Prati nas

Nema predaje

Milan (72): Umirovljenici dobivaju sezonske poslove koje drugi ne žele

Zbog malih mirovina, umirovljenici se sezonski vraćaju na tržište rada. Koje poslove rade, utječe li im to na isplatu mirovine i kako surađuju s mladim kolegama, pitali smo bivšeg novinara Milana Komazeca (72), noćnog čuvara zadarskog autokampa.

Objavljeno

|

gdje naći posao za umirovljenike?
Milan Komazec (foto: S. Novak/MojeVrijeme.hr)

„Je li dugo čekate? Oprostite što kasnim“, ispričao se odmah na početku naš sugovornik kad je samo jednu minutu nakon dogovorenog vremena stigao na razgovor. „Ne volim kasniti i uvijek sam bio vrlo točan tako da se po meni moglo naštimati sat.“

Milan Komazec radi kao noćni recepcioner u jednom velikom autokampu u Zadru. Ovaj vitalni 72-godišnjak je već neko vrijeme u mirovini, no on i dalje radi. Umirovljenika koji na taj način popunjavaju povelike rupe u kućnom budžetu je u Hrvatskoj oko deset tisuća. S gospodinom Komazecom smo porazgovarali o njegovom iskustvu.


Što vas je nagnalo da potražite posao?

Razlozi su u mojem konkretnom slučaju vrlo pragmatični. Imaš malu mirovinu kojom ne možeš pokrivati ni elementarne potrebe. Primoran si tražiti bilo kakvo rješenje, ali nemaš puno mogućnosti. Jedini izbor ti je da nešto pokušaš zaraditi. Nije nimalo jednostavno, jer umirovljenike teško prihvaća bilo koji poslodavac. Osim toga i sam moraš biti vrlo vitalan i dobrog zdravlja da bi morao raditi bilo koji posao. Rođen sam 1945. Ja imam 70 i nešto godina. Nisi mlad da sebi možeš reći ja ću ovo ili ono. Da sam mlađi potražio bih neku drugu soluciju, inozemstvo ili nešto, ne bih se mučio na ovaj način.

Što ste radili prije mirovine?

Bio sam novinar, čitav život. Svugdje pomalo, i na radiju, i u tiskanim medijima, u Slobodnoj Dalmaciji najviše, međutim većinu tog vremena nisi bio prijavljen, nije ti išao staž. Uvijek se radilo honorarno, na nekakve ugovore o djelu. Sad imam mirovinu od tisuću kuna. To je najniža stopa. Kažu da je najniža mirovina 1.800 kuna, ali eto, ima i niža. Osim toga, bio sam i  vrhunski sportaš, no nisu mi priznali taj status, iako imam rješenje i sve papire. Igrao sam košarku, kao i moj sin, jedan od najboljih koje je Hrvatska uopće imala. (Naš sugovornik je otac poznatog košarkaša Arijana Komazeca op.a.) U kampu radim već 13 ili 14 sezona. Imam dosta kolega koji su odlučili nešto raditi, jer jednostavno su primorani. Nema tu biranja, nego dajte mi da radim bilo što.

Kakvi su vam uvjeti na poslu i što je s vašom mirovinom dok radite?

Teško je govoriti. Oni te koriste koliko god mogu. Daju stvarno ono minimalno, ali su korektni. Dok radim, mirovina mi je stopirana. Još se, mislim, ne može istovremeno raditi i primati mirovinu, bez obzira kako mala ona bila. Prije nego počneš raditi, mirovinu staviš u stanje mirovanja. To si obavezan napraviti. Sad čujem da ako je mirovina izuzetno niska, ispod te neke kritične crte, možete imati uz tu mirovinu i stalni radni odnos ali samo u trajanju od 4 sata dnevno. To bi bila neka spasonosna solucija za more umirovljenika koji su u jadu i bijedi. To bi bilo ipak malo humanije rješenje. Čujem da je to sad moguće. Nisam se još raspitivao, ali svakako hoću. Sad radim puno radno vrijeme kao noćni portir, recepcioner u kampu. Osam sati, od 10 do 6 ujutro. Svakih pet ili šest dana imam slobodan dan.

Je li posao stresan?

Nije. Navikao sam se. Točno znaš kako rasporediti posao i vrijeme.

Koliko ukupno radite tijekom godine?

Radim oko četiri mjeseca. Dosad je bilo od 1. lipnja pa sve do 20. rujna. Navuče se još nešto dana, blagdana, godišnjih i tako, pa da mogu zokružiti na četiri mjeseca. U ostatku godine ne radim. Pokušavam nešto uskočiti, ideš ovamo, onamo, ali nije to ništa trajno. Kad prestanem raditi, aktivira mi se mirovina. Moraš otići i točno prijaviti kad si prestao raditi. To je do sad dobro funkcioniralo. No sad sam u situaciji da mi otprilike četiri sezone nisu evidentirane pa ću ponovno tražiti da se i to uvede, plus onih desetak sportskih godina i onda bih, nadam se, mogao urediti da mi se i to prizna u staž pa da mi onda i mirovina ipak malo naraste. Ma znate, na Zavodu su nekoliko puta gubili te papire, selili su se tamo-vamo, ali ja imam sva ta rješenja i mogu ih priložiti. Sve je to dobro ako možeš raditi. No ima i onih koji se jedva kreću i skoro ne izlaze iz kuće i oni su primorani jednostavno crkavati. To su onda traumatični dani. Kod nas je to jako loše riješeno. Jako loše! Tragedija. Tu se mora biti malo socijalno osjetljiviji i ljudima pomoći. Jer što ako nisi u stanju raditi?

Poslovi za penzionere

foto: Pixabay

Ima li još umirovljenika koji rade s vama?

Ima, kako ne. Jedna je sobarica, ova druga higijeničarka, odnosno čistačica. Neće umirovljenik dobiti neki ekskluzivan, reprezentativan posao. Neće. Dat će ti da radiš nešto što neće drugi. To je nažalost tako. Tebi ne priznaju tvoju struku. Dobro, ako si bio novinar ili nešto tako, malo će razmisliti, možda ti ponuditi nešto bolje, ali uglavnom umirovljenici dobiju one poslove koje drugi neće. I to je dominantan stav.

Kakav je odnos mlađih zaposlenika prema umirovljenicima?

Tu nema nikakvog razumijevanja. Drugačije su odgajani i sve je drugačije. Njihov odnos prema kolegama je sasvim drugačiji. S njima je teško imati pravu komunikaciju, a osim toga, po mom iskustvu, vrlo su nepouzdani i neodgovorni. Zašto dolaze raditi taj posao ako ga nisu u stanju odgovorno raditi? Među generacijama je ogromna razlika u odnosu prema poslu, shvaćanju i ozbiljnosti. Fali im te elementarne odgovornosti. I ne radi se samo o tome da su oni mladi, nego je cijela generacija takva. Tako su postavljeni. Evo sad prije neki dan primljeno je novih četvoro, petoro i odmah su dobili otkaz jer niti su što znali raditi, niti su za bilo što pokazali interes. Kad dođeš raditi nešto novo, prvo se zapitaš što, kako i na koji način. Kako bih ja to najefikasnije mogao napraviti? Loše se odnose prema obavezama, a prvo im je pitanje ‘kolika je plaća’. Pa što ti radiš tu? Posao ih interesira samo s te materijalne strane. Velika je razlika i disproporcija između naše i ove sad mlađe generacije koja tek stupa na tržište rada.

Netko dođe raditi i odmah prvo jutro kasni na posao. I to se ponavlja drugo i treće jutro. I ne padne mu na pamet da ti se ispriča. Ja radim noćnu smjenu do 6 ujutro i meni onih zadnjih pola sata jako puno znače. Jedva glavu držim uspravno od umora. Ne znam jesam li zaključio račun ili nisam, sav sam u bunilu i ti zakasniš i ne kažeš ni ‘oprosti’. Jednom je bila jedna mala koja je trebala doći na posao u jutarnju smjenu nakon mene. I ja je budim telefonom oko pet da se sredi i dođe na posao. I ona veli ‘da, da, evo stižem’. Sedam – nema je. Osam – nema je. U pola devet ona stiže i kaže da je zaspala. Pa zar ti ne razumiješ da ja tu patim i zapravo za tebe odrađujem? I to je uvijek tako. Niti jedan od tih mlađih koji je primljen nije niti redovit, niti odgovoran. Jedan mali, niti pet dana nije radio, uhvaćen je kako vara goste na računu. I zar je to tvoj odnos prema poslu? Razlika je ogromna, mlađe generacije nisu dorasle i ne shvaćaju što je to posao. Pa bila to makar samo tri mjeseca. Jer ako si tih par sezona bio dobar, možda te prime za stalno. Ako pokažeš dobru volju i interes, možda ostaneš za stalno.

Kakav je odnos poslodavaca prema umirovljenicima?

Odnos poslodavaca je korektan. Ja ne znam čega je to posljedica, njihovog elementarnog stava ili toga što su oni na svoj način stimulirani visokom plaćom. Ja imam oko tri i pol tisuće, možda četiri, no ti voditelji imaju po 15 tisuća kuna i stalo im je tu plaću zadržati. No nema neke stimulacije od države, u smislu poreznih olakšica za poslodavca ako zaposli umirovljenika. Radi se isključivo o njihovoj dobroj volji.

Opišite nam svoj uobičajen radni dan.

Kod mene je specifično to što radim noću i nemam baš puno mogućnosti. Kad završiš s poslom, ti se moraš prvo odmoriti. E sad, možeš li to u jednom komadu ili ne, to ovisi o tome kakva ti je situacija kod kuće. Ja živim sa sinom, imam dvoje unuka i dovoljno je da jedan zalupi vratima i probudi te i ti si gotov. Nema šanse da više spavaš. A preko dana isto ne dolazi obzir da nekamo odeš i opustiš se jer već u devet moraš biti spreman i u deset si na poslu. Jednoličan je svaki dan i nema puno varijacija.

Koliko među vašim prijateljima koji su također u mirovini ima onih koji rade?

Nema puno. Ja bih rekao, nategnuto, oko pet posto. Nema više. I to samo oni koji imaju sreće da su našli bilo kakav posao i da mogu raditi. Možeš raditi parcijalno, dan-dva, ali nema ih puno koji nešto kontinuirano rade. Mnogi nisu ni sposobni, narušenog su zdravlja. To je vrlo osjetljivo pitanje. Status umirovljenika je jako težak. Stalno moraš biti u dugu, nemaš dovoljno da platiš ono elementarno. I ono što zaradiš, iskoristiš da zatvoriš neka prijašnja dugovanja i opet si na nuli. Ljudi su očajni. Ta populacija je u teškom problemu i ako se nešto ne napravi, to vodi u propast. Sreća je ako možeš raditi i privređivati, iako nema pravih mjesta za tebe. To je lutrija.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP