Prati nas

Mozaik

Cijena pogreba: I za smrt valja štedjeti

‘Kad sam prvi put htjela o tome porazgovarati sa svojim kćerima, nisu me htjele slušati. Rekle su da što se ja zamaram takvim stvarima i da će one preuzeti brigu o svemu. Ali dobro ja znam da smrt košta. I grobno mjesto i sahrana i sve.’ Osim tuge zbog smrti voljene osobe, ožalošćena obitelj najčešće je suočena i s visokim troškovima sahrane. Istražili smo koliko košta posljednji ispraćaj i što on uključuje.

Objavljeno

|

Koliko košta sprovod?
foto: Pixabay

„Kad umrem, moje kćeri neće imati ni kune troška. Suprug i ja već godinama plaćamo Posmrtnu pripomoć, sve smo organizirali i naše mjesto nas čeka. Mi to u šali zovemo ‘vikendica’. Smrt je normalna, prirodna stvar, to svakoga čeka i to ne treba biti tabu tema“, priča nam sedamdesetogodišnja Zagrepčanka Gordana.

„Kad sam prvi put htjela o tome porazgovarati sa svojim kćerima, nisu me htjele slušati. Rekle su da što se ja zamaram takvim stvarima i da će one preuzeti brigu o svemu. Ali dobro ja znam da smrt košta. I grobno mjesto i sahrana i sve. A kad ti umre netko blizak, zadnja stvar koju trebaš je još imati stres i novčane probleme oko toga. Zato je najbolje sve pripremiti unaprijed. Kad je moja mama htjela o takvim stvarima pričati sa mnom, ni ja ju nisam htjela slušati. Ali jednom me ipak posjela za stol, rekla mi gdje što stoji, koju garderobu želi na sebi, pokazala mi sve papire, objasnila kako stoje stvari sa grobom i sve ostalo. Nakon što smo taj razgovor obavile, ona je sretno živjela još 16 godina, a kad je umrla, sve je bilo sređeno“, prisjeća se Gordana.


„Posmrtnu pripomoć plaćamo više od 20 godina i mi smo svoje otplatili. Imamo grob na Markovom polju, a u sve to je uključena i sahrana. Poslije mi je muž rekao da nismo trebali to sve plaćati jer zapravo imamo grobna mjesta u Slavoniji odakle smo rodom, ali ja bih željela biti pokopana u Zagrebu gdje žive moje kćeri tako da mogu doći na grob kad god žele, a ne da moraju putovati. Ma zapravo, najvažnije mi je da mi sad dođu i da se sad družimo, a poslije će mi ionako biti svejedno“, kaže Gordana.

„O svojoj smrti počela sam razmišljati nakon što mi je umrla mama. Prvo sam mislila novac štedjeti što se kaže ‘u čarapi’, ali onda je u firmu došao predstavnik Posmrtne pripomoći i tad sam počela uplaćivati. Već smo sve otplatili i oko sahrane neće biti nikakve brige. Nije da nam se ikuda žuri, ali na takve stvari treba misliti unaprijed. Uvijek je tužno kad ti bilo tko umre, ali kad djeca sahranjuju starije roditelje, to je prirodno. No kad roditelji sahranjuju djecu, to je strahota. A ovo je normalno i tu nema drame“, trezveno objašnjaga Gordana.

Pokušamo li, jednako tako trezveno i hladne glave, pobrojati sve stavke koje čine jednu sahranu, možemo nabrojati sljedeće: ukopno mjesto, lijes, limeni lijes, prijevoz pokojnika, troškovi sprovoda, križ, svećenik (ovo dvoje ako je pokojnik bio vjernik), klapa ili limena glazba, izrada spomenika ili upis pokojnika na grobnu ploču, oglas u novinama i karmine.

Najskuplji sprovodi su oni u Zagrebu gdje najosnovnija varijanta sprovoda košta desetak tisuća kuna. U tu cijenu uključeno je, više-manje, sve od navedenog. Sve – osim najskuplje stavke, a to je grobno mjesto. U nastavku donosimo cijene.

Mirogoj, foto: Mojevrijeme.com

Grobovi su vrijedne nekretnine

Ako nemate vlastito grobno mjesto, najskuplje će vas doći ako poželite biti sahranjeni na zagrebačkom groblju Mirogoj gdje se cijene kreću od 12 do 60 tisuća kuna, ovisno o kakvom tipu groba se radi, koliko u njemu ima ukopnih mjesta te gdje se nalazi. Što je mjesto bliže arkadama, bit će skuplje, pa se tako u oglasniku može naći i „ekskluzivna betonirana grobnica za šest ukopnih mjesta“, tik iza crkve Krista Kralja za čak 850 tisuća kuna. Drugo zagrebačko groblje, Miroševac, dosta je povoljnije i cijene se kreću od sedam do pedeset tisuća kuna. Najjeftinije je na Markovom polju gdje grobna mjesta koštaju od dvije tisuće kuna naviše.

Troškovi su nešto niži ako se radi o kremiranju i grobnom mjestu za polaganje urni. Cijena grobnog mjesta za urne (kazete) na zagrebačkom Mirogoju je od sedam do deset tisuća kuna, no urne se češće polažu u obiteljski grob ili grobnicu.

No poželite li, kao u američkim filmovima, da vaš pepeo bude prosut s vrha brda ili u more, valja  zatražiti odobrenje tijela jedinice lokalne samouprave nadležnog za komunalne poslove, uz prethodno mišljenje tijela jedinice lokalne samouprave nadležne za poslove zdravstva.  Pepeo se može prosuti i na Sunčanu poljanu, posebno određeno mjesto na zagrebačkom Mirogoju, tik uz krematorij, zasađeno ružama. Djelatnici groblja mogu dio pepela spremiti u poseban mali spremnik koji nasljednici mogu ponijeti sa sobom.

Važno je razlikovati korisnika nekog groba ili grobnice i onoga koji ima pravo ukopa. Naime, korisnik groba je pravi vlasnik i donosi sve odluke poput one o uređenju groba i spomenika, ali i ustupanja groba ili davanja prava ukopa. Oglasi u kojima se ustupa grobno mjesto u vrijeme ekonomske krize postali su nešto češći, a raspon cijena se kreće od par tisuća kuna do par desetaka tisuća eura, ovisno o tome kakav je grob i gdje se nalazi. Da su grobovi vrijedna nekretnina, svjedoči i slučaj iz 2014. godine o kojem su pisali mediji, kad je na Mirogoju, između reda grobnica za urne i klasičnih grobnica, otkriveno više od četrdeset ilegalno sagrađenih grobnica za urne koje su se u oglasniku prodavale za nekoliko desetaka tisuća kuna.

Kako organizirati sprovod?

foto: brownpau@Flickr

Lijesovi: Od skromnosti do luksuza

Lijesovi su posebna priča i posebna, ponekad i vrlo visoka, stavka u troškovniku jednog pogreba. Cijene se kreću od tisuću i petsto kuna za najjednostavnije modele, do dvadeset tisuća kuna za luksuzne lakirane sarkofage s unutrašnjošću ispunjenom svilom ili satenom. Lijesovi za kremiranje su nešto jednostavniji i jeftiniji te nisu premazani nikakvim kemijskim sredstvima i nemaju metalnih dijelova kako bi sam proces kremiranja bio ekološki prihvatljiv.

Što se pak tiče cvijeća na sahrani, manji vijenci i aranžmani mogu se naći i po cijeni od sto pedeset i dvjesto kuna, dok veliki aranžmani mogu doseći cijenu i od dvije tisuće kuna. Prosipanje latica ruža košta otprilike dvjesto kuna. Najčešće cvijeće na sprovodima su ruže koje se upotrebljavaju bez obzira na spol i dob pokojnika, a nakon njih, orhideja, kala, anturij, ljiljan i gerber. Cvijeće donosi i sva ožalošćena rodbina i prijatelji koji nazoče sahrani, no sve češće se događa da umjesto cvjetnih aranžmana obitelji predaju novac imajući na umu upravo visoku cijenu sahrane. Također, i sama obitelj može zamoliti sve nazočne da umjesto da kupuju cvjetne aranžmane, novac daruju za neku plemenitu svrhu ili humanitarnoj organizaciji po izboru samog pokojnika.

Dodatne usluge

Ako je pokojnik bio vjernik, na posljednje počivalište ispratit će ga svećenik. Tu uslugu crkva naplaćuje oko tristo kuna, a misa zadušnica je dodatnih pedeset kuna. Što se pak glazbe tiče, najčešća je limena glazba, pjevački ansambli, truba ili gudački kvartet. Po želji, može se organizirati ispraćaj uz glasovir, harfu, čak i tamburaški sastav. Obitelji sve češće odlučuju na sprovodu jednostavno pustiti CD s omiljenom pokojnikovom glazbom, no za sam ispraćaj ipak će najčešće unajmiti i limenu glazbu ili samo trubača. S obzirom na to o kakvoj se glazbi radi, cijena se kreće od petsto do dvije i pol tisuće kuna. Sve više ljudi na sprovodu želi i dalmatinsku klapu, a taj je trend postao posebno popularan nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana na čijem je sprovodu nastupila klapa Cambi.

Agencije nude i razne posebne usluge poput pisanja posmrtnog govora, odnosno nekrologa. Za nekoliko stotina kuna, obitelj koja nije vična pisanju govora, može za svojeg pokojnika naručiti profesionalnog pisca koji će sastaviti govor prema njihovim uputstvima. Ako želi, obitelj može unajmiti i profesionalnog govornika ili spikera da govor pročita pred ožalošćenom rodbinom i prijateljima.

Iako to do sad nije bio običaj, mnogi se sve češće odlučuju unajmiti i profesionalnog fotografa da ovjekovječi tužan skup. Među dodatne usluge koje bi netko mogao poželjeti spada i puštanje golubice koja simbolizira odlazak duše na nebo.

U našem narodu postoji običaj karmina ili podušja, obredne gozbe za pokojnika koja se prije obično održavala u kući pokojnika. Hrana za karmine tradicionalno je bila pripremana u samom domu, no danas se sve više ljudi odlučuje na odlazak u restoran ili catering. Mnogi restorani nude i posebne menije za karmine, a obitelj se nerijetko odlučuje upravo za omiljeno jelo pokojnika.

S obzirom na sve navedeno, smrt je prilično skupa, stoga i ne čudi da sve više ljudi, na ovaj ili onaj način, štedi za svoj posljednji ispraćaj.

.

Mozaik

Godinu dana nakon katastrofe: U Černobilu se osjeća život, radnici su sjajno plaćeni

Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima.

Objavljeno

|

Autor

O černobilskoj nesreći i nastavku rada atomske centrale, tj. dva njena reaktora, napisano je mnogo novinskih tekstova. U njima su stručnjaci iznijeli svoja gledišta o tome zašto je do katastrofe došlo. Ipak, mnogo je toga ostalo tajnovito i neobjašnjeno. U tim tekstovima nije bilo izjava onih koji su bili neposredno uz reaktore i koji danas tamo rade.

Zahvaljujući angažmanu Vjesnikova dopisnika iz Moskve, Branka Vlahovića – Studio objavljuje ekskluzivnu reportažu koju su za nas napisali novinari moskovskog radija, Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski. Oni su bili u Černobilu i tamo razgovarali s ljudima koji su bili svjedoci drame… Priču objavljenu 1987. godine prenosimo u cijelosti.


Prvi susret s Černobilom zaista je šokantan. Čovjek se osjeća kao u nekom krajoliku iz znanstvene fantastike. Kamo se god okrene vidi neke čudne znakove. Velikim slovima ispisano je: „Opasno – radijacija“. Malo dalje od tog znaka, opet natpis: „Oprezno, zemlja je kontaminirana!“

U zgradi u kojoj je smještena državna komisija, koja rukovodi radovima na saniranju posljedica černobilske katastrofe, dočekuje nas Aleksandar Kovaljenko. On je načelnik odjela za informiranje. Nitko ne bi pomislio da je taj četrdesetogodišnjak “zaradio” čak 25 rendgena. On je prije bio zamjenik direktora černobilske atomske centrale.

Černobil je udaljen od centrale petnaestak kilometara. Kao što je poznato, svi su stanovnici Černobila evakuirani. Ipak, u Černobilu se osjeća život. Na ulicama je mnogo automobila i različitih strojeva, ljudi se kreću na sve strane, tu su građevinari i radnici ostalih struka, kao i vojne osobe. Svi su oni privremeni stanovnici Černobila. Živjet će ovdje mjesec ili, najviše, dva.

Cestom do atomske centrale kreću se teška vozila. Prolazimo kroz pusta sela. Već cijelu godinu u tim kućama nema domaćina. Kada će se u njih vratiti ljudi? Možda će potkraj slijedećeg stoljeća na ta mjesta dovoditi ekskurzije da bi turistima pokazali kako su izgledala ukrajinska sela u prošlom stoljeću.

Petnaestak kilometara do atomske centrale prešli smo automobilom za pola sata. Što smo se više približavali odredištu, nailazili smo na sve više dalekovoda. Od listopada prošle godine, oni ponovno prenose struju. Prva dva energo-bloka opet rade, osiguravaju struju za potrebe dva milijuna stanovnika.

Stručnjak na krovu

Stigli smo do atomske centrale. Sve su zgrade bijelo-plave, jedino je na kraju – crni sarkofag. „Danas nema apsolutno nikakvog negativnog utjecaja na okolinu, zahvaljujući sarkofagu. Dakle, on ne dopušta da iz oštećenog reaktora izlazi radioaktivna prašina“, priča nam Vladimir Ščerbina, glavni stručnjak za osiguranje od radijacije. Dva dana prije našeg dolaska u Černobil, Ščerbina se popeo na krov sarkofaga i po njemu se “prošetao”. Dakako, popeo se na krov sarkofaga ne zato što je to poželio, nego da provjeri kakvo je stanje.

„Doza radijacije koju sam dobio za vrijeme šetnje po krovu u postocima iznosi 20 posto ili petinu od količine koju može dobiti radnik zaposlen u atomskoj centrali u toku jedne godine“, kaže Ščerbina.

„Odakle ta radijacija, ako je sarkofag potpuno siguran?“ pitamo Ščerbinu. Kaže nam da još nije dokraja provedena deratizacija krova atomske centrale. Sada se radi na “čišćenju” krova susjednog, trećeg reaktora.

Ščerbina kategorički tvrdi da je sa sarkofagom sve u najboljem redu, i da će se zagađenost još više smanjiti kad se očisti krov trećeg reaktora. Na tim se poslovima sada radi. Također se mora posjeći obližnja šuma i očistiti zemlja oko centrale, jer je ona zagađena. No, prije nego što se bude posjekla šuma i skinuo sloj zemlje, moraju se iskopati veliki “grobovi” gdje će se zakopati zagađeno tlo i drveće. Tamo će se zakopati i tehnika koja je korištena u saniranju nesreće.

Trenutno u černobilskoj atomskoj centrali radi oko tri i pol tisuće radnika. Velika većina njih je radila i prije u toj atomskoj centrali. Radi se po pola mjeseca. Dok jedna grupa radi petnaest dana, druga se polovina odmara sa svojim obiteljima u Kijevu.

Dok rade, energetičari žive u selu Zeleni mis (mis – u prijevodu greben). Selo je udaljeno tridesetak kilometara od atomske centrale. I ovdje je stroga kontrola. Prije svega, nitko od nezaposlenih ne može doći bez dozvole u tu zelenu enklavu. I oni koji imaju propusnicu za ulazak u selo energetičara moraju proći dozimetrijsku kontrolu.

Kad smo tamo stigli, dočekali su nas dozimetristi i pregledali od glave do nogu. Upalila se zelena lampica – sve je u redu! Oni kod kojih je prilikom pregleda upalila crvena lampica, morali su se očistiti od radijacije.

Noć otkrila isijavanje

Inače, selo su sagradili Finci. To su dvokatne kuće. Sobe su zaista komforne. Svaka ima televizor u boji, radio, lijep namještaj. U selu je i poliklinika, rehabilitacioni centar. Sve je besplatno. Bili smo u restoranu. Svatko uzima hrane koliko želi, a ona je vrlo ukusna. Mnogo je povrća. Obavezan je i desert. Dobiva se i čokolada.

U selu energetičara susreli smo i razgovarali s Vladimirom Mihajljukom. On je bravar i radi u pogonu energo-blokova. Trideset i četiri su mu godine, i već devet godina radi u černobilskoj atomskoj centrali. Njegovo kazivanje mnogo govori o tome kako su reagirali stanovnici toga kraja kad su saznali za nesreću u atomskoj centrali.

„Bio je petak, kraj radnog tjedna. Pripremao sam se da s obitelji odem na daču kako bih popravio krov. Kasno uvečer, najmlađi me sin zamolio da mu prije spavanja ispričam bajku. Zajedno smo se uspavali. Usred noći probudila me supruga. Rekla mi je: ‘Ustani! Nešto se dogodilo u centrali!’ Naš je stan na devetom katu i s prozora se vidi četvrti energo-blok. Dobro sam vidio dim i manji plamen. Nisam ni pomislio da je oštećen reaktor. Žena se bila probudila od udara koji je bio sličan potresu“, priča Vladimir Mihajljuk.

„Čule su se sirene vatrogasnih kola i Hitne pomoći. Sutradan, grad Pripjat živio je normalnim životom, kao da se katastrofa nije ni dogodila. Neki su otišli u vikendice, drugi da love ribu. Moj stariji sin krenuo je u školu“, priča Vladimir. „Sve je bilo uobičajeno, osim što je na ulicama bilo više milicije. Telefoni u atomskoj centrali nisu radili.“

„Toga dana, 26. travnja, letjelo je mnogo helikoptera nad atomskom centralom. No, u gradu nije bilo nikakave panike. Tek navečer sve je bilo potpuno jasno. I – vidljivo! Naime, danju – dok je bilo sunca – nije se ni moglo vidjeti isijavanje iz reaktora.“

„Noću sam dobro vidio sa svog prozora jaku svjetlost iz reaktora, kao neki komad rastaljenog metala. To je zračilo iz oštećenog reaktora“, nastavlja pričati Volođa. „Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima. Došla je vojska i milicija, te ispred svakog ulaza kontrolirala da netko nije ostao. Nas su evakuirali u selo Zrka.“

Mihajljuk je u svemu tome imao mnogo sreće. Naime, zbog rane na nozi koju je imao, dobio je upalu i vrlo visoku temperaturu, ali liječnici su ga uspjeli spasiti. Kasnije su sve obitelji dobile novčanu pomoć da kupe što im je potrebno za život.

„Glava obitelji, dakle – suprug, dobio je četiri tisuće rubalja, žena tri tisuće, a svaki ostali član obitelji po tisuću i pol rubalja. To je velik novac. No, trebalo se kućiti iz početka“, priča Vladimir.

Sada on kao majstor zarađuje 570 rubalja mjesečno. To je velika plaća, kad se zna da je u Sovjetskom Savezu prosječna plaća nešto manja od 200 rubalja. No, i kirurg ima plaću 200 rubalja, srednjoškolski profesor 140 rubalja. Dakle, Černobilci sada zarađuju više nego dvostruko.

Točno je da su zaposleni u Černobilu stimulirani bolje od ostalih, ali točno je i to da rade u mnogo težim uvjetima. Prije nego što smo otišli, postavili smo im pitanje koje svakoga od nas zanima: može li se nesreća ponovno dogoditi? Ne – kategorički su nam kazali sugovornici – gorka lekcija iz te velike nesreće zauvijek je naučena.

Mrtvi su snimatelji Lev Nikolajev i Aleksandar Krutov

Umrli su autori prvog dokumentarca o katastrofi u černobilskoj atomskoj centrali. Za tužnu vijest nije se još znalo kad je nedavno na našoj TV prikazan taj film u kojem smo čuli panične reakcije pilota koji je helikopterom nadlijetao mjesto nesreće. (Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski, Studio, svibanj 1987. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP