Prati nas

Nema predaje

Milan (72): Umirovljenici dobivaju sezonske poslove koje drugi ne žele

Zbog malih mirovina, umirovljenici se sezonski vraćaju na tržište rada. Koje poslove rade, utječe li im to na isplatu mirovine i kako surađuju s mladim kolegama, pitali smo bivšeg novinara Milana Komazeca (72), noćnog čuvara zadarskog autokampa.

Objavljeno

|

gdje naći posao za umirovljenike?
Milan Komazec (foto: S. Novak/MojeVrijeme.hr)

„Je li dugo čekate? Oprostite što kasnim“, ispričao se odmah na početku naš sugovornik kad je samo jednu minutu nakon dogovorenog vremena stigao na razgovor. „Ne volim kasniti i uvijek sam bio vrlo točan tako da se po meni moglo naštimati sat.“

Milan Komazec radi kao noćni recepcioner u jednom velikom autokampu u Zadru. Ovaj vitalni 72-godišnjak je već neko vrijeme u mirovini, no on i dalje radi. Umirovljenika koji na taj način popunjavaju povelike rupe u kućnom budžetu je u Hrvatskoj oko deset tisuća. S gospodinom Komazecom smo porazgovarali o njegovom iskustvu.


Što vas je nagnalo da potražite posao?

Razlozi su u mojem konkretnom slučaju vrlo pragmatični. Imaš malu mirovinu kojom ne možeš pokrivati ni elementarne potrebe. Primoran si tražiti bilo kakvo rješenje, ali nemaš puno mogućnosti. Jedini izbor ti je da nešto pokušaš zaraditi. Nije nimalo jednostavno, jer umirovljenike teško prihvaća bilo koji poslodavac. Osim toga i sam moraš biti vrlo vitalan i dobrog zdravlja da bi morao raditi bilo koji posao. Rođen sam 1945. Ja imam 70 i nešto godina. Nisi mlad da sebi možeš reći ja ću ovo ili ono. Da sam mlađi potražio bih neku drugu soluciju, inozemstvo ili nešto, ne bih se mučio na ovaj način.

Što ste radili prije mirovine?

Bio sam novinar, čitav život. Svugdje pomalo, i na radiju, i u tiskanim medijima, u Slobodnoj Dalmaciji najviše, međutim većinu tog vremena nisi bio prijavljen, nije ti išao staž. Uvijek se radilo honorarno, na nekakve ugovore o djelu. Sad imam mirovinu od tisuću kuna. To je najniža stopa. Kažu da je najniža mirovina 1.800 kuna, ali eto, ima i niža. Osim toga, bio sam i  vrhunski sportaš, no nisu mi priznali taj status, iako imam rješenje i sve papire. Igrao sam košarku, kao i moj sin, jedan od najboljih koje je Hrvatska uopće imala. (Naš sugovornik je otac poznatog košarkaša Arijana Komazeca op.a.) U kampu radim već 13 ili 14 sezona. Imam dosta kolega koji su odlučili nešto raditi, jer jednostavno su primorani. Nema tu biranja, nego dajte mi da radim bilo što.

Kakvi su vam uvjeti na poslu i što je s vašom mirovinom dok radite?

Teško je govoriti. Oni te koriste koliko god mogu. Daju stvarno ono minimalno, ali su korektni. Dok radim, mirovina mi je stopirana. Još se, mislim, ne može istovremeno raditi i primati mirovinu, bez obzira kako mala ona bila. Prije nego počneš raditi, mirovinu staviš u stanje mirovanja. To si obavezan napraviti. Sad čujem da ako je mirovina izuzetno niska, ispod te neke kritične crte, možete imati uz tu mirovinu i stalni radni odnos ali samo u trajanju od 4 sata dnevno. To bi bila neka spasonosna solucija za more umirovljenika koji su u jadu i bijedi. To bi bilo ipak malo humanije rješenje. Čujem da je to sad moguće. Nisam se još raspitivao, ali svakako hoću. Sad radim puno radno vrijeme kao noćni portir, recepcioner u kampu. Osam sati, od 10 do 6 ujutro. Svakih pet ili šest dana imam slobodan dan.

Je li posao stresan?

Nije. Navikao sam se. Točno znaš kako rasporediti posao i vrijeme.

Koliko ukupno radite tijekom godine?

Radim oko četiri mjeseca. Dosad je bilo od 1. lipnja pa sve do 20. rujna. Navuče se još nešto dana, blagdana, godišnjih i tako, pa da mogu zokružiti na četiri mjeseca. U ostatku godine ne radim. Pokušavam nešto uskočiti, ideš ovamo, onamo, ali nije to ništa trajno. Kad prestanem raditi, aktivira mi se mirovina. Moraš otići i točno prijaviti kad si prestao raditi. To je do sad dobro funkcioniralo. No sad sam u situaciji da mi otprilike četiri sezone nisu evidentirane pa ću ponovno tražiti da se i to uvede, plus onih desetak sportskih godina i onda bih, nadam se, mogao urediti da mi se i to prizna u staž pa da mi onda i mirovina ipak malo naraste. Ma znate, na Zavodu su nekoliko puta gubili te papire, selili su se tamo-vamo, ali ja imam sva ta rješenja i mogu ih priložiti. Sve je to dobro ako možeš raditi. No ima i onih koji se jedva kreću i skoro ne izlaze iz kuće i oni su primorani jednostavno crkavati. To su onda traumatični dani. Kod nas je to jako loše riješeno. Jako loše! Tragedija. Tu se mora biti malo socijalno osjetljiviji i ljudima pomoći. Jer što ako nisi u stanju raditi?

Poslovi za penzionere

foto: Pixabay

Ima li još umirovljenika koji rade s vama?

Ima, kako ne. Jedna je sobarica, ova druga higijeničarka, odnosno čistačica. Neće umirovljenik dobiti neki ekskluzivan, reprezentativan posao. Neće. Dat će ti da radiš nešto što neće drugi. To je nažalost tako. Tebi ne priznaju tvoju struku. Dobro, ako si bio novinar ili nešto tako, malo će razmisliti, možda ti ponuditi nešto bolje, ali uglavnom umirovljenici dobiju one poslove koje drugi neće. I to je dominantan stav.

Kakav je odnos mlađih zaposlenika prema umirovljenicima?

Tu nema nikakvog razumijevanja. Drugačije su odgajani i sve je drugačije. Njihov odnos prema kolegama je sasvim drugačiji. S njima je teško imati pravu komunikaciju, a osim toga, po mom iskustvu, vrlo su nepouzdani i neodgovorni. Zašto dolaze raditi taj posao ako ga nisu u stanju odgovorno raditi? Među generacijama je ogromna razlika u odnosu prema poslu, shvaćanju i ozbiljnosti. Fali im te elementarne odgovornosti. I ne radi se samo o tome da su oni mladi, nego je cijela generacija takva. Tako su postavljeni. Evo sad prije neki dan primljeno je novih četvoro, petoro i odmah su dobili otkaz jer niti su što znali raditi, niti su za bilo što pokazali interes. Kad dođeš raditi nešto novo, prvo se zapitaš što, kako i na koji način. Kako bih ja to najefikasnije mogao napraviti? Loše se odnose prema obavezama, a prvo im je pitanje ‘kolika je plaća’. Pa što ti radiš tu? Posao ih interesira samo s te materijalne strane. Velika je razlika i disproporcija između naše i ove sad mlađe generacije koja tek stupa na tržište rada.

Netko dođe raditi i odmah prvo jutro kasni na posao. I to se ponavlja drugo i treće jutro. I ne padne mu na pamet da ti se ispriča. Ja radim noćnu smjenu do 6 ujutro i meni onih zadnjih pola sata jako puno znače. Jedva glavu držim uspravno od umora. Ne znam jesam li zaključio račun ili nisam, sav sam u bunilu i ti zakasniš i ne kažeš ni ‘oprosti’. Jednom je bila jedna mala koja je trebala doći na posao u jutarnju smjenu nakon mene. I ja je budim telefonom oko pet da se sredi i dođe na posao. I ona veli ‘da, da, evo stižem’. Sedam – nema je. Osam – nema je. U pola devet ona stiže i kaže da je zaspala. Pa zar ti ne razumiješ da ja tu patim i zapravo za tebe odrađujem? I to je uvijek tako. Niti jedan od tih mlađih koji je primljen nije niti redovit, niti odgovoran. Jedan mali, niti pet dana nije radio, uhvaćen je kako vara goste na računu. I zar je to tvoj odnos prema poslu? Razlika je ogromna, mlađe generacije nisu dorasle i ne shvaćaju što je to posao. Pa bila to makar samo tri mjeseca. Jer ako si tih par sezona bio dobar, možda te prime za stalno. Ako pokažeš dobru volju i interes, možda ostaneš za stalno.

Kakav je odnos poslodavaca prema umirovljenicima?

Odnos poslodavaca je korektan. Ja ne znam čega je to posljedica, njihovog elementarnog stava ili toga što su oni na svoj način stimulirani visokom plaćom. Ja imam oko tri i pol tisuće, možda četiri, no ti voditelji imaju po 15 tisuća kuna i stalo im je tu plaću zadržati. No nema neke stimulacije od države, u smislu poreznih olakšica za poslodavca ako zaposli umirovljenika. Radi se isključivo o njihovoj dobroj volji.

Opišite nam svoj uobičajen radni dan.

Kod mene je specifično to što radim noću i nemam baš puno mogućnosti. Kad završiš s poslom, ti se moraš prvo odmoriti. E sad, možeš li to u jednom komadu ili ne, to ovisi o tome kakva ti je situacija kod kuće. Ja živim sa sinom, imam dvoje unuka i dovoljno je da jedan zalupi vratima i probudi te i ti si gotov. Nema šanse da više spavaš. A preko dana isto ne dolazi obzir da nekamo odeš i opustiš se jer već u devet moraš biti spreman i u deset si na poslu. Jednoličan je svaki dan i nema puno varijacija.

Koliko među vašim prijateljima koji su također u mirovini ima onih koji rade?

Nema puno. Ja bih rekao, nategnuto, oko pet posto. Nema više. I to samo oni koji imaju sreće da su našli bilo kakav posao i da mogu raditi. Možeš raditi parcijalno, dan-dva, ali nema ih puno koji nešto kontinuirano rade. Mnogi nisu ni sposobni, narušenog su zdravlja. To je vrlo osjetljivo pitanje. Status umirovljenika je jako težak. Stalno moraš biti u dugu, nemaš dovoljno da platiš ono elementarno. I ono što zaradiš, iskoristiš da zatvoriš neka prijašnja dugovanja i opet si na nuli. Ljudi su očajni. Ta populacija je u teškom problemu i ako se nešto ne napravi, to vodi u propast. Sreća je ako možeš raditi i privređivati, iako nema pravih mjesta za tebe. To je lutrija.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Nakon onog s roditeljima, djeca imaju najčvršći odnos upravo s bakama i djedovima

Unuke i bake i djedove veže poseban odnos koji djeci omogućuje međugeneracijsko učenje, prijenos tradicionalnih vrijednosti i moralnih načela. Bake i djedovi unucima predstavljaju značajne izvore obiteljske povijesti, tradicije i baštine, a uključenost u život baka i djedova doprinosi tome da djeca razviju pozitivne stavove prema starijoj populaciji i postanu osjetljivijima na njihove potrebe.

Objavljeno

|

“Mislila sam da nema veće ljubavi od one prema vlastitoj djeci, no onda su stigli unuci”, kaže gospođa Barbara (68) iz Zagreba. “Ivan ima pet godina, a Maja Lena dvije i to su moje dvije najveće sreće u životu. Unuci se vole na poseban način. Ne znam što je u pitanju. Možda to što smo, kad su naša vlastita djeca mala, zaposleni, opterećeni, pod stresom… A kad stignu unuci, imamo više vremena, opušteniji smo, ne odgajamo ih, zapravo, mi, nego ih možemo i razmaziti. Unuci su stvarno posebna vrsta ljubavi.”

Ovakav ili sličan odgovor dobit ćemo od gotovo svih baka i djedova, ali nisu oni jedini koji profitiraju od takvog odnosa. Vrijeme provedeno s bakama i djedovima jako je dobro i za samu djecu, kazala nam je prof.dr.sc. Jasna Krstović, pedagoginja i savjetnica rektorice Sveučilišta u Rijeci.


“Nakon odnosa roditelj – dijete, odnos djeteta sa svojim bakama i djedovima je najčvršći. (Beebe M., Duncan, S.F., 2006., prema Ruthenford i dr., 1999.). Kornhaber tu vezu naziva ‘čistom ljubavlju’, odnosno ljubavlju bez granica te naglašava da se takva veza često održi kad unuci odrastu. Vrijeme provedeno s bakom i djedom uči djecu važnosti obiteljskih veza i obiteljskoj privrženosti, stoga su oni vrlo važan dio života djeteta.”

Međugeneracijsko učenje

“Unuke i bake i djedove veže poseban odnos. I jedni i drugi su van glavne struje društva jer djeca su ‘premlada’, a bake i djedovi ‘prestari’. Takav odnos djeci omogućuje međugeneracijsko učenje, prijenos tradicionalnih vrijednosti i moralnih načela. Bake i djedovi unucima predstavljaju značajne izvore obiteljske povijesti, tradicije i baštine, a uključenost u život baka i djedova doprinosi tome da djeca razviju pozitivne stavove prema starijoj populaciji i postanu osjetljivijima na njihove potrebe. Također, bake i djedovi predstavljaju nadu u budućnost jer svojim unucima mogu pokazati da starenje ne znači prepustiti se dosadi, da je pred njima vrijedan period života u kojem su potencijalno svi na dobitku”, navodi Krstović.

No, baš kao i kad su u pitanju svi drugi odnosi, i odnosi baka i djedova s unucima može biti opterećen potencijalnim nesporazumima između samih baka i djedova i njihove djece, odnosno roditelja njihovih unuka koji bakama i djedovima mogu prigovoriti “miješanje u odgoj”. Kako nadvladati takve probleme?

“Međugeneracijski nesporazumi mogu nastati zato što bake i dedovi ponekad zaboravljaju da su roditelji primarni odgajatelji svoje djece, ne  uvažavaju  samostalnost odrasle djece i načine na koje oni odgajaju svoju djecu, ne slušaju i ne poštuju odluka koje su roditelji donijeli, zadržavaju ulogu roditelja umjesto da prihvate uloge bake i djeda ta, na koncu, žele biti  bolja verzija sebe iz roditeljskih dana te s unucima nastoje nadoknaditi one važne stvari koje su propustili u odnosu s vlastitom djecom dok su bila malena”, govori naša sugovornica pa dodaje:

“Pridržavanju norme neuplitanja, znači  prihvatiti svoju ulogu bake/djeda, pritom se pridržavati određenih granica, ponašati se u skladu sa svojom ulogom u skladu s odlukama i stavovima roditelja djece. Važno je da bake i djedovi prihvate svoju ulogu bake/djeda, ali da se pritom pridržavaju određenih granica, te da se ne ponašaju i dalje kao da su u ulozi roditelja.”

Dok brinu o unucima, djedovi i bake trebali bi to činiti u skladu s odlukama i stavovima roditelja djece, navodi profesorica Krstović. “Neuplitanje u to kako roditelji odgajaju djecu značajno je za održavanje međusobnih dobrih odnosa, jer je dobar odnos s roditeljima temelj za dobar odnos s unucima. Umjesto ‘uplitanja’ svakako se preporučuje  – suradnja.”

Bake i djedovi imaju više vremena za svoje unuke nego što su imali za svoju djecu. Kako je najbolje iskoristiti to vrijeme? „Osim što imaju više vremena, nemaju egzistencijalnu odgovornost  te su zato u opušteniji u obavljanju ove uloge u odnosu na roditeljsku, više uživaju u provođenju zajedničkog vremena s unucima nego što su s vlastitom djecom.”

Bake i djedovi unucima daju ono što roditelji ne mogu

“Odnos baka i djedova prema unucima karakterizira upravo nesebičnost i požrtvovnost s njihove strane, iskazivanje razumijevanja prema njima,  održavanje danih obećanja, udovoljavanje njihovim različitim zahtjevima u određenim granicama. Zbog toga  bake i djedovi mogu dati svoj doprinos njihovom odgoju na potpuno drugačiji način. Kroz zajedničke aktivnosti djeca mogu steći posebna iskustva koja njihovi roditelji ne bi mogli prenijeti na njih zbog dobi u kojoj se nalaze, drugačije odgojno-obrazovne uloge koju kao roditelji imaju i slično”, navodi ova istaknuta pedagoginja.

“Bake i djedovi se igraju s djecom, posebno onih igara koje su se igrale kad su njihovi roditelji bili djeca, upoznaju ih s načinima života koji je otišao u nepovrat, obavljaju zajedničke životne aktivnosti koje su djeci upravo stoga što ih nema u suvremenom djetinjstvu posebno interesantne. Baka i djed predstavljaju mirnu oazu u koju se djeca rado vraćaju. Zaogrnuti posebnom vrstom odnosa osjećaju se nesputana, oslobođena tenzija i napetosti karakterističnih za suvremeno djetinjstvo. U komunikaciji su s odraslima koji za njih imaju beskrajno puno ljubavi i strpljenja, pružaju im podršku i predstavljaju ‘punjače baterija’ za lakše snalaženje u suvremenom načinu života”, zaključuje Jasna Krstović.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP