Prati nas

Život

Je li Jugoslavija bila sjajna ili pamtimo samo sretne dane?

Zašto tako lako zaboravljamo da nismo svi imali stan, da nisu sve tvrtke imale radnička odmarališta, da nismo svi išli na ljetovanja, da je i tada postojala nepravednost u dostupnosti socijalnih usluga, da je naša susjeda bila siromašna i bez posla te da je susjedov otac bio “na službenom putu” iz razloga o kojem se nije govorilo. Pa čak i oni koji tada nisu živjeli sjajno, spremni su potvrditi da im je bilo jako dobro.

Siniša Bogdanić

Objavljeno

|

Zašto je Jugoslavija bila bolja?
Lepa Brena, spot Jugoslavenka, 1989. (screenshot: Youtube)

Malo što na ovim našim stranicama potakne tako živu raspravu kao spominjanje bivše Jugoslavije i njenog doživotnog predsjednika Josipa Broza Tita. Za većinu naših čitatelja ona je oličenje socijalne pravednosti i blagostanja, dok će se tek rjeđi, često s traumatičnom prošlošću, usprotiviti i istaknuti negativne slike preminule države. Istina je negdje između, jer Jugoslavija nije bila raj na Zemlji, ali ni pakao. Sukobljene strane i dalje ostaju čvrsto ukopane u svojim rovovima, često ne birajući riječi i ne pokušavaju razumjeti one druge. Ne očekujući da će ovaj tekst potaknuti čitatelje na razumnije sagledavanje prošlosti, pokušat ćemo objasniti zašto ju najčešće gledamo kroz ružičaste naočale.

I pri tome nam se nameće nekoliko pitanja.


Zašto nam se današnja sloboda govora čini bezvrijedna, iako smo nekada viceve o političarima pričali šapćući u strahu da će nas čuti netko od državnih špijuna? Zašto prosvjedujemo kada netko zbog vrijeđanja i prijetnji premijeru završi na ispitivanju u policiji, a hvalimo državu u kojoj se za isto završavalo u konclogoru na Golom otoku? Može li nekadašnje čekanje u redu za ulje i kavu biti tek sitnica, ako već gubimo živce zbog sporih Konzumovih blagajnica? Zašto nas izluđuje iseljavanje mladih, a žalimo za Jugoslavijom koja je 1971. godine na popisu stanovništva imala 671.000 mladih i siromašnih koji su sreću i kruh potražili mahom na zapadu Europe.

Zašto tako čvrsto vjerujemo da nam je nekada bilo bolje?

U nekoliko tekstova za stručni portal Psychology Today na ovo je pitanje pokušao odgovoriti i Art Markaman, profesor psihologije na Sveučilištu u Texasu.  Kaže, jedna od pretpostavki jest da ljudi emocije iz prošlosti doživljavaju intenzivnije od sadašnjosti. Zbog toga je skupina znanstvenika (van Boven, White i Huber) u kolovozu 2009. godine objavila rad u stručnoj publikaciji Journal of Experimental Psychology. Ispitanicima su pokazali isječak filma strave i užasa. Neposredno nakon gledanja, ispitanici su rekli da im je taj isječak jako strašan. Dvadeset minuta kasnije pokazali su im drugi isječak koji su ocijenili također jako strašnim. Ali sada više nisu smatrali da je prvi isječak baš tako jako strašan. Dakle, intenzitet emocije je opao, nije se povećavao.

Zašto onda imamo tako jak stav o prošlosti, ako nam emocije prema njoj blijede?

Odgovor je u radu autora Higginsa i Stangora, objavljenom 1988. godine u stručnom časopisu Journal of Personality and Social Psychology. Naime, kada ljudi rade prosudbe, često ih rade u odnosu na nešto drugo. Primjerice, kada kažu da je neki koncert odličan, to „odlično“ je zapravo usporedba sa svim koncertima koje su prije vidjeli. A prije toga su vidjeli možda samo dva ili tri koncerta.

Zdravko Čolić, Meri Cetinić i Đorđe Balašević pjevaju “Računajte na nas” za Dan mladosti

Drugim riječima, ljudi mogu biti uvjereni da je koncert koji su pogledali prije 40 godina bio fantastičan, ali zaboravljaju da je taj sud donesen na temelju drugih (malobrojnih) koncerata koje su pogledali u još daljoj prošlosti. Da danas pogledaju taj koncert, kao odrasle i zrele osobe s realnim životnim iskustvom, možda i ne bi pomislili da je riječ o baš tako dobrom događaju. Sigurno ste pogledali neki film 30 godina nakon što ste ga prvi puta vidjeli. I danas vam nije baš tako dobar kao tada, zar ne?

Preneseno na našu situaciju, Jugoslavija koju smo iskusili u vlastitoj mladosti bila je najbolje iskustvo države koje smo do tog trenutka imali. I zaista, bila je bolja od realnih užasa država koje su joj prethodile. Ali, bismo li doista s današnjim iskustvom, potrebama i životnim navikama mislili isto da nas netko u ovom trenutku vrati 40 godina u prošlost?

Efektu „ružičastog pogleda u vlastitu mladost“ pridonosi i činjenica da smo skloni potiskivanju ružnih stvari. To su 2012. godine u stručnoj publikaciji Psychological Science objasnili znanstvenici Storm i Jobe. Naime, mnogi ljudi o sebi razmišljaju pozitivno. Kako bi održali tu pozitivnu sliku, važno je fokusirati se na dobra sjećanja i potisnuti loša. I pri tome su znanstvenici eksperimentalno dokazali da mozak puno lakše čini ovo drugo; potiskuje ružne detalje iz naše prošlosti. Taj nam mehanizam omogućava da živimo, jer, zamislite, kako biste živjeli da i danas osjećate svu bol i neugodu koju ste tijekom života iskusili.

Zato tako lako zaboravljamo da nismo svi imali stan, da nisu sve tvrtke imale radnička odmarališta, da nismo svi išli na ljetovanja, da je i tada postojala nepravednost u dostupnosti socijalnih usluga, da je naša susjeda bila siromašna i bez posla te da je susjedov otac bio “na službenom putu” iz razloga o kojem se nije govorilo. Pa čak i oni koji tada nisu živjeli sjajno, spremni su potvrditi da im je bilo jako dobro.

Kada gledamo na događaje iz svoje mladosti, puno je stvari za koje ćemo reći da su bile odlične, sjajne, senzacionalne. I pri tome zaboravljamo kako smo do te ocijene došli. S današnjim iskustvom odrasle zrele osobe, puno nas je teže zadiviti. I zato mislimo da su ljudi, događaji, stvari, seks, okusi pa čak i države, u prošlosti bili puno bolji.

.

Nema predaje

Umirovljenica Marija: ‘Udomljeni Toto spasio mi je život’

Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Mene je moj Toto spasio, to je sve što ću vam reći”, kaže gospođa Marija Topić (73), umirovljenica iz Zagreba govoreći o svom psiću, manjem mješancu smeđe-crne boje koji je u njezinu kuću stigao prije četiri godine.

“Na proljeće 2016. mi je umro muž. Bio je bolestan i pred kraj se dosta mučio. Doživio je moždani udar nakon kojega je ostao nepokretan pa sam se ja brinula o njemu. No kad je umro, svejedno sam doživjela šok. Pa zajedno smo bili čitav život! Udala sam se za njega kad sam imala 20 godina i čitavo smo vrijeme bili zajedno. I u dobru i u zlo, što se kaže. Trebali smo proslaviti 50 godina braka, no on to, nažalost nije doživio”, govori nam dalje gospođa Marija opisujući jedan od najtežih događaja u svojem životu.


“Pala sam u neku vrstu depresije. Nisam imala volje nizašto. Jedna sam izlazila iz stana, nisam se ni sa kime družila. Zbog svega toga djeca su se zabrinula i kao rješenje smislila Tota. Donijeli su mi kći i sin jednog dana tu malenu mrvicu i rekli mi da je to sad moj pas. Isprva sam bila ljuta i nisam ga htjela uzeti jer nisam planirala kućnog ljubimca. Bilo mi je dosta mene same. Ali, malo po malo, navikla sam se na Tota i na mene. Kad imaš psa, htio ne htio, moraš barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako su zaredale svakodnevne šetnje, pa onda u parku upoznaš druge vlasnike pasa, malo porazgovarate, družite se. Onda, Toto mi se silno veseli kad se vratim odnekud kući. Pa tako ti se ne veseli ni čovjek! Ta ljubav stvarno se ne da opisati. Na kraju sam se počela osjećati se bolje i bolje i evo, sad mogu reći da me Toto spasio. I ja sam spasila njega jer su mi ga djeca dovela iz nekog azila, ali još je više on spasio mene”, kaže gospođa Marija.

Tijekom proljetnog lockdowna, Toto je postao prava mala zvijezda jer ga je još jedna Marijina susjeda znala tu i tamo izvesti u šetnju.

“Sjećate se kako je to bilo na proljeće. Nitko nije nikud mogao ići, pa su oni koji su imali psa bili pravi sretnici jer su imali zašto barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako je mene zamolila moja susjeda Vera da bi prošetala Tota oko kuće. Naravno da sam pristala jer Toto obožava ići van i susjedu Veru dobro poznaje. Tako je opet bilo dobro i njemu i meni, ali i našoj Veri”, kaže gospođa Marija.

Ovakvih i sličnih priča ima mnogo, a svatko tko je ikada imao psa, potvrdit će vam da se ta ljubav doista može usporediti s ljubavlju prema drugom čovjeku.

foto: Mabel Amber, still incognito/ Pixabay

Karantena je potaknula na udomljavanja

Upravo tijekom karantene mnogi su odlučili nabaviti psa jer su osjećali da bi im baš taj potez mogao donijeti duševni mir u tako neizvjesnim vremenima. Potvrdili su nam to i iz Skloništa za životinje Dumovec.

“Od početka ožujka do danas iz Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba udomljeno je 411 pasa i 86 mačaka. Trenutačno je u Skloništu 67 pasa i 25 mačaka. Pasa je sada tri puta manje nego prošle godine u isto vrijeme. Takvom stanju najviše su pridonijeli građani među kojima vlada veliko zanimanje za udomljavanje te pad broja pasa koje terenska ekipa Skloništa pronalazi na zagrebačkim ulicama”, kaže Krešimira Rendulić iz Dumovca i potvrđuje da se doista nešto neobično događalo tijekom lockdowna.

“Posebno je zanimljivo bilo razdoblje karantene uvedene zbog epidemije novog koronavirusa u Hrvatskoj. Tada su građani gotovo svakodnevno dolazili u Dumovec i udomljavali pse. Na to su se odlučivali ljudi raznih dobi i životnih stilova. Bilo je tu od samaca i parova umirovljenika do obitelji s malom djecom, onih koji žive u stanovima te onih iz kuća, onih koji žele psa za maženje pred televizorom te onih koji preferiraju aktivniji život. Mnogi su pritom isticali da će im boravak kod kuće omogućiti opušteno zbližavanje sa psom, ali i kako ih veseli što će imati društvo za šetnju”, kaže Rendulić.

Prednosti odraslih pasa

Inače, u Dumovcu znaju završiti psi o kojima se Zagrepčani treće dobi više ne mogu brinuti, a neki umirovljenici u Dumovec dolaze kako bi pronašli psa koji će im uljepšati godine koje su pred njima. Većina od njih odlučuje se za odrasle pse. Riječ je o odgojenim psima koji ne traže pažnju kakva je potrebna štencima. Ako žele psa koji nije preaktivan, odabiru seniore, pse koji su, poput njih, treće dobi. Riječ je o mirnim psima zahvalnima za sve što im njihov čovjek pruža – u prvom redu ljubav i pažnju, pojašnjavaju nam iz Dumovca.

Tko ne može udomiti, može volontirati

No ima i onih koji, iz raznih razloga, pse ne mogu udomiti, ali se rado s njima druže pa dolaze u Dumovec volontirati. Jedan od takvih je i Bruno Ogorelec (70) koji nam je opisao svoje iskustvo iz Dumovca.

“Volontirao sam do pred godinu dana. A nakon toga sam uletio u posao – prevoditelj sam pa sam dobio jedan roman za prevoditi, a nakon toga i drugi – pa nisam više imao vremena. No u Dumovcu sam volontirao dosta dugo”, kaže nam gospodin Ogorelec.

“Odlučio sam se na to jer me uhvatila depresija s odlaskom u mirovinu. To je bilo više-manje prisilno, morao sam otići u mirovinu i nije mi to leglo. Prestanak posla, loše imovinsko stanje i sve me to pogodilo. Ulovila me depresija, doduše ne u onom kliničkom smislu, ali jednostavno nisam bio ni za što. Imam jednog prijatelja koji je psihijatar i koji me ponukao da pokušam volontirati u Domovcu jer je znao da ja jako volim pse. I tako sam prvi put došao”, govori nam gospodin Ogorelec te nam opiusuje kako to izgleda:

“Uglavnom šećemo pse i igramo se s njima. Ja sam tamo bio po, recimo, dva sata i za to vrijeme prošetam četiri ili pet. Prioritet su ovi, kako da kažem, malo problematični psi, ovi koji su malo svadljivi. Toga sam se u početku malo bojao, nisam znao što i kako. Ali na kraju mi je postalo jasno da ako su ti psi uopće problematični, onda su problematični samo sa s drugim psima, a s ljudima su divni. Tu imate pse koji strašno izgledaju, ogromni su, pa onda ovi razni stafordi… Nelagodno bude čovjeku koji ih ne poznaje, ali to su sve divni psi nakon što malo naučite što i kako s njima”, navodi Ogorelec pa nastavlja:

“I tako sam ja počeo dolaziti uglavnom srijedom, kad nije bilo nikoga drugoga. Zanimljivo, u Dumovcu uglavnom volontira sve sama omladina, a to što nije bilo više ljudi mojih godina me malo iznenadilo jer je to upravo idealna zanimacija za umirovljenike. Vi se jako povežete s tim pesima. Nije svaka šetnja ista, nego se vi prilagodite svakom psi i razvijete s njim poseban odnos.”

Pas Bik iz Dumovca (foto: Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba)

“Bolje u Dumovcu, nego na lancu ili na ulici”

“Imate svoje ljubimce o kojima sam pisao i na Facebooku. Znate, ja sam se toga pomalo i bojao. Dosta sam emotivan pa sam se bojao kako ću se osjećati kad vidim tamo te pse kojima ne mogu pomoći. Jer ne mogu ja sad udomiti deset pasa. Imam doma jednu ljubomornu kuju koja ne bi dobro reagirala da nekoga još dovedem. Ali kasnije sam shvatio da tim psima u Dumovcu uopće nije loše. Neki od njih su bili na ulici ili su negdje bili na lancu i vlasnici se nisu o njima dobro brinuli, tako da im je u Dumovcu zaista dobro”, govori naš sugovornik kojemu su se neki štićenici Dumovca zavukli pod kožu.

Možda to nekome može na početku djelovati malo kaotično kad prvi put dođe i vidi toliko pasa i čuje tu kakofoniju, no psima je, ponavlja Ogorelec, ondje dobro. Za mnoge od njih to je pravi Disneyland, a nas sugovornik tvrdi da je svaki od njih posebna ličnost. “Nakon prvih nekoliko odrađenih srijeda, moji su mi prijatelji rekli da mi se dive zbog toga što se tako nesebično dajem. Ali to je totalna glupost. Pa više iz toga dobivam ja! Ja sam tamo išao kao u lunapark. Puno više su ti pesi meni dali nego što sam ja dao njima.”

Lijek za depresiju

I što se depresije tiče, odlasci u Dumovec su pomogli. “Nisam ja ni psiholog, ni psihijatar, tako da ne mogu reći što je tu konkretno pomoglo, jer mijenjao sam i druge svari u životu, ali ovo je bio sigurno jedan od pozitivnijih faktora. Mislim da mi je dosta pomoglo. Ja sam se silno veselio tim srijedama, pisao sam o tim psima i na Facebooku što su moji prijatelji jako dobro prihvatili. Osim toga, to mi je bila i jako dobra vježba jer ste vi s tim psima i jako aktivni čime održavate kondiciju. Moji prijatelji ipak nisu počeli volontirati, iako sam im ja svima preporučio. No ono što jesam uspio je to da je na moj nagovor desetak ljudi udomilo psa”, kaže Bruno Ogorelec.

“Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje. Velika je to blagodat za starije ljude, pogotovo one koji žive sami. Njima kad dođu u Sklonište pridajemo posebnu pozornost. Naime, pas kojeg odabiru, ne smije im biti opterećenje, nego treba pozitivno pridonijeti kvaliteti njihova života”, kaže i Damir Skok, ravnatelj Ustanove Zoološki vrt grada Zagreba u čijem je sastavu Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba.

U sklopu kampanje Hrvatska volontira Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba organizira akciju Out of the Box. Akcija će se u Dumovcu održati u subotu 26. rujna od 10 do 14 sati.

“Sklonište poziva građane da pse koji u Dumovcu čekaju udomljenje, izvedu u šetnju. Naime, ti psi odlaze u šetnje, ali nikada u isto vrijeme. U subotu se tako otvara prilika da se dogodi nešto neviđeno – da se, bar nakratko, isprazne svi boksovi.

U Skloništu za nezbrinute životinje Grada Zagreba trenutačno je sedamdesetak pasa. Dakle, za uspjeh akcije potrebno je jednako toliko volontera.

Inače, rad volontera u Skloništu izuzetno je vrijedan. Pse češljaju i šeću, igraju se s njima i maze ih. To je posebno važno za pse koji se tek socijaliziraju s drugim životinjama te ljudima. Upravo volonteri olakšavaju psima iz Dumovca čekanje na odlazak u novi dom”, poručuju iz Dumovca.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP