Prati nas

Mozaik

Mirogoj: Zagrebački dragulj kojeg nekad nisu voljeli

Zagrepčani isprva nisu bili sretni zbog gradnje Mirogoja. Govorili su da je predaleko od grada, zabačen i nepraktičan. Za neke je to bio suludi i preskupi pothvat. Želite doznati nešto više o zanimljivoj povijesti Mirogoja, pročitajte tekst kojeg prilažemo ispod galerije.

S. Bura

Objavljeno

|

Mirogoj (foto: Sandro Bura)

Najpoznatije park-groblje u Hrvatskoj, Mirogoj, užurbano se priprema za Sve svete i Dan mrtvih. Naš fotoreporter Sandro Bura zabilježio je neprolaznu ljepotu ovog “grada mrtvih” kojim rado šetaju živi.

Ono što mnogi ne znaju jest da Zagrepčani isprva nisu bili sretni zbog gradnje Mirogoja. Govorili su da je predaleko od grada, zabačen i nepraktičan. Za neke je to bio suludi i preskupi pothvat. No nakon što je službeno otvoren, svi su htjeli biti pokopani baš u mirogojskim arkadama.  Želite doznati nešto više o zanimljivoj povijesti Mirogoja, pročitajte tekst kojeg prilažemo ispod galerije.


Kako je nastao Mirogoj?

Šezdesetih godina XIX. stoljeća gradska su groblja, prema pisanju tadašnjih novina, bila prenapučena i valjalo je pronaći i osmisliti prostor za novo gradsko groblje. Za usporedbu, u Zagrebu je u to doba (1876. godine) bilo 24.000 stanovnika i deset groblja, dakle, više od 2.000 stanovnika na jedno groblje – današnji Zagreb ima dvadeset i jedno groblje i mnogostruko više stanovnika. S tim u vezi očito je bio i dogovor tadašnje gradske vlasti (gradske općine) koja je još 1872. godine s Nadbiskupijom dogovorila zatvaranje groblja sv. Roka (današnji Rokov perivoj), sv. Tome i sv. Jurja. U istom dogovoru stoji da kapele sv. Roka i sv. Jurja “predaju svoju gotovinu od 17.318 forinta za kupnju novog zemljišta za novo skupno groblje, a za uzvrat se gradska općina obvezuje sagraditi na Mirogoju lijepu grobljansku kapelu”. Na taj su se način stekli svi uvjeti za veliku dražbu imanja dr. Ljudevita Gaja zbog uređenja kojeg je dr. Gaj zapao u veliku dugove obnovivši o svome trošku ljetnikovac i sagradivši čak i pristupnu cestu koja vodi na Mirogoj. Iz spomenutih razloga do te je dražbe neminovno trebalo doći nakon Gajeve smrti (u travnju 1872. godine). Već 24. siječnja 1873. godine kupljeno je Gajevo imanje s namjerom preuređenja u centralno zagrebačko groblje. Taj bi se datum mogao smatrati danom osnutka zagrebačkog Mirogoja. Službeno otvorenje groblja bilo je tek 6. studenog 1876. godine.

Ipak nije bio predaleko

Prema obećanju, gradska općina nije dirala Gajev perivoj, a na groblju su uza sve puteve zasađeni drvoredi lipa, javora, smreka, divljeg kestena i drugih stabala. Groblje je bilo predano na uporabu 1. studenog 1876. godine. Bilo je razdijeljeno po vjerama i na razrede (prvi, drugi i treći). U međuvremenu je bilo poprilično različitih reakcija koje su se pokazale posve neutemeljenima, jer Mirogoj nije niti neprikladan niti previše udaljen. Dapače, postao je jednim od najljepših groblja u zemlji. Prvog svog stanovnika novootvoreno groblje primilo je 7. studenog 1876. godine. Bio je to gospodin Friedrich Singer, nastavnik tjelovježbe i mačevanja, kojem je grad pripremio veličanstven sprovod.

Prvi statut zajedničkog groblja

Ubrzo nakon otvorenja (25. studenog 1876. godine) Mirogoj je dobio i Statut skupnog groblja u kojem se ovo groblje označuje kao opće skupno groblje za pripadnike svih vjeroispovijesti. Ujedno se ističe da se svakoj od vjeroispovijesti dodjeljuje poseban prostor “primjeren broju njezinih sljedbenika”. Posebno je naglašeno da sljedbenici svih vjeroispovijesti imaju glede groblja jednaka prava i dužnosti.

Uz Mirogoj je povezana još jedna novost. Naime, stara zagrebačka groblja bila su u vlasništvu crkava, dok je vlasnikom Mirogoja postala gradska općina. U dokumentima se spominje Mirogojska zaklada u čijem su sastavu sve nekretnine zajedno s gotovinom i pokretnom imovinom kojom raspolaže isključivo gradska općina. Dapače, otvoren je i zaseban račun za upravljanje zakladom kojoj su pripali svi prihodi, pristojbe i koristi od općeg skupnog groblja. Ujedno se zaklada brinula i za nabavke, uređenje, uzdržavanje i upravljanje grobljem, a viškovi su se trošili za uređenje, širenje i poljepšavanje Mirogoja.

Groblje za sve vjeroispovijesti

Groblje se sastojalo od tzv. vanjskog i unutarnjeg dijela koji su zajedno činili cjelinu. Kako se posebno navodi u jednom od članaka Statuta “unutarnji (se) odjel odjeljuje od vanjskoga naprama zapadu u cijeloj dužini velelijepom zgradom koja ima sastojati se iz grobnica pod arkadama, iz portala i iz crkava za razne vjerske obrede”.

Podjela je postojala i prema vjeroispovijesti: odjel A bio je određen za sljedbenike katoličke vjeroispovijesti, odjel B za pravoslavne, odjel C za protestante, dok su se u odjelu D pokapali sljedbenici židovske vjeroispovijesti. Svakoj je od spomenutih i zakonom priznatih vjeroispovijesti Statutom bilo zajamčeno “potpuno i neograničeno vršenje vjerskih obreda kod pogreba mrtvaca na groblju”.

Grobnice za “vječna vremena”

U zasebnom odjeljku Statuta zapisano je da postoje četiri vrste grobova – osobne izvanredne grobnice, redovite obiteljske grobnice, vlastiti grobovi i općeniti grobovi. Osobne izvanredne grobnice građene su uz dozvolu Gradskog zastupstva, redovite obiteljske grobnice nalazile su se ispod arkada i gradila ih je Grobna zaklada za svoj račun. Prema Statutu, građani su takve grobnice mogli kupovati po utvrđenoj cijeni uz nadoplatu kao odštetu za zemljište. Grobnice u arkadama prodavale su se za “vječna vremena”. Isto su ih tako mogli graditi pojedinci i za vlastiti račun uz prethodno odobrenje Gradskog poglavarstva. Statut nadalje određuje “da je svaki posjednik obiteljske grobnice vlastan postaviti spomenik pod svodom arkada uz svoj zid” pozivajući se pritom na “estetiku u poredanju”. Mogli su se pribavljati i vlastiti grobovi, odnosno grobovi u vlasništvu, dok općeniti grobovi nisu prelazili u vlasništvo. Već u ondašnjem Statutu bila je zapisana dužnost održavanja groba i spomenika, kao i kaznena odredba ako se vlasnik toga ne bi držao.

Statut je predviđao i utvrđeni red pogreba po kojem su ljesovi koji su polagani u grobnice morali biti od lima i hermetički zatvoreni, dok su za druge grobove smjeli biti drveni.

Iako je nakon tog prvog Statuta zapravo sve bilo jasno, vrijeme je donosilo poteškoće. Naime, zanimanje za grobnice u arkadama stalno je raslo, a arkade su bile skupe. Prve su sagrađene tek 1879. godine, a do svršetka gradnje svih danas postojećih arkada prošlo je punih 38 godina. Osjećala se sve veća potreba za širenjem groblja, tako da se i Statut morao mijenjati, ali do toga dolazi tek 1913. godine. (Izvor: gradskagroblja.hr)

.

Mozaik

Zašto smo zbog epidemije postali tako okrutni jedni prema drugima?

Nošenje ili nenošenje maske, dezinficiranje ili nedezinficiranje ruku, držanje ili nedržanje distance postale su teme oko kojih se svađaju putnici u tramvajima, kupci u trgovinama, pacijenti koji čekaju na pregled pred domovima zdravlja, a o društvenim mrežama na internetu da i ne govorimo.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Pred Domom zdravlja Zagreb-zapad velika je gužva. Zboge epidemije koronavirusa onemogućen je normalan ulazak u zgradu, pa svi koji trebaju liječnika čekaju pred ulazom. Jedna medicinska sestra stoji na vratima s toplomjerom, mjeri pacijentima temperaturu i, ako je ona niža od 37,2, propušta unutra jednog po jednog.

“Što vi trebate?”, pita sestra jednog muškarca. “Laboratorij. Nosim uzorak za urinokulturu”, kaže sredovječni gospodin koji je pritom masku koju je inače normalno nosio na licu, malo spustio i otkrio usta kako bi ga sestra mogla bolje čuti.


“Gospodine, ne spuštajte masku”, kaže mu sestra. “Evo kad ih još dvoje izađe, možete vi ući. Uzorke predajete do kraja hodnika pa lijevo.” U međuvremenu je njegov postupak izazvao brojne komentare okupljenih ispred Doma zdravlja.

“Kakvog to ima smisla: nosiš masku dok šutiš, a kad progovoriš onda ju skineš?”, kaže jedna gospođa već iznervirana tolikim čekanjem.

“Gospođo, vas nitko ništa nije pitao”, odgovara joj čovjek, ponovno navlačeći masku preko nosa.

“Uostalom, vi stojite preblizu. Kad se netko pomakne za metar, evo odmah vas i dišete mu za vrat. Niste čuli za socijalno distanciranje?”

“Hm, skida masku i još je bezobrazan!” odgovara mu žena.

“Gospođo, odmaknite se! Što ste se tu nagurali?”, kaže joj muškarac, no tada, srećom, dvoje ljudi izlazi iz Doma zdravlja pa muškarac s opuštenim odnosom prema nošenju maske ulazi u zgradu.

“Svašta! Pa što smo mi koji ne skidamo masku budale?” čuje se komentar nekoga s kraja reda.

Scena kakva se prošlog četvrtka odvila pred Domom zdravlja Zagreb-zapad, u posljednje vrijeme nije nikakva rijetkost. Nošenje ili nenošenje maske, dezinficiranje ili nedezinficiranje ruku, držanje ili nedržanje distance postale su teme oko kojih se svađaju putnici u tramvajima, kupci u trgovinama, pacijenti koji čekaju na pregled pred domovima zdravlja, a o društvenim mrežama na internetu da i ne govorimo.

Epidemija koronavirusa donijela je sa sobom još jednu epidemiju – epidemiju svađa i posramljivanja zbog tog istog koronavirusa kojoj su strani mediji već nadijenuli i posebno ime: corona-shaming.

Što to u ovoj cijeloj epidemiji nagoni ljude da budu tako okrutni jedni prema drugima, objasnila nam je Andrea Vranić, izvanredna profesorica na Odsjeku za psihologiju, Filozofskog fakulteta u Zagrebu i članica Zagrebačkog psihološkog društva.

“Vrijeme u kojem živimo, s naglaskom na pandemiju, je novo, drugačije, zahtjevno i neizvjesno. To je vrijeme u kojem su bojazan i strah za obitelj, zdravlje, budućnost svakodnevni pratitelji. Mogućnost djelovanja na izvor straha, na širenje pandemije, je mala – zapravo izgleda da jedino što možemo raditi je nositi zaštitne maske, rukavice, dezinficirati, držati razmak i slijediti ostale preporuke, koje se mogu činiti kao krhko oružje protiv nevidljivog, sveprisutnog neprijatelja. Odbacivanje ovih preporuka kao pretjeranih, kao političkih ili medicinskih zavjera, je za ljude koji ih se s pravom pridržavaju gotovo pa direktna prijetnja njihovom i zdravlju njihovih bližnjih. Na jednak se način doživljava kršenje epidemioloških savjeta zbog opuštenih druženja i okupljanja. Na prijetnju ili strah ljudi reagiraju na univerzalan način – tzv. ‘bježi ili bori se’ reakcijom, kaže profesorica Vranić.

To “dovođenje drugih u red” zapravo je dio “bori se” reakcije, tumači dalje profesorica Vranić.

“U slučaju korone bijeg se sastoji od još većeg povlačenja u svoje domove, ne izlaženja, izbjegavanja svakih kontakta, dok se ‘bori se’ reakcija dijelom očituje kroz dobacivanje, optuživanje, pa i vrijeđanju onih koji se ne ponašaju po pravilima. Ovakvom iskazivanju neodobravanja i ljutnje svakako pomaže i (ne)kultura shaminga u kojoj živimo. Ljude se javno vrijeđa zbog njihovih izbora i izgleda (od odjevnih do seksualnih), njihovih stavova i obiteljskih nasljeđa (uglavnom različitih od stavova i nasljeđa onih koji vrijeđaju), govora, držanja. Svakodnevno možemo svjedočiti takvom javnom psihološkom zlostavljanju, vrijeđanju i ismijavanju pojedinaca ili nekih grupa ljudi, posebice putem komentara na web-portalima, koji su vrlo često ‘hejterski’ i prozivajući. Ili, primjerice, trančiranje kandidata u raznim reality-showima je također jedan stravičan primjer ove nekulture.”

Jesu li se svađe i prepirke ovakvog tipa doista intenzivirale ili sada samo više primijećujemo stvar preko kojih bi ranije samo prešli?

“Sad s  jedne strane imamo strah, neizvjesnost i brigu za sebe i bližnje, potrebu da zaštitimo ono nama osobno važno i bitno, a s druge strane imamo neoprezne, lakomislene, možda komotne i svakako na ovaj način manje zabrinute ljude, koji se ne drže pravila i samim time su ugrožavajući za to nama bitno. Prva reakcija na to će biti ljutnja, a u (ne)kulturi u kojoj je postalo ‘ne vrijedno spomena’ vrijeđa li se nekog, upravo ćemo ju tako i izraziti. Posebno radi li se o ljudima koje osobno ne poznajemo ili smo upoznati tek s nekim dijelom njihovog, možda javnog, djelovanja. Ukoliko niste zainteresirani za neke teme, bio to nogomet ili ženska prava, čak niti u svojstvu čitatelja, do sada ste izbjegli izuzetne shaminga upućenih nogometašima ili feministkinjama. Pandemija je situacija koja je zadesila SVE ljude, ne samo neke grupe, a razmjeri i količina shaminga proporcionalna je broju uključenih”, zaključuje profesorica Vranić.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP