Prati nas

Nema predaje

Vjekoslav (81): “Vozim 60 godina i nisam skrivio prometnu nesreću”

Iako se novim propisima pokušava nametnuti stav da su stariji vozači opasnost na cesti, oni sudjeluju u manje prometnih nesreća nego mlađi, a vozačke su im sposobnosti ponekad i bolje. Našeg je sugovornika produljenje vozačke dozvole koštalo gotovo 1000 kuna i mnogi umirovljenici si to ne mogu priuštiti.

Objavljeno

|

Do kada se smije voziti?
Vjekoslav Novak misli da stariji vozači nisu opasnost u prometu (foto: Facebook)

„Naravno da još uvijek vozim. Ne mogu niti zamisliti da budem bez auta. Zapravo, ja samo držim volan, a žena komandira kud idemo“, kroz smijeh nam govori osamdesetjednogodišnji Zagrepčanin Vjekoslav Novak, vozač s više od šezdeset godina vozačkog staža. Vozački ispit je položio krajem pedesetih tijekom služenja obaveznog vojnog roka koji je tada trajao dvije godine.

„Služio sam u Beogradu pa sam tamo položio i vozački ispit. Polagao sam za kamion i time automatski dobio i vozačku dozvolu za auto. Auto nisam posebno učio voziti, nego sam kasnije samo podigao civilnu vozačku dozvolu. Ma sve vam je to isto. Jedino što sam posebno polagao je ispit za motor. Ta autoškola u vojsci je trajala četiri mjeseca. Prvo su nam objašnjavali teoretski dio, pa u kamionu s ugašenim motorom, pa na poligonu, pa tek onda na cesti. Nije bilo zasebnih dijelova škole tijekom kojih bi nam objašnjavali znakove i prvu pomoć, nego je to sve nekako bilo zajedno. No, bila je jedna prostorija s rastavljenim dijelovima kamiona koje si mogao uzeti u ruke i doista shvatiti kako što funkcionira. Najkompliciranije je bio shvatiti kako radi diferencijal na kamionu. Većina ni dan-danas to ne zna“, prepričava nam Vjekoslav svoje iskustvo.


Pedesetih i šezdesetih godina upravljanje automobilom nije bila vještina koja se učila u autoškolama već je bilo uobičajeno da osoba koja ima vozačku dozvolu nauči voziti nekoga tko dozvolu još nema. „Kako sam među prvima imao dozvolu, nekolicinu svojih prijatelja sam naučio voziti. Na auto bi se stavila ona ‘L’ oznaka i tako bismo se vozili po gradu. Kad bi osoba naučila voziti, pristupala bi ispitu i dobila dozvolu“, kaže Vjekoslav.

U svojem bogatom vozačkom iskustvu promijenio je dvanaestak automobila. Prvi se, kaže, ne zaboravlja: „Moj prvi auto je bio mercedes iz 1934. Već tad je bio oldtimer. Taj auto je bio prava atrakcija, ali puno se kvario pa smo ga stalno popravljali. No tako smo se i školovali. Nije bilo kao danas da čovjek niti zna, niti može što popraviti jer je sve kompjuterizirano. Nakon tog mercedesa, imao sam fiću. Od svih auta najdraži mi je bio BMW 1600. Njega sam imao u sedamdesetim godinama. Deset godina sam ga vozio bez ikakvog kvara.“

foto: BigStock

S obzirom da je lani napunio 80 godina, kako bi produljio vozačku dozvolu, Vjekoslav je morao na liječnički pregled: „Kad mi je istekla vozačka, morao sam na liječnički pregled u sklopu kojega sam rješavao i neke psiho testove. Ti testovi su bili na zaokruživanje. A što se samog liječničkog tiče, to je više bio neki razgovor na kojem me doktorica pitala kako se osjećam, uzimam li kakve lijekove i tome slično, te mi pregledala vid. Taj pregled nije bio baš tako detaljan kako sam mislio da će možda biti. Recimo, uopće mi nisu kontrolirali reflekse. Uglavnom, uspješno sam prošao i produžili su mi vozačku dozvolu na pet godina. Negativna strana svega je što sam to sve skupa platio oko 800 kuna.“

Upravo taj financijski aspekt čitave priče oko produljenja vozačke dozvole za starije osobe izazvao je proljetos burnu raspravu kad je predloženo da u novi Zakon o sigurnosti na cestama bude uvedeno da na obavezni liječnički pregled idu svi vozači iznad 65 godina starosti.

Tom prijedlogu zakona oštro su se usprotivili iz Matice umirovljenika Hrvatske i Sindikata umirovljenika Hrvatske zahtijevajući da se zadrži postojeće zakonsko rješenje i da se hitno povuče prijedlog koji bi diskriminirao ljude po starosnoj dobi. Osim toga, naglasili su iz Matice, pregledi za produljenje vozačke dozvole mogli bi jednostavno ostati u domeni liječnika opće prakse, sukladno zapadnoeuropskim praksama, a ne da se plaćaju posebno. Također, tad je rečeno da svakako trebaju postojati rješenja kojima se mogu i trebaju spriječiti nesreće u prometu nastale zbog zdravstvenih problema vozača, no bez obzira radi li se o starijoj ili mlađoj osobi. Naglašeno i da u Hrvatskoj, od ukupnog broja vozača, ima više od 10 posto starijih od 65 godina, a da statistike pokazuju da oni sudjeluju u svega 8,5 posto prometnih nezgoda, te da stariji vozači ne pripadaju najrizičnijim skupinama u prometu, nego su upravo zbog svog iskustva oprezniji i mudriji u vožnji.

Takovog je mišljenja i Vjekoslav s početka naše priče. On u svojih 60 godina vozačkog iskustva nikad nije skrivio nesreću. „Nikad nisam sudjelovao u prometnoj nesreću u kojoj sam ja bio kriv. Niti u nekakvoj težoj nesreći uopće. Možda je to zbog tog jednog elementa u mojoj vožnji – ja nikad nisam vozio brzo. Čak ni kad sam imao relativno jak i brz auto. Uvijek najviše 120 na sat, čak i po autocesti“, kaže Vjekoslav.

„Danas ima puno nesreća jer, naravno, ima puno više vozača, ali i ljudi neoprezno voze. Još je jedna vrlo važna stvar koja utječe na broj nesreća, a to je što ljudi imaju prejak auto za svoje sposobnosti. Mladići se vole praviti važni jakim autima, a ne znaju ih voziti. Danas nema ni jednog mladića koji nije razbio auto i još se time hvali. Ne znam zašto tako mora biti. Pa za pohvalu je ako nikad nisi razbio auto, a ne ako si ih slupao nekoliko“, kazuje nam Vjekoslav.

Vjekoslav nimalo ne dvoji da je još uvijek itekako sposoban za vožnju: „Točno je da je danas puno gušći promet, više automobila, brže ceste, ali meni moje godine ne predstavljaju nikakav problem kad je vožnja u pitanju. Mislim da je kod vožnje važnije iskustvo nego dob. Ja čitav život vozim po velikom gradu i dobro se snalazim. Puno sam putovao i vozio i po drugim europskim gradovima i to mi nikad nije bio problem. Znam puno ljudi koji kad iz manjeg mjesta gdje žive dolaze u Zagreb, auto ostave negdje na periferiji i onda dalje idu tramvajem. Jednostavno se ne usude voziti po gradu. Ono su možda i mlađi od mene, ali ja imam više iskustva u vožnji i zato se bolje snalazim“, kaže Vjekoslav.

„Auto mi je strahovito važan. Uvijek sam imao auto i ne mogu zamisliti kako bi to bilo da ga nemam. Ne vozim svaki dan, ali važno je da je auto tu kad ga zatrebam. Ja i supruga u kupovinu idemo autom, no na dulja putovanja više ne idemo“, završava svoju priču Vjekoslav.

Stariji vozači rjeđe sudjeluju u prometnim nesrećama

Sveučilišni centar Swansea iz Velike Britanije koji se bavi pitanjima starenja, izveo je nekoliko testova koji su trebali utvrditi uzrokuju li stariji vozači više nezgoda zbog sporijih refleksnih reakcija u zahtjevnijim manevrima.

Iako će osobe iznad sedamdeset godina češće biti ozlijeđene u prometnoj nesreći (zato što su krhkije građe), one ne izazivaju prometne nesreće ništa češće od ostalih sudionika u prometu. Štoviše, četiri puta rjeđe sudjeluju u nesrećama od osoba iz dobne skupine od 17 do 21 godine. „Premda ljudi misle da su starije osobe opasnost na cesti i da će ceste biti sigurnije ako bude manje starijih vozača, to zapravo nije istina“, kaže dr. Charles Musselwhite iz centra Swansea.

Umjesto toga, istraživači su došli do jednog posve drugog, vrlo zanimljivog zaključka. „Starije osobe koje se odreknu vožnje, značajno će češće postati žrtve nesreća kao pješaci i to tako što se okliznu na ledu ili ih udari auto“, kaže Musselwhite.

Iako starije osobe čine tek 19 posto svih pješaka, od svih poginulih pješaka oni čine čak 40 posto. Znanstvenici su također ustanovili da 88 posto starijih osoba hoda presporo da bi uspjeli prijeći cestu za trajanja zelenog svjetla. Važno je naglasiti i da su ljudi koji su se odrekli vožnje, češće depresivni i društveno izolirani jer ih nemogućnost vožnje udaljuje od obitelji i prijatelja.

Međutim, doista postoje dvojbe vezane uz vid starijih vozača ili njihovu sposobnost da reagiraju na vrijeme. Primjerice, starijoj osobi treba oko devet sekundi da se navikne na odbljesak sunca, dok osobi od kojih tridesetak godina trebaju samo dvije sekunde. Također, reakcije osoba starijih od sedamdeset su oko 22 puta sporije nego kod mlađih ljudi. Kad je tim doktora Musselwhitea ispitivao kako će se starije osobe snaći u zahtjevnim manevrima na cesti, otkrili su da starije osobe uglavnom ne rade ništa više pogrešaka, osim ako su pod iznimnim stresom.

„Istraživanje je pokazalo da stariji ljudi rade više grešaka samo ako su vrlo napeti i ako osjećaju pritisak od ostalih vozača. Rješenje za ovaj problem je da voze sporije i samo u određeno doba dana kad promet nije tako gust“, zaključuje Musslewhite.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Mozaik

Što god da pisalo, garancija vam vrijedi dvije godine!

‘Često imamo situacije da se potrošače zavarava vezano za trajanje jamstva. Kad se kaže da imaju jamstvo od samo godinu dana, to nije točno jer zakonski vrijedi rok od dvije godine za reklamaciju bilo kojeg uređaja.’

Objavljeno

|

“Taman je istekla garancija i mašina se pokvarila. Evo, pet godina i par mjeseci je prošlo otkako smo je kupili. Majstor je rekao da je crkla elektronika i da se to ne popravlja. Sad kupujemo novu. Ma dobro smo i prošli. Evo susjedu krepala nakon tri godine. U redu, njegova je još bila pod garancijom, ali ipak. Problem je to i nepotrebna komplikacija. A prije – prije si kupio mašinu i imao si je čitav život. Danas mi se čini da su stvari baš tako dizajnirane da se pokvare kad istekne garancija”, govori Branko Šimić (68) umirovljeni grafičar iz Zagreba.

Vjerujemo da su se mnogi susreli s ovakvim problemom, iako nije do kraja jasno radi li se samo o dojmu ili su današnji uređaju doista tako “programirani” da se pokvare taman kad istekne jamstvo. Bilo kako bilo, Europski parlament usvojio je Izvješće o produljenju trajanja uređaja kojim se zabranilo programirano kvarenje, ugradnja vitalnih dijelova koji se nakon kvara više ne mogu zamijeniti, a usvojen je i prijedlog o većoj dostupnost rezervnih dijelova i uvođenja minimalnog trajanja električnih aparata.


No bez obzira na akcije Europskog parlamenta, i u okviru već postojećih propisa, prava potrošača su u nekim slučajevima veća – samo što to mnogi kupci ne znaju. Da – opet se radi o malim slovima na ugovorima i jamstvenim listovima koji, barem u ovom slučaju, nezadovoljnom potrošaču idu na ruku.

Porazgovarali smo s Dunjom Maletić, pravnom savjetnicom iz područja zaštite potrošača koja nam je otkrila neke od dobro čuvanih tajni koje bi kupci morali znati.

Dunja Maletić (foto: privatni album)

“Često imamo situacije da se potrošače zavarava vezano za trajanje jamstva. Kad se kaže da imaju jamstvo od samo godinu dana, to nije točno jer zakonski vrijedi rok od dvije godine za reklamaciju bilo kojeg uređaja da se ostvari pravo na besplatni popravak ili zamjenu uređaja. Znači, to je prvo: zavarava se kupce vezano uz duljinu trajanja roka za reklamaciju”, otkriva nam Maletić.

Važno je znati i da, barem u prvo vrijeme, imate pravo birate želite li pokvareni uređaj popravljati ili uzeti novi. “Drugo je – i to potrošači trebaju znati – ako kupe uređaj i u prvih šest mjeseci dođe do kvara, oni imaju pravo predati u tih prvih šest mjeseci uređaj na servis da bi se ustanovilo postojanje kvara, ali u prvih šest mjeseci mogu birati žele li popravak ili novi uređaj. Nakon protoka tih šest mjeseci, ide se na popravak, ali unutar tih šest mjeseci kupac bira hoće li popravak ili zamjenu. Ako je popravak nemoguć, onda ide zamjena. To vrijedi općenito za sve električne uređaje koje je kupila fizička osoba. Dakle, ne ako je kupljen preko firme ili obrta već ako ga je kupila fizička osoba.”

Otpremanje uređaja na servis također je zadaća trgovca, nastavlja Maletić: “Treba naglasiti još jedan detalj kojeg potrošači često nisu svjesni. Oni ne moraju uređaj slati na servis o svom trošku, nego je trgovac kod kojeg je uređaj kupljen dužan poslati uređaj na servis i vratiti ga nazad potrošaču. Hoće li za to vrijeme potrošač dobiti zamjenski uređaj nije regulirano zakonima i propisima već to ovisi o dobroj volji trgovca. Treba naglasiti i da mnogi trgovci kažu da uređaj može biti na servisu 45 dana, no to ne propisuje ni jedan zakon već smatramo da bi razumni rok za popravak trebao biti mnogo kraći. Tako da kad netko kaže potrošaču da je rok 45 dana, ovaj mora znati da to nije tako propisano već da se radi o subjektivnom tumačenju.”

Oko nekih rokova ipak valja biti oprezan, kaže Maletić: “Kad se neki uređaj, recimo mobitel ili tablet, kupi u poslovnici, trgovac nije dužan odobriti zamjenu u roku od 14 dana ako taj uređaj nema nedostatka. To je također korisno znati. Znači, za uređaje kupljene u poslovnici ne vrijedi onaj rok od 14 dana kao kod ugovora sklopljenih na daljinu, preko telefona ili interneta.”

Za kraj, Maletić savjetuje koji je najbolji način za upućivanje prigovora: “Jedini ispravni način je pisani način. Dakle, prigovor trgovcu se uvijek mora uputiti pisanim putem – e-mailom ili regularnom poštom – kako bi postojao pisani trag o reklamaciji, ali i zbog još jedne važne stvari. Naime, na pisani prigovor je trgovac dužan odgovoriti u roku od 15 dana, dok se u razgovoru osobno u poslovnici ili preko telefonom stvari mogu unedogled odugovlačiti. Znači, prigovor uvijek treba upućivati pisanim putem.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP