Prati nas

Mozaik

Ovo morate znati o ugovorima o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju

I davatelj uzdržavanja može biti pošten čovjek. Zašto ne bi bio? Samo nas praksa uči da je takvih malo. Dakle, imate slučajeva da sam davatelj uzdržavanja traži raskid ugovora, jer ne može više izdržati zanovijetanje tog starca ili starice. Ali to je vrlo rijetko. Najčešće se žale oni koji primaju uzdržavanje.

Objavljeno

|

Kako sklopiti ugovor o uzdržavanju?
foto: Pixabay

Iako nisu tako zamišljeni, ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju alat su kojeg često koriste lovci na nekretnine. Nažalost, zlouporaba ovih ugovora najčešće se događa unutar same obitelji, a starije građane iskorištavaju oni čija je moralna obveza skrbiti o njima.

Kako spriječiti lešinarenje nad imovinom staraca, pitali smo u Pravnom savjetovalištu Sindikata umirovljenika Hrvatske. Pravnik Milan Tomičić, ujedno i potpredsjednik Sindikata, o svemu je već bezbroj puta govorio na tribinama diljem Hrvatske kroz projekt „Važno je znati sa 65+“, a koji vodi Hrvatski pravni centar iz Zagreba.


Ugovor o doživotnom uzdržavanju je takav ugovor, objašnjava nam Tomičić, s kojim se davatelj uzdržavanja obvezuje primatelja uzdržavanja uzdržavati do njegove smrti. Primatelj se obvezuje da će nakon njegove (primatelje) smrti čitava ili dio primatelje imovine pripasti davatelju uzdržavanja.

No postoji i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, čije je ukidanje i nedavnim prosvjedom zatražio Sindikat umirovljenika Hrvatske. Osoba koja u takav ugovor unosi svoju imovinu s potpisom ugovora odmah ostaje bez iste te imovine.

„Još sam odlučniji da ugovor o dosmrtnom uzdržavanju treba anatemizirati. Taj ugovor omogućuje davatelju uzdržavanja da odmah nakon solemizacije ugovora prenese na sebe imovinu koja mu je obećana tim ugovor. Dakle, on ne treba čekati smrt uzdržavanoga.“

Milan Tomičić i Biserka Budigam (foto: S. Bura/S.Bogdanic/Mojevrijeme.hr)

Bilježnik je dužan upozoriti i objasniti

Sindikatu se često javljaju ljudi koji tvrde da su iskorišteni sklapanjem spomenutih ugovora. „Upravo pišem odgovor jednom našem članu čiji je brat iskoristio dementnost majke pa joj je podvalio ugovor o doživotnom uzdržavanju. Prema ugovoru, sva imovina nakon majčine smrti pripada njemu. Njegov brat je ostao bez ičega i kod bilježnika je istražio pod kojim je okolnostima sklopljen ugovor. Naime, bilježnik je dužan pročitati ugovor i objasniti njegove posljedice strankama. Majka kaže da ništa od toga nije čula. Znam kada dođe starija osoba potpisati ugovor, ona je pod velikim pritiskom i ne može razumjeti što bilježnik govori. Vjerujem da ju je bilježnik upozorio, ali nije jednostavno razumjela, pogotovo ako je bila dementna. A ako je dementna, onda je to mana volje. To je uvjet da se ugovor sudskim putem raskine.“

Doznajemo da se primatelji uzdržavanja najčešće žale da ih je najbliža rodbina, često djeca ili braća, prinudila potpisati takav ugovor. Postanu svjesni značaja i posljedica tog ugovora tek kada se on primijeni. „Imali smo slučaj u Sesvetama. Naša postarija članica je imala lijepu kuću i šupu u dvorištu. Kada je potpisala ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, mlađi sin s kojim je potpisala taj ugovor ju je preselio u tu šupu. Ostala je bez struje i vode, a kaže da su joj davali ‘hranu za pajceke’. K nama je došla već kad je potpisala ugovor. To je vrlo teško raskinuti, a i košta, pogotovo ako se radi o velikoj imovini. Mora angažirati odvjetnika koji će ju zastupati na sudu. Mi imamo pravo samo davati savjete. Zbog toga mnogi šute i trpe, čekaju smrt.“

Nikada ne potpisujte ugovor o dosmrtnom uzdržavanju

Pravnik SUH-a Milan Tomičić zbog toga savjetuje svima da nikada, ali baš nikada, ne potpisuju ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. „Kod sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, ili o dosmrtnom, ako se usprkos našem savjetu ta osoba odlučiti potpisati isti, valja zatražiti time-out. Treba uzeti vrijeme za razmišljanje, a prijedlog ugovora treba donijeti u pravno savjetovalište. Nikada se ne smije dogoditi da se potpisnik s ugovorom prvi puta susretne kod javnog bilježnika. Kad je osoba neupućena i uzbuđena, lako stavlja potpis, a tada je stvar gotova.“

Dio imovine ostavite u rezervi

Tomičić također savjetuje da se u ugovor ne unosi cjelokupna imovina: „Ako imate, primjerice, kuću i vikendicu, nemojte dati obje dati za uzdržavanje. Ostavite vikendicu koju kasnije možete prodati. Tako ćete imati vlastitih sredstava, ako je dogovoreno da ćete jednog dana otići u dom. Nikada ne predajte cijelu imovinu.“

Ipak, najvažnije je ugovor, prije potpisivanja, dati na pregled pravnom stručnjaku, a u njega treba unijeti što više detalja. „Ugovor o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju su toliko slični da i sam Zakon o obveznim odnosima kaže da se odredbe Ugovora o doživotnom uzdržavanju na odgovarajući način primjenjuju na Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Jedina je razlika u transferu imovine. Kod doživotnog uzdržavanja ona prelazi nakon smrti uzdržavanog, a kod dosmrtnog odmah nakon solemnizacije“, kaže Tomičić.

foto: S. Bura/S.Bogdanic/Mojevrijeme.hr

Zabilježba stvarnog tereta

Dodaje da bi naši čitatelji, ako se ipak odluče potpisati ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, obavezno trebali napraviti zabilježbu stvarnog tereta uzdržavanja na nekretnini koju predaju u vlasništvo davatelju uzdržavanja. U tom slučaju, ako davatelj uzdržavatelja proda nekretninu, primatelj uzdržavanja će se uvijek moći naplatiti iz te nekretnine, bez obzira tko je njen vlasnik.

No valja reći da osobe koje primaju uzdržavanje nisu uvijek bezgrješne. Događa se da zahtjevi koje stavljaju pred uzdržavatelje nije moguće ispuniti, a potvrđuje to i naš sugovornik: „Ne smijemo stvari gledati crno-bijelo. Imate i kod primatelja uzdržavanja, a koje mi načelno štitimo, osoba koje su jako teške za uzdržavanje. Uvjerili smo se u praksi u to. I davatelj uzdržavanja može biti pošten čovjek. Zašto ne bi bio? Samo nas praksa uči da je takvih malo. Dakle, imate slučajeva da sam davatelj uzdržavanja traži raskid ugovora, jer ne može više izdržati zanovijetanje tog starca ili starice. Ali to je vrlo rijetko. Najčešće se žale oni koji primaju uzdržavanje.“

Što kada se ugovor raskine?

Mora li osoba koja je primala uzdržavanje vratiti vrijednost tog uzdržavanja do trenutka raskida ugovora? To pak ovisi o tome je li osoba kriva ili ne, kaže nam Tomičić. „Ako raskid ugovora traži osoba koja je uzdržavana, a sud donese odluku da davatelj uzdržavanja nije izvršavao obveze, da nije učinio ono na što se obvezao, tada nema niti što vratiti.

No, nitko ne garantira da će davatelj uzdržavanja nadživjeti primatelja uzdržavanja? Što se događa s ugovorom u slučaju njegove smrti? „Život je takav, piše romane. U toj situaciji bračni drug i potomci pozvani na nasljeđivanje daju izjavu hoće li nastaviti s izvršavanjem ugovora. Ako nastavljaju, ništa se ne mijenja, osim osobe koja uzdržava. Sva prava i obveze iz prije sklopljenog ugovora, ostaju na snazi. Ako bračni drug i djeca neće nastaviti uzdržavati primatelja uzdržavanja, nemaju pravo tražiti uloženo. Osim u slučaju da odbijaju nastaviti uzdržavanje zbog objektive okolnosti: jer sami nemaju sredstava za uzdržavanja ili su tako bolesni da i njima treba uzdržavanje. Tada imaju pravo tražiti ono što je njihov prednik uložio“, kaže nam Milan Tomičić.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Stil i ljepota

Kako sam zavoljela second hand shopove

Bila sam iznenađena da se takva stvar može pronaći u dućanu s rabljenom odjećom, a još veći šok je uslijedio kad sam doznala cijenu. Naime, haljina koja bi u regularnoj trgovini stajala najmanje 700 kuna, u second handu je koštala tek 70 kuna.

Objavljeno

|

Otvorila sam jedan dan ormar i ustanovila da nemam što obući. Stigle su ljetne vrućine, a meni se dogodilo da mi je moja omiljena ljetna odjeća ili premala, ili poderana, ili mi više nije omiljena. To može značiti samo jedno: Vrijeme je za šoping! Otišla sam do najdraže trgovine i kupila dvoje hlača, suknju, tri košulje, šest majica, svileni šal i torbu. I sve to platila – 250 kuna!

Pitate se kako? Moj odgovor je – second hand shop.


Idete li u second hand shopove ili trgovine s rabljenom robom? Moram priznati da sam se ja dugo tome opirala. Ne znam. Bilo mi je nečeg odbojnog u nošenju stare odjeće koju je netko nosio prije mene. Činilo mi se da se tamo oblače samo ljudi s krajnjeg dna društvene ljestvice, a ja sam mislila da još uvijek financijski stojim dovoljno dobro da ne moram pribjegavati tako nečemu.

No onda sam na jednoj prijateljici primijetila fenomenalnu haljinu. Siva, do koljena, načinjena od nekakve svile i s jako zanimljivom kragnom. Pitala sam je gdje ju je kupila, a ona mi odgovorila: U second hand shopu!”

Bila sam iznenađena da se takva stvar može pronaći u dućanu s rabljenom odjećom, a još veći šok je uslijedio kad sam doznala cijenu. Naime, haljina koja bi u regularnoj trgovini stajala najmanje 700 kuna, u second handu je koštala tek 70 kuna.

“Ma ja ti se tamo stalno oblačim”, rekla mi je ta moja, inače uvijek vrlo dotjerana prijateljica. “Izbor je dosta dobar i stalno dolaze nove stvari. Istina, čovjek si treba dati malo truda i prekopati po stvarima, no gotovo uvijek se može naći nešto zanimljivo. A ono što je najvažnije, cijene su takve da doista ne moraš razmišljati možeš li si nešto priuštiti ili ne.”

Tako sam odlučila i ja trgovini rabljenom odjećom dati šansu. Nakon ove zadnje financijske krize, u našoj su državi procvjetale tri vrste lokala: kladionice, pekare i second hand shopovi. I dok od prvog dvoje baš i nema neke koristi, trgovine s rabljenom robom pokazale su se dosta interesantnima. Odabrala sam jedan takav dućan, uzela si vremena i krenula u potragu.

Dućan u koji sam došla bio je dosta prostran tako da roba nije bila nagruvana i nabacana već lijepo složena kao i u običnoj trgovini. Bio je radni dan prijepodne i u trgovini nije bila gužva. Bilo je tek nekoliko drugih kupaca, među kojima i dvije mlade, vrlo otkačeno odjevene cure koje sigurno nisu došle u second hand shop u potrazi za povoljnim cijenama, već za neobičnim komadima odjeće.

Odjeća je bila složena po vrsti: na jednom stalku traperice, na drugom hlače od drugih materijala, zatim suknje, pa onda debele veste, pa posebno majice od tanjih materija,a pa onda majice kratkih rukava i na kraju sportska odjeća. Razlika u odnosu na običnu trgovinu je u tome da od svakog komada odjeće imate samo jedan jedini primjerak umjesto da na stalku stoji deset istih haljina kao u običnom butiku.

Pregledala sam što se nudi i na kraju izabrala jednu sivu majicu od tanke vune s dugim rukavima. Platila sam je – sjećam se još i sada – 20 kuna. Tek kasnije ću ustanoviti da je to prilično visoka cijena za majicu iz second hand shopa. No važno je reći da mi je ta majica ubrzo postala omiljena jer paše na sve i sa svim se slaže. Samo joj dodate neki fora šal ili maramu, sve to skupa podignete dobrom torbom i obučeni ste za pet, a platili ste toliko da je cijenu nepotrebno i spominjati.

foto: Artem Beliaikin @belart84/Pexels

Second hand shopovi su mi ubrzo postali omiljene trgovine za nabavku odjeće jer se čovjek vrlo brzo navikne na to da o novcu ne mora razmišljati. Osim toga, ono što kupite u second handu, sasvim sigurno je jedinstveno i nećete istu halljinu pronaći na još pola grada. Otada svima savjetujem da kupuju rabljenu odjeću. S vremenom mi se iskristaliziralo i nekoliko najvažnijih razloga za to:

1. Cijena

Nema se tu što posebno reći. Dođeš u trgovinu, uzmeš baš sve što ti se svidi i platiš koliko bi u običnoj trgovini platio možda tek jedan komad odjeće. Dakle, što se cijene tiče, second hand shop jednostavno nema konkurenciju.

2. Izbor

Sigurno ste i vi ovo primijetili: kad je nešto u modi, onda svi butici imaju to isto. Kad su u modi uske traperice, onda svi butici nude uske traperice. Kad su u modi trapez traperice, onda svi butici nude trapez traperice. Ali ako želite kupiti trapez traperice onda kad su u modi uske, nemate nikakve šanse da ih nađete. Osim, naravno, u second hand shopu gdje istovremeno možete pronaći sve vrste odjeće neovisno o tome što se trenutno nosi.

3. I još jednom – izbor

Odjeća iz second hand shopa uglavnom dolazi izvana, pa je izbor doista širok. To je zapravo jedini način da u našoj zemlji kupite stvari koje nitko ne uvozi.

4. Zašto uopće bacati robu?

Na svijetu se svakoga dana baci ogromna količina savršeno dobre i upotrebljive garderobe. Takav odnos prema bilo kojem materijalnom dobru naprosto je neodrživ i ljudi će se prije ili kasnije morati suočiti s time. Recikliranje svega, pa tako i odjeće, morat će postati svakodnevni dio naših života ili ćemo svi skupa propasti.

5. Koliko zaista košta jeftina (nova) roba iz butika?

Za ovo svi znate ali se pravite da ne znate. Vašu novu haljinu iz poznatih butika napravila je neka sirota žena ili dijete u nekoj nerazvijenoj zemlji za što su bili plaćeni smiješno (ili bolje rečeno tragično) malo.

6. Je li to sve čisto?

Ukratko – da. Sva roba koja se nudi u second hand shopu kemijski je očišćena, no novi ćete komad odjeće ionako oprati prije nego ga prvi put obučete, bez obzira na to jeste li ga nabavili u trgovini rabljenom odjećom ili običnom butiku.

7. Ipak ima nekih ograničenja

Iako volim kupovati u second hand shopovima, ne kupujem isključivo ondje i ne kupujem baš sva artikle. Nikad, recimo, ne bih u trgovini rabljenom robom kupila cipele, donje rublje i kupaće kostime, no sa suknjama, majicama i šalovima nemam problema.

Također, nisam posve izbacila iz upotrebe obične butike pa rado kombiniram stvar iz second hand shopa s nekim skupljim komadom odjeće. I, vjerujte, nema boljeg osjećaja nego kad ti netko udijeli kompliment za to kako ste odjeveni i pritom posebno pohvali upravo najjeftiniji komad odjeće koji imate na sebi.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP