Prati nas

Mozaik

Zašto je važno imati oporuku i kako je napisati?

Radili ste teško kako biste stekli svoj imutak; vaš bankovni račun predstavlja vašu štednju, a automobil, kuća, vikendica također su štednja – u pokretninama ili nekretninama. Biste li za života dopustili da netko drugi s njima upravlja?

Objavljeno

|

kako napisati oporuku?
foto: Pixabay

Iako mnogi odgađaju pisanje oporuke, ili je zbog straha od smrtnosti izbjegavaju, pisanje posljednje volje izuzetno je važan posao kojeg bi svatko od nas trebao napraviti. Zakon za sastavljanje oporuke ne traži punoljetnost pa ju mogu sastaviti sve osobe starije od 16 godina.

Radili ste teško kako biste stekli svoj imutak; vaš bankovni račun predstavlja vašu štednju, a automobil, kuća, vikendica također su štednja – u pokretninama ili nekretninama. Biste li za života dopustili da netko drugi s njima upravlja? Pod pretpostavkom da ste odgovorili negativno, postavljamo vam pitanje: Zašto bi netko nakon vaše smrti odlučivao kome će pripasti ono za što ste se čitav život mučili?


I ono što ne treba zanemariti; ostavinske rasprave često su izvor razdora u obitelji, unose nemir koji se povlači generacijama. Kada sastavite oporuku, vaši nasljednici za raspodjelu vašeg imutka mogu kriviti samo vas, a vama će u tom trenutku biti sasma svejedno. Napose, oporuka je način na koji možete nagraditi one koji su za života bili dobri prema vama. Ili, ako baš želite, kazniti one za koje mislite da su trebali biti bolji.

Što je oporuka?

„Po svojoj definiciji, oporuka je izraz volje koji najčešće čine stariji ljudi“, objašnjava umirovljena sutkinja Vrhovnog suda Olga Jelčić koja je ovu tematiku puno puta tumačila građanima na tribinama “Važno je znati sa 65 plus”, a koje je organizirao Hrvatski pravni centar. „To znači da određuju tko će i kako rasporediti njihovu imovinu, a to se još zove i ostavina, u trenutku njihove smrti. Dakle, određuju svoje nasljednike. Oporučitelj do svoje smrti sam raspolaže imovinom, a u trenutku smrti on baš želi da se ta imovina rasporedi na točno određeni način.“

Kako napisati oporuku?

Olga Jelčić (foto: MojeVrijeme.hr)

Da bi oporuka bila valjana, u njoj oporučitelj mora reći da svojom slobodnom voljom sam odlučuje kako želi podijeliti imovinu. Tada mora imovinu specificirati. Ako se radi o nekretninama, poželjno je da napiše katastarske čestice. Opis mora biti što detaljniji kako ne bi bilo nikakvih nesuglasica ili dvojbi o tome što kome pripada. „Naravno, mora točno odrediti kome što želi ostaviti. Treba navesti detaljno i određeno. Ne treba pisati „nećak“, već njegovo ime i prezime pa onda može navesti i srodstvo. Bitno je da se zna što oporučitelj želi.“ Kako je oporuka slobodni izjava volje, nije vezana za formu, ali se može se sastaviti u raznim oblicima.

Ako je oporučitelj iza sebe ostavio nekoliko oporuka, važeća je ona koja je napisana zadnja. Oporuka se može opozvati, oporučna volja se može prilagoditi kasnijim situacijama. Opoziv oporuke nema propisani oblik, ali mora biti pisan.

Vlastoručna oporuka

U ovom tipu oporuke oporučitelj svojom rukom, rukopisom na papiru, napiše tu svoju volju. „Mora je potpisati, poželjno je da stavi datum kako bi se izbjegli nesporazumi ako postoji više od jedne oporuke“, objašnjava Jelčić. Za ovaj tip oporuke nisu potrebni svjedoci. „Ne. Ja pišem, ja potpisujem, to je izraz moje volje. Ako poslije bude spora, može se vještačiti rukopis“, kaže ova umirovljena sutkinja Vrhovnog suda.

Oporuka pred svjedocima

„To je kada se nekoga pozove da zapisuje tu oporuku, a oporučitelj glasno govori kako raspodijeliti njegovu imovinu. S obzirom da imamo onoga koji piše i oporučitelja, toj radnji moraju biti nazočna dva sjedoka – dvije punoljetne osobe. Oporučitelj pred svjedocima mora pročitati oporuku i izjaviti d aje to izraz njegove volje, jer je to pretpostavka valjanosti oporuku“, kaže naša sugovornica. Dodaje da takvu oporuku, uz vlastoručnu oporuku, mogu sastaviti samo osobe koje znaju i mogu pisati i čitati.

Oporuka pred sudom ili javnim bilježnikom

Svi mogu kod javnog bilježnika u obliku javnobilježničkog akta sastaviti oporuku ili ju solemnizirati kao privatnu ispravu. „Bitno je da osobe koje ne mogu ili ne znaju pisati ili čitati mogu sastaviti oporuku samo u tom obliku. Ili ako ne znaju jezik, a tada mora biti angažiran tumač. Uvijek se mora omogućiti osobi koja sastavlja oporuku da je sigurno zabilježena njegova volja. To je bit oporuke.“

Usmena oporuka

„Kada oporučitelj ne može doći ni do javnog bilježnika ili do suca, kada čovjek nema vremena jer, recimo, ima infarkt, i na brzinu želi napraviti oporuku – to su izvanredne okolnosti koje onemogućuju da se na redovan način sastavi oporuka“, objašnjava sutkinja Jelčić. „Tada oporuitelj oporuku može izjaviti usmeno pred dva poslovno sposobna svjedoka koji razumiju jezik. Ta je oporuka vremenski ograničena uz istek vremena prestanka tih izvanrednih okolnosti. Ako te izvanredne okolnosti prestanu u roku od 30 dana nakon izricanja oporuke, onda i oporuka prestaje. Svjedoci koji su nazočili oporuci ne moraju odmah otići na sud kako bi izjavili što je u oporuci, već to mogu učiniti i tijekom ostavinske rasprave.“

Kako se opoziva opouka?

Ne postoje ograničenja oblikom. To se može učiniti pisanim opozivom u kojoj piše da se odustaje od ranije oporuke i raspolaganja imovinom kako je u njoj zapisano. Oblik ne mora biti isti obliku oporuke koja se opoziva.  Dakako, može se to i prešutno učiniti pisanjem nove oporuke.

Može li nasljednik odbiti ono što mu je oporukom ostavljeno? Što je s dugovima?

„Apsolutno. Svaki nasljednik je pozvan na ostavinsku raspravu i može se odreći ostavine i statusa nasljednika. Druga je mogućnost da može ustupiti svoj nasljedni dio nekomu“. No što je s dugovima oporučitelja? „Dugovanja se prihvaćaju samo do vrijednosti dara. Svaki nasljednik koji prihvaća nasljedni dio preuzima dugove ostavitelja samo do vrijednosti svog nasljednog dijela“, objasnila nam je umirovljena sutkinja Olga Jelčić.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Godinu dana nakon katastrofe: U Černobilu se osjeća život, radnici su sjajno plaćeni

Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima.

Objavljeno

|

Autor

O černobilskoj nesreći i nastavku rada atomske centrale, tj. dva njena reaktora, napisano je mnogo novinskih tekstova. U njima su stručnjaci iznijeli svoja gledišta o tome zašto je do katastrofe došlo. Ipak, mnogo je toga ostalo tajnovito i neobjašnjeno. U tim tekstovima nije bilo izjava onih koji su bili neposredno uz reaktore i koji danas tamo rade.

Zahvaljujući angažmanu Vjesnikova dopisnika iz Moskve, Branka Vlahovića – Studio objavljuje ekskluzivnu reportažu koju su za nas napisali novinari moskovskog radija, Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski. Oni su bili u Černobilu i tamo razgovarali s ljudima koji su bili svjedoci drame… Priču objavljenu 1987. godine prenosimo u cijelosti.


Prvi susret s Černobilom zaista je šokantan. Čovjek se osjeća kao u nekom krajoliku iz znanstvene fantastike. Kamo se god okrene vidi neke čudne znakove. Velikim slovima ispisano je: „Opasno – radijacija“. Malo dalje od tog znaka, opet natpis: „Oprezno, zemlja je kontaminirana!“

U zgradi u kojoj je smještena državna komisija, koja rukovodi radovima na saniranju posljedica černobilske katastrofe, dočekuje nas Aleksandar Kovaljenko. On je načelnik odjela za informiranje. Nitko ne bi pomislio da je taj četrdesetogodišnjak “zaradio” čak 25 rendgena. On je prije bio zamjenik direktora černobilske atomske centrale.

Černobil je udaljen od centrale petnaestak kilometara. Kao što je poznato, svi su stanovnici Černobila evakuirani. Ipak, u Černobilu se osjeća život. Na ulicama je mnogo automobila i različitih strojeva, ljudi se kreću na sve strane, tu su građevinari i radnici ostalih struka, kao i vojne osobe. Svi su oni privremeni stanovnici Černobila. Živjet će ovdje mjesec ili, najviše, dva.

Cestom do atomske centrale kreću se teška vozila. Prolazimo kroz pusta sela. Već cijelu godinu u tim kućama nema domaćina. Kada će se u njih vratiti ljudi? Možda će potkraj slijedećeg stoljeća na ta mjesta dovoditi ekskurzije da bi turistima pokazali kako su izgledala ukrajinska sela u prošlom stoljeću.

Petnaestak kilometara do atomske centrale prešli smo automobilom za pola sata. Što smo se više približavali odredištu, nailazili smo na sve više dalekovoda. Od listopada prošle godine, oni ponovno prenose struju. Prva dva energo-bloka opet rade, osiguravaju struju za potrebe dva milijuna stanovnika.

Stručnjak na krovu

Stigli smo do atomske centrale. Sve su zgrade bijelo-plave, jedino je na kraju – crni sarkofag. „Danas nema apsolutno nikakvog negativnog utjecaja na okolinu, zahvaljujući sarkofagu. Dakle, on ne dopušta da iz oštećenog reaktora izlazi radioaktivna prašina“, priča nam Vladimir Ščerbina, glavni stručnjak za osiguranje od radijacije. Dva dana prije našeg dolaska u Černobil, Ščerbina se popeo na krov sarkofaga i po njemu se “prošetao”. Dakako, popeo se na krov sarkofaga ne zato što je to poželio, nego da provjeri kakvo je stanje.

„Doza radijacije koju sam dobio za vrijeme šetnje po krovu u postocima iznosi 20 posto ili petinu od količine koju može dobiti radnik zaposlen u atomskoj centrali u toku jedne godine“, kaže Ščerbina.

„Odakle ta radijacija, ako je sarkofag potpuno siguran?“ pitamo Ščerbinu. Kaže nam da još nije dokraja provedena deratizacija krova atomske centrale. Sada se radi na “čišćenju” krova susjednog, trećeg reaktora.

Ščerbina kategorički tvrdi da je sa sarkofagom sve u najboljem redu, i da će se zagađenost još više smanjiti kad se očisti krov trećeg reaktora. Na tim se poslovima sada radi. Također se mora posjeći obližnja šuma i očistiti zemlja oko centrale, jer je ona zagađena. No, prije nego što se bude posjekla šuma i skinuo sloj zemlje, moraju se iskopati veliki “grobovi” gdje će se zakopati zagađeno tlo i drveće. Tamo će se zakopati i tehnika koja je korištena u saniranju nesreće.

Trenutno u černobilskoj atomskoj centrali radi oko tri i pol tisuće radnika. Velika većina njih je radila i prije u toj atomskoj centrali. Radi se po pola mjeseca. Dok jedna grupa radi petnaest dana, druga se polovina odmara sa svojim obiteljima u Kijevu.

Dok rade, energetičari žive u selu Zeleni mis (mis – u prijevodu greben). Selo je udaljeno tridesetak kilometara od atomske centrale. I ovdje je stroga kontrola. Prije svega, nitko od nezaposlenih ne može doći bez dozvole u tu zelenu enklavu. I oni koji imaju propusnicu za ulazak u selo energetičara moraju proći dozimetrijsku kontrolu.

Kad smo tamo stigli, dočekali su nas dozimetristi i pregledali od glave do nogu. Upalila se zelena lampica – sve je u redu! Oni kod kojih je prilikom pregleda upalila crvena lampica, morali su se očistiti od radijacije.

Noć otkrila isijavanje

Inače, selo su sagradili Finci. To su dvokatne kuće. Sobe su zaista komforne. Svaka ima televizor u boji, radio, lijep namještaj. U selu je i poliklinika, rehabilitacioni centar. Sve je besplatno. Bili smo u restoranu. Svatko uzima hrane koliko želi, a ona je vrlo ukusna. Mnogo je povrća. Obavezan je i desert. Dobiva se i čokolada.

U selu energetičara susreli smo i razgovarali s Vladimirom Mihajljukom. On je bravar i radi u pogonu energo-blokova. Trideset i četiri su mu godine, i već devet godina radi u černobilskoj atomskoj centrali. Njegovo kazivanje mnogo govori o tome kako su reagirali stanovnici toga kraja kad su saznali za nesreću u atomskoj centrali.

„Bio je petak, kraj radnog tjedna. Pripremao sam se da s obitelji odem na daču kako bih popravio krov. Kasno uvečer, najmlađi me sin zamolio da mu prije spavanja ispričam bajku. Zajedno smo se uspavali. Usred noći probudila me supruga. Rekla mi je: ‘Ustani! Nešto se dogodilo u centrali!’ Naš je stan na devetom katu i s prozora se vidi četvrti energo-blok. Dobro sam vidio dim i manji plamen. Nisam ni pomislio da je oštećen reaktor. Žena se bila probudila od udara koji je bio sličan potresu“, priča Vladimir Mihajljuk.

„Čule su se sirene vatrogasnih kola i Hitne pomoći. Sutradan, grad Pripjat živio je normalnim životom, kao da se katastrofa nije ni dogodila. Neki su otišli u vikendice, drugi da love ribu. Moj stariji sin krenuo je u školu“, priča Vladimir. „Sve je bilo uobičajeno, osim što je na ulicama bilo više milicije. Telefoni u atomskoj centrali nisu radili.“

„Toga dana, 26. travnja, letjelo je mnogo helikoptera nad atomskom centralom. No, u gradu nije bilo nikakave panike. Tek navečer sve je bilo potpuno jasno. I – vidljivo! Naime, danju – dok je bilo sunca – nije se ni moglo vidjeti isijavanje iz reaktora.“

„Noću sam dobro vidio sa svog prozora jaku svjetlost iz reaktora, kao neki komad rastaljenog metala. To je zračilo iz oštećenog reaktora“, nastavlja pričati Volođa. „Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima. Došla je vojska i milicija, te ispred svakog ulaza kontrolirala da netko nije ostao. Nas su evakuirali u selo Zrka.“

Mihajljuk je u svemu tome imao mnogo sreće. Naime, zbog rane na nozi koju je imao, dobio je upalu i vrlo visoku temperaturu, ali liječnici su ga uspjeli spasiti. Kasnije su sve obitelji dobile novčanu pomoć da kupe što im je potrebno za život.

„Glava obitelji, dakle – suprug, dobio je četiri tisuće rubalja, žena tri tisuće, a svaki ostali član obitelji po tisuću i pol rubalja. To je velik novac. No, trebalo se kućiti iz početka“, priča Vladimir.

Sada on kao majstor zarađuje 570 rubalja mjesečno. To je velika plaća, kad se zna da je u Sovjetskom Savezu prosječna plaća nešto manja od 200 rubalja. No, i kirurg ima plaću 200 rubalja, srednjoškolski profesor 140 rubalja. Dakle, Černobilci sada zarađuju više nego dvostruko.

Točno je da su zaposleni u Černobilu stimulirani bolje od ostalih, ali točno je i to da rade u mnogo težim uvjetima. Prije nego što smo otišli, postavili smo im pitanje koje svakoga od nas zanima: može li se nesreća ponovno dogoditi? Ne – kategorički su nam kazali sugovornici – gorka lekcija iz te velike nesreće zauvijek je naučena.

Mrtvi su snimatelji Lev Nikolajev i Aleksandar Krutov

Umrli su autori prvog dokumentarca o katastrofi u černobilskoj atomskoj centrali. Za tužnu vijest nije se još znalo kad je nedavno na našoj TV prikazan taj film u kojem smo čuli panične reakcije pilota koji je helikopterom nadlijetao mjesto nesreće. (Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski, Studio, svibanj 1987. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP