Prati nas

Mozaik

Zašto je važno imati oporuku i kako je napisati?

Radili ste teško kako biste stekli svoj imutak; vaš bankovni račun predstavlja vašu štednju, a automobil, kuća, vikendica također su štednja – u pokretninama ili nekretninama. Biste li za života dopustili da netko drugi s njima upravlja?

Siniša Bogdanić

Objavljeno

|

kako napisati oporuku?
foto: Pixabay

Iako mnogi odgađaju pisanje oporuke, ili je zbog straha od smrtnosti izbjegavaju, pisanje posljednje volje izuzetno je važan posao kojeg bi svatko od nas trebao napraviti. Zakon za sastavljanje oporuke ne traži punoljetnost pa ju mogu sastaviti sve osobe starije od 16 godina.

Radili ste teško kako biste stekli svoj imutak; vaš bankovni račun predstavlja vašu štednju, a automobil, kuća, vikendica također su štednja – u pokretninama ili nekretninama. Biste li za života dopustili da netko drugi s njima upravlja? Pod pretpostavkom da ste odgovorili negativno, postavljamo vam pitanje: Zašto bi netko nakon vaše smrti odlučivao kome će pripasti ono za što ste se čitav život mučili?


I ono što ne treba zanemariti; ostavinske rasprave često su izvor razdora u obitelji, unose nemir koji se povlači generacijama. Kada sastavite oporuku, vaši nasljednici za raspodjelu vašeg imutka mogu kriviti samo vas, a vama će u tom trenutku biti sasma svejedno. Napose, oporuka je način na koji možete nagraditi one koji su za života bili dobri prema vama. Ili, ako baš želite, kazniti one za koje mislite da su trebali biti bolji.

Što je oporuka?

„Po svojoj definiciji, oporuka je izraz volje koji najčešće čine stariji ljudi“, objašnjava umirovljena sutkinja Vrhovnog suda Olga Jelčić koja je ovu tematiku puno puta tumačila građanima na tribinama “Važno je znati sa 65 plus”, a koje je organizirao Hrvatski pravni centar. „To znači da određuju tko će i kako rasporediti njihovu imovinu, a to se još zove i ostavina, u trenutku njihove smrti. Dakle, određuju svoje nasljednike. Oporučitelj do svoje smrti sam raspolaže imovinom, a u trenutku smrti on baš želi da se ta imovina rasporedi na točno određeni način.“

Kako napisati oporuku?

Olga Jelčić (foto: MojeVrijeme.hr)

Da bi oporuka bila valjana, u njoj oporučitelj mora reći da svojom slobodnom voljom sam odlučuje kako želi podijeliti imovinu. Tada mora imovinu specificirati. Ako se radi o nekretninama, poželjno je da napiše katastarske čestice. Opis mora biti što detaljniji kako ne bi bilo nikakvih nesuglasica ili dvojbi o tome što kome pripada. „Naravno, mora točno odrediti kome što želi ostaviti. Treba navesti detaljno i određeno. Ne treba pisati „nećak“, već njegovo ime i prezime pa onda može navesti i srodstvo. Bitno je da se zna što oporučitelj želi.“ Kako je oporuka slobodni izjava volje, nije vezana za formu, ali se može se sastaviti u raznim oblicima.

Ako je oporučitelj iza sebe ostavio nekoliko oporuka, važeća je ona koja je napisana zadnja. Oporuka se može opozvati, oporučna volja se može prilagoditi kasnijim situacijama. Opoziv oporuke nema propisani oblik, ali mora biti pisan.

Vlastoručna oporuka

U ovom tipu oporuke oporučitelj svojom rukom, rukopisom na papiru, napiše tu svoju volju. „Mora je potpisati, poželjno je da stavi datum kako bi se izbjegli nesporazumi ako postoji više od jedne oporuke“, objašnjava Jelčić. Za ovaj tip oporuke nisu potrebni svjedoci. „Ne. Ja pišem, ja potpisujem, to je izraz moje volje. Ako poslije bude spora, može se vještačiti rukopis“, kaže ova umirovljena sutkinja Vrhovnog suda.

Oporuka pred svjedocima

„To je kada se nekoga pozove da zapisuje tu oporuku, a oporučitelj glasno govori kako raspodijeliti njegovu imovinu. S obzirom da imamo onoga koji piše i oporučitelja, toj radnji moraju biti nazočna dva sjedoka – dvije punoljetne osobe. Oporučitelj pred svjedocima mora pročitati oporuku i izjaviti da je to izraz njegove volje, jer je to pretpostavka valjanosti oporuke“, kaže naša sugovornica. Dodaje da takvu oporuku, uz vlastoručnu oporuku, mogu sastaviti samo osobe koje znaju i mogu pisati i čitati.

Oporuka pred sudom ili javnim bilježnikom

Svi mogu kod javnog bilježnika u obliku javnobilježničkog akta sastaviti oporuku ili ju solemnizirati kao privatnu ispravu. „Bitno je da osobe koje ne mogu ili ne znaju pisati ili čitati mogu sastaviti oporuku samo u tom obliku. Ili ako ne znaju jezik, a tada mora biti angažiran tumač. Uvijek se mora omogućiti osobi koja sastavlja oporuku da je sigurno zabilježena njegova volja. To je bit oporuke.“

Usmena oporuka

„Kada oporučitelj ne može doći ni do javnog bilježnika ili do suca, kada čovjek nema vremena jer, recimo, ima infarkt, i na brzinu želi napraviti oporuku – to su izvanredne okolnosti koje onemogućuju da se na redovan način sastavi oporuka“, objašnjava sutkinja Jelčić. „Tada oporuitelj oporuku može izjaviti usmeno pred dva poslovno sposobna svjedoka koji razumiju jezik. Ta je oporuka vremenski ograničena uz istek vremena prestanka tih izvanrednih okolnosti. Ako te izvanredne okolnosti prestanu u roku od 30 dana nakon izricanja oporuke, onda i oporuka prestaje. Svjedoci koji su nazočili oporuci ne moraju odmah otići na sud kako bi izjavili što je u oporuci, već to mogu učiniti i tijekom ostavinske rasprave.“

Kako se opoziva opouka?

Ne postoje ograničenja oblikom. To se može učiniti pisanim opozivom u kojoj piše da se odustaje od ranije oporuke i raspolaganja imovinom kako je u njoj zapisano. Oblik ne mora biti isti obliku oporuke koja se opoziva.  Dakako, može se to i prešutno učiniti pisanjem nove oporuke.

Može li nasljednik odbiti ono što mu je oporukom ostavljeno? Što je s dugovima?

„Apsolutno. Svaki nasljednik je pozvan na ostavinsku raspravu i može se odreći ostavine i statusa nasljednika. Druga je mogućnost da može ustupiti svoj nasljedni dio nekomu“. No što je s dugovima oporučitelja? „Dugovanja se prihvaćaju samo do vrijednosti dara. Svaki nasljednik koji prihvaća nasljedni dio preuzima dugove ostavitelja samo do vrijednosti svog nasljednog dijela“, objasnila nam je umirovljena sutkinja Olga Jelčić.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Aktivno starenje

Umirovljenice obožavaju nordijsko hodanje, provjerili smo zašto

Nordijskim hodanje bavi se sve više ljudi što i ne treba čuditi jer ova jednostavna aktivnost pokreće doista sve mišiće u tijelu.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Taj je petak bilo oblačno, čak je sipila i sitna kišica, no ekipa koja se točno u 9 ujutro okupila na zagrebačkom jezeru Bundek bila je vedra. To su nordijski hodači. Znak raspoznavanja – štapovi za hodanje i udobna obuća. I to je zapravo sve što vam je potrebno da biste se uključili u ovu aktivnost koja iz godine u godinu privlači sve više poklonika. Razlog je jednostavan: nordijsko hodanje je zdravo, njime se mogu baviti praktički svi, a kad jednom ovladate tehnikom neće proći dugo da počnete primjećivati promjene.

“Meni je ovo treći tjedan nordijskog hodanja. Za to sam doznala preko prijateljice, tako sam došla i jako mi se sviđa. Ovo mi nije jedina aktivnost. Osim ovoga, idem i na vježbe utorkom i četvrtkom, isto tu na Bundeku. Otprije sam znala da je to zdravo, radi kretanja i svega. I onda sam se odlučila u to upustiti, da naučim pravilno hodati”, govori nam gospođa Ana Kapetanović, umirovljenica iz Zagreba, dok se lagano zagrijava.


Slično razmišlja i gospođa Emilija Ljubičić koja se sve do pojave korone bavila vježbanjem u Domu sv. Ane i u mjesnoj zajednici, no kad je izbila epidemija, dosta je stvari otkazano. “Baš sam imala potrebu nečim se baviti. Tražila sam neku aktivnost i na internetu pronašla informacije o nordijskom hodanju. Tako sam se javila, došla sam ovdje i brzo je sve krenulo.”

Ana Kapetanović (foto: Silvija Novak)

Uskoro stiže i Krešo Ritz, instruktor iz Hrvatskog saveza nordijskog hodanja i prava osoba da nam objasni o čemu se zapravo radi i kako to da su svi počeli hodati sa štapovima.

Što je to nordijsko hodanje?

“Nordijsko hodanje je proizišlo iz nordijskog trčanja gdje su Finci suhi trening skijaškog trčanja prilagodili općoj populaciji. U nordijskom trčanju se koriste još i skije i dugi štapovi, a ti štapovi su u nordijskom hodanju skraćeni otprilike na visinu skijaškog štapa. Optimalna je visina štapa da dopire do poda kad držite ruku uz tijelo, a lakat je savijen pod 90 stupnjeva. Također, kad se radi pravilnom tehnikom, uključeno je 90 posto mišića. Ljudi često rade grešku jer misle da će im samo biti dovoljno hodati okolo sa štapovima, no to nije točno. Kad se ljudi samo lagano oslananju na štapove, troši se značajno manje energije. Ima različitih tehnika, ali nordijsko hodanje je specifično po tome što aktivira doista cijelo tijelo.”

Krešo nam demonstrira na što točno misli. Prvo nam kaže da pokušamo hodati normalno, tek mašući rukama kao što to biva kod običnog hoda, a nakon toga nam daje u ruke štap za hodanje i pokazuje tehniku. I doista, dok hodamo bez štapa, uz noge su aktivirani tek mišići nadlaktice, no s nordijskim štapovima aktivni su i svi mišići nogu, ruku, trupa i vrata. Jednom riječju – sve.

Instruktor Krešo Ritz (foto: Silvija Novak)

“Pravilnim načinom se rasterećuje donji dio tijela, a uključuje gornji – rameni pojas, prsa, leđa i trbušni zid te ruke jer pri svakom ubodu štapa o tlo, tijelo se gura naprijed i lagano podiže. Na taj način se dobije i svojevrsno ubrzanje i cijela je aktivnost kompletna”, pojašnjava Krešo.

Marija: Sutra slavim 82. rođendan

Aktiviranje svih mišića, čak i onih na koje često zaboravimo, mora se na koncu primijetiti, što potvrđuje i gospođa Marija Lončarević. “Imala sam dosta problema s vratnom kralježnicom, zbog dugogodišnjeg načina rada i sjedenja, tako da su mi ove vježbe i općento hodanje sa štapovima, pravo rješenje. Čak mi je veći problem bio gornji dio kralježnice, tu kod vrata. Zbog toga sam imala i vrtoglavice, no s ovim načinom vježbanja i hodanja ja sam to riješila i baš sam zadovoljna. Osim toga, ja vam sutra slavim 82. rođendan”, otkriva nam Marija. Doista, gospođi te godine nitko ne bi dao.

“Meni je ovo stvarno otkriće. Ja sam svašta radila u životu, ali nordijski hodala još nisam. Osjeti se na kondiciji, razgibani ste… Osim toga, ja živim sama, a sad se ne možemo baš ni družiti, tako da je ovo meni jako važno. Moram negdje otići, ali da radim nešto pametno i korisno. Ovo je meni stvarno rješenje. Osim toga, stanujem tu blizu. I Bundek je prekrasan u svako doba godine. Kad padne snijeg i kad se očiste staze, pa to je kao u Švicarskoj”, kaže Marija.

Marija Lončarević (foto: Silvija Novak)

Ekipa se razgibala i kreću u šetnju oko jezera. Ta ruta duga je oko kilometar i pol za što će im trebati oko dvadesetak minuta. Dovoljno da nam Krešo otkrije još neke tajne nordijskog hodanja.

Zašto hodati sa štapovima?

“Brzina hodanja ovisi od osobe do osobe, no mi uvijek naglašavamo da brzina treba doći iz snage potiska štapa. Znači, što se jače odgurujemo, to će nam brzina biti veća. Iako ima i onih koji vole brzo hodati, a usput koriste i štapove, ipak tada distribucija energije nije toliko učinkovita jer su u tom slučaju i dalje naglašenije noge. S pravilnim hodanjem nordijskim stilom, prebacuje se opterećenje na gornji dio tijela i ruke vode glavnu riječ. Ovisno o snazi potiska, dolazi i brzina”, objašnjava Krešo i dodaje kako nordijsko hodanje nije samo rekreacija već i kompletan sport.

“Postoje i natjecateljske varijante nordijskog hodanja, iako je to još u fazi uhodavanja. To je sve masovnija aktivnost pa mnoge države već organiziraju takve utrke. Naravno, i tada je poanta stići prvi, a to bi se moglo usporediti s brzim hodanjem. Obraća se pažnja na tehniku u smislu da se štapovi ne smiju nositi u zraku, odguravanje sa štapovima mora biti pravilno, ne smije se trčati i ima još par segmenata na koje suci obraćaju pažnju. Toga ima sve više i više. Postoje sad čak i svjetski kupovi, rang liste, nordijskih hodača je sve više, iako se to još ne da usporediti s nekim drugim razvikanijim sportovima. Ali tko zna… Jednoga dana možda i kod nas to postane baš ozbiljan sport. Zasada je prvenstveno rekreativna disciplina.”

Najčešće greške

Bez obzira na status te aktivnosti, u Hrvatskom savezu nordijskog hodanja podučavanju pristupaju vrlo ozbiljno i najčešće greške vrlo brzo ispravljaju.
“Jedna od prvih grešaka ili krivih navika je neaktivnost gornjeg dijela tijela i ruku pa kad krećemo u vježbu, krećemo bez štapova da se vidi koliko su ljudi spremni napraviti malo dulji korak samo se pomažući rukama. Tad moraju razmišljati o tome kako rade rukama pa se spetljaju pa krenu istovremeno s lijevom rukom i nogom, jer nisu navikli slobodno se gibati i mahati rukama kad hodaju. Kasnije dolaze i drugi segmenti u koje su uključene i šake kad se štap stisne prilikom koraka, a kasnije se otvori i štap se vuče po podu. Tako je štap i modeliran. Važna je tu koordinacija nogu, ruku i šaka za što nekima treba malo vremena. Ljudi previše sjede, zanemaruju kretanje općenito i posebno gornji dio tijela prilikom hoda, a kad počnu hodati sa štapovima onda vide gdje su griješili”, objašnjava Krešo.

Naši nordijski hodači, zapravo hodačice jer ekipa je u potpunosti ženska, uskoro se vraćaju iz svoje šetnje oko jezera. Dobro su raspoložene i nikome više nije hladno. Dok se pripremaju za sljedeću fazu – razgibavanje pomoću rastezljive užadi – gospođe nam još malo opisuju svoje prve nordijske korake.

“Kad sam počela, ljudi su se ispočetka malo čudili, a ja sam hodala i oko kuće. Služila sam za uveseljavanje susjeda i njihovih pasa. Svi mi kažu da je to jako dobro i zdravo, ali da nemaju vremena. Ja im na to odgovaram da svaki čovjek ima svoju listu prioriteta. To što ja idem hodati, ne znači da nemam što pametno drugo raditi i da bih sjedila doma i vrtila palce. Ne, nego ja rasporedim svoj posao, svoje obaveze, tako da i nordijsko hodanje stignem ugurati u raspored”, kaže gospođa Vesna.

foto: Silvija Novak

“Ja nisam hodala do sada. Cijelo sam ljeto vježbala na Bundeku u okviru programa Sport za sve, a kad je to završilo, nisam htjela ići u zatvoreni prostor zbog korone. Onda mi je moja susjeda, kojoj sam jako zahvalna na tome, rekla da je najbolje da probam nordijsko hodanje. I tako sam tu došla i famozno mi je. Blizu stanujem, pa mi je to jako zgodno. Inače ja volim hodanje, ja sam i planinarila. Na ovo sad idem redovito. Imam vikendicu u Zelini pa moram malo ostavit vremena i za to, kao i za obitelj, no preko tjedna imam nordijsko i redovito idem”, dodaje Marija.

Gdje su muškarci?

No bave li se nordijskim hodanjem doista samo žene? Gdje su muškarci?
“A što da vam kažem? Muški penzioneri štekaju. Ne znam zašto”, kaže Krešo. “Vjerujem da tu ima i doza nerazumijevanja te aktivnosti pa misle da im to ne treba, dok su žene nekako u toj dobi puno samosvjesnije. Puno njih ili imaju neki problem ili strah od osteoporoze što ih vuče k tim aktivnostima. Muški, pretpostavljam, više vole nogomet, nekakav hakl… ili televiziju (smijeh). Teško mi je naći pravo objašnjenje za to, ali definitivno su 95 posto žene, kad govorilmo o ovoj penzionerskoj dobi.”

No u drugim zemljama je ipak drugačije, kaže Krešo, jer tamo nordijsko hodanje više nije novost. “Konkretno, prošle smo godine išli u Poljsku u posjet tamošnjim savezima nordijskog hodanja, gdje već desetak godina organiziraju natjecanja i gdje se ovim bavi gotovo deset posto stanovništva. Ako uzmete da Poljaka ima 40 milijuna, onda se nordijskom hodanjem bavi četiri milijuna ljudi što je ogromna brojka. I kod nas postoji inicijativa da se taj sport čim više raširi i ljudi sve više to prepoznaju. Prije pet-deset godina ljudi su se smijali, da je to samo za osobe s invaliditetom, no sada je drugačije.”

Tvrdoglavi muževi

Neke su gospođe pokušale nagovoriti i svoje muževe da dođu, no zasad bez uspjeha. “Moj je muž imao moždani udar i dugo se oporavljao. Za njega bi ova aktivnost bila izvrsna, ali ne da se”, objašnjava nam gospođa Zlata Šimić.

foto: Silvija Novak

Doista, rijetko koja se aktivnost može pohvaliti time da je jednostavna, ugodna, korisna, uvijek dostupna, da ne zahtijeva skupu opremu te da je, barem u slučaju ove konkretne grupe nordijskih hodača, potpuno besplatna. Naime, ova grupa je sponzorirana europskim fondovima i organizirana u suradnji Saveza nordijskog hodanja i Kineziološkog fakulteta.

“Ima nas po čitavoj Hrvatskoj. Osim Zagreba, uključeni su još Karlovac, Varaždin i Opatija. Ukupno imamo oko 250 hodača u tom dvogodišnjem programu i vidjet ćemo kako se program bude razvijao pa možda otvorimo i nove ekipe”, kaže Krešo, a mi već sada predviđamo da će i te nove grupe biti brzo popunjene jer, kako smo već spomenuli, atmosfera među hodačima je sjajna.

“Krešo nam sve lijepo pokaže, ispravi, rastumači… Tu zapravo ima puno stvari na koje se treba paziti. Ne može se baš hodati bez veze. Bitna je i visina štapova, važno je kako se ti ‘odguruješ’, da tako kažem… Moja prijateljica i njen muž hodaju, ali nikad nisu išli na tečaj da im stručnjak pokaže. Ona meni kaže: ‘Čuj, koliko trebaju biti visoki štapovi?’ A ja joj odgovorim da najbolje da dođe na Bundek pa da sve nauči”, kaže gospođa Vesna nakon završene vježbe.

Sat nordijskog hodanja i popratnih vježbi proletio je u trenu. Ekipa se pozdravlja i zakazuju ponovni susret za ponedjeljak također u 9 ujutro. Kako sada stvari stoje, i mi ćemo ponovno biti s njima.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP