Prati nas

Nema predaje

Vjekoslav (81): “Vozim 60 godina i nisam skrivio prometnu nesreću”

Iako se novim propisima pokušava nametnuti stav da su stariji vozači opasnost na cesti, oni sudjeluju u manje prometnih nesreća nego mlađi, a vozačke su im sposobnosti ponekad i bolje. Našeg je sugovornika produljenje vozačke dozvole koštalo gotovo 1000 kuna i mnogi umirovljenici si to ne mogu priuštiti.

Objavljeno

|

Do kada se smije voziti?
Vjekoslav Novak misli da stariji vozači nisu opasnost u prometu (foto: Facebook)

„Naravno da još uvijek vozim. Ne mogu niti zamisliti da budem bez auta. Zapravo, ja samo držim volan, a žena komandira kud idemo“, kroz smijeh nam govori osamdesetjednogodišnji Zagrepčanin Vjekoslav Novak, vozač s više od šezdeset godina vozačkog staža. Vozački ispit je položio krajem pedesetih tijekom služenja obaveznog vojnog roka koji je tada trajao dvije godine.

„Služio sam u Beogradu pa sam tamo položio i vozački ispit. Polagao sam za kamion i time automatski dobio i vozačku dozvolu za auto. Auto nisam posebno učio voziti, nego sam kasnije samo podigao civilnu vozačku dozvolu. Ma sve vam je to isto. Jedino što sam posebno polagao je ispit za motor. Ta autoškola u vojsci je trajala četiri mjeseca. Prvo su nam objašnjavali teoretski dio, pa u kamionu s ugašenim motorom, pa na poligonu, pa tek onda na cesti. Nije bilo zasebnih dijelova škole tijekom kojih bi nam objašnjavali znakove i prvu pomoć, nego je to sve nekako bilo zajedno. No, bila je jedna prostorija s rastavljenim dijelovima kamiona koje si mogao uzeti u ruke i doista shvatiti kako što funkcionira. Najkompliciranije je bio shvatiti kako radi diferencijal na kamionu. Većina ni dan-danas to ne zna“, prepričava nam Vjekoslav svoje iskustvo.


Pedesetih i šezdesetih godina upravljanje automobilom nije bila vještina koja se učila u autoškolama već je bilo uobičajeno da osoba koja ima vozačku dozvolu nauči voziti nekoga tko dozvolu još nema. „Kako sam među prvima imao dozvolu, nekolicinu svojih prijatelja sam naučio voziti. Na auto bi se stavila ona ‘L’ oznaka i tako bismo se vozili po gradu. Kad bi osoba naučila voziti, pristupala bi ispitu i dobila dozvolu“, kaže Vjekoslav.

U svojem bogatom vozačkom iskustvu promijenio je dvanaestak automobila. Prvi se, kaže, ne zaboravlja: „Moj prvi auto je bio mercedes iz 1934. Već tad je bio oldtimer. Taj auto je bio prava atrakcija, ali puno se kvario pa smo ga stalno popravljali. No tako smo se i školovali. Nije bilo kao danas da čovjek niti zna, niti može što popraviti jer je sve kompjuterizirano. Nakon tog mercedesa, imao sam fiću. Od svih auta najdraži mi je bio BMW 1600. Njega sam imao u sedamdesetim godinama. Deset godina sam ga vozio bez ikakvog kvara.“

foto: BigStock

S obzirom da je lani napunio 80 godina, kako bi produljio vozačku dozvolu, Vjekoslav je morao na liječnički pregled: „Kad mi je istekla vozačka, morao sam na liječnički pregled u sklopu kojega sam rješavao i neke psiho testove. Ti testovi su bili na zaokruživanje. A što se samog liječničkog tiče, to je više bio neki razgovor na kojem me doktorica pitala kako se osjećam, uzimam li kakve lijekove i tome slično, te mi pregledala vid. Taj pregled nije bio baš tako detaljan kako sam mislio da će možda biti. Recimo, uopće mi nisu kontrolirali reflekse. Uglavnom, uspješno sam prošao i produžili su mi vozačku dozvolu na pet godina. Negativna strana svega je što sam to sve skupa platio oko 800 kuna.“

Upravo taj financijski aspekt čitave priče oko produljenja vozačke dozvole za starije osobe izazvao je proljetos burnu raspravu kad je predloženo da u novi Zakon o sigurnosti na cestama bude uvedeno da na obavezni liječnički pregled idu svi vozači iznad 65 godina starosti.

Tom prijedlogu zakona oštro su se usprotivili iz Matice umirovljenika Hrvatske i Sindikata umirovljenika Hrvatske zahtijevajući da se zadrži postojeće zakonsko rješenje i da se hitno povuče prijedlog koji bi diskriminirao ljude po starosnoj dobi. Osim toga, naglasili su iz Matice, pregledi za produljenje vozačke dozvole mogli bi jednostavno ostati u domeni liječnika opće prakse, sukladno zapadnoeuropskim praksama, a ne da se plaćaju posebno. Također, tad je rečeno da svakako trebaju postojati rješenja kojima se mogu i trebaju spriječiti nesreće u prometu nastale zbog zdravstvenih problema vozača, no bez obzira radi li se o starijoj ili mlađoj osobi. Naglašeno i da u Hrvatskoj, od ukupnog broja vozača, ima više od 10 posto starijih od 65 godina, a da statistike pokazuju da oni sudjeluju u svega 8,5 posto prometnih nezgoda, te da stariji vozači ne pripadaju najrizičnijim skupinama u prometu, nego su upravo zbog svog iskustva oprezniji i mudriji u vožnji.

Takovog je mišljenja i Vjekoslav s početka naše priče. On u svojih 60 godina vozačkog iskustva nikad nije skrivio nesreću. „Nikad nisam sudjelovao u prometnoj nesreću u kojoj sam ja bio kriv. Niti u nekakvoj težoj nesreći uopće. Možda je to zbog tog jednog elementa u mojoj vožnji – ja nikad nisam vozio brzo. Čak ni kad sam imao relativno jak i brz auto. Uvijek najviše 120 na sat, čak i po autocesti“, kaže Vjekoslav.

„Danas ima puno nesreća jer, naravno, ima puno više vozača, ali i ljudi neoprezno voze. Još je jedna vrlo važna stvar koja utječe na broj nesreća, a to je što ljudi imaju prejak auto za svoje sposobnosti. Mladići se vole praviti važni jakim autima, a ne znaju ih voziti. Danas nema ni jednog mladića koji nije razbio auto i još se time hvali. Ne znam zašto tako mora biti. Pa za pohvalu je ako nikad nisi razbio auto, a ne ako si ih slupao nekoliko“, kazuje nam Vjekoslav.

Vjekoslav nimalo ne dvoji da je još uvijek itekako sposoban za vožnju: „Točno je da je danas puno gušći promet, više automobila, brže ceste, ali meni moje godine ne predstavljaju nikakav problem kad je vožnja u pitanju. Mislim da je kod vožnje važnije iskustvo nego dob. Ja čitav život vozim po velikom gradu i dobro se snalazim. Puno sam putovao i vozio i po drugim europskim gradovima i to mi nikad nije bio problem. Znam puno ljudi koji kad iz manjeg mjesta gdje žive dolaze u Zagreb, auto ostave negdje na periferiji i onda dalje idu tramvajem. Jednostavno se ne usude voziti po gradu. Ono su možda i mlađi od mene, ali ja imam više iskustva u vožnji i zato se bolje snalazim“, kaže Vjekoslav.

„Auto mi je strahovito važan. Uvijek sam imao auto i ne mogu zamisliti kako bi to bilo da ga nemam. Ne vozim svaki dan, ali važno je da je auto tu kad ga zatrebam. Ja i supruga u kupovinu idemo autom, no na dulja putovanja više ne idemo“, završava svoju priču Vjekoslav.

Stariji vozači rjeđe sudjeluju u prometnim nesrećama

Sveučilišni centar Swansea iz Velike Britanije koji se bavi pitanjima starenja, izveo je nekoliko testova koji su trebali utvrditi uzrokuju li stariji vozači više nezgoda zbog sporijih refleksnih reakcija u zahtjevnijim manevrima.

Iako će osobe iznad sedamdeset godina češće biti ozlijeđene u prometnoj nesreći (zato što su krhkije građe), one ne izazivaju prometne nesreće ništa češće od ostalih sudionika u prometu. Štoviše, četiri puta rjeđe sudjeluju u nesrećama od osoba iz dobne skupine od 17 do 21 godine. „Premda ljudi misle da su starije osobe opasnost na cesti i da će ceste biti sigurnije ako bude manje starijih vozača, to zapravo nije istina“, kaže dr. Charles Musselwhite iz centra Swansea.

Umjesto toga, istraživači su došli do jednog posve drugog, vrlo zanimljivog zaključka. „Starije osobe koje se odreknu vožnje, značajno će češće postati žrtve nesreća kao pješaci i to tako što se okliznu na ledu ili ih udari auto“, kaže Musselwhite.

Iako starije osobe čine tek 19 posto svih pješaka, od svih poginulih pješaka oni čine čak 40 posto. Znanstvenici su također ustanovili da 88 posto starijih osoba hoda presporo da bi uspjeli prijeći cestu za trajanja zelenog svjetla. Važno je naglasiti i da su ljudi koji su se odrekli vožnje, češće depresivni i društveno izolirani jer ih nemogućnost vožnje udaljuje od obitelji i prijatelja.

Međutim, doista postoje dvojbe vezane uz vid starijih vozača ili njihovu sposobnost da reagiraju na vrijeme. Primjerice, starijoj osobi treba oko devet sekundi da se navikne na odbljesak sunca, dok osobi od kojih tridesetak godina trebaju samo dvije sekunde. Također, reakcije osoba starijih od sedamdeset su oko 22 puta sporije nego kod mlađih ljudi. Kad je tim doktora Musselwhitea ispitivao kako će se starije osobe snaći u zahtjevnim manevrima na cesti, otkrili su da starije osobe uglavnom ne rade ništa više pogrešaka, osim ako su pod iznimnim stresom.

„Istraživanje je pokazalo da stariji ljudi rade više grešaka samo ako su vrlo napeti i ako osjećaju pritisak od ostalih vozača. Rješenje za ovaj problem je da voze sporije i samo u određeno doba dana kad promet nije tako gust“, zaključuje Musslewhite.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Mozaik

Opet čitamo stari fake news da ranije umirovljenje znači i duži život. Tko stoji iza toga?

I sami smo, prije nekoliko godina, razmišljali o prenošenju ove vijesti, no nismo to učinili. Ovo su naši razlozi.

Objavljeno

|

“Deset godina rada može vas koštati dvadeset godina mirovine!” Ovi dana neki hrvatski portali, neskloni provjeri podataka, donijeli su “šokantnu analizu” koja pokazuje da rad u zreloj dobi znatno skraćuje život.

Pa se tako tvrdi da aktuarska analiza dr. Ephrema Chenga, vodećeg stručnjaka za mirovinski sustav, provedena na mirovinskim podacima Boeinga i nekoliko drugih velikih kompanija pokazuje da su radnici umirovljeni sa 65 godina života u prosjeku poživjeli još 18 mjeseci, dok su njihove kolege koje su se umirovile s 55 godina u mirovini uživale još 25 godina.


Kao izvor ove vijesti, koju su spremno prenijeli i neki sindikati na svojim stranicama i društvenim mrežama, navodi se objava portala biznews.com iz rujna 2013. u kojoj “financijski savjetnik Alec Riddle” objašnjava razloge zašto je tomu tako.

Zaista šokantno, zar ne? No kada je nešto baš toliko šokantno, postoji velika vjerojatnost da nije istinito, pogotovo kada u sebi ne sadrži informaciju za koju instituciju i kada je analiza provedena te na kojem uzorku, a sve bez poveznice na originalni materijal ili reference na dublji izvor. I pri tome proturječi kredibilnim istraživanjima koje možemo naći u ozbiljnim znanstvenim bazama.

I sami smo, prije nekoliko godina, razmišljali o prenošenju ove vijesti, no nismo to učinili. Ovo su naši razlozi.

Priča se poziva na autoritete, no tko su oni?

Dr. Ephrem (Siao Chung) Cheng nepoznanica je internetu, osim kada se radi o ovoj vijesti koju izdašno prenose izdanci financijske industrije, prvenstveno stranice iza kojih stoje privatna mirovinska osiguranja i financijski savjetnici. Nismo pronašli kredibilan izvor koji bi nam rekao kakvo je njegovo obrazovanje niti za koga radi ili je radio. Iako je njegova navodna analiza pokazala šokantne podatke, dr. Cheng je uspješno izbjegao gostovanja na televizijama, u radijskim programima i časopisima. Samozatajno.

Provjerili smo i financijskog savjetnika Aleca Riddlea koji je napisao “otrežnjujući tekst koji bi nas trebao potaknuti na razmišljanje o vlastitim mirovinskim opcijama i strategijama”, kako sugerira biznews.com. Južnoafrički financijski savjetnik i motivacijski govornik Alec Riddle na linkedinu, mreži koja okuplja poslovne ljude, pojavljuje se pod tri profila. Od toga su dva bez kontakata, a treći broji više od 500 konekcija. Prema onome što je napisao, radi za investicijsku kuću Private Wealth Managament te drži inspiracijske govore o tome kako je pobijedio pretilost i postigao zavidne sportske uspjehe na Ironmanu.

Kako su ozbiljni mediji popratili ovu priču?

“Boeing studija je citirana u novinama, magazinima i među stručnjacima. Kruži internetom godinama. Problem je što Boeing jednostavno kaže da nije istinita”, piše BBC u kolovozu 2012. godine, dakle prije objave na biznews.com. “Na stranu Boeing, postoji li bilo kakav dokaz koji bi mogao poduprijeti ideju da rano umirovljenje produžuje život? Iznenađujuće, istina bi mogla biti potpuno suprotna: kasnije umirovljenje – duži život”, navodi ovaj ugledni medij u analizi koja detaljno ‘rastavlja’ ovaj mit.

BBC nas je zaintrigirao. A što točno kaže Boeing?

S obzirom na “bradatost” ove vijesti, ne čudi da nismo pronašli službenu objavu na kompanijinim stranicama. No ta objava pod nazivom “Umirovimo glasine o očekivanom životnom vijeku”, citirana je na nekoliko blogova. Poslužili smo se blogom australskog profesora matematike Murraya Bourna.

“Ne postoji korelacija između dobi umirovljenja i životnog vijeka Boeingovih umirovljenika”, stoji u Boeingovom priopćenju uz grafikon koji prikazuje stvarnu dob umirovljenja i životni vijek promatranih radnika. “Prvi netočni podaci o životnom vijeku pojavili su se u ranim osamdesetim godinama, a njihove verzije kruže godinama, gotovo kao urbani mit. Internet ove dezinformacije širi dalje, brže i u oblicima koji izgledaju profesionalnije. Boeing i druge kompanije su pokušale razbiti ovu zabludu. Ali, nažalost, loše vijesti, čak i kada su izmaštane, privlače pozornost. Istovremeno su dobre vijesti (da Boeingovi radnici žive duže od nacionalnog prosjeka) točne i nezapažene”, stoji u tom priopćenju. Na Bourneovim stranicama možete pronaći i interpretaciju problema i podataka.

Što kažu komentari?

Iako komentari na internetu nisu pouzdani izvor informiranja, pogotovo kada se objavljuju pod pseudonimima, zanimljivim smo procijenili one ostavljena na forumima koji okupljaju profesionalne pilote i ljude iz prateće industrije, s obzirom da se primarna vijest navodno bazira na podacima avio-industrije, a aktualizira se kada kompanije žele pomladiti kadar i poslati u raniju mirovinu veći kontingent starijih radnika.

“Sjećam se sredine devedesetih kada je uprava Douglas Aircrafta objavila ovu tablicu u pokušaju nagovaranja starijih zaposlenika da se umirove kako bi stvorili mjesto za mlađu radnu snagu. Kako sam u to vrijeme bio sindikalni povjerenik, dobivao sam puno poziva oko ovog dokumenta”, stoji u jednom komentaru ostavljenom na Bournovom blogu.

Što smo vam, zapravo, htjeli reći?

Kao i uvijek, pazite čemu vjerujete. Ne dopustite da se netko okoristi vašim predrasudama i emocijama. Provjeravajte prije nego što podijelite.

Fake news: Otiđite u mirovinu s 55 i živite do 80; otiđite u mirovinu sa 65 i umrite sa 67

Zamislite da radite dokle god je to moguće i onda u zasluženoj penziji uživate tek dvije godine. Studija koja je provedena analizom nekih od najvećih mirovinskih fondova u SAD-u, pokazala je da zaposlenici koji rade do 65. godine, najčešće umru unutar sljedeće dvije godine, piše Biznews. Studiju o korelaciji duljine životnog i radnog vijeka proveo je doktor Ephrem (Siao Chung) Cheng.

Deset godina rada koštat će vas dvadeset godina života u mirovini

Studija je temeljena na broju odrezaka mirovine poslane korisnicima mirovinskog fonda Boeinga. Ustanovljeno je da oni koji su otišli u mirovinu sa 65, odreske dobivaju još otprilike 18 mjeseci. Slično je ustanovljeno i nakon analize poslanih mirovinskih odrezaka korisnika mirovinskog fonda Lockheed Martin koji mirovinu primaju u prosjeku tek 17 mjeseci.

Slična iskustva imaju i u mirovinskom fondu Ford Motor Company i Bell Labs. Iako najveći broj ljudi zaposlenih u velikim američkim kompanijama odlazi u mirovinu oko 57. godine, pa su oni koji u penziju odlaze sa 65 zapravo manjina, ovakvi podaci o životnom vijeku prilično su alarmantni.

Zaključak koji se može izvući iz ovih podataka je sljedeći: zaposlenici koji naporno rade i u kasnijoj dobi, značajno opterećuju svoje tijelo i um pa zbog stresa obolijevaju od niza bolesti. Sve to dovodi do smrti unutar razdoblja od dvije godine nakon umirovljenja. S druge strane, oni koji u mirovinu odu ranije, recimo oko 55. godine, obično u mirovini uživaju oko 25 godina. Za pretpostaviti je da oni koji su u poziciji da se penzioniraju ranije, u životu imaju manje stresa te imaju bolje isplaniranu financijsku budućnost te mogu živjeti komotno i nakon prestanka radnog odnosa.

Poguban stres

Važno je naglasiti i da oni koji su otišli u mirovinu s 55, nužno ne miruju, no pod značajno su manjim stresom od ljudi iste dobi koji još uvijek rade. To znači da i mlađi umirovljenici rade na pola radnog vremena ili se bave kakvim hobijem, no to im uzrokuje značajno manje stresa nego posao na puno radno vrijeme. Zaključiti se može sljedeće: ljudi koji su u mogućnosti ranije otići u mirovinu, u toj će mirovini uživati značajno duže od onih koji su morali raditi do krajnjih granica. (sn)

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP