Prati nas

Mozaik

Zašto je važno imati oporuku i kako je napisati?

Radili ste teško kako biste stekli svoj imutak; vaš bankovni račun predstavlja vašu štednju, a automobil, kuća, vikendica također su štednja – u pokretninama ili nekretninama. Biste li za života dopustili da netko drugi s njima upravlja?

Objavljeno

|

kako napisati oporuku?
foto: Pixabay

Iako mnogi odgađaju pisanje oporuke, ili je zbog straha od smrtnosti izbjegavaju, pisanje posljednje volje izuzetno je važan posao kojeg bi svatko od nas trebao napraviti. Zakon za sastavljanje oporuke ne traži punoljetnost pa ju mogu sastaviti sve osobe starije od 16 godina.

Radili ste teško kako biste stekli svoj imutak; vaš bankovni račun predstavlja vašu štednju, a automobil, kuća, vikendica također su štednja – u pokretninama ili nekretninama. Biste li za života dopustili da netko drugi s njima upravlja? Pod pretpostavkom da ste odgovorili negativno, postavljamo vam pitanje: Zašto bi netko nakon vaše smrti odlučivao kome će pripasti ono za što ste se čitav život mučili?


I ono što ne treba zanemariti; ostavinske rasprave često su izvor razdora u obitelji, unose nemir koji se povlači generacijama. Kada sastavite oporuku, vaši nasljednici za raspodjelu vašeg imutka mogu kriviti samo vas, a vama će u tom trenutku biti sasma svejedno. Napose, oporuka je način na koji možete nagraditi one koji su za života bili dobri prema vama. Ili, ako baš želite, kazniti one za koje mislite da su trebali biti bolji.

Što je oporuka?

„Po svojoj definiciji, oporuka je izraz volje koji najčešće čine stariji ljudi“, objašnjava umirovljena sutkinja Vrhovnog suda Olga Jelčić koja je ovu tematiku puno puta tumačila građanima na tribinama “Važno je znati sa 65 plus”, a koje je organizirao Hrvatski pravni centar. „To znači da određuju tko će i kako rasporediti njihovu imovinu, a to se još zove i ostavina, u trenutku njihove smrti. Dakle, određuju svoje nasljednike. Oporučitelj do svoje smrti sam raspolaže imovinom, a u trenutku smrti on baš želi da se ta imovina rasporedi na točno određeni način.“

Kako napisati oporuku?

Olga Jelčić (foto: MojeVrijeme.hr)

Da bi oporuka bila valjana, u njoj oporučitelj mora reći da svojom slobodnom voljom sam odlučuje kako želi podijeliti imovinu. Tada mora imovinu specificirati. Ako se radi o nekretninama, poželjno je da napiše katastarske čestice. Opis mora biti što detaljniji kako ne bi bilo nikakvih nesuglasica ili dvojbi o tome što kome pripada. „Naravno, mora točno odrediti kome što želi ostaviti. Treba navesti detaljno i određeno. Ne treba pisati „nećak“, već njegovo ime i prezime pa onda može navesti i srodstvo. Bitno je da se zna što oporučitelj želi.“ Kako je oporuka slobodni izjava volje, nije vezana za formu, ali se može se sastaviti u raznim oblicima.

Ako je oporučitelj iza sebe ostavio nekoliko oporuka, važeća je ona koja je napisana zadnja. Oporuka se može opozvati, oporučna volja se može prilagoditi kasnijim situacijama. Opoziv oporuke nema propisani oblik, ali mora biti pisan.

Vlastoručna oporuka

U ovom tipu oporuke oporučitelj svojom rukom, rukopisom na papiru, napiše tu svoju volju. „Mora je potpisati, poželjno je da stavi datum kako bi se izbjegli nesporazumi ako postoji više od jedne oporuke“, objašnjava Jelčić. Za ovaj tip oporuke nisu potrebni svjedoci. „Ne. Ja pišem, ja potpisujem, to je izraz moje volje. Ako poslije bude spora, može se vještačiti rukopis“, kaže ova umirovljena sutkinja Vrhovnog suda.

Oporuka pred svjedocima

„To je kada se nekoga pozove da zapisuje tu oporuku, a oporučitelj glasno govori kako raspodijeliti njegovu imovinu. S obzirom da imamo onoga koji piše i oporučitelja, toj radnji moraju biti nazočna dva sjedoka – dvije punoljetne osobe. Oporučitelj pred svjedocima mora pročitati oporuku i izjaviti d aje to izraz njegove volje, jer je to pretpostavka valjanosti oporuku“, kaže naša sugovornica. Dodaje da takvu oporuku, uz vlastoručnu oporuku, mogu sastaviti samo osobe koje znaju i mogu pisati i čitati.

Oporuka pred sudom ili javnim bilježnikom

Svi mogu kod javnog bilježnika u obliku javnobilježničkog akta sastaviti oporuku ili ju solemnizirati kao privatnu ispravu. „Bitno je da osobe koje ne mogu ili ne znaju pisati ili čitati mogu sastaviti oporuku samo u tom obliku. Ili ako ne znaju jezik, a tada mora biti angažiran tumač. Uvijek se mora omogućiti osobi koja sastavlja oporuku da je sigurno zabilježena njegova volja. To je bit oporuke.“

Usmena oporuka

„Kada oporučitelj ne može doći ni do javnog bilježnika ili do suca, kada čovjek nema vremena jer, recimo, ima infarkt, i na brzinu želi napraviti oporuku – to su izvanredne okolnosti koje onemogućuju da se na redovan način sastavi oporuka“, objašnjava sutkinja Jelčić. „Tada oporuitelj oporuku može izjaviti usmeno pred dva poslovno sposobna svjedoka koji razumiju jezik. Ta je oporuka vremenski ograničena uz istek vremena prestanka tih izvanrednih okolnosti. Ako te izvanredne okolnosti prestanu u roku od 30 dana nakon izricanja oporuke, onda i oporuka prestaje. Svjedoci koji su nazočili oporuci ne moraju odmah otići na sud kako bi izjavili što je u oporuci, već to mogu učiniti i tijekom ostavinske rasprave.“

Kako se opoziva opouka?

Ne postoje ograničenja oblikom. To se može učiniti pisanim opozivom u kojoj piše da se odustaje od ranije oporuke i raspolaganja imovinom kako je u njoj zapisano. Oblik ne mora biti isti obliku oporuke koja se opoziva.  Dakako, može se to i prešutno učiniti pisanjem nove oporuke.

Može li nasljednik odbiti ono što mu je oporukom ostavljeno? Što je s dugovima?

„Apsolutno. Svaki nasljednik je pozvan na ostavinsku raspravu i može se odreći ostavine i statusa nasljednika. Druga je mogućnost da može ustupiti svoj nasljedni dio nekomu“. No što je s dugovima oporučitelja? „Dugovanja se prihvaćaju samo do vrijednosti dara. Svaki nasljednik koji prihvaća nasljedni dio preuzima dugove ostavitelja samo do vrijednosti svog nasljednog dijela“, objasnila nam je umirovljena sutkinja Olga Jelčić.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP