folklora.
Mirjana s Fulirom (Relja Bašić) i mačkom Fulirom
O gospodinu Fuliru, ulozi života
Gospon Fulir rodio se kao apsolutno iznimna slučajnost hrvatske kinematografije. Krešo Golik, čovjek iz Fužina, Gorskog kotara, ali okružen svojim asistentima, pionirima hrvatskog igranog filma, Ivom Škrabalom, Zvonimirom Berkovićem, došao je do ideje da ekranizira tu sjajnu Majerovu novelu, “Dnevnik malog Perice”. Okupio je četvero glumaca koji nisu, osim mene, imali iskustva s filmom, Mirjanu Bohanec, opernu pjevačicu koja nikad nije glumila, Franju Majetića, sjajnog provincijskog kazališnog glumca koji se silno želio dokazati na filmu, i Miu Oremović, prvakinju, vrhunsku glumicu HNK. Samo čitaće probe trajale su tri tjedna, što je iz današnje perspektive gotovo nezamislivo, kao da radimo kazališnu predstavu. Golika je krasio izvanredan dar da sluša, da prihvati baš one sugestije koje imaju smisla, da pristane na promjene, što dijaloške, što dramaturške. Jako sam ponosan na taj film. Snimljen je prije 40 godina a kad sam ga nedavno vidio na TV-u, shvatio sam da funkcionira i danas, i vizualno, i dramaturški i glumački. (Jutarnji list, veljača 2010.)
O pušenju hašiša s Keith Richardsom i Anitom Pallenberg
Ispunio sam im obećanje da ću s njima popušiti hašiš dok sam snimao s Anitom Pallenberg film u Češkoj. Keith Richards nas je posjetio na setu i bio toliko oduševljen svime, da je uspio namoliti ulogu i glumio je mog slugu. Kasnije sam ih posjetio u Londonu. Bio sam oduševljen tim velikim glumcima i njihovom neviđenom autodisciplinom. Veliki strani glumci često su bili skloni alkoholu, ali nikad dok su igrali. Poslije predstave bi si priuštili piće, ali nikad toliko da im to drugi dan smeta. Tako da sam bio fasciniran njihovom životnom i društvenom skromnošću. (Jutarnji list, lipanj 2016.)
O Krleži i Beli
Ja sam igrao u nekoliko Krležinih komada. Znao sam da za vrijeme predstave Krleža šeta ispred HNK, dok ga čeka vozač da njega i Belu prebaci kući. On je uvijek dolazio deset minuta prije svršetka predstave. Tada sam izbjegavao jedinu nagradu glumcu poslije predstave, aplauz. Čim bih završio zadnju scenu, zbrisao sam u garderobu, presvukao se i otišao pred zgradu, gdje je šetao Krleža. Bio je vrlo civiliziran i komunikativan. Znao bi me pitati: “Kakva je bila Bela večeras?”. Ja sam mu slagao: “Bila je sjajna, fantastična!” On bi me pogledao i rekao: “Relja, nemojte pretjerivati. Ona je toliko uspješna u ovoj kući zato što se kao Leposava Kangrga udala za mene. Svjestan sam njezinih limita. Naš privatni život držim daleko od kazališta, ali živimo sjajno i razumijemo se jako dobro.” Meni su te šetnje s njim bile važnije od aplauza. Krleža me naučio ga budem vrlo kritičan i oprezan pri zaključivanju o uspjesima i neuspjesima. Bio je vrlo oštar, pazio je da previše ne povrijedi ljude, uvijek spreman na otvoreni dijalog. Naročito s pacijentom poput mene. (Nacional, ožujak, 2015.)
Mirjana i Relja na snimanju filma (foto: Alojz Boršić, VUS)
O tome kako ga je Jovanka pokušala napiti
Da, da. On (Tito) se tome duboko ismijavao. Ali, eto, ona je pazila da taj štos uspije. Mi smo ga zapravo odglumili za nju. Pretvarali smo se da je to neki jaki alkohol, a to je u stvari bila neka ofarbana vodica. Tito je tu, naravno, bio puno veći profesionalac u odnosu na svoju suprugu, ali se sa dosta simpatija odnosio prema njoj. (Kurir, veljača 2017.)
O prijateljstvu s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom
Zbog financijskih razloga snimanje “Sutjeske” imalo je dvije višednevne pauze, a Richard i Elizabeth Taylor doslovno su me prisvojili! Njih dvoje su se ili beskrajno voljeli ili su se tukli i svađali, razbijali. Bilo je silno poučno gledati to iz najveće blizine. A Richard je bio fenomenalan! To su bila dva čovjeka u jednom, jedan kad je bio s Liz, a drugi kad je bio sam. Ili je imao alkoholnu fazu ili je pio čajeve. Nakon dolaska u Jugoslaviju na Brijunima su posjetili Tita. S obzirom na to da je u filmu Richard glumio maršala, drug Tito je svojim ljudima rekao: “Čuvajte ga i jako pazite na njega, on igra mene, mogli bi se naši protivnici na njemu osvetiti jer su nezadovoljni našom politikom”. Stoga smo u Kuparima, gdje smo bili smješteni, spavali u dvije vile. Burton i Liz, njihovi vozači, tajnici, nosači cigareta… bili su u jednoj i cijelu ih je noć čuvala policijska ophodnja sa psima. (Večernji list, ožujak 2012.)
O bolesti
Ova me bolest shrvala i postao sam teško pokretan, gotovo invalid. Pet puta tjedno vježbam s trojicom fizioterapeuta, što je često vrlo naporno i bolno, ali hodati mogu samo uz pomoć štake. No, najteže mi je što sam spriječen kretati se između svojih pravih interesnih sfera. Izbezumljuje me što dvije godine nisam bio u kazalištu i što samo čitam kritike o glumcima koje većinom, na žalost, nisam nikad vidio. (Gloria, travanj 2012.)
O smrti
Razmišljam o smrti. Znam da se ona približava. Žao mi je što je dočekujem u fizički nezdravom, invalidnom stanju. Bojim se jedino da moja smrt ne bude povezana s velikim komplikacijama i bolovima. Volio bih umrijeti kao Ana Karić. Da navečer zaspim i ujutro se više ne probudim. (Nacional, ožujak, 2015.)
Relja Bašić je rođen u Zagrebu 14. veljače 1930. godine. Njegova majka Elly Bašić je bila poznata hrvatska glazbena pedagoginja i pijanistica. Bašić je židovskog podrijetla sa majčine strane. Dobio je prezime po svome očuhu Mladenu Bašiću, hrvatskom dirigentu. Diplomirao je glumu na ADU u klasi dr. Gavelle.
U svojoj bogatoj kariijeri odigrao je čak 3766 predstava, snimio 137 što domaćih što inozemnih filmova, potpisao 26 režija, osnovao i trideset godina vodio putujuće kazalište Teatar u gostima. Govorio je pet jezika i godinama je radio na koprodukcijama.
