Prati nas

Mozaik

Ovo morate znati o ugovorima o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju

I davatelj uzdržavanja može biti pošten čovjek. Zašto ne bi bio? Samo nas praksa uči da je takvih malo. Dakle, imate slučajeva da sam davatelj uzdržavanja traži raskid ugovora, jer ne može više izdržati zanovijetanje tog starca ili starice. Ali to je vrlo rijetko. Najčešće se žale oni koji primaju uzdržavanje.

Objavljeno

|

Kako sklopiti ugovor o uzdržavanju?
foto: Pixabay

Iako nisu tako zamišljeni, ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju alat su kojeg često koriste lovci na nekretnine. Nažalost, zlouporaba ovih ugovora najčešće se događa unutar same obitelji, a starije građane iskorištavaju oni čija je moralna obveza skrbiti o njima.

Kako spriječiti lešinarenje nad imovinom staraca, pitali smo u Pravnom savjetovalištu Sindikata umirovljenika Hrvatske. Pravnik Milan Tomičić, ujedno i potpredsjednik Sindikata, o svemu je već bezbroj puta govorio na tribinama diljem Hrvatske kroz projekt „Važno je znati sa 65+“, a koji vodi Hrvatski pravni centar iz Zagreba.


Ugovor o doživotnom uzdržavanju je takav ugovor, objašnjava nam Tomičić, s kojim se davatelj uzdržavanja obvezuje primatelja uzdržavanja uzdržavati do njegove smrti. Primatelj se obvezuje da će nakon njegove (primatelje) smrti čitava ili dio primatelje imovine pripasti davatelju uzdržavanja.

No postoji i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, čije je ukidanje i nedavnim prosvjedom zatražio Sindikat umirovljenika Hrvatske. Osoba koja u takav ugovor unosi svoju imovinu s potpisom ugovora odmah ostaje bez iste te imovine.

„Još sam odlučniji da ugovor o dosmrtnom uzdržavanju treba anatemizirati. Taj ugovor omogućuje davatelju uzdržavanja da odmah nakon solemizacije ugovora prenese na sebe imovinu koja mu je obećana tim ugovor. Dakle, on ne treba čekati smrt uzdržavanoga.“

Milan Tomičić i Biserka Budigam (foto: S. Bura/S.Bogdanic/Mojevrijeme.hr)

Bilježnik je dužan upozoriti i objasniti

Sindikatu se često javljaju ljudi koji tvrde da su iskorišteni sklapanjem spomenutih ugovora. „Upravo pišem odgovor jednom našem članu čiji je brat iskoristio dementnost majke pa joj je podvalio ugovor o doživotnom uzdržavanju. Prema ugovoru, sva imovina nakon majčine smrti pripada njemu. Njegov brat je ostao bez ičega i kod bilježnika je istražio pod kojim je okolnostima sklopljen ugovor. Naime, bilježnik je dužan pročitati ugovor i objasniti njegove posljedice strankama. Majka kaže da ništa od toga nije čula. Znam kada dođe starija osoba potpisati ugovor, ona je pod velikim pritiskom i ne može razumjeti što bilježnik govori. Vjerujem da ju je bilježnik upozorio, ali nije jednostavno razumjela, pogotovo ako je bila dementna. A ako je dementna, onda je to mana volje. To je uvjet da se ugovor sudskim putem raskine.“

Doznajemo da se primatelji uzdržavanja najčešće žale da ih je najbliža rodbina, često djeca ili braća, prinudila potpisati takav ugovor. Postanu svjesni značaja i posljedica tog ugovora tek kada se on primijeni. „Imali smo slučaj u Sesvetama. Naša postarija članica je imala lijepu kuću i šupu u dvorištu. Kada je potpisala ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, mlađi sin s kojim je potpisala taj ugovor ju je preselio u tu šupu. Ostala je bez struje i vode, a kaže da su joj davali ‘hranu za pajceke’. K nama je došla već kad je potpisala ugovor. To je vrlo teško raskinuti, a i košta, pogotovo ako se radi o velikoj imovini. Mora angažirati odvjetnika koji će ju zastupati na sudu. Mi imamo pravo samo davati savjete. Zbog toga mnogi šute i trpe, čekaju smrt.“

Nikada ne potpisujte ugovor o dosmrtnom uzdržavanju

Pravnik SUH-a Milan Tomičić zbog toga savjetuje svima da nikada, ali baš nikada, ne potpisuju ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. „Kod sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, ili o dosmrtnom, ako se usprkos našem savjetu ta osoba odlučiti potpisati isti, valja zatražiti time-out. Treba uzeti vrijeme za razmišljanje, a prijedlog ugovora treba donijeti u pravno savjetovalište. Nikada se ne smije dogoditi da se potpisnik s ugovorom prvi puta susretne kod javnog bilježnika. Kad je osoba neupućena i uzbuđena, lako stavlja potpis, a tada je stvar gotova.“

Dio imovine ostavite u rezervi

Tomičić također savjetuje da se u ugovor ne unosi cjelokupna imovina: „Ako imate, primjerice, kuću i vikendicu, nemojte dati obje dati za uzdržavanje. Ostavite vikendicu koju kasnije možete prodati. Tako ćete imati vlastitih sredstava, ako je dogovoreno da ćete jednog dana otići u dom. Nikada ne predajte cijelu imovinu.“

Ipak, najvažnije je ugovor, prije potpisivanja, dati na pregled pravnom stručnjaku, a u njega treba unijeti što više detalja. „Ugovor o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju su toliko slični da i sam Zakon o obveznim odnosima kaže da se odredbe Ugovora o doživotnom uzdržavanju na odgovarajući način primjenjuju na Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Jedina je razlika u transferu imovine. Kod doživotnog uzdržavanja ona prelazi nakon smrti uzdržavanog, a kod dosmrtnog odmah nakon solemnizacije“, kaže Tomičić.

foto: S. Bura/S.Bogdanic/Mojevrijeme.hr

Zabilježba stvarnog tereta

Dodaje da bi naši čitatelji, ako se ipak odluče potpisati ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, obavezno trebali napraviti zabilježbu stvarnog tereta uzdržavanja na nekretnini koju predaju u vlasništvo davatelju uzdržavanja. U tom slučaju, ako davatelj uzdržavatelja proda nekretninu, primatelj uzdržavanja će se uvijek moći naplatiti iz te nekretnine, bez obzira tko je njen vlasnik.

No valja reći da osobe koje primaju uzdržavanje nisu uvijek bezgrješne. Događa se da zahtjevi koje stavljaju pred uzdržavatelje nije moguće ispuniti, a potvrđuje to i naš sugovornik: „Ne smijemo stvari gledati crno-bijelo. Imate i kod primatelja uzdržavanja, a koje mi načelno štitimo, osoba koje su jako teške za uzdržavanje. Uvjerili smo se u praksi u to. I davatelj uzdržavanja može biti pošten čovjek. Zašto ne bi bio? Samo nas praksa uči da je takvih malo. Dakle, imate slučajeva da sam davatelj uzdržavanja traži raskid ugovora, jer ne može više izdržati zanovijetanje tog starca ili starice. Ali to je vrlo rijetko. Najčešće se žale oni koji primaju uzdržavanje.“

Što kada se ugovor raskine?

Mora li osoba koja je primala uzdržavanje vratiti vrijednost tog uzdržavanja do trenutka raskida ugovora? To pak ovisi o tome je li osoba kriva ili ne, kaže nam Tomičić. „Ako raskid ugovora traži osoba koja je uzdržavana, a sud donese odluku da davatelj uzdržavanja nije izvršavao obveze, da nije učinio ono na što se obvezao, tada nema niti što vratiti.

No, nitko ne garantira da će davatelj uzdržavanja nadživjeti primatelja uzdržavanja? Što se događa s ugovorom u slučaju njegove smrti? „Život je takav, piše romane. U toj situaciji bračni drug i potomci pozvani na nasljeđivanje daju izjavu hoće li nastaviti s izvršavanjem ugovora. Ako nastavljaju, ništa se ne mijenja, osim osobe koja uzdržava. Sva prava i obveze iz prije sklopljenog ugovora, ostaju na snazi. Ako bračni drug i djeca neće nastaviti uzdržavati primatelja uzdržavanja, nemaju pravo tražiti uloženo. Osim u slučaju da odbijaju nastaviti uzdržavanje zbog objektive okolnosti: jer sami nemaju sredstava za uzdržavanja ili su tako bolesni da i njima treba uzdržavanje. Tada imaju pravo tražiti ono što je njihov prednik uložio“, kaže nam Milan Tomičić.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Mozaik

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP