Prati nas

Život

Je li Jugoslavija bila sjajna ili pamtimo samo sretne dane?

Zašto tako lako zaboravljamo da nismo svi imali stan, da nisu sve tvrtke imale radnička odmarališta, da nismo svi išli na ljetovanja, da je i tada postojala nepravednost u dostupnosti socijalnih usluga, da je naša susjeda bila siromašna i bez posla te da je susjedov otac bio “na službenom putu” iz razloga o kojem se nije govorilo. Pa čak i oni koji tada nisu živjeli sjajno, spremni su potvrditi da im je bilo jako dobro.

Siniša Bogdanić

Objavljeno

|

Zašto je Jugoslavija bila bolja?
Lepa Brena, spot Jugoslavenka, 1989. (screenshot: Youtube)

Malo što na ovim našim stranicama potakne tako živu raspravu kao spominjanje bivše Jugoslavije i njenog doživotnog predsjednika Josipa Broza Tita. Za većinu naših čitatelja ona je oličenje socijalne pravednosti i blagostanja, dok će se tek rjeđi, često s traumatičnom prošlošću, usprotiviti i istaknuti negativne slike preminule države. Istina je negdje između, jer Jugoslavija nije bila raj na Zemlji, ali ni pakao. Sukobljene strane i dalje ostaju čvrsto ukopane u svojim rovovima, često ne birajući riječi i ne pokušavaju razumjeti one druge. Ne očekujući da će ovaj tekst potaknuti čitatelje na razumnije sagledavanje prošlosti, pokušat ćemo objasniti zašto ju najčešće gledamo kroz ružičaste naočale.

I pri tome nam se nameće nekoliko pitanja.


Zašto nam se današnja sloboda govora čini bezvrijedna, iako smo nekada viceve o političarima pričali šapćući u strahu da će nas čuti netko od državnih špijuna? Zašto prosvjedujemo kada netko zbog vrijeđanja i prijetnji premijeru završi na ispitivanju u policiji, a hvalimo državu u kojoj se za isto završavalo u konclogoru na Golom otoku? Može li nekadašnje čekanje u redu za ulje i kavu biti tek sitnica, ako već gubimo živce zbog sporih Konzumovih blagajnica? Zašto nas izluđuje iseljavanje mladih, a žalimo za Jugoslavijom koja je 1971. godine na popisu stanovništva imala 671.000 mladih i siromašnih koji su sreću i kruh potražili mahom na zapadu Europe.

Zašto tako čvrsto vjerujemo da nam je nekada bilo bolje?

U nekoliko tekstova za stručni portal Psychology Today na ovo je pitanje pokušao odgovoriti i Art Markaman, profesor psihologije na Sveučilištu u Texasu.  Kaže, jedna od pretpostavki jest da ljudi emocije iz prošlosti doživljavaju intenzivnije od sadašnjosti. Zbog toga je skupina znanstvenika (van Boven, White i Huber) u kolovozu 2009. godine objavila rad u stručnoj publikaciji Journal of Experimental Psychology. Ispitanicima su pokazali isječak filma strave i užasa. Neposredno nakon gledanja, ispitanici su rekli da im je taj isječak jako strašan. Dvadeset minuta kasnije pokazali su im drugi isječak koji su ocijenili također jako strašnim. Ali sada više nisu smatrali da je prvi isječak baš tako jako strašan. Dakle, intenzitet emocije je opao, nije se povećavao.

Zašto onda imamo tako jak stav o prošlosti, ako nam emocije prema njoj blijede?

Odgovor je u radu autora Higginsa i Stangora, objavljenom 1988. godine u stručnom časopisu Journal of Personality and Social Psychology. Naime, kada ljudi rade prosudbe, često ih rade u odnosu na nešto drugo. Primjerice, kada kažu da je neki koncert odličan, to „odlično“ je zapravo usporedba sa svim koncertima koje su prije vidjeli. A prije toga su vidjeli možda samo dva ili tri koncerta.

Zdravko Čolić, Meri Cetinić i Đorđe Balašević pjevaju “Računajte na nas” za Dan mladosti

Drugim riječima, ljudi mogu biti uvjereni da je koncert koji su pogledali prije 40 godina bio fantastičan, ali zaboravljaju da je taj sud donesen na temelju drugih (malobrojnih) koncerata koje su pogledali u još daljoj prošlosti. Da danas pogledaju taj koncert, kao odrasle i zrele osobe s realnim životnim iskustvom, možda i ne bi pomislili da je riječ o baš tako dobrom događaju. Sigurno ste pogledali neki film 30 godina nakon što ste ga prvi puta vidjeli. I danas vam nije baš tako dobar kao tada, zar ne?

Preneseno na našu situaciju, Jugoslavija koju smo iskusili u vlastitoj mladosti bila je najbolje iskustvo države koje smo do tog trenutka imali. I zaista, bila je bolja od realnih užasa država koje su joj prethodile. Ali, bismo li doista s današnjim iskustvom, potrebama i životnim navikama mislili isto da nas netko u ovom trenutku vrati 40 godina u prošlost?

Efektu „ružičastog pogleda u vlastitu mladost“ pridonosi i činjenica da smo skloni potiskivanju ružnih stvari. To su 2012. godine u stručnoj publikaciji Psychological Science objasnili znanstvenici Storm i Jobe. Naime, mnogi ljudi o sebi razmišljaju pozitivno. Kako bi održali tu pozitivnu sliku, važno je fokusirati se na dobra sjećanja i potisnuti loša. I pri tome su znanstvenici eksperimentalno dokazali da mozak puno lakše čini ovo drugo; potiskuje ružne detalje iz naše prošlosti. Taj nam mehanizam omogućava da živimo, jer, zamislite, kako biste živjeli da i danas osjećate svu bol i neugodu koju ste tijekom života iskusili.

Zato tako lako zaboravljamo da nismo svi imali stan, da nisu sve tvrtke imale radnička odmarališta, da nismo svi išli na ljetovanja, da je i tada postojala nepravednost u dostupnosti socijalnih usluga, da je naša susjeda bila siromašna i bez posla te da je susjedov otac bio “na službenom putu” iz razloga o kojem se nije govorilo. Pa čak i oni koji tada nisu živjeli sjajno, spremni su potvrditi da im je bilo jako dobro.

Kada gledamo na događaje iz svoje mladosti, puno je stvari za koje ćemo reći da su bile odlične, sjajne, senzacionalne. I pri tome zaboravljamo kako smo do te ocijene došli. S današnjim iskustvom odrasle zrele osobe, puno nas je teže zadiviti. I zato mislimo da su ljudi, događaji, stvari, seks, okusi pa čak i države, u prošlosti bili puno bolji.

.

Život

Slavonac oporukom tražio da mu na sprovodu odsviraju Zoricu Brunclik

Pokojnik je, doznalo se, mirovinu zaradio u Njemačkoj, a njegovi susjedi govore sve najbolje o njemu i njegovoj gostoljubivosti.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

Da sprovodi ne moraju biti uvijek tužni govori i vijest koju je objavilo Glas Slavonije. Naime, vremešni mještanin Strizivojne oporučno je od svoje troje djece zatražio da ga isprate s tri harmonike/klavijature i uz narodnjačke hitove.

Jedan od uvjeta bio je da prvi mora biti izveden stari hit kraljice narodnjaka Zorice Brunclik, “Otkopčano jeleče”.


Iako je među troje njegove djece, a to su odrasli, svoji ljudi, bilo i nemalog čuđenja, pa kod nekih od njih i negodovanja da se na takav način oproste od oca, i službeno im je ukazano na oporučnu želju pokojnika.

Da situacija bude još neobičnija, otac im je preminuo u vrijeme pandemije koronavirusa i strogih mjera Stožera, a koje su uključivale i oproštaj od pokojnika samo uz najužu obitelj, bez karmina i sl., pa je Strizivojčanin tada pokopan na mjesnom groblju prema tim pravilima, navodi Glas. Vesele karmine održane su naknadno u Đakovu.

Pokojnik je, doznalo se, mirovinu zaradio u Njemačkoj, a njegovi susjedi govore sve najbolje o njemu i njegovoj gostoljubivosti.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP