Prati nas

Nema predaje

Napad na partizanske mirovine je napad na obiteljske mirovine

Mogu li se partizanske obiteljske mirovine ukinuti, kako tvrde iz radikalno desnog političkog tabora. I što bi se dogodilo s njihovim korisnicima? Iz statističkih podataka vidljivo je da su korisnici obiteljskih mirovina u prosjeku radili gotovo 30 godina pa bi i bez partizanskih mirovina imali pravo na, vjerojatno, nešto manju mirovinu.

Siniša Bogdanić

Objavljeno

|

Kolike su partizanske penzije?
screenshot: U gori raste zelen bor

Partizanske mirovine se kloniraju, a njihovi korisnici žive kao paraziti. Krivce treba tražiti u Račanovoj vladi koja je broj partizanskih mirovina uvećala za oko šest tisuća 2001. godine. Naime, sve smo ovo mogli zaključiti iz nedavno objavljenog Facebook statusa populističke zastupnice Brune Esih koju je u Sabor uvela Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), da bi danas bila u Klubu zastupnika Neovisni za Hrvatsku. Ova ikona desnice time je još jednom uzbudila svoje biračko tijelo na koje kohezijski djeluje iritacija svime što ima veze s antifašizmom i Narodnooslobodilačkim ratom. Pa i ne čudi da kao svoj najveći doseg, trenutno, ističu izvjesnu promjenu imena Trga maršala Tita u Zagrebu.

Zlouporaba mirovinskog sustava za ideološku odmazdu

„Ta gamad u zadnjih 25 godina koštala 25 milijardi kuna! Naši didovi se borili za NDH, kako mi ne primamo njihove mirovine od Hrvatske za koju su se borili?“ samo je jedan od izljeva mržnje koji je isprovocirala objava spomenute saborske zastupnice. „Oni niču kao gljive poslije kiše, sve ih je više i više“, tvrdi drugi komentator, dok treći zgroženo dodaje: „Odvratni crveni virus.“ Radi lakšeg razumijevanja, pravopisno smo ispravili ove citate koji zorno pokazuju atmosferu linča i težnju da se mirovinski sustav stavi u službu ideološke odmazde.


Bi li se ukidanjem ovakvih mirovina omogućilo značajno uvećanje mirovina „onima koji su ih zasluženo stekli poštenim radom“, kao što to tvrdi Bruna Esih? I znači li to da su oni koji ih primaju neradnici koji nisu nikada radili i uplaćivali u mirovinski fond, provjerili smo u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje.

Je li Račanova vlada napumpala broj umirovljenih partizana?

Naime, 1. studenog 2001. godine na snagu je stupio Ugovor o socijalnom osiguranju između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Hrvatska je tako ponovno uspostavila isplatu mirovina korisnicima mirovina kojima je zbog obustave platnog prometa za vrijeme rata obustavljena isplata mirovine, koji su imali prebivalište ili boravište u BiH, a kojima je isplatu mirovine na osnovi Uredbe za vrijeme rata preuzela BiH. Većina tih korisnika bili su borci NOR-a tako da je 2001. godine evidentirano 6000 više korisnika mirovine boraca NOR-a.

Jesu li partizani zaradili svoje mirovine?

Prema podacima HZMO-a, ovih je mirovina u prosincu 2016. godine bilo 15.726; od toga ih se 2.927 isplaćivalo muškarcima, a 12.799 ženama. „Mirovine su ostvarene s prosječnim mirovinskim stažem od 28 godina, 11 mjeseci i 18 dana i prosječno mjesečno iznose 2.660,74 kn“, odgovoreno nam je iz Zavoda. (U najnovijem statističkom biltenu zavoda stoji da je tih mirovina sa zadnjim danom lipnja 2017. bilo čak i manje – ukupno 14.439.)

Daljnja raščlamba gornjeg prosjeka izgleda ovako: borci NOR-a ostvarili su starosnu mirovinu s prosječno navršenih 30 godina 3 mjeseca i 20 dana mirovinskog staža, invalidsku mirovinu s prosječno navršenih 22 godine 6 mjeseci i 19 dana mirovinskog staža, a obiteljsku mirovinu s prosječno navršenih 29 godina i 7 dana mirovinskog staža.

Facebook objava Brune Esih

Koliko je partizana u mirovini?

U starosnoj mirovini je 3.155 korisnika, u invalidskoj 785, a obiteljsku mirovinu prima 11.786 korisnika. Udovica pokojnih partizana među njima je 11.224. Iz toga se može izračunati da udio obiteljskih mirovina u mirovinama boraca NOR-a iznosi visokih 74,95%. Zdrav razum nam govori da će tako vjerojatno, jednog dana, biti i s braniteljskim mirovinama.

Jesu li partizanske udovice paraziti?

Mogu li se partizanske obiteljske mirovine ukinuti, kako tvrde iz radikalno desnog političkog tabora, i što bi se dogodilo s njihovim korisnicima? Iz gore iznesenih podataka vidljivo je da su korisnici obiteljskih mirovina u prosjeku radili gotovo 30 godina pa bi i bez partizanskih mirovina imali pravo na, vjerojatno, nešto manju mirovinu. Dakako, postavlja se pitanje mogu li se onda ukinuti i obiteljske mirovine iz nekih drugih kategorija. Tko bi određivao čija supruga ima pravo naslijediti mirovinu, a čija ne? I kakve bi to onda pravne i socijalne posljedice donijelo? Na tom tragu možemo pitati i smatra li zastupnica Esih da su udovice korisnice nepartizanskih obiteljskih mirovina paraziti na proračunu, pogotovo ako znamo da u nekim europskim zemljama, na koje se možemo ugledati, supruge nakon suprugove smrti primaju svoju i veći dio pokojnikove imovine.

„Člankom 175. Zakona o mirovinskom osiguranju zajamčena su prava stečena prema ranijim propisima, a Zakonom o općem upravnom postupku, kao jedno od osnovnih načela, propisano je načelo zaštite stečenih prava stranaka (čl. 13.), prema kojem se pravomoćna odluka kojom je stranka stekla određeno pravo odnosno kojom su stranci određene neke obveze može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom. Stoga ukidanje stečenih mirovina nije moguće niti bi ukidanjem tih mirovina bio postignut znatniji financijski efekt“, poručuju iz Zavoda.

A što je s pričama da partizansku mirovinu prima osoba rođena 2001. godine?

Teoretski, to je moguće, baš kao što je moguće da rođeni tog godišta primaju mirovine djedova koji nisu bili u partizanima. „Između ostalog, pravo na obiteljsku mirovinu ima unučad koju je korisnik mirovine uzdržavao, ako su bez oba roditelja ili ako imaju jednog ili oba roditelja kod kojih postoji potpuni gubitak radne sposobnosti i djeca bez roditelja – braća, sestre i druga djeca koju je osiguranik uzeo na uzdržavanje, ako su bez oba roditelja ili ako imaju jednog ili oba roditelja kod kojih postoji potpuni gubitak radne sposobnosti“, kažu u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje. „Stoga korisnik obiteljske ‘partizanske mirovine’ može biti rođen 2001. godine ako je bez oba roditelja ili ako ima jednog ili oba roditelja kod kojih postoji potpuni gubitak radne sposobnosti te pod uvjetom da se nalazio na redovitom školovanju ili je riječ o djetetu kojem je utvrđena opća nesposobnost za samostalni život i rad.“ S obzirom na složenost navedenih uvjeta i gore iznesene brojeve, jasno da se radi o izuzecima, a ne pravilu kako se to želi prezentirati javnost.

Mogu li i “nepartizanski unuci” isto tako dobiti obiteljsku mirovinu?

Prema Zakonu o mirovinskom osiguranju (čl. 22.) u slučaju smrti osiguranika ili korisnika starosne, prijevremene starosne ili invalidske mirovine osigurani su članovi njegove obitelji, i to: udovica, odnosno udovac, razvedeni bračni drug s pravom na uzdržavanje, djeca rođena u braku ili izvan braka ili posvojena, pastorčad koju je osiguranik uzdržavao, unučad koju je osiguranik uzdržavao – ako su bez oba roditelja ili ako imaju jednog ili oba roditelja kod kojih postoji opća nesposobnost za rad,  roditelji – otac, majka, očuh, maćeha i posvojitelj osiguranika koje je osiguranik uzdržavao, djeca bez roditelja – braća, sestre i druga djeca koju je osiguranik uzeo na uzdržavanje, ako su bez oba roditelja ili ako imaju jednog ili oba roditelja kod kojih postoji opća nesposobnost za rad.

Jesu li partizanske mirovine jedine „ratne“ mirovine iz Drugog svjetskog rata?

Prema statistikama HZMO-a  pronalazimo i pripadnike takozvane Hrvatske domovinske vojske od 1941. do 1945. godine. Njih je 30 lipnja 2017. godine bilo 6.365 s prosječnom mirovinom od 2.289 kuna. Naime, 1993. godine su pripadnici vojski kvislinške Nezavisne države Hrvatske (NDH) proglašeni Hrvatskom domovinskom vojskom. U to spada domobranstvo NDH i režimska Ustaška vojnica te Oružnica NDH – bivši žandari.

Možemo li sve ovo reći u dvije rečenice?

Kako piše Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, pravo na mirovinu, prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju ostvaruju i borci NOR-a i pripadnici Hrvatske domovinske vojske. Jedina povoljnost u odnosu na ostale korisnike mirovina je u tome što im se za priznanje prava na mirovinu i određivanje visine mirovine priznaje staž ostvaren kao borcu NOR-a ili pripadniku Hrvatske domovinske vojske.

Imamo li sve više partizanskih mirovina? Kloniraju li se one?

Iako se odgovor sam po sebi nameće, bilo da govorimo o starosnim mirovinama boraca NOR-a ili ‘partizanskim obiteljskim mirovinama’, pogledajmo još jednom brojke. Jer svaka ovakva rasprava, bez brojki i pravilno interpretiranih podataka, otvara prostor političkim manipulacijama.

Koliko ima partizanskih mirovina

Foto: Mojevrijeme.hr

 

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Nema predaje

Umirovljenica Marija: ‘Udomljeni Toto spasio mi je život’

Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Mene je moj Toto spasio, to je sve što ću vam reći”, kaže gospođa Marija Topić (73), umirovljenica iz Zagreba govoreći o svom psiću, manjem mješancu smeđe-crne boje koji je u njezinu kuću stigao prije četiri godine.

“Na proljeće 2016. mi je umro muž. Bio je bolestan i pred kraj se dosta mučio. Doživio je moždani udar nakon kojega je ostao nepokretan pa sam se ja brinula o njemu. No kad je umro, svejedno sam doživjela šok. Pa zajedno smo bili čitav život! Udala sam se za njega kad sam imala 20 godina i čitavo smo vrijeme bili zajedno. I u dobru i u zlo, što se kaže. Trebali smo proslaviti 50 godina braka, no on to, nažalost nije doživio”, govori nam dalje gospođa Marija opisujući jedan od najtežih događaja u svojem životu.


“Pala sam u neku vrstu depresije. Nisam imala volje nizašto. Jedna sam izlazila iz stana, nisam se ni sa kime družila. Zbog svega toga djeca su se zabrinula i kao rješenje smislila Tota. Donijeli su mi kći i sin jednog dana tu malenu mrvicu i rekli mi da je to sad moj pas. Isprva sam bila ljuta i nisam ga htjela uzeti jer nisam planirala kućnog ljubimca. Bilo mi je dosta mene same. Ali, malo po malo, navikla sam se na Tota i na mene. Kad imaš psa, htio ne htio, moraš barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako su zaredale svakodnevne šetnje, pa onda u parku upoznaš druge vlasnike pasa, malo porazgovarate, družite se. Onda, Toto mi se silno veseli kad se vratim odnekud kući. Pa tako ti se ne veseli ni čovjek! Ta ljubav stvarno se ne da opisati. Na kraju sam se počela osjećati se bolje i bolje i evo, sad mogu reći da me Toto spasio. I ja sam spasila njega jer su mi ga djeca dovela iz nekog azila, ali još je više on spasio mene”, kaže gospođa Marija.

Tijekom proljetnog lockdowna, Toto je postao prava mala zvijezda jer ga je još jedna Marijina susjeda znala tu i tamo izvesti u šetnju.

“Sjećate se kako je to bilo na proljeće. Nitko nije nikud mogao ići, pa su oni koji su imali psa bili pravi sretnici jer su imali zašto barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako je mene zamolila moja susjeda Vera da bi prošetala Tota oko kuće. Naravno da sam pristala jer Toto obožava ići van i susjedu Veru dobro poznaje. Tako je opet bilo dobro i njemu i meni, ali i našoj Veri”, kaže gospođa Marija.

Ovakvih i sličnih priča ima mnogo, a svatko tko je ikada imao psa, potvrdit će vam da se ta ljubav doista može usporediti s ljubavlju prema drugom čovjeku.

foto: Mabel Amber, still incognito/ Pixabay

Karantena je potaknula na udomljavanja

Upravo tijekom karantene mnogi su odlučili nabaviti psa jer su osjećali da bi im baš taj potez mogao donijeti duševni mir u tako neizvjesnim vremenima. Potvrdili su nam to i iz Skloništa za životinje Dumovec.

“Od početka ožujka do danas iz Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba udomljeno je 411 pasa i 86 mačaka. Trenutačno je u Skloništu 67 pasa i 25 mačaka. Pasa je sada tri puta manje nego prošle godine u isto vrijeme. Takvom stanju najviše su pridonijeli građani među kojima vlada veliko zanimanje za udomljavanje te pad broja pasa koje terenska ekipa Skloništa pronalazi na zagrebačkim ulicama”, kaže Tatjana Zajec, voditeljica Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba i potvrđuje da se doista nešto neobično događalo tijekom lockdowna.

“Posebno je zanimljivo bilo razdoblje karantene uvedene zbog epidemije novog koronavirusa u Hrvatskoj. Tada su građani gotovo svakodnevno dolazili u Dumovec i udomljavali pse. Na to su se odlučivali ljudi raznih dobi i životnih stilova. Bilo je tu od samaca i parova umirovljenika do obitelji s malom djecom, onih koji žive u stanovima te onih iz kuća, onih koji žele psa za maženje pred televizorom te onih koji preferiraju aktivniji život. Mnogi su pritom isticali da će im boravak kod kuće omogućiti opušteno zbližavanje sa psom, ali i kako ih veseli što će imati društvo za šetnju”, kaže Zajec.

Prednosti odraslih pasa

Inače, u Dumovcu znaju završiti psi o kojima se Zagrepčani treće dobi više ne mogu brinuti, a neki umirovljenici u Dumovec dolaze kako bi pronašli psa koji će im uljepšati godine koje su pred njima. Većina od njih odlučuje se za odrasle pse. Riječ je o odgojenim psima koji ne traže pažnju kakva je potrebna štencima. Ako žele psa koji nije preaktivan, odabiru seniore, pse koji su, poput njih, treće dobi. Riječ je o mirnim psima zahvalnima za sve što im njihov čovjek pruža – u prvom redu ljubav i pažnju, pojašnjavaju nam iz Dumovca.

Tko ne može udomiti, može volontirati

No ima i onih koji, iz raznih razloga, pse ne mogu udomiti, ali se rado s njima druže pa dolaze u Dumovec volontirati. Jedan od takvih je i Bruno Ogorelec (70) koji nam je opisao svoje iskustvo iz Dumovca.

“Volontirao sam do pred godinu dana. A nakon toga sam uletio u posao – prevoditelj sam pa sam dobio jedan roman za prevoditi, a nakon toga i drugi – pa nisam više imao vremena. No u Dumovcu sam volontirao dosta dugo”, kaže nam gospodin Ogorelec.

“Odlučio sam se na to jer me uhvatila depresija s odlaskom u mirovinu. To je bilo više-manje prisilno, morao sam otići u mirovinu i nije mi to leglo. Prestanak posla, loše imovinsko stanje i sve me to pogodilo. Ulovila me depresija, doduše ne u onom kliničkom smislu, ali jednostavno nisam bio ni za što. Imam jednog prijatelja koji je psihijatar i koji me ponukao da pokušam volontirati u Domovcu jer je znao da ja jako volim pse. I tako sam prvi put došao”, govori nam gospodin Ogorelec te nam opiusuje kako to izgleda:

“Uglavnom šećemo pse i igramo se s njima. Ja sam tamo bio po, recimo, dva sata i za to vrijeme prošetam četiri ili pet. Prioritet su ovi, kako da kažem, malo problematični psi, ovi koji su malo svadljivi. Toga sam se u početku malo bojao, nisam znao što i kako. Ali na kraju mi je postalo jasno da ako su ti psi uopće problematični, onda su problematični samo sa s drugim psima, a s ljudima su divni. Tu imate pse koji strašno izgledaju, ogromni su, pa onda ovi razni stafordi… Nelagodno bude čovjeku koji ih ne poznaje, ali to su sve divni psi nakon što malo naučite što i kako s njima”, navodi Ogorelec pa nastavlja:

“I tako sam ja počeo dolaziti uglavnom srijedom, kad nije bilo nikoga drugoga. Zanimljivo, u Dumovcu uglavnom volontira sve sama omladina, a to što nije bilo više ljudi mojih godina me malo iznenadilo jer je to upravo idealna zanimacija za umirovljenike. Vi se jako povežete s tim pesima. Nije svaka šetnja ista, nego se vi prilagodite svakom psi i razvijete s njim poseban odnos.”

Pas Bik iz Dumovca (foto: Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba)

“Bolje u Dumovcu, nego na lancu ili na ulici”

“Imate svoje ljubimce o kojima sam pisao i na Facebooku. Znate, ja sam se toga pomalo i bojao. Dosta sam emotivan pa sam se bojao kako ću se osjećati kad vidim tamo te pse kojima ne mogu pomoći. Jer ne mogu ja sad udomiti deset pasa. Imam doma jednu ljubomornu kuju koja ne bi dobro reagirala da nekoga još dovedem. Ali kasnije sam shvatio da tim psima u Dumovcu uopće nije loše. Neki od njih su bili na ulici ili su negdje bili na lancu i vlasnici se nisu o njima dobro brinuli, tako da im je u Dumovcu zaista dobro”, govori naš sugovornik kojemu su se neki štićenici Dumovca zavukli pod kožu.

Možda to nekome može na početku djelovati malo kaotično kad prvi put dođe i vidi toliko pasa i čuje tu kakofoniju, no psima je, ponavlja Ogorelec, ondje dobro. Za mnoge od njih to je pravi Disneyland, a nas sugovornik tvrdi da je svaki od njih posebna ličnost. “Nakon prvih nekoliko odrađenih srijeda, moji su mi prijatelji rekli da mi se dive zbog toga što se tako nesebično dajem. Ali to je totalna glupost. Pa više iz toga dobivam ja! Ja sam tamo išao kao u lunapark. Puno više su ti pesi meni dali nego što sam ja dao njima.”

Lijek za depresiju

I što se depresije tiče, odlasci u Dumovec su pomogli. “Nisam ja ni psiholog, ni psihijatar, tako da ne mogu reći što je tu konkretno pomoglo, jer mijenjao sam i druge svari u životu, ali ovo je bio sigurno jedan od pozitivnijih faktora. Mislim da mi je dosta pomoglo. Ja sam se silno veselio tim srijedama, pisao sam o tim psima i na Facebooku što su moji prijatelji jako dobro prihvatili. Osim toga, to mi je bila i jako dobra vježba jer ste vi s tim psima i jako aktivni čime održavate kondiciju. Moji prijatelji ipak nisu počeli volontirati, iako sam im ja svima preporučio. No ono što jesam uspio je to da je na moj nagovor desetak ljudi udomilo psa”, kaže Bruno Ogorelec.

“Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje. Velika je to blagodat za starije ljude, pogotovo one koji žive sami. Njima kad dođu u Sklonište pridajemo posebnu pozornost. Naime, pas kojeg odabiru, ne smije im biti opterećenje, nego treba pozitivno pridonijeti kvaliteti njihova života”, kaže i Damir Skok, ravnatelj Ustanove Zoološki vrt grada Zagreba u čijem je sastavu Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba.

U sklopu kampanje Hrvatska volontira Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba organizira akciju Out of the Box. Akcija će se u Dumovcu održati u subotu 26. rujna od 10 do 14 sati.

“Sklonište poziva građane da pse koji u Dumovcu čekaju udomljenje, izvedu u šetnju. Naime, ti psi odlaze u šetnje, ali nikada u isto vrijeme. U subotu se tako otvara prilika da se dogodi nešto neviđeno – da se, bar nakratko, isprazne svi boksovi.

U Skloništu za nezbrinute životinje Grada Zagreba trenutačno je sedamdesetak pasa. Dakle, za uspjeh akcije potrebno je jednako toliko volontera.

Inače, rad volontera u Skloništu izuzetno je vrijedan. Pse češljaju i šeću, igraju se s njima i maze ih. To je posebno važno za pse koji se tek socijaliziraju s drugim životinjama te ljudima. Upravo volonteri olakšavaju psima iz Dumovca čekanje na odlazak u novi dom”, poručuju iz Dumovca.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP