Prati nas

Nema predaje

Vjekoslav (81): “Vozim 60 godina i nisam skrivio prometnu nesreću”

Iako se novim propisima pokušava nametnuti stav da su stariji vozači opasnost na cesti, oni sudjeluju u manje prometnih nesreća nego mlađi, a vozačke su im sposobnosti ponekad i bolje. Našeg je sugovornika produljenje vozačke dozvole koštalo gotovo 1000 kuna i mnogi umirovljenici si to ne mogu priuštiti.

Objavljeno

|

Do kada se smije voziti?
Vjekoslav Novak misli da stariji vozači nisu opasnost u prometu (foto: Facebook)

„Naravno da još uvijek vozim. Ne mogu niti zamisliti da budem bez auta. Zapravo, ja samo držim volan, a žena komandira kud idemo“, kroz smijeh nam govori osamdesetjednogodišnji Zagrepčanin Vjekoslav Novak, vozač s više od šezdeset godina vozačkog staža. Vozački ispit je položio krajem pedesetih tijekom služenja obaveznog vojnog roka koji je tada trajao dvije godine.

„Služio sam u Beogradu pa sam tamo položio i vozački ispit. Polagao sam za kamion i time automatski dobio i vozačku dozvolu za auto. Auto nisam posebno učio voziti, nego sam kasnije samo podigao civilnu vozačku dozvolu. Ma sve vam je to isto. Jedino što sam posebno polagao je ispit za motor. Ta autoškola u vojsci je trajala četiri mjeseca. Prvo su nam objašnjavali teoretski dio, pa u kamionu s ugašenim motorom, pa na poligonu, pa tek onda na cesti. Nije bilo zasebnih dijelova škole tijekom kojih bi nam objašnjavali znakove i prvu pomoć, nego je to sve nekako bilo zajedno. No, bila je jedna prostorija s rastavljenim dijelovima kamiona koje si mogao uzeti u ruke i doista shvatiti kako što funkcionira. Najkompliciranije je bio shvatiti kako radi diferencijal na kamionu. Većina ni dan-danas to ne zna“, prepričava nam Vjekoslav svoje iskustvo.


Pedesetih i šezdesetih godina upravljanje automobilom nije bila vještina koja se učila u autoškolama već je bilo uobičajeno da osoba koja ima vozačku dozvolu nauči voziti nekoga tko dozvolu još nema. „Kako sam među prvima imao dozvolu, nekolicinu svojih prijatelja sam naučio voziti. Na auto bi se stavila ona ‘L’ oznaka i tako bismo se vozili po gradu. Kad bi osoba naučila voziti, pristupala bi ispitu i dobila dozvolu“, kaže Vjekoslav.

U svojem bogatom vozačkom iskustvu promijenio je dvanaestak automobila. Prvi se, kaže, ne zaboravlja: „Moj prvi auto je bio mercedes iz 1934. Već tad je bio oldtimer. Taj auto je bio prava atrakcija, ali puno se kvario pa smo ga stalno popravljali. No tako smo se i školovali. Nije bilo kao danas da čovjek niti zna, niti može što popraviti jer je sve kompjuterizirano. Nakon tog mercedesa, imao sam fiću. Od svih auta najdraži mi je bio BMW 1600. Njega sam imao u sedamdesetim godinama. Deset godina sam ga vozio bez ikakvog kvara.“

foto: BigStock

S obzirom da je lani napunio 80 godina, kako bi produljio vozačku dozvolu, Vjekoslav je morao na liječnički pregled: „Kad mi je istekla vozačka, morao sam na liječnički pregled u sklopu kojega sam rješavao i neke psiho testove. Ti testovi su bili na zaokruživanje. A što se samog liječničkog tiče, to je više bio neki razgovor na kojem me doktorica pitala kako se osjećam, uzimam li kakve lijekove i tome slično, te mi pregledala vid. Taj pregled nije bio baš tako detaljan kako sam mislio da će možda biti. Recimo, uopće mi nisu kontrolirali reflekse. Uglavnom, uspješno sam prošao i produžili su mi vozačku dozvolu na pet godina. Negativna strana svega je što sam to sve skupa platio oko 800 kuna.“

Upravo taj financijski aspekt čitave priče oko produljenja vozačke dozvole za starije osobe izazvao je proljetos burnu raspravu kad je predloženo da u novi Zakon o sigurnosti na cestama bude uvedeno da na obavezni liječnički pregled idu svi vozači iznad 65 godina starosti.

Tom prijedlogu zakona oštro su se usprotivili iz Matice umirovljenika Hrvatske i Sindikata umirovljenika Hrvatske zahtijevajući da se zadrži postojeće zakonsko rješenje i da se hitno povuče prijedlog koji bi diskriminirao ljude po starosnoj dobi. Osim toga, naglasili su iz Matice, pregledi za produljenje vozačke dozvole mogli bi jednostavno ostati u domeni liječnika opće prakse, sukladno zapadnoeuropskim praksama, a ne da se plaćaju posebno. Također, tad je rečeno da svakako trebaju postojati rješenja kojima se mogu i trebaju spriječiti nesreće u prometu nastale zbog zdravstvenih problema vozača, no bez obzira radi li se o starijoj ili mlađoj osobi. Naglašeno i da u Hrvatskoj, od ukupnog broja vozača, ima više od 10 posto starijih od 65 godina, a da statistike pokazuju da oni sudjeluju u svega 8,5 posto prometnih nezgoda, te da stariji vozači ne pripadaju najrizičnijim skupinama u prometu, nego su upravo zbog svog iskustva oprezniji i mudriji u vožnji.

Takovog je mišljenja i Vjekoslav s početka naše priče. On u svojih 60 godina vozačkog iskustva nikad nije skrivio nesreću. „Nikad nisam sudjelovao u prometnoj nesreću u kojoj sam ja bio kriv. Niti u nekakvoj težoj nesreći uopće. Možda je to zbog tog jednog elementa u mojoj vožnji – ja nikad nisam vozio brzo. Čak ni kad sam imao relativno jak i brz auto. Uvijek najviše 120 na sat, čak i po autocesti“, kaže Vjekoslav.

„Danas ima puno nesreća jer, naravno, ima puno više vozača, ali i ljudi neoprezno voze. Još je jedna vrlo važna stvar koja utječe na broj nesreća, a to je što ljudi imaju prejak auto za svoje sposobnosti. Mladići se vole praviti važni jakim autima, a ne znaju ih voziti. Danas nema ni jednog mladića koji nije razbio auto i još se time hvali. Ne znam zašto tako mora biti. Pa za pohvalu je ako nikad nisi razbio auto, a ne ako si ih slupao nekoliko“, kazuje nam Vjekoslav.

Vjekoslav nimalo ne dvoji da je još uvijek itekako sposoban za vožnju: „Točno je da je danas puno gušći promet, više automobila, brže ceste, ali meni moje godine ne predstavljaju nikakav problem kad je vožnja u pitanju. Mislim da je kod vožnje važnije iskustvo nego dob. Ja čitav život vozim po velikom gradu i dobro se snalazim. Puno sam putovao i vozio i po drugim europskim gradovima i to mi nikad nije bio problem. Znam puno ljudi koji kad iz manjeg mjesta gdje žive dolaze u Zagreb, auto ostave negdje na periferiji i onda dalje idu tramvajem. Jednostavno se ne usude voziti po gradu. Ono su možda i mlađi od mene, ali ja imam više iskustva u vožnji i zato se bolje snalazim“, kaže Vjekoslav.

„Auto mi je strahovito važan. Uvijek sam imao auto i ne mogu zamisliti kako bi to bilo da ga nemam. Ne vozim svaki dan, ali važno je da je auto tu kad ga zatrebam. Ja i supruga u kupovinu idemo autom, no na dulja putovanja više ne idemo“, završava svoju priču Vjekoslav.

Stariji vozači rjeđe sudjeluju u prometnim nesrećama

Sveučilišni centar Swansea iz Velike Britanije koji se bavi pitanjima starenja, izveo je nekoliko testova koji su trebali utvrditi uzrokuju li stariji vozači više nezgoda zbog sporijih refleksnih reakcija u zahtjevnijim manevrima.

Iako će osobe iznad sedamdeset godina češće biti ozlijeđene u prometnoj nesreći (zato što su krhkije građe), one ne izazivaju prometne nesreće ništa češće od ostalih sudionika u prometu. Štoviše, četiri puta rjeđe sudjeluju u nesrećama od osoba iz dobne skupine od 17 do 21 godine. „Premda ljudi misle da su starije osobe opasnost na cesti i da će ceste biti sigurnije ako bude manje starijih vozača, to zapravo nije istina“, kaže dr. Charles Musselwhite iz centra Swansea.

Umjesto toga, istraživači su došli do jednog posve drugog, vrlo zanimljivog zaključka. „Starije osobe koje se odreknu vožnje, značajno će češće postati žrtve nesreća kao pješaci i to tako što se okliznu na ledu ili ih udari auto“, kaže Musselwhite.

Iako starije osobe čine tek 19 posto svih pješaka, od svih poginulih pješaka oni čine čak 40 posto. Znanstvenici su također ustanovili da 88 posto starijih osoba hoda presporo da bi uspjeli prijeći cestu za trajanja zelenog svjetla. Važno je naglasiti i da su ljudi koji su se odrekli vožnje, češće depresivni i društveno izolirani jer ih nemogućnost vožnje udaljuje od obitelji i prijatelja.

Međutim, doista postoje dvojbe vezane uz vid starijih vozača ili njihovu sposobnost da reagiraju na vrijeme. Primjerice, starijoj osobi treba oko devet sekundi da se navikne na odbljesak sunca, dok osobi od kojih tridesetak godina trebaju samo dvije sekunde. Također, reakcije osoba starijih od sedamdeset su oko 22 puta sporije nego kod mlađih ljudi. Kad je tim doktora Musselwhitea ispitivao kako će se starije osobe snaći u zahtjevnim manevrima na cesti, otkrili su da starije osobe uglavnom ne rade ništa više pogrešaka, osim ako su pod iznimnim stresom.

„Istraživanje je pokazalo da stariji ljudi rade više grešaka samo ako su vrlo napeti i ako osjećaju pritisak od ostalih vozača. Rješenje za ovaj problem je da voze sporije i samo u određeno doba dana kad promet nije tako gust“, zaključuje Musslewhite.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Nema predaje

Jasna A. Petrović: Za reviziju sam svih povlaštenih mirovina, nacionalna naknada za starije će se uvesti

Što predsjednica SUH-a misli o novom ministru mirovinskog sustava i zašto zastupa uvođenje takozvane nacionalne mirovine? Što je važnije; obiteljska mirovina ili nasljeđivanje dijela mirovine pokojnog partnera?

Objavljeno

|

Nezaustavljiva snaga umirovljeničke scene Jasna A. Petrović već godinama glasno i jasno zastupa interese umirovljenika i starijih građana u pregovorima i sukobima sa svim vladajućim garniturama. I to bez stranačko-političkog angažmana, jer ona je predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH), nevladine udruge koja djeluje kroz sindikalne načine borbe.

Prije manje od tjedan dana o gorućim umirovljeničkim problemima izvijestila je i novog ministra mirovinskog sustava Josipa Aladrovića. No to je tek formalni povod ovom razgovoru o svemu onome što se posljednjih mjeseci spominjalo u kontekstu mirovina i starenja u Hrvatskoj.


Krenimo od najaktualnijeg. U svakodnevnim razgovorima svi traže više socijalne države, no kad se progovori o nacionalnoj mirovini, većina umirovljenika zalaže se za model prema kojem svatko dobiva samo ono što je zaradio. Kako to?

Kad nešto ima pogrešan naziv, stvara zabunu među ljudima. Zamolili smo ministra mirovinskog sustava Josipa Aladrovića da u javnim nastupima kaže da je riječ o nacionalnoj naknadi za starije osobe. Dakle, riječ je o mjeri protiv siromaštva starijih osoba koja će se isplaćivati iz državnog proračuna, a ne iz mirovinskog sustava.

Drugi glavni problem je iznos te nacionalne naknade. Procijenjena je na 1.000 kuna. Kad znate da je 1.019 kuna najniža mirovina za 15 godina rada, to sve ispada nerealno. Već i sad minimalna zajamčena socijalna naknada za starije od 65 godina iznosi 920 kuna.

Znači, treba tražiti veće mirovine, a ne sprječavati uvođenje te socijalne naknade?

Sve je to previše sabijeno jedno uz drugo, ali da, problem je u preniskim mirovina, a ne u jednoj dobroj mjeri. To govori koliko su stari zanemareni i podcijenjeni. Kad imate prosječnu mirovinu od 2.445 kuna, a linija siromaštva je 2.496 kuna, postavlja se pitanje kako je moguće da postoje tako niske mirovine utemeljene na radu.

Može li takva nacionalna mirovina ili naknada stimulirati nerad? Neki ekonomski stručnjaci kažu da se boje toga.

Nikako! To je neoliberalni pristup poznate ergele znanstvenika koji su uvijek na strani banaka i bogatih. Kao što se prije govorilo da će se proširenjem prava rada umirovljenika spriječiti mlade da rade ili ih otjerati iz zemlje, tako se i sada pogrešno govori o nacionalnoj naknadi. Riječ je o mjeri protiv siromaštva koju imaju gotovo sve države EU, samo u različitim formatima.

Međunarodna organizacija rada propisuje uvođenje te mjere, a Europska komisija, pa čak i Svjetska banka, ponavljaju nam da trebamo uvesti takvu naknadu. Razlog je taj da je samo 64 % građana starijih od 65 godina pokriveno starosnim mirovinama. U Sloveniji je to 96 %, a u Austriji 99 %. Ili smo civilizirana socijalna država ili nismo.

Ako do takozvane nacionalne mirovine dođe, valja još jednom naglasiti da neće biti isplaćivane iz mirovinskog sustava.

Do tih nacionalnih naknada će svakako doći. Progurali smo to u Strategiju za socijalnu skrb starijih osoba 2016. godine. Isplaćivat će se od 2021. godine neovisno od toga tko će biti na vlasti. Ljudi ne smiju biti gladni u ovoj zemlji. Istina je i da bi trebali imati i duplo veće mirovine.

I o braniteljskim mirovinama se puno raspravlja pa ih mnogi navode kao primjer socijalne nepravde. Mirando Mrsić, predsjednik Demokrata, u zadnje vrijeme glasno traži razdvajanje na ono zarađeno radom i ostatak koji bi se braniteljima isplaćivao iz proračuna.

Naš stav o takozvanim povlaštenim mirovinama je godinama jasan. Od početka tražimo razdvajanje i transparentnost. Mrsić je kao ministar rada i mirovinskog sustava prihvatio dugogodišnje prijedloge umirovljeničkih udruga o odvajanju posebnih i radom stečenih mirovina. Ali je htio biti… i kriv i nevin.

Nije se usudio to provesti na razinu pojedinca što bi rezultiralo revizijom svih povlaštenih mirovina. Rezultat toga jest taj da danas samo znamo da se na mirovine po posebnim propisima troši šest milijardi kuna godišnje. No njegov sadašnji prijedlog je posve opravdan. Zbrka u mirovinskom sustavu mora se riješiti do individualne razine. Vjerujemo da bi novi ministar to mogao započeti. Nije u tom prijedlogu vidio nikakve poteškoće.

Ali HZMO tvrdi, s obzirom na to da isplata mirovina nije moguća bez ubacivanja novca iz proračuna, da je to obmanjivanje javnosti te da braniteljske mirovine ne ugrožavaju radničke mirovine.

Zanimljivo je kako je mirovinska institucija bez političkih ingerencija dobila zadatak biti zaštitnica branitelja pa i pripadnika HVO-a. S obzirom na to da sam članica Upravnog vijeća HZMO-a, problematizirat ću i to. HZMO bi trebao shvatiti da su oni izvor krivih podataka da se radničke mirovine ne pokrivaju uplatama u mirovinski sustav. Pokrivaju se.

Kada od potrebne 41 milijarde kuna odbijete šest milijardi kuna za mirovine po posebnim propisima i devet milijardi kuna tranzicijskog troška, ostane vam 26 milijardi kuna. A iz doprinosa se prikupi 27 milijardi. Dakle, dovoljno je. Zagovaratelji katastrofičnih prikaza mirovinskog sustava su ljudi iz HZMO-a, bankari i znanstvenici bliski bankama.

U komentarima pod ovim razgovorom sigurno će se naći i oni koji ne žele “kopanje” po braniteljskim mirovinama. Obično tada tvrde da u partizanske mirovine nitko ne želi dirati. Zagovarate li i reviziju partizanskih mirovina koje se uvijek stavljaju nasuprot braniteljskih, kao da se radi o dvije neprijateljske vojske?

Zagovaramo reviziju svih mirovina po posebnim propisima. I partizanskih i ustaških i braniteljskih… Ona je nužna. Nama se putem naše Facebook stranice “Pokret protiv siromaštva starijih osoba” javljaju brojni branitelji i njihove supruge koji otvoreno kažu da imaju najnižu moguću braniteljsku mirovinu, dok brojni ljudi koji nisu nikada ni bili na frontu hodaju zdravi s visokim braniteljskim mirovinama.

Je li u pravu Tuđman koji je rekao da je Hrvatsku obranilo 250.000 branitelja ili je u pravu ministar branitelja Tomo Medved koji tvrdi da ih je bilo 550.000, a moguće će ih biti i 600.000? To treba razjasniti kako bi prestalo biti izvor kontinuiranog nezadovoljstva velikog dijela građana, među njima i brojnih branitelja.

Godinama slušamo da su partizanske mirovine podložne nasljeđivanju s koljena na koljeno, no nitko tko iznosi te teze ne barata konkretnim primjerima i imenima. A zapravo je riječ o sve manjem broju mirovina koje primaju udovice. I sami kvartalno objavljujemo analize na tu temu, ali uzalud. Taj mit, usprkos svim dokazima, nikako da umre.

Navodno je svojevremeno postojalo jedno invalidno dijete koje je primalo partizansku mirovinu pokojnog oca. Ali invalidno dijete bi i po općem zakonu imalo pravo dobiti mirovinu oca. Taj primjer je izuzetak.

Osim toga, borci NOR-a su se imali pravo oženiti mlađim ženama. Zar netko branitelju od 70 godina može zabraniti da oženi ženu od 40 godina i da dobije dijete? Treba jednostavno prestati fantazirati i prestati proizvoditi te priče.

Jasna Petrović (foto: Siniša Bogdanić)

Za saborske zastupnike više nema povlaštenih mirovina?

Evo, Silvano Hrelja vrlo pompozno kaže da nema. Ali ima. Oni mogu ranije ići u mirovinu. Želimo revidirati i na taj način beneficirane mirovine.

Nasljeđivanje dijela mirovine umrlog partnera čini se dalekim snom. Hoće li sadašnje generacije mlađih umirovljenika to doživjeti?

Duboko vjerujem da hoće. To je trend u velikom dijelu članica EU. Kod nas se trenutno može naslijediti 70 % partnerove mirovine, ali uz gubitak vlastite. Mislimo da vlastitu mirovinu treba ostaviti, a ovisno o imovinskom statusu treba omogućiti nasljeđivanje 20-50 % mirovine preminulog partnera ili partnerice.

Sada ima tvrdnji da su važnije obiteljske mirovine. To je kao da raspravljamo je li važnije mlijeko ili kruh, voda ili meso. Svi trebaju i jedno i drugo.

Neki dan ste, zajedno s predsjednicom Matice umirovljenika Hrvatske Višnjom Fortunom, bili na dugom sastanku s novim ministrom mirovinskog sustava Josipom Aladrovićem. Usporedite li komunikaciju s bivšim ministrom Pavićem, jeste li optimistični?

Vrlo sam optimistična. Čim je postao ministar, nazvao je kolegicu i mene, dogovorili smo sastanak. 12. rujna smo mu donijele listu prioriteta i razgovarali smo što se može i kada napraviti. Pavić je ignorirao sve socijalne partnere i umirovljenike. Ako ne čujete, ne možete ni razumjeti. S ovim ministrom sam imala iskustva u HZMO-u. Zato što je mlad, ambiciozan je i pokušava napraviti više od nekoga kome je to politički zadatak. Mislim da ima dobru volju i entuzijazam. Iznenadio me tvrdnjom da ako ne bude nacionalne naknade za starije osobe, on neće biti ministar. To mi je razlog za optimizam.

Što ste dogovorili?

Inzistirali smo da on izravno razgovara s ministrom zdravstva i ministrom financija u vezi dvije stvari. Prva je problem besplatnog dopunskog zdravstvenog osiguranja. Zbog cenzusa koji nije mijenjan 15 godina, par tisuća umirovljenika izgubi to pravo kod svakog usklađivanja mirovina. Predlažemo da taj cenzus bude na liniji siromaštva koja se utvrđuje godišnje. Sada iznosi 2.496 kuna za samce. Tako bi se brojni siromašni umirovljenici vratili u državno subvencionirani sustav dopunskog zdravstvenog osiguranja. To je naš uvjet za daljnje razgovore.

Također smo tražili promjene za umirovljenike koji još uvijek plaćaju krizni dodatni zdravstveni doprinos na mirovine uveden prije deset godina. Ili da im se taj doprinos uvede kao doprinos na razliku iznad prosječne plaće, ili da se ukine svima. Zašto se to ukinulo samo braniteljima, a ne i drugim građanima?

Ministru je pao vrući krumpiru krilo jer, čini se, da izlazimo na referendum. O radu do 67. godine puno smo čuli. Neki kažu da bi se isplatilo raditi i te dvije godine duže kada bi mirovine bile dostatne za dostojanstven život. SUH i dalje podupire raspisivanje referenduma?

Naravno! Pomagali smo organizacijski i na sve druge načine. Postigli smo da više od 60 % potpisa čine potpisi starijih osoba. To je referendum solidarnosti. Imamo kontraprijedlog i ne znamo zašto se nije primijenio. Ako se željelo povećati prosječan staž, trebalo je samo uvesti da je za mirovinu uvjet 20 godina staža, umjesto sadašnjih 15. Pogotovo kada se uvede nacionalna naknada za starost kada će ta kategorija biti donekle zaštićena.

Mislimo da se referendum mora održati i da će proći. Vjerujemo da je toga svjestan i novi ministar. Kao što vidite, svugdje naglašava da će nacionalna naknada za starost biti za one starije od 65 godina.

Ipak, čini se da stare i siromašne društvo želi pospremiti daleko od oka. Dosta ste glasni oko pokušaja gušenja jednodnevnog turizma na Jadranu. Što biste poručili gradonačelnicima i načelnicima koji razmišljaju o zabrani ulaska autobusa s jednodnevnim turistima u priobalna mjesta?

Ne samo njima, već i premijeru i ministru turizma. Te prizemne diskriminacije su na granici ludila. Na Općinskom vijeću Malinske-Dubašnice rekli su da im je “dosta tih starih prdonja i baba koje dolaze samo prljati more i jesti sendviče.” Pokušali su na sve načine uvesti da ti stari ljudi poginu hodajući do plaže po najvećoj vrućini, ostavljeni kilometrima izvan mjesta. Oni sada žele samo elitni turizam. Pokondirene tikve! Zbog toga im se i smanjio priljev turista ove godine.

I za kraj, najistaknutiji politički predstavnik umirovljenika Silvano Hrelja (HSU) istaknuo je ambiciju ulaska u izvršnu vlast. Vidite li ga kao ministra mirovinskog sustava? Zapravo, vidite li ga kao dobrog ministra?

Uopće ga ne vidimo kao ministra. On je vješt trgovac. I sam naglašava da je na nagovor istarske podružnice SUH-a bio predložen na listu i da je SUH odradio cijelu kampanju. Ali prvo što je napravio jest da je otpustio sve te ljude, jer je počeo trgovati s raznim političkim opcijama. Neću ga optužiti da je korumpiran, jer nemam za to konkretnih dokaza. Ne bih htjela da se to tako shvati. Ali on je promijenio već sette bandiere.

Ne može biti dobar ministar jer nema senzibilitet za siromašne, odbija sve prijedloge umirovljeničkih udruga, čak je bio protiv podizanja najniže mirovine za samo 3,13 %. Poručivao je da to nije zarađeno. Osim toga, vrlo je blizak bankama i sklon obveznim mirovinskim fondovima. I to u trenutku kada je i maloj bebi jasno da je riječ o velikoj financijskoj prijevari, kada od nje odustaju Poljska, Bugarska, Rumunjska, Slovačka, a Slovenija i Češka nisu ni uvele drugi mirovinski stup.

Jasno je da u ovom trenutku inozemne banke i obvezni mirovinski fondovi rade pritisak da se krene u privatizaciju javnog sektora, privatizaciju vode i struje, a on ih i dalje podržava. Ne shvaća da je to razlog niskim mirovinama, sadašnjim i budućim. Nadam se da mu se ta ambicija neće ostvariti.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP