Prati nas

Nema predaje

Vjekoslav (81): “Vozim 60 godina i nisam skrivio prometnu nesreću”

Iako se novim propisima pokušava nametnuti stav da su stariji vozači opasnost na cesti, oni sudjeluju u manje prometnih nesreća nego mlađi, a vozačke su im sposobnosti ponekad i bolje. Našeg je sugovornika produljenje vozačke dozvole koštalo gotovo 1000 kuna i mnogi umirovljenici si to ne mogu priuštiti.

Objavljeno

|

Do kada se smije voziti?
Vjekoslav Novak misli da stariji vozači nisu opasnost u prometu (foto: Facebook)

„Naravno da još uvijek vozim. Ne mogu niti zamisliti da budem bez auta. Zapravo, ja samo držim volan, a žena komandira kud idemo“, kroz smijeh nam govori osamdesetjednogodišnji Zagrepčanin Vjekoslav Novak, vozač s više od šezdeset godina vozačkog staža. Vozački ispit je položio krajem pedesetih tijekom služenja obaveznog vojnog roka koji je tada trajao dvije godine.

„Služio sam u Beogradu pa sam tamo položio i vozački ispit. Polagao sam za kamion i time automatski dobio i vozačku dozvolu za auto. Auto nisam posebno učio voziti, nego sam kasnije samo podigao civilnu vozačku dozvolu. Ma sve vam je to isto. Jedino što sam posebno polagao je ispit za motor. Ta autoškola u vojsci je trajala četiri mjeseca. Prvo su nam objašnjavali teoretski dio, pa u kamionu s ugašenim motorom, pa na poligonu, pa tek onda na cesti. Nije bilo zasebnih dijelova škole tijekom kojih bi nam objašnjavali znakove i prvu pomoć, nego je to sve nekako bilo zajedno. No, bila je jedna prostorija s rastavljenim dijelovima kamiona koje si mogao uzeti u ruke i doista shvatiti kako što funkcionira. Najkompliciranije je bio shvatiti kako radi diferencijal na kamionu. Većina ni dan-danas to ne zna“, prepričava nam Vjekoslav svoje iskustvo.


Pedesetih i šezdesetih godina upravljanje automobilom nije bila vještina koja se učila u autoškolama već je bilo uobičajeno da osoba koja ima vozačku dozvolu nauči voziti nekoga tko dozvolu još nema. „Kako sam među prvima imao dozvolu, nekolicinu svojih prijatelja sam naučio voziti. Na auto bi se stavila ona ‘L’ oznaka i tako bismo se vozili po gradu. Kad bi osoba naučila voziti, pristupala bi ispitu i dobila dozvolu“, kaže Vjekoslav.

U svojem bogatom vozačkom iskustvu promijenio je dvanaestak automobila. Prvi se, kaže, ne zaboravlja: „Moj prvi auto je bio mercedes iz 1934. Već tad je bio oldtimer. Taj auto je bio prava atrakcija, ali puno se kvario pa smo ga stalno popravljali. No tako smo se i školovali. Nije bilo kao danas da čovjek niti zna, niti može što popraviti jer je sve kompjuterizirano. Nakon tog mercedesa, imao sam fiću. Od svih auta najdraži mi je bio BMW 1600. Njega sam imao u sedamdesetim godinama. Deset godina sam ga vozio bez ikakvog kvara.“

foto: BigStock

S obzirom da je lani napunio 80 godina, kako bi produljio vozačku dozvolu, Vjekoslav je morao na liječnički pregled: „Kad mi je istekla vozačka, morao sam na liječnički pregled u sklopu kojega sam rješavao i neke psiho testove. Ti testovi su bili na zaokruživanje. A što se samog liječničkog tiče, to je više bio neki razgovor na kojem me doktorica pitala kako se osjećam, uzimam li kakve lijekove i tome slično, te mi pregledala vid. Taj pregled nije bio baš tako detaljan kako sam mislio da će možda biti. Recimo, uopće mi nisu kontrolirali reflekse. Uglavnom, uspješno sam prošao i produžili su mi vozačku dozvolu na pet godina. Negativna strana svega je što sam to sve skupa platio oko 800 kuna.“

Upravo taj financijski aspekt čitave priče oko produljenja vozačke dozvole za starije osobe izazvao je proljetos burnu raspravu kad je predloženo da u novi Zakon o sigurnosti na cestama bude uvedeno da na obavezni liječnički pregled idu svi vozači iznad 65 godina starosti.

Tom prijedlogu zakona oštro su se usprotivili iz Matice umirovljenika Hrvatske i Sindikata umirovljenika Hrvatske zahtijevajući da se zadrži postojeće zakonsko rješenje i da se hitno povuče prijedlog koji bi diskriminirao ljude po starosnoj dobi. Osim toga, naglasili su iz Matice, pregledi za produljenje vozačke dozvole mogli bi jednostavno ostati u domeni liječnika opće prakse, sukladno zapadnoeuropskim praksama, a ne da se plaćaju posebno. Također, tad je rečeno da svakako trebaju postojati rješenja kojima se mogu i trebaju spriječiti nesreće u prometu nastale zbog zdravstvenih problema vozača, no bez obzira radi li se o starijoj ili mlađoj osobi. Naglašeno i da u Hrvatskoj, od ukupnog broja vozača, ima više od 10 posto starijih od 65 godina, a da statistike pokazuju da oni sudjeluju u svega 8,5 posto prometnih nezgoda, te da stariji vozači ne pripadaju najrizičnijim skupinama u prometu, nego su upravo zbog svog iskustva oprezniji i mudriji u vožnji.

Takovog je mišljenja i Vjekoslav s početka naše priče. On u svojih 60 godina vozačkog iskustva nikad nije skrivio nesreću. „Nikad nisam sudjelovao u prometnoj nesreću u kojoj sam ja bio kriv. Niti u nekakvoj težoj nesreći uopće. Možda je to zbog tog jednog elementa u mojoj vožnji – ja nikad nisam vozio brzo. Čak ni kad sam imao relativno jak i brz auto. Uvijek najviše 120 na sat, čak i po autocesti“, kaže Vjekoslav.

„Danas ima puno nesreća jer, naravno, ima puno više vozača, ali i ljudi neoprezno voze. Još je jedna vrlo važna stvar koja utječe na broj nesreća, a to je što ljudi imaju prejak auto za svoje sposobnosti. Mladići se vole praviti važni jakim autima, a ne znaju ih voziti. Danas nema ni jednog mladića koji nije razbio auto i još se time hvali. Ne znam zašto tako mora biti. Pa za pohvalu je ako nikad nisi razbio auto, a ne ako si ih slupao nekoliko“, kazuje nam Vjekoslav.

Vjekoslav nimalo ne dvoji da je još uvijek itekako sposoban za vožnju: „Točno je da je danas puno gušći promet, više automobila, brže ceste, ali meni moje godine ne predstavljaju nikakav problem kad je vožnja u pitanju. Mislim da je kod vožnje važnije iskustvo nego dob. Ja čitav život vozim po velikom gradu i dobro se snalazim. Puno sam putovao i vozio i po drugim europskim gradovima i to mi nikad nije bio problem. Znam puno ljudi koji kad iz manjeg mjesta gdje žive dolaze u Zagreb, auto ostave negdje na periferiji i onda dalje idu tramvajem. Jednostavno se ne usude voziti po gradu. Ono su možda i mlađi od mene, ali ja imam više iskustva u vožnji i zato se bolje snalazim“, kaže Vjekoslav.

„Auto mi je strahovito važan. Uvijek sam imao auto i ne mogu zamisliti kako bi to bilo da ga nemam. Ne vozim svaki dan, ali važno je da je auto tu kad ga zatrebam. Ja i supruga u kupovinu idemo autom, no na dulja putovanja više ne idemo“, završava svoju priču Vjekoslav.

Stariji vozači rjeđe sudjeluju u prometnim nesrećama

Sveučilišni centar Swansea iz Velike Britanije koji se bavi pitanjima starenja, izveo je nekoliko testova koji su trebali utvrditi uzrokuju li stariji vozači više nezgoda zbog sporijih refleksnih reakcija u zahtjevnijim manevrima.

Iako će osobe iznad sedamdeset godina češće biti ozlijeđene u prometnoj nesreći (zato što su krhkije građe), one ne izazivaju prometne nesreće ništa češće od ostalih sudionika u prometu. Štoviše, četiri puta rjeđe sudjeluju u nesrećama od osoba iz dobne skupine od 17 do 21 godine. „Premda ljudi misle da su starije osobe opasnost na cesti i da će ceste biti sigurnije ako bude manje starijih vozača, to zapravo nije istina“, kaže dr. Charles Musselwhite iz centra Swansea.

Umjesto toga, istraživači su došli do jednog posve drugog, vrlo zanimljivog zaključka. „Starije osobe koje se odreknu vožnje, značajno će češće postati žrtve nesreća kao pješaci i to tako što se okliznu na ledu ili ih udari auto“, kaže Musselwhite.

Iako starije osobe čine tek 19 posto svih pješaka, od svih poginulih pješaka oni čine čak 40 posto. Znanstvenici su također ustanovili da 88 posto starijih osoba hoda presporo da bi uspjeli prijeći cestu za trajanja zelenog svjetla. Važno je naglasiti i da su ljudi koji su se odrekli vožnje, češće depresivni i društveno izolirani jer ih nemogućnost vožnje udaljuje od obitelji i prijatelja.

Međutim, doista postoje dvojbe vezane uz vid starijih vozača ili njihovu sposobnost da reagiraju na vrijeme. Primjerice, starijoj osobi treba oko devet sekundi da se navikne na odbljesak sunca, dok osobi od kojih tridesetak godina trebaju samo dvije sekunde. Također, reakcije osoba starijih od sedamdeset su oko 22 puta sporije nego kod mlađih ljudi. Kad je tim doktora Musselwhitea ispitivao kako će se starije osobe snaći u zahtjevnim manevrima na cesti, otkrili su da starije osobe uglavnom ne rade ništa više pogrešaka, osim ako su pod iznimnim stresom.

„Istraživanje je pokazalo da stariji ljudi rade više grešaka samo ako su vrlo napeti i ako osjećaju pritisak od ostalih vozača. Rješenje za ovaj problem je da voze sporije i samo u određeno doba dana kad promet nije tako gust“, zaključuje Musslewhite.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Mozaik

Nakon onog s roditeljima, djeca imaju najčvršći odnos upravo s bakama i djedovima

Unuke i bake i djedove veže poseban odnos koji djeci omogućuje međugeneracijsko učenje, prijenos tradicionalnih vrijednosti i moralnih načela. Bake i djedovi unucima predstavljaju značajne izvore obiteljske povijesti, tradicije i baštine, a uključenost u život baka i djedova doprinosi tome da djeca razviju pozitivne stavove prema starijoj populaciji i postanu osjetljivijima na njihove potrebe.

Objavljeno

|

“Mislila sam da nema veće ljubavi od one prema vlastitoj djeci, no onda su stigli unuci”, kaže gospođa Barbara (68) iz Zagreba. “Ivan ima pet godina, a Maja Lena dvije i to su moje dvije najveće sreće u životu. Unuci se vole na poseban način. Ne znam što je u pitanju. Možda to što smo, kad su naša vlastita djeca mala, zaposleni, opterećeni, pod stresom… A kad stignu unuci, imamo više vremena, opušteniji smo, ne odgajamo ih, zapravo, mi, nego ih možemo i razmaziti. Unuci su stvarno posebna vrsta ljubavi.”

Ovakav ili sličan odgovor dobit ćemo od gotovo svih baka i djedova, ali nisu oni jedini koji profitiraju od takvog odnosa. Vrijeme provedeno s bakama i djedovima jako je dobro i za samu djecu, kazala nam je prof.dr.sc. Jasna Krstović, pedagoginja i savjetnica rektorice Sveučilišta u Rijeci.


“Nakon odnosa roditelj – dijete, odnos djeteta sa svojim bakama i djedovima je najčvršći. (Beebe M., Duncan, S.F., 2006., prema Ruthenford i dr., 1999.). Kornhaber tu vezu naziva ‘čistom ljubavlju’, odnosno ljubavlju bez granica te naglašava da se takva veza često održi kad unuci odrastu. Vrijeme provedeno s bakom i djedom uči djecu važnosti obiteljskih veza i obiteljskoj privrženosti, stoga su oni vrlo važan dio života djeteta.”

Međugeneracijsko učenje

“Unuke i bake i djedove veže poseban odnos. I jedni i drugi su van glavne struje društva jer djeca su ‘premlada’, a bake i djedovi ‘prestari’. Takav odnos djeci omogućuje međugeneracijsko učenje, prijenos tradicionalnih vrijednosti i moralnih načela. Bake i djedovi unucima predstavljaju značajne izvore obiteljske povijesti, tradicije i baštine, a uključenost u život baka i djedova doprinosi tome da djeca razviju pozitivne stavove prema starijoj populaciji i postanu osjetljivijima na njihove potrebe. Također, bake i djedovi predstavljaju nadu u budućnost jer svojim unucima mogu pokazati da starenje ne znači prepustiti se dosadi, da je pred njima vrijedan period života u kojem su potencijalno svi na dobitku”, navodi Krstović.

No, baš kao i kad su u pitanju svi drugi odnosi, i odnosi baka i djedova s unucima može biti opterećen potencijalnim nesporazumima između samih baka i djedova i njihove djece, odnosno roditelja njihovih unuka koji bakama i djedovima mogu prigovoriti “miješanje u odgoj”. Kako nadvladati takve probleme?

“Međugeneracijski nesporazumi mogu nastati zato što bake i dedovi ponekad zaboravljaju da su roditelji primarni odgajatelji svoje djece, ne  uvažavaju  samostalnost odrasle djece i načine na koje oni odgajaju svoju djecu, ne slušaju i ne poštuju odluka koje su roditelji donijeli, zadržavaju ulogu roditelja umjesto da prihvate uloge bake i djeda ta, na koncu, žele biti  bolja verzija sebe iz roditeljskih dana te s unucima nastoje nadoknaditi one važne stvari koje su propustili u odnosu s vlastitom djecom dok su bila malena”, govori naša sugovornica pa dodaje:

“Pridržavanju norme neuplitanja, znači  prihvatiti svoju ulogu bake/djeda, pritom se pridržavati određenih granica, ponašati se u skladu sa svojom ulogom u skladu s odlukama i stavovima roditelja djece. Važno je da bake i djedovi prihvate svoju ulogu bake/djeda, ali da se pritom pridržavaju određenih granica, te da se ne ponašaju i dalje kao da su u ulozi roditelja.”

Dok brinu o unucima, djedovi i bake trebali bi to činiti u skladu s odlukama i stavovima roditelja djece, navodi profesorica Krstović. “Neuplitanje u to kako roditelji odgajaju djecu značajno je za održavanje međusobnih dobrih odnosa, jer je dobar odnos s roditeljima temelj za dobar odnos s unucima. Umjesto ‘uplitanja’ svakako se preporučuje  – suradnja.”

Bake i djedovi imaju više vremena za svoje unuke nego što su imali za svoju djecu. Kako je najbolje iskoristiti to vrijeme? „Osim što imaju više vremena, nemaju egzistencijalnu odgovornost  te su zato u opušteniji u obavljanju ove uloge u odnosu na roditeljsku, više uživaju u provođenju zajedničkog vremena s unucima nego što su s vlastitom djecom.”

Bake i djedovi unucima daju ono što roditelji ne mogu

“Odnos baka i djedova prema unucima karakterizira upravo nesebičnost i požrtvovnost s njihove strane, iskazivanje razumijevanja prema njima,  održavanje danih obećanja, udovoljavanje njihovim različitim zahtjevima u određenim granicama. Zbog toga  bake i djedovi mogu dati svoj doprinos njihovom odgoju na potpuno drugačiji način. Kroz zajedničke aktivnosti djeca mogu steći posebna iskustva koja njihovi roditelji ne bi mogli prenijeti na njih zbog dobi u kojoj se nalaze, drugačije odgojno-obrazovne uloge koju kao roditelji imaju i slično”, navodi ova istaknuta pedagoginja.

“Bake i djedovi se igraju s djecom, posebno onih igara koje su se igrale kad su njihovi roditelji bili djeca, upoznaju ih s načinima života koji je otišao u nepovrat, obavljaju zajedničke životne aktivnosti koje su djeci upravo stoga što ih nema u suvremenom djetinjstvu posebno interesantne. Baka i djed predstavljaju mirnu oazu u koju se djeca rado vraćaju. Zaogrnuti posebnom vrstom odnosa osjećaju se nesputana, oslobođena tenzija i napetosti karakterističnih za suvremeno djetinjstvo. U komunikaciji su s odraslima koji za njih imaju beskrajno puno ljubavi i strpljenja, pružaju im podršku i predstavljaju ‘punjače baterija’ za lakše snalaženje u suvremenom načinu života”, zaključuje Jasna Krstović.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP