Prati nas

Nema predaje

Milan (72): Umirovljenici dobivaju sezonske poslove koje drugi ne žele

Zbog malih mirovina, umirovljenici se sezonski vraćaju na tržište rada. Koje poslove rade, utječe li im to na isplatu mirovine i kako surađuju s mladim kolegama, pitali smo bivšeg novinara Milana Komazeca (72), noćnog čuvara zadarskog autokampa.

Silvija Novak

Objavljeno

|

gdje naći posao za umirovljenike?
Milan Komazec (foto: S. Novak/MojeVrijeme.hr)

„Je li dugo čekate? Oprostite što kasnim“, ispričao se odmah na početku naš sugovornik kad je samo jednu minutu nakon dogovorenog vremena stigao na razgovor. „Ne volim kasniti i uvijek sam bio vrlo točan tako da se po meni moglo naštimati sat.“

Milan Komazec radi kao noćni recepcioner u jednom velikom autokampu u Zadru. Ovaj vitalni 72-godišnjak je već neko vrijeme u mirovini, no on i dalje radi. Umirovljenika koji na taj način popunjavaju povelike rupe u kućnom budžetu je u Hrvatskoj oko deset tisuća. S gospodinom Komazecom smo porazgovarali o njegovom iskustvu.


Što vas je nagnalo da potražite posao?

Razlozi su u mojem konkretnom slučaju vrlo pragmatični. Imaš malu mirovinu kojom ne možeš pokrivati ni elementarne potrebe. Primoran si tražiti bilo kakvo rješenje, ali nemaš puno mogućnosti. Jedini izbor ti je da nešto pokušaš zaraditi. Nije nimalo jednostavno, jer umirovljenike teško prihvaća bilo koji poslodavac. Osim toga i sam moraš biti vrlo vitalan i dobrog zdravlja da bi morao raditi bilo koji posao. Rođen sam 1945. Ja imam 70 i nešto godina. Nisi mlad da sebi možeš reći ja ću ovo ili ono. Da sam mlađi potražio bih neku drugu soluciju, inozemstvo ili nešto, ne bih se mučio na ovaj način.

Što ste radili prije mirovine?

Bio sam novinar, čitav život. Svugdje pomalo, i na radiju, i u tiskanim medijima, u Slobodnoj Dalmaciji najviše, međutim većinu tog vremena nisi bio prijavljen, nije ti išao staž. Uvijek se radilo honorarno, na nekakve ugovore o djelu. Sad imam mirovinu od tisuću kuna. To je najniža stopa. Kažu da je najniža mirovina 1.800 kuna, ali eto, ima i niža. Osim toga, bio sam i  vrhunski sportaš, no nisu mi priznali taj status, iako imam rješenje i sve papire. Igrao sam košarku, kao i moj sin, jedan od najboljih koje je Hrvatska uopće imala. (Naš sugovornik je otac poznatog košarkaša Arijana Komazeca op.a.) U kampu radim već 13 ili 14 sezona. Imam dosta kolega koji su odlučili nešto raditi, jer jednostavno su primorani. Nema tu biranja, nego dajte mi da radim bilo što.

Kakvi su vam uvjeti na poslu i što je s vašom mirovinom dok radite?

Teško je govoriti. Oni te koriste koliko god mogu. Daju stvarno ono minimalno, ali su korektni. Dok radim, mirovina mi je stopirana. Još se, mislim, ne može istovremeno raditi i primati mirovinu, bez obzira kako mala ona bila. Prije nego počneš raditi, mirovinu staviš u stanje mirovanja. To si obavezan napraviti. Sad čujem da ako je mirovina izuzetno niska, ispod te neke kritične crte, možete imati uz tu mirovinu i stalni radni odnos ali samo u trajanju od 4 sata dnevno. To bi bila neka spasonosna solucija za more umirovljenika koji su u jadu i bijedi. To bi bilo ipak malo humanije rješenje. Čujem da je to sad moguće. Nisam se još raspitivao, ali svakako hoću. Sad radim puno radno vrijeme kao noćni portir, recepcioner u kampu. Osam sati, od 10 do 6 ujutro. Svakih pet ili šest dana imam slobodan dan.

Je li posao stresan?

Nije. Navikao sam se. Točno znaš kako rasporediti posao i vrijeme.

Koliko ukupno radite tijekom godine?

Radim oko četiri mjeseca. Dosad je bilo od 1. lipnja pa sve do 20. rujna. Navuče se još nešto dana, blagdana, godišnjih i tako, pa da mogu zokružiti na četiri mjeseca. U ostatku godine ne radim. Pokušavam nešto uskočiti, ideš ovamo, onamo, ali nije to ništa trajno. Kad prestanem raditi, aktivira mi se mirovina. Moraš otići i točno prijaviti kad si prestao raditi. To je do sad dobro funkcioniralo. No sad sam u situaciji da mi otprilike četiri sezone nisu evidentirane pa ću ponovno tražiti da se i to uvede, plus onih desetak sportskih godina i onda bih, nadam se, mogao urediti da mi se i to prizna u staž pa da mi onda i mirovina ipak malo naraste. Ma znate, na Zavodu su nekoliko puta gubili te papire, selili su se tamo-vamo, ali ja imam sva ta rješenja i mogu ih priložiti. Sve je to dobro ako možeš raditi. No ima i onih koji se jedva kreću i skoro ne izlaze iz kuće i oni su primorani jednostavno crkavati. To su onda traumatični dani. Kod nas je to jako loše riješeno. Jako loše! Tragedija. Tu se mora biti malo socijalno osjetljiviji i ljudima pomoći. Jer što ako nisi u stanju raditi?

Poslovi za penzionere

foto: Pixabay

Ima li još umirovljenika koji rade s vama?

Ima, kako ne. Jedna je sobarica, ova druga higijeničarka, odnosno čistačica. Neće umirovljenik dobiti neki ekskluzivan, reprezentativan posao. Neće. Dat će ti da radiš nešto što neće drugi. To je nažalost tako. Tebi ne priznaju tvoju struku. Dobro, ako si bio novinar ili nešto tako, malo će razmisliti, možda ti ponuditi nešto bolje, ali uglavnom umirovljenici dobiju one poslove koje drugi neće. I to je dominantan stav.

Kakav je odnos mlađih zaposlenika prema umirovljenicima?

Tu nema nikakvog razumijevanja. Drugačije su odgajani i sve je drugačije. Njihov odnos prema kolegama je sasvim drugačiji. S njima je teško imati pravu komunikaciju, a osim toga, po mom iskustvu, vrlo su nepouzdani i neodgovorni. Zašto dolaze raditi taj posao ako ga nisu u stanju odgovorno raditi? Među generacijama je ogromna razlika u odnosu prema poslu, shvaćanju i ozbiljnosti. Fali im te elementarne odgovornosti. I ne radi se samo o tome da su oni mladi, nego je cijela generacija takva. Tako su postavljeni. Evo sad prije neki dan primljeno je novih četvoro, petoro i odmah su dobili otkaz jer niti su što znali raditi, niti su za bilo što pokazali interes. Kad dođeš raditi nešto novo, prvo se zapitaš što, kako i na koji način. Kako bih ja to najefikasnije mogao napraviti? Loše se odnose prema obavezama, a prvo im je pitanje ‘kolika je plaća’. Pa što ti radiš tu? Posao ih interesira samo s te materijalne strane. Velika je razlika i disproporcija između naše i ove sad mlađe generacije koja tek stupa na tržište rada.

Netko dođe raditi i odmah prvo jutro kasni na posao. I to se ponavlja drugo i treće jutro. I ne padne mu na pamet da ti se ispriča. Ja radim noćnu smjenu do 6 ujutro i meni onih zadnjih pola sata jako puno znače. Jedva glavu držim uspravno od umora. Ne znam jesam li zaključio račun ili nisam, sav sam u bunilu i ti zakasniš i ne kažeš ni ‘oprosti’. Jednom je bila jedna mala koja je trebala doći na posao u jutarnju smjenu nakon mene. I ja je budim telefonom oko pet da se sredi i dođe na posao. I ona veli ‘da, da, evo stižem’. Sedam – nema je. Osam – nema je. U pola devet ona stiže i kaže da je zaspala. Pa zar ti ne razumiješ da ja tu patim i zapravo za tebe odrađujem? I to je uvijek tako. Niti jedan od tih mlađih koji je primljen nije niti redovit, niti odgovoran. Jedan mali, niti pet dana nije radio, uhvaćen je kako vara goste na računu. I zar je to tvoj odnos prema poslu? Razlika je ogromna, mlađe generacije nisu dorasle i ne shvaćaju što je to posao. Pa bila to makar samo tri mjeseca. Jer ako si tih par sezona bio dobar, možda te prime za stalno. Ako pokažeš dobru volju i interes, možda ostaneš za stalno.

Kakav je odnos poslodavaca prema umirovljenicima?

Odnos poslodavaca je korektan. Ja ne znam čega je to posljedica, njihovog elementarnog stava ili toga što su oni na svoj način stimulirani visokom plaćom. Ja imam oko tri i pol tisuće, možda četiri, no ti voditelji imaju po 15 tisuća kuna i stalo im je tu plaću zadržati. No nema neke stimulacije od države, u smislu poreznih olakšica za poslodavca ako zaposli umirovljenika. Radi se isključivo o njihovoj dobroj volji.

Opišite nam svoj uobičajen radni dan.

Kod mene je specifično to što radim noću i nemam baš puno mogućnosti. Kad završiš s poslom, ti se moraš prvo odmoriti. E sad, možeš li to u jednom komadu ili ne, to ovisi o tome kakva ti je situacija kod kuće. Ja živim sa sinom, imam dvoje unuka i dovoljno je da jedan zalupi vratima i probudi te i ti si gotov. Nema šanse da više spavaš. A preko dana isto ne dolazi obzir da nekamo odeš i opustiš se jer već u devet moraš biti spreman i u deset si na poslu. Jednoličan je svaki dan i nema puno varijacija.

Koliko među vašim prijateljima koji su također u mirovini ima onih koji rade?

Nema puno. Ja bih rekao, nategnuto, oko pet posto. Nema više. I to samo oni koji imaju sreće da su našli bilo kakav posao i da mogu raditi. Možeš raditi parcijalno, dan-dva, ali nema ih puno koji nešto kontinuirano rade. Mnogi nisu ni sposobni, narušenog su zdravlja. To je vrlo osjetljivo pitanje. Status umirovljenika je jako težak. Stalno moraš biti u dugu, nemaš dovoljno da platiš ono elementarno. I ono što zaradiš, iskoristiš da zatvoriš neka prijašnja dugovanja i opet si na nuli. Ljudi su očajni. Ta populacija je u teškom problemu i ako se nešto ne napravi, to vodi u propast. Sreća je ako možeš raditi i privređivati, iako nema pravih mjesta za tebe. To je lutrija.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Ovo ljeto je manje turista pa svoju zemlju ponovno otkrivaju – domaći

Svima koji se bave turizmom, ova sezona nije vrijedna spomena. Međutim, sad kad nema ogromnog broja turista, u nekima od najpoznatijih destinacija ponovno uživaju domaći.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

Turistička sezona je na izdisaju – što zbog skorašnjeg kraja ljeta, početka škole i svega što donose i normalne godine, a što zbog egzodusa turista čim su njihove matične zemlje stavile Hrvatsku na crvenu listu zbog porasta broja zaraženih koronavirusom.

Strani turisti koji su ove godine ipak došli na Jadran (statistike kažu njih oko 40 posto od uobičajenog broja), brže-bolje su spakirali stvari i zaputili se prema granici ostavljajući inače krcate turističke destinacije polupraznima. I dok ugostitelji i iznajmljivači očajavaju, ostalo stanovništvo ponovno otkriva neka mjesta koja su prijašnjih godina zbog nepreglednih rijeka ljudi, izbjegavali.


Na Plitvičkim jezerima tako se, nakon dugog vremena, uglavnom čuje samo hrvatski jezik, a osim manjih gužvi, mnoge je na posjet ovom našem najpoznatijem nacionalnom parku ponukala i niža cijena ulaznica kojom je uprava parka željela od sezone spasiti što se spasiti da. Tijekom svibnja i lipnja kad se još činilo da od turističke sezone neće biti ništa, cijena je bila snižena i do 50 posto, no kad su posjetitelji ipak počeli pristizati, cijena je malo povećana, no i dalje je 30 posto niža od uobičajene.

To je bio jedan od razloga i što su park baš sada odlučili posjetiti Branka i Vlado, umirovljenici iz Zagreba koji su u prvu šetnju Plitvičkim jezerima poveli i svog trogodišnjeg unuka Jana.

“Karta je jako skupa. I sada, a o prijašnjoj cijeni da i ne govorimo. Gledajte, nama je kao penzionerima to jako skupo. I onda kad platiš skupu kartu, još se guraš s tisućama turista. No sad kad je cijena malo niža, a gužvi nema, odlučili smo doći. Naš unuk još nikada nije bio na Plitvicama, pa dok mu roditelji rade, mi smo napravili mali izlet”, govori nam Branka i dodaje da su nešto džeparca za ovo putovanje dobili i od svoje djece, Janovih roditelja.

“Karte smo kupili jednu mi, drugu su nam platila naša djeca, a mali ima besplatan ulaz. Ponijeli smo sa sobom sendviče i sokove tako da osim sladoleda nećemo puno više trošiti. Učinilo nam se da je sada idealan trenutak za dolazak. Ima ljudi, ali gužva nije kao ranijih godina. Pa znalo se događati da ljudi bude toliko da auti budu sparkirani uz rub ceste s obje strane uzduž čitavih Plitvica. Ove godine je prava milina. Da bar tako i ostane”, kaže Vlado pripremajući karte za pregled na ulazu u park.

Upravo ovo zadnje je česta opaska koja se može čuti od domaćih ljudi – barem od onih koji ne žive od turizma: ovolik, dakle upola manji broj turista, zapravo je idealan. Samo kad bi oni svi donijeli toliko novca kao da ih je duplo više. Nažalost, to tako ne ide.

foto: Silvija Novak

Svjesni su toga i u Zadru gdje na poznatoj gradskoj plaži Kolovare lokalci ponovno uživaju kao nekad, ali s određenim grčem. “Ovo je taman. Više ljudi je naprosto previše, ali nažalost neće ovo svi uspjet preživjeti. Mislim prije svega na kafiće i restorane. Lako za mene, ja sam u mirovini”, kaže Senka koja je na plažu povela i svoje dvije unučice.

“Da vam pravo kažem i ne sjećam se kad sam zadnji put bila na Kolovarama na kupanju. Kad mi dođu djeca iz Zagreba, odemo na plažu negdje izvan grada. Tu na Kolovarama bude čovjek na čovjeku. Ali ove godine je kako bi trebalo biti”, kaže Senka kupujući djevojčicama sladoled u kafiću na plaži u kojem ove godine nema gužve. “Bilo je ljudi. Imali smo par dana, čak i tjedana početkom kolovoza koji su izgledati kao da nema korone. Ali brzo se to razišlo. Tako da sada, napokon, uživamo mi.”

Ni u trajektnoj luci Gaženica nije gužva. U špici sezone i tu su se, povremeno, znale stvoriti velike kolone za ukrcaj, no to je trajalo svega par udarnih vikenda i nakon toga je stalo. Sada na otok putuju uglavnom samo domaći, oni koji ondje žive ili imaju vikendice, a jedini kruzer u luci ne čeka putnike, već je ondje “zapeo” i čeka da prođe pandemija.

foto: Silvija Novak

No zanimljivo, mnogi otoci, pa tako i Dugi otok, nisu taj pad broja turista baš toliko osjetili. “Srpanj je bio tako-tako, ali kolovoz pun. Nije bilo slobodne sobe”, kaže godpođa Rada koja iznajmljuje apartman u mjestu Verunić.

Naime, na najudaljeniji otok zadarskog arhipelaga i inače dolaze oni željni mira i tišine, a kako taj skriveni biser Jadrana još uvijek nije zahvatila posvemašnja apartmanizacija, čak i kad su svi kapaciteti uglavnom popunjeni, nije prevelika gužva. Također, nisu iznevjerili niti nautičari kojima je Dugi otok jedna od omiljenih destinacija.

No da nije sve baš kao inače, lokalno stanovništvo zna po ipak manje sparkiranih automobila u blizini poznate plaže Saharun i po tome što mnogi restorani, čak ni u srcu sezone, nisu radili čitav dan nego samo poslijepodne i navečer.

Domaći su zato uživali i kupali se i na plažama koje inače, kad je sezona u punom jeku, zaobilaze u širokom luku. Tko ga uspije preživjeti, mogao bi pamtiti ovo ljeto kao jedno od najljepših u životu.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP