Prati nas

Nema predaje

Život u domu danas više nije bauk

Gospođa Dajana u domu umirovljenika radi već dvadeset godina. Kaže kako i sebe u starosti vidi kao korisnicu doma. “Nego što! Već sam i sobu rezervirala”, kaže nam kroz smijeh dok nas vodi hodnicima doma i opisuje kakav je život u njemu.

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: S. Novak/MojeVrijeme.hr

Rijetki su oni koji još u mladosti razmišljaju o mogućnosti da se u starosti presele u dom umirovljenika. No kad vam je posao vezan upravo uz dom za starije i nemoćne, takva mogućnost skoro da se podrazumijeva. U Domu za starije i nemoćne Zadar ugostila nas je socijalna radnica Dajana Sakić Grdović koja u domu radi već više od 20 godina. Na pitanje vidi li i sebe u starosti kao korisnicu doma, odgovara uz smijeh:

„Nego što! Imam i sobu koju sam rezervirala za sebe i supruga. Za sad je to šala, ali doći će i to vrijeme. No s druge strane, ja ću u ovom domu imati jako puno radnog staža, pa ako još na kraju tu budem i živjela, pitam se: Pa zar ja nikad neću otići odavde?“


Gospođa Dajana provela nas je kroz dom kako bi nam približila život u njemu. Dom je nedavno preuređen, stolarija je potpuno nova, čitav prostor je klimatiziran, u sobama je kompletno novi namještaj, uvedeno je centralno grijanje. Puno sredstava je uloženo u kvalitetu samog smještaja. Dok šećemo, razgovaramo o tome koliko se život u domu i općenito stav o smještaju u domu s godinama promijenio.

kako dobiti dom?

Dajana Sakić Grdović (desno) sa štićenicama Doma (foto: S. Novak/MojeVrijeme.hr)

Radite ovdje više od 20 godina. Možete li usporediti kako je bilo nekad a kako je sad?

„Sad je sve puno drugačije pri čemu ne mislim samo na izgled doma. Dom kao dom se uredio i to je to. Ali ljudi i njihova svijest se promijenila. Svijest o domu je puno drugačija. Prije nekih 20 godina kad sam ja ovamo došla, puno ljudi se osjećalo odbačenima i mislili su da odlaze u dom  jer se njihovi više ne žele brinuti o njima. Nisu shvaćali tu jednu novu situaciju koja se događa. No sada je sve puno drugačije. Više -manje svi će vam sada reći da ne žele biti na teret svojoj obitelji i djeci i da su sami donijeli odluku doći u dom. Suvremen način života nosi svoje, djeca puno rade i veći dio vremena kod kuće nema nikoga pa starije osobe ostaju puno same. Zapravo, samoća je taj ključni faktor koji je presudan da se ljudi odluče doći ovdje. Ljudi ovdje imaju sve organizirano, od prehrane, održavanja i higijene, zdravstvene njege koja je u tim godinama izuzetno bitna, zatim organizacije slobodnog vremena i druženja sa svojom generacijom tako da je to puno bolje nego da su sami kod kuće gdje očekuju povratak svoje djece s posla. Ako uopće i žive zajedno.“

Svi korisnici doma s kojima smo razgovarali rekli su da je dolazak u dom bio njihova vlastita odluka i nije bilo nikakvog pritiska.

„Da. Gotovo svi koji sada žive u domu dobro su o tome promislili. Uostalom imali su za to i vremena s obzirom da imamo jako dugačku listu čekanja. Na mjesto u dvokrevetnoj sobi čeka se pet do šest godina. Toliko čekaju žene, a muškarci nešto manje, tri ili četiri godine. Na čekanje se osobe mogu prijaviti sa 65 godina ili čak i ranije ako je osoba iz ovog ili onog razloga otišla u mirovinu ranije, ako je u invalidskoj mirovini ili slično, onda se mogu prijaviti i ranije. Naravno, dodatno se čeka ako baš netko inzistira na jednokrevetnoj sobi.“

Koliko ukupno korisnika ima u vašem domu?

„Ovdje u Zadru ukupno imamo 331 korisnika, 21 u našem objaktu u Preku na otoku Ugljanu i 20 u Salima na Dugom otoku. I za to opet postoji lista čekanja na koju se korisnici prijavljuju. Već na samom početku oni izabiru na kojoj listi žele biti, odnosno u kojoj instituciji žele biti smješteni. Naša smještajna jedinica u Salima je potpuno novi objekat, a naša jedinica u Preku je zapravo stara škola prenamijenjena u dom umirovljenika. Meni osobno je najljepše baš u Preku. Nekako je intimnije.Postoje i domovi drugačijeg tipa koji više funkcioniraju kao seosko imanje. To je jedan drugačiji tip doma i života. Oni imaju masline, sade vrt, vinograde, prave maslinovo ulje i razna eterična ulja, vino… E to bi ja! Malo bih promijenila ambijent. Ako u starosti neću moći biti ovdje, onda bigh voljela biti u nekom takvom domu.“

Kad netko dođe u dom, kakvi su prvi dojmovi? Je li to ono što su očekivali ili bude nekih iznenađenja? Kako teče prilagodba?

„To je sve individualno. Kod nekog ta prilagodba traje kraće, a kod nekog to ipak zahtijeva malo više vremena. Naravno, prije samog useljenja, odnosno, ulaska u ustanovu, mi imamo pripreme, kako s rodbinom, tako i sa samim korisnikom. Prvo se obavi razgovor, zatim upoznavanje sa radom ustanove, onda idemo pogledati sobe, kako izgledaju i s kim će biti smješten, upoznavanje s budućim cimerom ili cimericom, upoznavanje osoblja i prostora. Nakon toga ide samo useljenje, a osoba se svakodnevno prati, posebno ako ide i na neke terapije, recimo kod fizioterapeuta i slično.“

Kad netko odluči doći u dom, koje su to pripremne radnje koje bi trebao napraviti? Kako napraviti taj transfer iz dosadašnjeg života prema životu u domu?

„Što se tiče rješavanja nekih tehničkih pitanja poput što će biti sa stanom u kojem su dosad živjeli ili tako nekih stvari, korisnici to najčešće riješe već u tom pripremnom razdoblju kad čekaju mjesto u domu. Tijekom tih godina oni to već organiziraju. No ima puno ljudi koji takve stvari i ne riješe, nego na naš poziv odgovore: ‘Pa zar nas već zovete?’ Oni još nisu spremni na dolazak u dom pa odbiju smještaj u domu i ostaju na listi čekanja do sljedeće prilike i dok ne odrade što trebaju sami sa sobom, s rodbinom, nekretninama ili što već trebaju. Kad se ponovno jave, mi prema našim mogućnostima idemo u samu realizaciju.“

Bude li slučajeva da se netko jednostavno ne može prilagoditi životu u domu?

„Da, bilo je i nekoliko takvih situacija. Imali smo jednoga koji je došao iz privatnog, puno manjeg doma. Tamo je bio puno manji broj korisnika i nekako kućna atmosfera i to mu je ovdje falilo. Nije se mogao naviknuti na veličinu ovog doma i na boj ljudi i na koncu se vratio u dom u kojem je bio prije. Svi ti hodnici, ti labirinti, to mu je stvorilo jednu konfuziju i tražio je od obitelji da ga vrate u onaj manji dom. Ima svakakvih situacija. Ljudi ili nisu do kraja spremni ili su očekivali nešto drugačije, tako da ima svega. Iako rijetko bude baš velikih problema.“

Što se dogodi ako su u istoj sobi smještene dvije osobe koje si međusobno ne pašu?

„Događa se i to. U tom pripremnom razdoblju korisnike međusobno upoznamo, saznamo koji su im interesi i koliko toga imaju zajedničkog. Ako si osobe ipak nikako ne pašu, nastojimo ih čim prije razdvojiti i smjestiti s nekim drugim tako da oboje budu zadovoljni. To često radimo i ne ostavljamo puno prostora tom neslaganju. Uvijek pazimo da u sobama bude dobra atmosfera. Naravno, prvo ide razgovor, a ako to ne upali, onda ide preseljenje.“

Ima li i bračnih parova?

„Da, imamo i supružnika. Oni su, naravno, smješteni zajedno u sobi. Osim ako jednome od njih ne treba posebna njega pa je smješten u stacionarnom dijelu, a drugi u stambenom dijelu. Jedino su u tim situacijama razdvojeni.“

Dolaze li obitelji često u posjet?

„Da. Za posjete obitelji nema nekih vremenskih ograničenja i može se doći svaki dan i u bilo koje vrijeme, osim na stacionarnom dijelu na kojem su smješteni korisnici kojima je potrebna posebna njega. Isto tako, i sami naši korisnici mogu otići u bilo koje vrijeme i na koliko god dugo žele, samo se prije moraju javiti na recepciji da znamo gdje su i da je sve u redu. Među našim korisnicima ima i puno otočana koji za vrijeme ljeta odu i po mjesec i dva dana, tako da to nije nikakav problem.“

foto: S. Novak/MojeVrijeme.hr

S kakvim problemima vam se korisnici najčešće obraćaju?

„S doista različitim problemima. To je vrlo individualno. Netko mi se obraća s obiteljskim problemima, netko ima probleme u kući, netko u sobi. Ovisi. Onda netko možda nije na vrijeme dobio lijekove ili tako nešto. Neki od tih problema nama se možda i ne čini previše ozbiljnim, ali njima je to velik problem. Recimo, ako danas nisu stigli lijekovi, a  trebali su, osoba će se zabrinuti. Onda postoje te situacije u sobama, u restoranu… Ima i konfliktnih situacija. Pa onda ostvarivanje različitih prava, mirovinsko, zdravstveno… Kontaktiramo s raznim centrima i ostalim ustanovama.“

Kako se rješavaju konflikti?

„Pa nisu to neki strašni konflikti, ali dogodi se da se ljudi posvađaju u dnevnom boravku ili restoranu. To vam je tako, velik je broj ljudi, različiti su karakteri i događa se. Sve to rješavamo kroz razgovor.“

Korisnici vašeg doma uključeni su i u radnu terapiju. Kako to izgleda?

„Imamo radnu terapiju koju održavamo u našim radionama, ali i onu koju održavamo po dnevnim boravcima. U svakom dnevnom boravku okupljaju se uglavnom korisnici smješteni baš na tom odjelu koji ima 14 soba. Svi su vrlo aktivni. U radionice dolaze svi kako žele i otvorene su svaki dan. Volonterka dolazi čitati poeziju, dolaze i članovi jedne udruge koji pokazuju kako izraditi razne ukrase i ručne radove, gimnastika je svako jutro, petkom je sveta misa, dolaze nam vrtići, škole, studenti Filozofskog fakulteta s odsjeka za psihologiju… Korisnici svakodnevno dobivaju dnevne novine, zatim kartaju, igraju šah… Uglavnom to je vrijeme vrlo kvalitetno ispunjeno.“

Tijekom života u domu umirovljenika, korisnici će se zacijelo susresti i sa smrću nekoga od njih. Kako to prihvaćaju?

„To je jako teško. Baš smo nedavno imali jednu takvu situaciju. Tada potenciramo razgovor, društvo, dolazak rodbine. Smrt je ovdje teška.“

Što se financijske strane tiče, dom si ipak ne može svatko priuštiti.

„Istina, iako je naša cijena još uvijek dosta prihvatljiva: od 2.350 kn za mjesto u dvokrevetnoj sobi na odjelu pokretnih, do 3.500 kn za jednokrevetnu sobu na odjelu nepokretnih. Većina naših korisnika to može financijski podnijeti, a tu su i obitelji koje pomognu. Također, korisnik se može obratiti i centru za socijalnu skrb za participaciju. Nakon toga se donese rješenje po kojem smještaj (ili njegov dio) ide na teret ministarstva. Sam dom se ne može financirati iz sredstava koja plate korisnici. I mi dobivamo participaciju. Ovo nije tržišna cijena, već otprilike polovina.“

Kako izgleda jedan vaš uobičajen radni dan?

„Živahno! Imam jedan veliki problem: ne uspijevam isplanirati dan jer se uvijek dogodi nešto novo i nepredviđeno, a ono što isplaniram, ne mogu baš tako lako provesti. Nikad ne znam kako će mi proteći dan. Dinamično je, ali i zahtjevno. Kad dođem u sedam, odmah me dočekaju korisnici. Imaju i oni svoje rituale. Točno znam tko će prvi doći poželjeti mi dobro jutro. Onda slijedi rad sa strankama nakon čega obiđem korisnike u sobama, pogotovo one koji su u stacionaru. Tu su zatim komisije za prihvat novih korisnika, razgovori s rodbinom, razni dokumenti. Vrijeme mi brzo prođe.“

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.  

.

Aktivno starenje

Unatoč koronavirusu, programi u centrima za kulturu idu dalje

S obzirom na epidemiju COVID-19, mnogi centri za kulturu i otvorena učilišta prilagodili su svoje programe novonastaloj situaciji. Osobe treće životne dobi ove godine imaju sužen izbor, ali nešto zanimljivih programa ipak se može naći.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Ova jesen po mnogome je drugačija od ostalih jer je epidemija koronavirusa poremetila većinu planova. Novonastaloj situaciji i tom famoznom “novom normalnom” prilagođavaju se i u zagrebačkim centrima za kulturu i otvorenim učilištima pa se uobičajeni programi održavaju u manjem obimu nego inače i pod posebnim epidemiološkim mjerama.

Dobra je vrijest da programa za treću životnu dob u većini centara ipak ima, a mi smo istražili koji su i kako u njima sudjelovati na siguran način.


Centar za kulturu i informacije Maksimir

Jadranka Kerin, voditeljica programa za osobe treće životne dobi u Centru za kulturu i informacije Maksimir, kazala nam je da ove jeseni idu dalje programi dramske skupine Treći čin i kiparsko slikarske radionice za treću dob.

“Ti su programi išli i ova tri mjeseca, sve do lipnja. Naše voditeljice koje rade u Domu za starije Maksimir su uz silan trud uspjele provesti neke programe jer, kao što znate, u domove za starije ne može se ući. Likovna radionica je recimo išla tako da je voditeljica, inače apsolventica na Akademiji likovnih umjetnosti Karla Radanović, polaznicima zadavala zadatke online vezane uz to što će crtati i u kojoj tehnici, i to razgovarajući s njima pojedinačno te uz pomoć socijalnih radnika u domu. Onda su polaznici, koliko su uspjeli, preko nekog kompjutora iz doma ili preko mobitela ako su nešto malo mlađi, slali te uratke natrag. Tako se to održavalo, a tako ćemo, nažalost morati nastaviti i dalje kad je riječ o aktivnostima u domu jer voditeljica ne može do polaznika pa je dosta teško. Pokušat ćemo, kad ova čitava situacija malo popusti, napraviti izložbu tih radova”, kaže gospođa Kerin.

“Tako funkcionira i dramska radionica gdje je još interesantnije, a voditeljica, diplomirana dramatrurginja Maja Sviben, radi pojedinačno s polaznicima okosnicu za dramske likove. Polaznici onda sami trebaju taj lik osmisliti, tekstualno i na sve druge načine pa onda ona to zapisuje. Nakon toga planiramo sve te likove okupiti i jednom, možda, tu predstavu doista i izvesti”, kaže Kerin.

No, nešto programa odvija se i u samom Centru. “Ono što ćemo mi raditi ovdje u Centru od ponedjeljka, 5. listopada, su likovne radionice za starije koje će se održavati vani na otvorenom u parku Maksimir. To će tako funkcionirati dok god dozvole vremenske prilike. Radionice će ići ponedjeljkom od 10 do 12 sati. Ako su na otvorenom, polaznici mogu biti na primjerenoj razdaljini, crtati, slikati i raditi, i to sve uz voditeljicu Loru Elezović, također apsolventicu na Akademiji likovnih umjetnosti”, opisuje nam Kerin.

Ostali programi za treću dob koje su prethodnih godina organizirali, sada, nažalost, više ne idu. Ide tek ples na svili za mlađe i suvremeni ples za djecu, no što se tiče programa za starije ove godine dostupne su samo navedene radionice.

Gospođa Kerin naglašava i sljedeće: “Sve radionice organizirane su pod posebnim epidemiološkim mjerama, polaznici su na razdaljini, nose se maske, pazimo, no i mučimo se u svemu tome.”

Najteže je, kaže, polaznicima u domu jer bi oni vrlo rado imali nekakve kontakte s vanjskim svijetom, ali nažalost takva je situacija i mjere za domove su dosta stroge.

“Naši polaznici koji dolaze u Centar su molili da svako nastavimo s programima i jako im se svidjela ideja da to bude na otvorenom u parku Maksimir. Naime, u toj likovnoj grupi ih ima dosta, 10-12, a naša prostorija u kojoj se program inače održava nije dovoljno velika da bi svi mogli u njoj biti na primjerenoj udaljenosti. Naravno da mi tu napravimo i propuh, imamo dezinficijense, svi nose maske i sve, ali razmak može među polaznicima biti najviše metar – što nije dovoljno. Probat ćemo zato vani pa ćemo vidjeti kako će ići”, kaže Jadranka Kerin.

Centar za kulturu Trešnjevka

Iz Centru za kulturu Trešnjevka doznali smo dobre vijesti. Naime, ondje su u tijeku upisi u jesenske programe za umirovljenike koji se održavaju pod posebnim epidemiološkim mjerama.

“Dostupne su radionice oblikovanja keramike, zatim likovnost, ples… Svi se programi održavaju, ali pod strogim mjerama, što znači da u dvorani nikad nije previše ljudi tako da svi mogu biti na propisanom razmaku, a na ulazima imamo i dezinficijense”, kaže Lovorka Mihanović iz marketinga Cekate-a.

“Također, može se doći na koncerte, predstave i stand-up nastupe, ali držimo se mjera – posjetiteljima mjerimo temperaturu, obavezne su maske i slično. U subotu imamo akciju i festival na otvorenom ‘Tratinska se budi’ u sklopu kojega će se moći slušati koncerti”, kaže Lovorka Mihanović.

“Što se tiče programa namijenjenih trećoj dobi, tu su Start Art likovna grupa u kojoj je maksimalan broj ljudi osam, zatim radionica keramike, art terapija i dramska grupa za odrasle, a u Društvenom klubu Prečko imamo pjevanje, tečaj izrade biljnih preparata, permakulture i slično. Što se mjera tiče, svi se kod nas osjećaju sigurno. Imamo i neke programe na otvorenom, vidi se da pazimo tako da naši polaznici dolaze i dalje”, dodaje Lovorka Mihanović.

foto: Oleg Mityukhin/Pixabay

Centar za kulturu Sesvete

U Centru za kulturu Sesvete, također je sve prilagođeno epidemiološkim mjerama, rekla nam je voditeljica centra i  viša stručna suradnica za glazbenu djelatnost, Aida Vidović Krilanović.

Tečajevi za umirovljenike, a to su tečajevi jezika (engleski, njemački i talijanski), zatim tečaj informatike za početnike na kojem se uči korištenje Worda, pretraživanje interneta i korištenje elektroničke pošte te tečajevi za napredne, ali i tečajevi izrade etno nakita ili dizajnerskog nakita, održavaju se u centru pod posebnim epidemiološkim mjerama.

2Pazimo da naših polaznika ima taman toliko da u našem prostoru mogu biti na propisanoj udaljenost, a tijekom izvođenja samih programa obavezno je nošenje maski”, kaže Vidović Krilanović.

Svima su, kaže, radionice i tečajevi nedostajali i sretni su što neki programi ove jeseni ipak idu. “Naši voditelji ulažu silan trud da bi programi išli, a polaznici nam kažu da se kod nas osjećaju sigurno i rado dolaze”, govori nam Vidović Krilanović te dodaje kako se nada da će se ova po svemu izvanredna situacija ipak ubrzo smiriti.

Narodno sveučilište Dubrava

Voditeljica programa za treću životnu dob u Narodnom sveučilištu Dubrava, Vesna Špalj-Senta, kazala nam je da za ovu godinu nisu predviđeni posebni programi za osobe treće životne dobi, jer su tako preporučili epidemiolozi. No i starije osobe se mogu, ako to žele, priključiti nekim programima za odrasle.

“Preporuka epidemiologa je takva da ove godine ne radimo posebno s osobama treće životne dobi jer se radi o ugroženoj skupini. No, ipak postoji mogućnost da osobe 50 plus dođu u neku grupu za odrasle. Pritom mislim na naše mješovite grupe jutarnjeg razgibavanja, joge i korektivnog pilatesa”, kaže nam Špalj-Senta.

“Nešto starijih polaznika imamo i u grupama ručnih radova, na tečaju izrade paške čipke, crtanja, slikanja i keramike, no napominjem da se radi o našim uobičajenim grupama u kojima nema popusta za umirovljenike”, objašnjava Špalj-Senta.

foto: Rui Dias/Pexels

Pučko otvoreno učilište

U Pučkom otvorenom učilištu je u tijeku nadoknada programa od proljetnog semestra koji se nisu mogli održati zbog epidemije, govori nam tajnica POU-a, Nina Radojević.

Kako su nakon toga došli godišnji odmori i ljeti, programi se nisu stigli izvesti do kraja pa se to odrađuje sada. “Imamo sad to nešto što smo dužni našim polaznicima pa zasad nema novih upisa i tako će biti negdje do kraja mjeseca studenog dok se sve ovo ne odradi. Što se epidemioloških mjera tiče, mi se ravnamo nekako po mjerama za škole. Koristimo veće učionice, odnosno polaznike smo preselili u veće učionice tako da mogu držati preporučeni razmak, svi nose maske, na ulazima su dezinficijensi za ruke i držimo se svih epidemioloških mjera”, kaže gospođa Radojević.

“Jedan dio nastave je odražen i online, a u njemu je sudjelovao tko može i ima mogućnosti. Koristili smo Zoom, Loom, Skype i razne druge aplikacije, ovisno o tome kako je koji profesor mogao i kako se snalazi jer i među našim profesorima ima i mlađih i starijih. Programi koje sada nadoknađujemo su strani jezici, informatika i programi iz opće kulture. Po nešto od svakog područja ne snije uspjelo odraditi prije ljeta, pa to odrađujemo sada.”

Što se novih programa u studenom tiče, još se sa sigurnošću ne zna koji će to programi biti. “Vjerojatno će biti tečajeva stranih jezika, informatike i likovnih radionica, a što se tiče programa opće kulture, njih iznova kreiramo za svaki semestar i uvijek bude nečeg novog, i tema i predavača, tako da će o tome biti odlučeno naknadno”, zaključuje Nina Radojević iz Pučkog otvorenog učilišta.  

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP