Prati nas

Nema predaje

Život u domu danas više nije bauk

Gospođa Dajana u domu umirovljenika radi već dvadeset godina. Kaže kako i sebe u starosti vidi kao korisnicu doma. “Nego što! Već sam i sobu rezervirala”, kaže nam kroz smijeh dok nas vodi hodnicima doma i opisuje kakav je život u njemu.

Objavljeno

|

foto: S. Novak/MojeVrijeme.hr

Rijetki su oni koji još u mladosti razmišljaju o mogućnosti da se u starosti presele u dom umirovljenika. No kad vam je posao vezan upravo uz dom za starije i nemoćne, takva mogućnost skoro da se podrazumijeva. U Domu za starije i nemoćne Zadar ugostila nas je socijalna radnica Dajana Sakić Grdović koja u domu radi već više od 20 godina. Na pitanje vidi li i sebe u starosti kao korisnicu doma, odgovara uz smijeh:

„Nego što! Imam i sobu koju sam rezervirala za sebe i supruga. Za sad je to šala, ali doći će i to vrijeme. No s druge strane, ja ću u ovom domu imati jako puno radnog staža, pa ako još na kraju tu budem i živjela, pitam se: Pa zar ja nikad neću otići odavde?“


Gospođa Dajana provela nas je kroz dom kako bi nam približila život u njemu. Dom je nedavno preuređen, stolarija je potpuno nova, čitav prostor je klimatiziran, u sobama je kompletno novi namještaj, uvedeno je centralno grijanje. Puno sredstava je uloženo u kvalitetu samog smještaja. Dok šećemo, razgovaramo o tome koliko se život u domu i općenito stav o smještaju u domu s godinama promijenio.

kako dobiti dom?

Dajana Sakić Grdović (desno) sa štićenicama Doma (foto: S. Novak/MojeVrijeme.hr)

Radite ovdje više od 20 godina. Možete li usporediti kako je bilo nekad a kako je sad?

„Sad je sve puno drugačije pri čemu ne mislim samo na izgled doma. Dom kao dom se uredio i to je to. Ali ljudi i njihova svijest se promijenila. Svijest o domu je puno drugačija. Prije nekih 20 godina kad sam ja ovamo došla, puno ljudi se osjećalo odbačenima i mislili su da odlaze u dom  jer se njihovi više ne žele brinuti o njima. Nisu shvaćali tu jednu novu situaciju koja se događa. No sada je sve puno drugačije. Više -manje svi će vam sada reći da ne žele biti na teret svojoj obitelji i djeci i da su sami donijeli odluku doći u dom. Suvremen način života nosi svoje, djeca puno rade i veći dio vremena kod kuće nema nikoga pa starije osobe ostaju puno same. Zapravo, samoća je taj ključni faktor koji je presudan da se ljudi odluče doći ovdje. Ljudi ovdje imaju sve organizirano, od prehrane, održavanja i higijene, zdravstvene njege koja je u tim godinama izuzetno bitna, zatim organizacije slobodnog vremena i druženja sa svojom generacijom tako da je to puno bolje nego da su sami kod kuće gdje očekuju povratak svoje djece s posla. Ako uopće i žive zajedno.“

Svi korisnici doma s kojima smo razgovarali rekli su da je dolazak u dom bio njihova vlastita odluka i nije bilo nikakvog pritiska.

„Da. Gotovo svi koji sada žive u domu dobro su o tome promislili. Uostalom imali su za to i vremena s obzirom da imamo jako dugačku listu čekanja. Na mjesto u dvokrevetnoj sobi čeka se pet do šest godina. Toliko čekaju žene, a muškarci nešto manje, tri ili četiri godine. Na čekanje se osobe mogu prijaviti sa 65 godina ili čak i ranije ako je osoba iz ovog ili onog razloga otišla u mirovinu ranije, ako je u invalidskoj mirovini ili slično, onda se mogu prijaviti i ranije. Naravno, dodatno se čeka ako baš netko inzistira na jednokrevetnoj sobi.“

Koliko ukupno korisnika ima u vašem domu?

„Ovdje u Zadru ukupno imamo 331 korisnika, 21 u našem objaktu u Preku na otoku Ugljanu i 20 u Salima na Dugom otoku. I za to opet postoji lista čekanja na koju se korisnici prijavljuju. Već na samom početku oni izabiru na kojoj listi žele biti, odnosno u kojoj instituciji žele biti smješteni. Naša smještajna jedinica u Salima je potpuno novi objekat, a naša jedinica u Preku je zapravo stara škola prenamijenjena u dom umirovljenika. Meni osobno je najljepše baš u Preku. Nekako je intimnije.Postoje i domovi drugačijeg tipa koji više funkcioniraju kao seosko imanje. To je jedan drugačiji tip doma i života. Oni imaju masline, sade vrt, vinograde, prave maslinovo ulje i razna eterična ulja, vino… E to bi ja! Malo bih promijenila ambijent. Ako u starosti neću moći biti ovdje, onda bigh voljela biti u nekom takvom domu.“

Kad netko dođe u dom, kakvi su prvi dojmovi? Je li to ono što su očekivali ili bude nekih iznenađenja? Kako teče prilagodba?

„To je sve individualno. Kod nekog ta prilagodba traje kraće, a kod nekog to ipak zahtijeva malo više vremena. Naravno, prije samog useljenja, odnosno, ulaska u ustanovu, mi imamo pripreme, kako s rodbinom, tako i sa samim korisnikom. Prvo se obavi razgovor, zatim upoznavanje sa radom ustanove, onda idemo pogledati sobe, kako izgledaju i s kim će biti smješten, upoznavanje s budućim cimerom ili cimericom, upoznavanje osoblja i prostora. Nakon toga ide samo useljenje, a osoba se svakodnevno prati, posebno ako ide i na neke terapije, recimo kod fizioterapeuta i slično.“

Kad netko odluči doći u dom, koje su to pripremne radnje koje bi trebao napraviti? Kako napraviti taj transfer iz dosadašnjeg života prema životu u domu?

„Što se tiče rješavanja nekih tehničkih pitanja poput što će biti sa stanom u kojem su dosad živjeli ili tako nekih stvari, korisnici to najčešće riješe već u tom pripremnom razdoblju kad čekaju mjesto u domu. Tijekom tih godina oni to već organiziraju. No ima puno ljudi koji takve stvari i ne riješe, nego na naš poziv odgovore: ‘Pa zar nas već zovete?’ Oni još nisu spremni na dolazak u dom pa odbiju smještaj u domu i ostaju na listi čekanja do sljedeće prilike i dok ne odrade što trebaju sami sa sobom, s rodbinom, nekretninama ili što već trebaju. Kad se ponovno jave, mi prema našim mogućnostima idemo u samu realizaciju.“

Bude li slučajeva da se netko jednostavno ne može prilagoditi životu u domu?

„Da, bilo je i nekoliko takvih situacija. Imali smo jednoga koji je došao iz privatnog, puno manjeg doma. Tamo je bio puno manji broj korisnika i nekako kućna atmosfera i to mu je ovdje falilo. Nije se mogao naviknuti na veličinu ovog doma i na boj ljudi i na koncu se vratio u dom u kojem je bio prije. Svi ti hodnici, ti labirinti, to mu je stvorilo jednu konfuziju i tražio je od obitelji da ga vrate u onaj manji dom. Ima svakakvih situacija. Ljudi ili nisu do kraja spremni ili su očekivali nešto drugačije, tako da ima svega. Iako rijetko bude baš velikih problema.“

Što se dogodi ako su u istoj sobi smještene dvije osobe koje si međusobno ne pašu?

„Događa se i to. U tom pripremnom razdoblju korisnike međusobno upoznamo, saznamo koji su im interesi i koliko toga imaju zajedničkog. Ako si osobe ipak nikako ne pašu, nastojimo ih čim prije razdvojiti i smjestiti s nekim drugim tako da oboje budu zadovoljni. To često radimo i ne ostavljamo puno prostora tom neslaganju. Uvijek pazimo da u sobama bude dobra atmosfera. Naravno, prvo ide razgovor, a ako to ne upali, onda ide preseljenje.“

Ima li i bračnih parova?

„Da, imamo i supružnika. Oni su, naravno, smješteni zajedno u sobi. Osim ako jednome od njih ne treba posebna njega pa je smješten u stacionarnom dijelu, a drugi u stambenom dijelu. Jedino su u tim situacijama razdvojeni.“

Dolaze li obitelji često u posjet?

„Da. Za posjete obitelji nema nekih vremenskih ograničenja i može se doći svaki dan i u bilo koje vrijeme, osim na stacionarnom dijelu na kojem su smješteni korisnici kojima je potrebna posebna njega. Isto tako, i sami naši korisnici mogu otići u bilo koje vrijeme i na koliko god dugo žele, samo se prije moraju javiti na recepciji da znamo gdje su i da je sve u redu. Među našim korisnicima ima i puno otočana koji za vrijeme ljeta odu i po mjesec i dva dana, tako da to nije nikakav problem.“

foto: S. Novak/MojeVrijeme.hr

S kakvim problemima vam se korisnici najčešće obraćaju?

„S doista različitim problemima. To je vrlo individualno. Netko mi se obraća s obiteljskim problemima, netko ima probleme u kući, netko u sobi. Ovisi. Onda netko možda nije na vrijeme dobio lijekove ili tako nešto. Neki od tih problema nama se možda i ne čini previše ozbiljnim, ali njima je to velik problem. Recimo, ako danas nisu stigli lijekovi, a  trebali su, osoba će se zabrinuti. Onda postoje te situacije u sobama, u restoranu… Ima i konfliktnih situacija. Pa onda ostvarivanje različitih prava, mirovinsko, zdravstveno… Kontaktiramo s raznim centrima i ostalim ustanovama.“

Kako se rješavaju konflikti?

„Pa nisu to neki strašni konflikti, ali dogodi se da se ljudi posvađaju u dnevnom boravku ili restoranu. To vam je tako, velik je broj ljudi, različiti su karakteri i događa se. Sve to rješavamo kroz razgovor.“

Korisnici vašeg doma uključeni su i u radnu terapiju. Kako to izgleda?

„Imamo radnu terapiju koju održavamo u našim radionama, ali i onu koju održavamo po dnevnim boravcima. U svakom dnevnom boravku okupljaju se uglavnom korisnici smješteni baš na tom odjelu koji ima 14 soba. Svi su vrlo aktivni. U radionice dolaze svi kako žele i otvorene su svaki dan. Volonterka dolazi čitati poeziju, dolaze i članovi jedne udruge koji pokazuju kako izraditi razne ukrase i ručne radove, gimnastika je svako jutro, petkom je sveta misa, dolaze nam vrtići, škole, studenti Filozofskog fakulteta s odsjeka za psihologiju… Korisnici svakodnevno dobivaju dnevne novine, zatim kartaju, igraju šah… Uglavnom to je vrijeme vrlo kvalitetno ispunjeno.“

Tijekom života u domu umirovljenika, korisnici će se zacijelo susresti i sa smrću nekoga od njih. Kako to prihvaćaju?

„To je jako teško. Baš smo nedavno imali jednu takvu situaciju. Tada potenciramo razgovor, društvo, dolazak rodbine. Smrt je ovdje teška.“

Što se financijske strane tiče, dom si ipak ne može svatko priuštiti.

„Istina, iako je naša cijena još uvijek dosta prihvatljiva: od 2.350 kn za mjesto u dvokrevetnoj sobi na odjelu pokretnih, do 3.500 kn za jednokrevetnu sobu na odjelu nepokretnih. Većina naših korisnika to može financijski podnijeti, a tu su i obitelji koje pomognu. Također, korisnik se može obratiti i centru za socijalnu skrb za participaciju. Nakon toga se donese rješenje po kojem smještaj (ili njegov dio) ide na teret ministarstva. Sam dom se ne može financirati iz sredstava koja plate korisnici. I mi dobivamo participaciju. Ovo nije tržišna cijena, već otprilike polovina.“

Kako izgleda jedan vaš uobičajen radni dan?

„Živahno! Imam jedan veliki problem: ne uspijevam isplanirati dan jer se uvijek dogodi nešto novo i nepredviđeno, a ono što isplaniram, ne mogu baš tako lako provesti. Nikad ne znam kako će mi proteći dan. Dinamično je, ali i zahtjevno. Kad dođem u sedam, odmah me dočekaju korisnici. Imaju i oni svoje rituale. Točno znam tko će prvi doći poželjeti mi dobro jutro. Onda slijedi rad sa strankama nakon čega obiđem korisnike u sobama, pogotovo one koji su u stacionaru. Tu su zatim komisije za prihvat novih korisnika, razgovori s rodbinom, razni dokumenti. Vrijeme mi brzo prođe.“

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.  

.

Nema predaje

Jasna A. Petrović: Za reviziju sam svih povlaštenih mirovina, nacionalna naknada za starije će se uvesti

Što predsjednica SUH-a misli o novom ministru mirovinskog sustava i zašto zastupa uvođenje takozvane nacionalne mirovine? Što je važnije; obiteljska mirovina ili nasljeđivanje dijela mirovine pokojnog partnera?

Objavljeno

|

Nezaustavljiva snaga umirovljeničke scene Jasna A. Petrović već godinama glasno i jasno zastupa interese umirovljenika i starijih građana u pregovorima i sukobima sa svim vladajućim garniturama. I to bez stranačko-političkog angažmana, jer ona je predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH), nevladine udruge koja djeluje kroz sindikalne načine borbe.

Prije manje od tjedan dana o gorućim umirovljeničkim problemima izvijestila je i novog ministra mirovinskog sustava Josipa Aladrovića. No to je tek formalni povod ovom razgovoru o svemu onome što se posljednjih mjeseci spominjalo u kontekstu mirovina i starenja u Hrvatskoj.


Krenimo od najaktualnijeg. U svakodnevnim razgovorima svi traže više socijalne države, no kad se progovori o nacionalnoj mirovini, većina umirovljenika zalaže se za model prema kojem svatko dobiva samo ono što je zaradio. Kako to?

Kad nešto ima pogrešan naziv, stvara zabunu među ljudima. Zamolili smo ministra mirovinskog sustava Josipa Aladrovića da u javnim nastupima kaže da je riječ o nacionalnoj naknadi za starije osobe. Dakle, riječ je o mjeri protiv siromaštva starijih osoba koja će se isplaćivati iz državnog proračuna, a ne iz mirovinskog sustava.

Drugi glavni problem je iznos te nacionalne naknade. Procijenjena je na 1.000 kuna. Kad znate da je 1.019 kuna najniža mirovina za 15 godina rada, to sve ispada nerealno. Već i sad minimalna zajamčena socijalna naknada za starije od 65 godina iznosi 920 kuna.

Znači, treba tražiti veće mirovine, a ne sprječavati uvođenje te socijalne naknade?

Sve je to previše sabijeno jedno uz drugo, ali da, problem je u preniskim mirovina, a ne u jednoj dobroj mjeri. To govori koliko su stari zanemareni i podcijenjeni. Kad imate prosječnu mirovinu od 2.445 kuna, a linija siromaštva je 2.496 kuna, postavlja se pitanje kako je moguće da postoje tako niske mirovine utemeljene na radu.

Može li takva nacionalna mirovina ili naknada stimulirati nerad? Neki ekonomski stručnjaci kažu da se boje toga.

Nikako! To je neoliberalni pristup poznate ergele znanstvenika koji su uvijek na strani banaka i bogatih. Kao što se prije govorilo da će se proširenjem prava rada umirovljenika spriječiti mlade da rade ili ih otjerati iz zemlje, tako se i sada pogrešno govori o nacionalnoj naknadi. Riječ je o mjeri protiv siromaštva koju imaju gotovo sve države EU, samo u različitim formatima.

Međunarodna organizacija rada propisuje uvođenje te mjere, a Europska komisija, pa čak i Svjetska banka, ponavljaju nam da trebamo uvesti takvu naknadu. Razlog je taj da je samo 64 % građana starijih od 65 godina pokriveno starosnim mirovinama. U Sloveniji je to 96 %, a u Austriji 99 %. Ili smo civilizirana socijalna država ili nismo.

Ako do takozvane nacionalne mirovine dođe, valja još jednom naglasiti da neće biti isplaćivane iz mirovinskog sustava.

Do tih nacionalnih naknada će svakako doći. Progurali smo to u Strategiju za socijalnu skrb starijih osoba 2016. godine. Isplaćivat će se od 2021. godine neovisno od toga tko će biti na vlasti. Ljudi ne smiju biti gladni u ovoj zemlji. Istina je i da bi trebali imati i duplo veće mirovine.

I o braniteljskim mirovinama se puno raspravlja pa ih mnogi navode kao primjer socijalne nepravde. Mirando Mrsić, predsjednik Demokrata, u zadnje vrijeme glasno traži razdvajanje na ono zarađeno radom i ostatak koji bi se braniteljima isplaćivao iz proračuna.

Naš stav o takozvanim povlaštenim mirovinama je godinama jasan. Od početka tražimo razdvajanje i transparentnost. Mrsić je kao ministar rada i mirovinskog sustava prihvatio dugogodišnje prijedloge umirovljeničkih udruga o odvajanju posebnih i radom stečenih mirovina. Ali je htio biti… i kriv i nevin.

Nije se usudio to provesti na razinu pojedinca što bi rezultiralo revizijom svih povlaštenih mirovina. Rezultat toga jest taj da danas samo znamo da se na mirovine po posebnim propisima troši šest milijardi kuna godišnje. No njegov sadašnji prijedlog je posve opravdan. Zbrka u mirovinskom sustavu mora se riješiti do individualne razine. Vjerujemo da bi novi ministar to mogao započeti. Nije u tom prijedlogu vidio nikakve poteškoće.

Ali HZMO tvrdi, s obzirom na to da isplata mirovina nije moguća bez ubacivanja novca iz proračuna, da je to obmanjivanje javnosti te da braniteljske mirovine ne ugrožavaju radničke mirovine.

Zanimljivo je kako je mirovinska institucija bez političkih ingerencija dobila zadatak biti zaštitnica branitelja pa i pripadnika HVO-a. S obzirom na to da sam članica Upravnog vijeća HZMO-a, problematizirat ću i to. HZMO bi trebao shvatiti da su oni izvor krivih podataka da se radničke mirovine ne pokrivaju uplatama u mirovinski sustav. Pokrivaju se.

Kada od potrebne 41 milijarde kuna odbijete šest milijardi kuna za mirovine po posebnim propisima i devet milijardi kuna tranzicijskog troška, ostane vam 26 milijardi kuna. A iz doprinosa se prikupi 27 milijardi. Dakle, dovoljno je. Zagovaratelji katastrofičnih prikaza mirovinskog sustava su ljudi iz HZMO-a, bankari i znanstvenici bliski bankama.

U komentarima pod ovim razgovorom sigurno će se naći i oni koji ne žele “kopanje” po braniteljskim mirovinama. Obično tada tvrde da u partizanske mirovine nitko ne želi dirati. Zagovarate li i reviziju partizanskih mirovina koje se uvijek stavljaju nasuprot braniteljskih, kao da se radi o dvije neprijateljske vojske?

Zagovaramo reviziju svih mirovina po posebnim propisima. I partizanskih i ustaških i braniteljskih… Ona je nužna. Nama se putem naše Facebook stranice “Pokret protiv siromaštva starijih osoba” javljaju brojni branitelji i njihove supruge koji otvoreno kažu da imaju najnižu moguću braniteljsku mirovinu, dok brojni ljudi koji nisu nikada ni bili na frontu hodaju zdravi s visokim braniteljskim mirovinama.

Je li u pravu Tuđman koji je rekao da je Hrvatsku obranilo 250.000 branitelja ili je u pravu ministar branitelja Tomo Medved koji tvrdi da ih je bilo 550.000, a moguće će ih biti i 600.000? To treba razjasniti kako bi prestalo biti izvor kontinuiranog nezadovoljstva velikog dijela građana, među njima i brojnih branitelja.

Godinama slušamo da su partizanske mirovine podložne nasljeđivanju s koljena na koljeno, no nitko tko iznosi te teze ne barata konkretnim primjerima i imenima. A zapravo je riječ o sve manjem broju mirovina koje primaju udovice. I sami kvartalno objavljujemo analize na tu temu, ali uzalud. Taj mit, usprkos svim dokazima, nikako da umre.

Navodno je svojevremeno postojalo jedno invalidno dijete koje je primalo partizansku mirovinu pokojnog oca. Ali invalidno dijete bi i po općem zakonu imalo pravo dobiti mirovinu oca. Taj primjer je izuzetak.

Osim toga, borci NOR-a su se imali pravo oženiti mlađim ženama. Zar netko branitelju od 70 godina može zabraniti da oženi ženu od 40 godina i da dobije dijete? Treba jednostavno prestati fantazirati i prestati proizvoditi te priče.

Jasna Petrović (foto: Siniša Bogdanić)

Za saborske zastupnike više nema povlaštenih mirovina?

Evo, Silvano Hrelja vrlo pompozno kaže da nema. Ali ima. Oni mogu ranije ići u mirovinu. Želimo revidirati i na taj način beneficirane mirovine.

Nasljeđivanje dijela mirovine umrlog partnera čini se dalekim snom. Hoće li sadašnje generacije mlađih umirovljenika to doživjeti?

Duboko vjerujem da hoće. To je trend u velikom dijelu članica EU. Kod nas se trenutno može naslijediti 70 % partnerove mirovine, ali uz gubitak vlastite. Mislimo da vlastitu mirovinu treba ostaviti, a ovisno o imovinskom statusu treba omogućiti nasljeđivanje 20-50 % mirovine preminulog partnera ili partnerice.

Sada ima tvrdnji da su važnije obiteljske mirovine. To je kao da raspravljamo je li važnije mlijeko ili kruh, voda ili meso. Svi trebaju i jedno i drugo.

Neki dan ste, zajedno s predsjednicom Matice umirovljenika Hrvatske Višnjom Fortunom, bili na dugom sastanku s novim ministrom mirovinskog sustava Josipom Aladrovićem. Usporedite li komunikaciju s bivšim ministrom Pavićem, jeste li optimistični?

Vrlo sam optimistična. Čim je postao ministar, nazvao je kolegicu i mene, dogovorili smo sastanak. 12. rujna smo mu donijele listu prioriteta i razgovarali smo što se može i kada napraviti. Pavić je ignorirao sve socijalne partnere i umirovljenike. Ako ne čujete, ne možete ni razumjeti. S ovim ministrom sam imala iskustva u HZMO-u. Zato što je mlad, ambiciozan je i pokušava napraviti više od nekoga kome je to politički zadatak. Mislim da ima dobru volju i entuzijazam. Iznenadio me tvrdnjom da ako ne bude nacionalne naknade za starije osobe, on neće biti ministar. To mi je razlog za optimizam.

Što ste dogovorili?

Inzistirali smo da on izravno razgovara s ministrom zdravstva i ministrom financija u vezi dvije stvari. Prva je problem besplatnog dopunskog zdravstvenog osiguranja. Zbog cenzusa koji nije mijenjan 15 godina, par tisuća umirovljenika izgubi to pravo kod svakog usklađivanja mirovina. Predlažemo da taj cenzus bude na liniji siromaštva koja se utvrđuje godišnje. Sada iznosi 2.496 kuna za samce. Tako bi se brojni siromašni umirovljenici vratili u državno subvencionirani sustav dopunskog zdravstvenog osiguranja. To je naš uvjet za daljnje razgovore.

Također smo tražili promjene za umirovljenike koji još uvijek plaćaju krizni dodatni zdravstveni doprinos na mirovine uveden prije deset godina. Ili da im se taj doprinos uvede kao doprinos na razliku iznad prosječne plaće, ili da se ukine svima. Zašto se to ukinulo samo braniteljima, a ne i drugim građanima?

Ministru je pao vrući krumpiru krilo jer, čini se, da izlazimo na referendum. O radu do 67. godine puno smo čuli. Neki kažu da bi se isplatilo raditi i te dvije godine duže kada bi mirovine bile dostatne za dostojanstven život. SUH i dalje podupire raspisivanje referenduma?

Naravno! Pomagali smo organizacijski i na sve druge načine. Postigli smo da više od 60 % potpisa čine potpisi starijih osoba. To je referendum solidarnosti. Imamo kontraprijedlog i ne znamo zašto se nije primijenio. Ako se željelo povećati prosječan staž, trebalo je samo uvesti da je za mirovinu uvjet 20 godina staža, umjesto sadašnjih 15. Pogotovo kada se uvede nacionalna naknada za starost kada će ta kategorija biti donekle zaštićena.

Mislimo da se referendum mora održati i da će proći. Vjerujemo da je toga svjestan i novi ministar. Kao što vidite, svugdje naglašava da će nacionalna naknada za starost biti za one starije od 65 godina.

Ipak, čini se da stare i siromašne društvo želi pospremiti daleko od oka. Dosta ste glasni oko pokušaja gušenja jednodnevnog turizma na Jadranu. Što biste poručili gradonačelnicima i načelnicima koji razmišljaju o zabrani ulaska autobusa s jednodnevnim turistima u priobalna mjesta?

Ne samo njima, već i premijeru i ministru turizma. Te prizemne diskriminacije su na granici ludila. Na Općinskom vijeću Malinske-Dubašnice rekli su da im je “dosta tih starih prdonja i baba koje dolaze samo prljati more i jesti sendviče.” Pokušali su na sve načine uvesti da ti stari ljudi poginu hodajući do plaže po najvećoj vrućini, ostavljeni kilometrima izvan mjesta. Oni sada žele samo elitni turizam. Pokondirene tikve! Zbog toga im se i smanjio priljev turista ove godine.

I za kraj, najistaknutiji politički predstavnik umirovljenika Silvano Hrelja (HSU) istaknuo je ambiciju ulaska u izvršnu vlast. Vidite li ga kao ministra mirovinskog sustava? Zapravo, vidite li ga kao dobrog ministra?

Uopće ga ne vidimo kao ministra. On je vješt trgovac. I sam naglašava da je na nagovor istarske podružnice SUH-a bio predložen na listu i da je SUH odradio cijelu kampanju. Ali prvo što je napravio jest da je otpustio sve te ljude, jer je počeo trgovati s raznim političkim opcijama. Neću ga optužiti da je korumpiran, jer nemam za to konkretnih dokaza. Ne bih htjela da se to tako shvati. Ali on je promijenio već sette bandiere.

Ne može biti dobar ministar jer nema senzibilitet za siromašne, odbija sve prijedloge umirovljeničkih udruga, čak je bio protiv podizanja najniže mirovine za samo 3,13 %. Poručivao je da to nije zarađeno. Osim toga, vrlo je blizak bankama i sklon obveznim mirovinskim fondovima. I to u trenutku kada je i maloj bebi jasno da je riječ o velikoj financijskoj prijevari, kada od nje odustaju Poljska, Bugarska, Rumunjska, Slovačka, a Slovenija i Češka nisu ni uvele drugi mirovinski stup.

Jasno je da u ovom trenutku inozemne banke i obvezni mirovinski fondovi rade pritisak da se krene u privatizaciju javnog sektora, privatizaciju vode i struje, a on ih i dalje podržava. Ne shvaća da je to razlog niskim mirovinama, sadašnjim i budućim. Nadam se da mu se ta ambicija neće ostvariti.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP