Prati nas

Mozaik

Mirogoj: Zagrebački dragulj kojeg nekad nisu voljeli

Zagrepčani isprva nisu bili sretni zbog gradnje Mirogoja. Govorili su da je predaleko od grada, zabačen i nepraktičan. Za neke je to bio suludi i preskupi pothvat. Želite doznati nešto više o zanimljivoj povijesti Mirogoja, pročitajte tekst kojeg prilažemo ispod galerije.

Objavljeno

|

Mirogoj (foto: Sandro Bura)

Najpoznatije park-groblje u Hrvatskoj, Mirogoj, užurbano se priprema za Sve svete i Dan mrtvih. Naš fotoreporter Sandro Bura zabilježio je neprolaznu ljepotu ovog “grada mrtvih” kojim rado šetaju živi.

Ono što mnogi ne znaju jest da Zagrepčani isprva nisu bili sretni zbog gradnje Mirogoja. Govorili su da je predaleko od grada, zabačen i nepraktičan. Za neke je to bio suludi i preskupi pothvat. No nakon što je službeno otvoren, svi su htjeli biti pokopani baš u mirogojskim arkadama.  Želite doznati nešto više o zanimljivoj povijesti Mirogoja, pročitajte tekst kojeg prilažemo ispod galerije.



Kako je nastao Mirogoj?

Šezdesetih godina XIX. stoljeća gradska su groblja, prema pisanju tadašnjih novina, bila prenapučena i valjalo je pronaći i osmisliti prostor za novo gradsko groblje. Za usporedbu, u Zagrebu je u to doba (1876. godine) bilo 24.000 stanovnika i deset groblja, dakle, više od 2.000 stanovnika na jedno groblje – današnji Zagreb ima dvadeset i jedno groblje i mnogostruko više stanovnika. S tim u vezi očito je bio i dogovor tadašnje gradske vlasti (gradske općine) koja je još 1872. godine s Nadbiskupijom dogovorila zatvaranje groblja sv. Roka (današnji Rokov perivoj), sv. Tome i sv. Jurja. U istom dogovoru stoji da kapele sv. Roka i sv. Jurja “predaju svoju gotovinu od 17.318 forinta za kupnju novog zemljišta za novo skupno groblje, a za uzvrat se gradska općina obvezuje sagraditi na Mirogoju lijepu grobljansku kapelu”. Na taj su se način stekli svi uvjeti za veliku dražbu imanja dr. Ljudevita Gaja zbog uređenja kojeg je dr. Gaj zapao u veliku dugove obnovivši o svome trošku ljetnikovac i sagradivši čak i pristupnu cestu koja vodi na Mirogoj. Iz spomenutih razloga do te je dražbe neminovno trebalo doći nakon Gajeve smrti (u travnju 1872. godine). Već 24. siječnja 1873. godine kupljeno je Gajevo imanje s namjerom preuređenja u centralno zagrebačko groblje. Taj bi se datum mogao smatrati danom osnutka zagrebačkog Mirogoja. Službeno otvorenje groblja bilo je tek 6. studenog 1876. godine.

Ipak nije bio predaleko

Prema obećanju, gradska općina nije dirala Gajev perivoj, a na groblju su uza sve puteve zasađeni drvoredi lipa, javora, smreka, divljeg kestena i drugih stabala. Groblje je bilo predano na uporabu 1. studenog 1876. godine. Bilo je razdijeljeno po vjerama i na razrede (prvi, drugi i treći). U međuvremenu je bilo poprilično različitih reakcija koje su se pokazale posve neutemeljenima, jer Mirogoj nije niti neprikladan niti previše udaljen. Dapače, postao je jednim od najljepših groblja u zemlji. Prvog svog stanovnika novootvoreno groblje primilo je 7. studenog 1876. godine. Bio je to gospodin Friedrich Singer, nastavnik tjelovježbe i mačevanja, kojem je grad pripremio veličanstven sprovod.

Prvi statut zajedničkog groblja

Ubrzo nakon otvorenja (25. studenog 1876. godine) Mirogoj je dobio i Statut skupnog groblja u kojem se ovo groblje označuje kao opće skupno groblje za pripadnike svih vjeroispovijesti. Ujedno se ističe da se svakoj od vjeroispovijesti dodjeljuje poseban prostor “primjeren broju njezinih sljedbenika”. Posebno je naglašeno da sljedbenici svih vjeroispovijesti imaju glede groblja jednaka prava i dužnosti.

Uz Mirogoj je povezana još jedna novost. Naime, stara zagrebačka groblja bila su u vlasništvu crkava, dok je vlasnikom Mirogoja postala gradska općina. U dokumentima se spominje Mirogojska zaklada u čijem su sastavu sve nekretnine zajedno s gotovinom i pokretnom imovinom kojom raspolaže isključivo gradska općina. Dapače, otvoren je i zaseban račun za upravljanje zakladom kojoj su pripali svi prihodi, pristojbe i koristi od općeg skupnog groblja. Ujedno se zaklada brinula i za nabavke, uređenje, uzdržavanje i upravljanje grobljem, a viškovi su se trošili za uređenje, širenje i poljepšavanje Mirogoja.

Groblje za sve vjeroispovijesti

Groblje se sastojalo od tzv. vanjskog i unutarnjeg dijela koji su zajedno činili cjelinu. Kako se posebno navodi u jednom od članaka Statuta “unutarnji (se) odjel odjeljuje od vanjskoga naprama zapadu u cijeloj dužini velelijepom zgradom koja ima sastojati se iz grobnica pod arkadama, iz portala i iz crkava za razne vjerske obrede”.

Podjela je postojala i prema vjeroispovijesti: odjel A bio je određen za sljedbenike katoličke vjeroispovijesti, odjel B za pravoslavne, odjel C za protestante, dok su se u odjelu D pokapali sljedbenici židovske vjeroispovijesti. Svakoj je od spomenutih i zakonom priznatih vjeroispovijesti Statutom bilo zajamčeno “potpuno i neograničeno vršenje vjerskih obreda kod pogreba mrtvaca na groblju”.

Grobnice za “vječna vremena”

U zasebnom odjeljku Statuta zapisano je da postoje četiri vrste grobova – osobne izvanredne grobnice, redovite obiteljske grobnice, vlastiti grobovi i općeniti grobovi. Osobne izvanredne grobnice građene su uz dozvolu Gradskog zastupstva, redovite obiteljske grobnice nalazile su se ispod arkada i gradila ih je Grobna zaklada za svoj račun. Prema Statutu, građani su takve grobnice mogli kupovati po utvrđenoj cijeni uz nadoplatu kao odštetu za zemljište. Grobnice u arkadama prodavale su se za “vječna vremena”. Isto su ih tako mogli graditi pojedinci i za vlastiti račun uz prethodno odobrenje Gradskog poglavarstva. Statut nadalje određuje “da je svaki posjednik obiteljske grobnice vlastan postaviti spomenik pod svodom arkada uz svoj zid” pozivajući se pritom na “estetiku u poredanju”. Mogli su se pribavljati i vlastiti grobovi, odnosno grobovi u vlasništvu, dok općeniti grobovi nisu prelazili u vlasništvo. Već u ondašnjem Statutu bila je zapisana dužnost održavanja groba i spomenika, kao i kaznena odredba ako se vlasnik toga ne bi držao.

Statut je predviđao i utvrđeni red pogreba po kojem su ljesovi koji su polagani u grobnice morali biti od lima i hermetički zatvoreni, dok su za druge grobove smjeli biti drveni.

Iako je nakon tog prvog Statuta zapravo sve bilo jasno, vrijeme je donosilo poteškoće. Naime, zanimanje za grobnice u arkadama stalno je raslo, a arkade su bile skupe. Prve su sagrađene tek 1879. godine, a do svršetka gradnje svih danas postojećih arkada prošlo je punih 38 godina. Osjećala se sve veća potreba za širenjem groblja, tako da se i Statut morao mijenjati, ali do toga dolazi tek 1913. godine. (Izvor: gradskagroblja.hr)

.

Mozaik

Do kad žene smiju živjeti?

Umjetnica je, zamislite, poručila ženama da i nakon šezdesete imaju pravo na seksualnost, umjesto da život svedu na štrikanje, ugađanje obitelji i čekanje smrti. Kakva šokantna teza! Nažalost, upravo su je zbog toga izvrijeđale zrele žene i poneki muškarac u godinama.

Objavljeno

|

Imam više od pedeset godina pa sam vas htjela pitati – do kad smijem živjeti? Ono, dobro se osjećam, zdrava sam, situirana, pa sam vas htjela zamoliti da me ostavite na životu još malo. Ako vam to neće smetati, naravno. Jer ako će vam smetati, onda ništa. Što se može.

Naime, žene iznad pedeset iz nekog razloga ne smiju sve ono što su smjele s, recimo, 35 ili 49. Pa zato pitam: Smijem li još malo živjeti? Čini vam se neobično ovo moje pitanje? Da pojasnim…



Na netom završenom Eurosongu je nastupila Madonna kojoj je već – pazite sad da od šoka ne padnete u nesvijest! – 60 godina! Društvenim mrežama su se prolili komentari tipa “Ajde bakice, odi doma, pusti mlađima da pjevaju!”, “Što ti s toliko godina imaš tu još raditi?”, “Madonna je jadna pukla i umjesto da uživa u penziji ona pjeva i nastupa!”

Madonna je baba…

Madonnu ste nazvali bakom? Zbilja? Zatvorite sad oči i zamislite svoju baku? Liči li na Madonnu? Nisam ni mislila.

Kao što svi znamo, Madonna je najveća od najvećih, pop kraljica i sve druge (i SVI drugi) da se još jednom rode, neće joj biti ni do koljena. Svih granica koje je Madonna za nas probila nismo niti svjesni. Njoj odavno više ne treba ni slave ni novca, nego pjeva i nastupa… pa zato što to voli, pretpostavljam.

… ali Jagger se super drži!

Kad je nedavno objavljen video Micka Jaggera kako vježba za nastup samo par tjedana nakon operacije srca, nije bilo baš puno onih koji su se pitali zašto ovaj još uvijek nastupa jer – hej, to je Mick Jagger i svi mu se dive koliko je još energije u njemu.

A Madonna? E ona bi morala doma štrikati jer nije primjereno da žena od 60 godina pjeva i nastupa. No imamo mi i svoju Madonnu.

A tek Vlasta!

Naša konceptualna umjetnica Vlasta Delimar koja je, baš kao i Madonna, svojim stavovima o životu i seksu oduvijek skandalizirala javnost, i ovaj put je učinila nešto posve “nezamislivo, suludo i bolesno”. Ona je, zamislite, iznijela tezu da i žene iznad 60 godina i dalje smiju imati seksualni život i doživljavati orgazam. Kakva šokantna teza! Nažalost, upravo su je zbog toga izvrijeđale zrele žene i poneki muškarac u godinama.

Jer svi znamo da žene nakon neke godine trebaju postati biljke, doma štrikati, peći kolače i čekati smrt. I što je najvažnije, ni u kojem slučaju ne smiju niti pomišljati na seks.

Jer seks je, kao što nas društvo konstantno podsjeća, rezervirano samo za mlade, lijepe i zdrave ljude. A kad pređeš neku godinu, možda pedesetu ili šezdesetu, seksualni nagon ti se naglo gasi, spolni organ ti kirurški odstrane, a kad ti netko spomene “obrađivanje vrta” jedino na što ti smiješ pomisliti su krizanteme.

Ne, stvarno – do kad žena smije imati seksualne odnose? O kome ovisi odgovor na ovo pitanje? Možda o mišljenju svih drugih osim te žene same i njezinog ljubavnika?

Zato sam postavila ono pitanje na početku: do kad smijem živjeti? Do kad smijem pjevati, plesati, oblačiti se kako želim, zaljubiti se, osjećati se poželjno?

Svakako mi javite do kad smijem živjeti, a kad taj rok prođe, ja ću odmah prestati sa svim aktivnostima u kojima uživam i posvetiti se samo onima primjerenima za jednu stariju ženu.

Ma ne pada mi na pamet, naravno. Ja ću, baš svima uprkos, biti kao Madonna i Vlasta! A budite i vi!

Nastavi čitati