Prati nas

Nema predaje

Život u domu danas više nije bauk

Gospođa Dajana u domu umirovljenika radi već dvadeset godina. Kaže kako i sebe u starosti vidi kao korisnicu doma. “Nego što! Već sam i sobu rezervirala”, kaže nam kroz smijeh dok nas vodi hodnicima doma i opisuje kakav je život u njemu.

Objavljeno

|

foto: S. Novak/MojeVrijeme.hr

Rijetki su oni koji još u mladosti razmišljaju o mogućnosti da se u starosti presele u dom umirovljenika. No kad vam je posao vezan upravo uz dom za starije i nemoćne, takva mogućnost skoro da se podrazumijeva. U Domu za starije i nemoćne Zadar ugostila nas je socijalna radnica Dajana Sakić Grdović koja u domu radi već više od 20 godina. Na pitanje vidi li i sebe u starosti kao korisnicu doma, odgovara uz smijeh:

„Nego što! Imam i sobu koju sam rezervirala za sebe i supruga. Za sad je to šala, ali doći će i to vrijeme. No s druge strane, ja ću u ovom domu imati jako puno radnog staža, pa ako još na kraju tu budem i živjela, pitam se: Pa zar ja nikad neću otići odavde?“


Gospođa Dajana provela nas je kroz dom kako bi nam približila život u njemu. Dom je nedavno preuređen, stolarija je potpuno nova, čitav prostor je klimatiziran, u sobama je kompletno novi namještaj, uvedeno je centralno grijanje. Puno sredstava je uloženo u kvalitetu samog smještaja. Dok šećemo, razgovaramo o tome koliko se život u domu i općenito stav o smještaju u domu s godinama promijenio.

kako dobiti dom?

Dajana Sakić Grdović (desno) sa štićenicama Doma (foto: S. Novak/MojeVrijeme.hr)

Radite ovdje više od 20 godina. Možete li usporediti kako je bilo nekad a kako je sad?

„Sad je sve puno drugačije pri čemu ne mislim samo na izgled doma. Dom kao dom se uredio i to je to. Ali ljudi i njihova svijest se promijenila. Svijest o domu je puno drugačija. Prije nekih 20 godina kad sam ja ovamo došla, puno ljudi se osjećalo odbačenima i mislili su da odlaze u dom  jer se njihovi više ne žele brinuti o njima. Nisu shvaćali tu jednu novu situaciju koja se događa. No sada je sve puno drugačije. Više -manje svi će vam sada reći da ne žele biti na teret svojoj obitelji i djeci i da su sami donijeli odluku doći u dom. Suvremen način života nosi svoje, djeca puno rade i veći dio vremena kod kuće nema nikoga pa starije osobe ostaju puno same. Zapravo, samoća je taj ključni faktor koji je presudan da se ljudi odluče doći ovdje. Ljudi ovdje imaju sve organizirano, od prehrane, održavanja i higijene, zdravstvene njege koja je u tim godinama izuzetno bitna, zatim organizacije slobodnog vremena i druženja sa svojom generacijom tako da je to puno bolje nego da su sami kod kuće gdje očekuju povratak svoje djece s posla. Ako uopće i žive zajedno.“

Svi korisnici doma s kojima smo razgovarali rekli su da je dolazak u dom bio njihova vlastita odluka i nije bilo nikakvog pritiska.

„Da. Gotovo svi koji sada žive u domu dobro su o tome promislili. Uostalom imali su za to i vremena s obzirom da imamo jako dugačku listu čekanja. Na mjesto u dvokrevetnoj sobi čeka se pet do šest godina. Toliko čekaju žene, a muškarci nešto manje, tri ili četiri godine. Na čekanje se osobe mogu prijaviti sa 65 godina ili čak i ranije ako je osoba iz ovog ili onog razloga otišla u mirovinu ranije, ako je u invalidskoj mirovini ili slično, onda se mogu prijaviti i ranije. Naravno, dodatno se čeka ako baš netko inzistira na jednokrevetnoj sobi.“

Koliko ukupno korisnika ima u vašem domu?

„Ovdje u Zadru ukupno imamo 331 korisnika, 21 u našem objaktu u Preku na otoku Ugljanu i 20 u Salima na Dugom otoku. I za to opet postoji lista čekanja na koju se korisnici prijavljuju. Već na samom početku oni izabiru na kojoj listi žele biti, odnosno u kojoj instituciji žele biti smješteni. Naša smještajna jedinica u Salima je potpuno novi objekat, a naša jedinica u Preku je zapravo stara škola prenamijenjena u dom umirovljenika. Meni osobno je najljepše baš u Preku. Nekako je intimnije.Postoje i domovi drugačijeg tipa koji više funkcioniraju kao seosko imanje. To je jedan drugačiji tip doma i života. Oni imaju masline, sade vrt, vinograde, prave maslinovo ulje i razna eterična ulja, vino… E to bi ja! Malo bih promijenila ambijent. Ako u starosti neću moći biti ovdje, onda bigh voljela biti u nekom takvom domu.“

Kad netko dođe u dom, kakvi su prvi dojmovi? Je li to ono što su očekivali ili bude nekih iznenađenja? Kako teče prilagodba?

„To je sve individualno. Kod nekog ta prilagodba traje kraće, a kod nekog to ipak zahtijeva malo više vremena. Naravno, prije samog useljenja, odnosno, ulaska u ustanovu, mi imamo pripreme, kako s rodbinom, tako i sa samim korisnikom. Prvo se obavi razgovor, zatim upoznavanje sa radom ustanove, onda idemo pogledati sobe, kako izgledaju i s kim će biti smješten, upoznavanje s budućim cimerom ili cimericom, upoznavanje osoblja i prostora. Nakon toga ide samo useljenje, a osoba se svakodnevno prati, posebno ako ide i na neke terapije, recimo kod fizioterapeuta i slično.“

Kad netko odluči doći u dom, koje su to pripremne radnje koje bi trebao napraviti? Kako napraviti taj transfer iz dosadašnjeg života prema životu u domu?

„Što se tiče rješavanja nekih tehničkih pitanja poput što će biti sa stanom u kojem su dosad živjeli ili tako nekih stvari, korisnici to najčešće riješe već u tom pripremnom razdoblju kad čekaju mjesto u domu. Tijekom tih godina oni to već organiziraju. No ima puno ljudi koji takve stvari i ne riješe, nego na naš poziv odgovore: ‘Pa zar nas već zovete?’ Oni još nisu spremni na dolazak u dom pa odbiju smještaj u domu i ostaju na listi čekanja do sljedeće prilike i dok ne odrade što trebaju sami sa sobom, s rodbinom, nekretninama ili što već trebaju. Kad se ponovno jave, mi prema našim mogućnostima idemo u samu realizaciju.“

Bude li slučajeva da se netko jednostavno ne može prilagoditi životu u domu?

„Da, bilo je i nekoliko takvih situacija. Imali smo jednoga koji je došao iz privatnog, puno manjeg doma. Tamo je bio puno manji broj korisnika i nekako kućna atmosfera i to mu je ovdje falilo. Nije se mogao naviknuti na veličinu ovog doma i na boj ljudi i na koncu se vratio u dom u kojem je bio prije. Svi ti hodnici, ti labirinti, to mu je stvorilo jednu konfuziju i tražio je od obitelji da ga vrate u onaj manji dom. Ima svakakvih situacija. Ljudi ili nisu do kraja spremni ili su očekivali nešto drugačije, tako da ima svega. Iako rijetko bude baš velikih problema.“

Što se dogodi ako su u istoj sobi smještene dvije osobe koje si međusobno ne pašu?

„Događa se i to. U tom pripremnom razdoblju korisnike međusobno upoznamo, saznamo koji su im interesi i koliko toga imaju zajedničkog. Ako si osobe ipak nikako ne pašu, nastojimo ih čim prije razdvojiti i smjestiti s nekim drugim tako da oboje budu zadovoljni. To često radimo i ne ostavljamo puno prostora tom neslaganju. Uvijek pazimo da u sobama bude dobra atmosfera. Naravno, prvo ide razgovor, a ako to ne upali, onda ide preseljenje.“

Ima li i bračnih parova?

„Da, imamo i supružnika. Oni su, naravno, smješteni zajedno u sobi. Osim ako jednome od njih ne treba posebna njega pa je smješten u stacionarnom dijelu, a drugi u stambenom dijelu. Jedino su u tim situacijama razdvojeni.“

Dolaze li obitelji često u posjet?

„Da. Za posjete obitelji nema nekih vremenskih ograničenja i može se doći svaki dan i u bilo koje vrijeme, osim na stacionarnom dijelu na kojem su smješteni korisnici kojima je potrebna posebna njega. Isto tako, i sami naši korisnici mogu otići u bilo koje vrijeme i na koliko god dugo žele, samo se prije moraju javiti na recepciji da znamo gdje su i da je sve u redu. Među našim korisnicima ima i puno otočana koji za vrijeme ljeta odu i po mjesec i dva dana, tako da to nije nikakav problem.“

foto: S. Novak/MojeVrijeme.hr

S kakvim problemima vam se korisnici najčešće obraćaju?

„S doista različitim problemima. To je vrlo individualno. Netko mi se obraća s obiteljskim problemima, netko ima probleme u kući, netko u sobi. Ovisi. Onda netko možda nije na vrijeme dobio lijekove ili tako nešto. Neki od tih problema nama se možda i ne čini previše ozbiljnim, ali njima je to velik problem. Recimo, ako danas nisu stigli lijekovi, a  trebali su, osoba će se zabrinuti. Onda postoje te situacije u sobama, u restoranu… Ima i konfliktnih situacija. Pa onda ostvarivanje različitih prava, mirovinsko, zdravstveno… Kontaktiramo s raznim centrima i ostalim ustanovama.“

Kako se rješavaju konflikti?

„Pa nisu to neki strašni konflikti, ali dogodi se da se ljudi posvađaju u dnevnom boravku ili restoranu. To vam je tako, velik je broj ljudi, različiti su karakteri i događa se. Sve to rješavamo kroz razgovor.“

Korisnici vašeg doma uključeni su i u radnu terapiju. Kako to izgleda?

„Imamo radnu terapiju koju održavamo u našim radionama, ali i onu koju održavamo po dnevnim boravcima. U svakom dnevnom boravku okupljaju se uglavnom korisnici smješteni baš na tom odjelu koji ima 14 soba. Svi su vrlo aktivni. U radionice dolaze svi kako žele i otvorene su svaki dan. Volonterka dolazi čitati poeziju, dolaze i članovi jedne udruge koji pokazuju kako izraditi razne ukrase i ručne radove, gimnastika je svako jutro, petkom je sveta misa, dolaze nam vrtići, škole, studenti Filozofskog fakulteta s odsjeka za psihologiju… Korisnici svakodnevno dobivaju dnevne novine, zatim kartaju, igraju šah… Uglavnom to je vrijeme vrlo kvalitetno ispunjeno.“

Tijekom života u domu umirovljenika, korisnici će se zacijelo susresti i sa smrću nekoga od njih. Kako to prihvaćaju?

„To je jako teško. Baš smo nedavno imali jednu takvu situaciju. Tada potenciramo razgovor, društvo, dolazak rodbine. Smrt je ovdje teška.“

Što se financijske strane tiče, dom si ipak ne može svatko priuštiti.

„Istina, iako je naša cijena još uvijek dosta prihvatljiva: od 2.350 kn za mjesto u dvokrevetnoj sobi na odjelu pokretnih, do 3.500 kn za jednokrevetnu sobu na odjelu nepokretnih. Većina naših korisnika to može financijski podnijeti, a tu su i obitelji koje pomognu. Također, korisnik se može obratiti i centru za socijalnu skrb za participaciju. Nakon toga se donese rješenje po kojem smještaj (ili njegov dio) ide na teret ministarstva. Sam dom se ne može financirati iz sredstava koja plate korisnici. I mi dobivamo participaciju. Ovo nije tržišna cijena, već otprilike polovina.“

Kako izgleda jedan vaš uobičajen radni dan?

„Živahno! Imam jedan veliki problem: ne uspijevam isplanirati dan jer se uvijek dogodi nešto novo i nepredviđeno, a ono što isplaniram, ne mogu baš tako lako provesti. Nikad ne znam kako će mi proteći dan. Dinamično je, ali i zahtjevno. Kad dođem u sedam, odmah me dočekaju korisnici. Imaju i oni svoje rituale. Točno znam tko će prvi doći poželjeti mi dobro jutro. Onda slijedi rad sa strankama nakon čega obiđem korisnike u sobama, pogotovo one koji su u stacionaru. Tu su zatim komisije za prihvat novih korisnika, razgovori s rodbinom, razni dokumenti. Vrijeme mi brzo prođe.“

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.  

.

Mozaik

Pravobraniteljica Vidović nam je objasnila razliku između dosmrtnog i doživotnog uzdržavanja

‘Kod ugovora o doživotnom uzdržavanju vlasništvo nad imovinom se na davatelja uzdržavanja prenosi u trenutku smrti primatelja uzdržavanja, dok se to kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju događa odmah nakon sklapanja ugovora, i upravo zbog trenutka prelaska vlasništva, ugovori o dosmrtnom uzdržavanju znatno su rizičniji od onih o doživotnom.’

Objavljeno

|

Broj starijih osoba koje trebaju nečiju pomoć i nemaju dovoljno financijskih sradstava, ali imaju nekretninu, iz dana u dan je sve više. Zbog toga je i sve više onih koji se odlučuju na potpisivanje ugovora o dosmrtnom ili doživotnom uzdržavanju. Ideja takvih ugovora je da starija osoba dobije pomoć i njegu koja joj je potrebna, a njen njegovatelj nekretninu – prije ili poslije smrti osobe o kojoj brine, ovisno o tome koja vrsta ugovora je potpisana.

Nažalost, brojni su primjeri prijevara u kojima starija osoba ostane i bez potrebne njege i bez svoje nekretnine. Svjesna tog rastućeg problema, pučka pravo0braniteljica Lora Vidović organizirala je okrugli stol na temu “Znate li što potpisujete? – Starije osobe i rizici dosmrtnog uzdržavanja” kako bi upozorila osobe da dobro provjere što potpisuju i da se zaštite na vrijeme. Razgovarali smo s gospođom Vidović i pokušali razjasniti neke stvari…


Kako se moglo čuti na okruglom stolu o dosmrtnom uzdržavanju, većina ljudi je čula za dosmrtno i doživotno uzdržavanje, no tek rijetki znaju u čemu je razlika. Možete li nam tu razliku ukratko pojasniti?

Naravno, kod ugovora o doživotnom uzdržavanju vlasništvo nad imovinom se na davatelja uzdržavanja prenosi u trenutku smrti primatelja uzdržavanja, dok se to kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju događa odmah nakon sklapanja ugovora, i upravo zbog trenutka prelaska vlasništva, ugovori o dosmrtnom uzdržavanju znatno su rizičniji od onih o doživotnom. Rezultati istraživanja pokazali su da je više od dvije trećine ispitanika čulo za dosmrtno, odnosno doživotno uzdržavanje, no manje od sedam posto točno zna koja je razlika između njih, što pokazuje kako se o ovoj temi treba puno više govoriti. Mnogi su istaknuli da tu razliku znaju, ali ili je ne znaju objasniti, ili je tumače pogrešno. Važno je da svi građani, a pogotovo starije osobe na koje se ova tema najviše odnosi, razumiju koje su mogućnosti sklapanja takvih ugovora, koja su njihova prava i što točno njima dobivaju, kao i ono najvažnije, koji su rizici te kako se od njih zaštititi. U praksi se sklapa više ugovora o doživotnom, nego o dosmrtnom uzdržavanju, no neznanje starijih osoba da, potpisavši dosmrtno uzdržavanje, trenutačno ostaju bez imovine, taj institut čini izuzetno podložnim zloupotrebama.

Pravni institut dosmrtnog uzdržavanja zamišljen je kao jedan od načina na koji starije osobe mogu doći do adekvatne skrbi u trenucima kada im je ona najpotrebnija. Međutim, vrlo su česte zloupotrebe zbog kojih stariji ljudi ostaju bez svoje imovine. Možete li nam detaljnije opisati kako dolazi do zloupotreba, odnosno, možete li nam opisati neke stvarne primjere?

Tako je, institutom dosmrtnog uzdržavanja željelo se na još jedan način omogućiti starijim osobama da dođu do potrebne skrbi u trenucima kada im je ona najpotrebnija, no, umjesto toga, ova vrsta ugovora često je sredstvo zlouporaba, zbog čega stariji ostaju i bez skrbi i bez svoje imovine. Suprotno očekivanju, najveći broj zlouporaba dolazi od strane članova obitelji s kojima starije osobe potpisuju takve ugovore, a ne od trećih osoba, što je još jedna porazna činjenica. Na okruglom stolu istaknut je primjer ugovora o dosmrtnom uzdržavanju prema kojem je sin dobio stan vrijedan 250 tisuća eura, a otac zauzvrat 2.500 kuna mjesečno za smještaj, bez uključenih režija, bez definiranja ikakvih usluga skrbi ili pak troškova pogreba. I ravnateljica Centra za socijalnu skrb Zagreb potvrdila je da su, prema njihovim iskustvima, upravo problemi unutar obitelji najčešći razlog zlouporabe dosmrtnih ugovora. Tu bih svakako napomenula da se Zakonom o socijalnoj skrbi iz 2017. godine, temeljem naših preporuka, pružateljima socijalnih usluga, osobama koje su kod njih zaposlene te članovima njihovih obitelji, zabranilo kao davateljima uzdržavanja sklapanje ovih ugovora čime se ipak umanjila mogućnost zlouporaba. Naime, više je pritužbi pokazalo kako su vlasnici obiteljskih i privatnih domova inzistirali upravo na sklapanju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju uz ugovor o smještaju, a ove su izmjene takvu praksu onemogućile.

Postoje li neki, barem okvirni, podaci o broju sklopljenih ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i broju zloupotreba?

Činjenica da ova tema nije dovoljno istražena, niti postoje službeni podaci o broju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, kao niti o broju pokrenutih postupaka za njihovo raskidanje, potaknula nas je da provedemo ovo istraživanje, a rezultati su, između ostalog, potvrdili potrebu jačanja informiranja i edukacije. Predstavnica javnobilježničke komore iznijela je podatke da je prošle godine u uredima javnih bilježnika sklopljeno približno 6300 ugovora o uzdržavanju, od kojih je 21 posto o dosmrtnom, a 79 posto o doživotnom uzdržavanju. No, to su djelomični podaci jer ne znamo koliko je još takvih ugovora sklopljeno na sudu. O broju sudskih postupaka za raskid ovih ugovora Ministarstvo pravosuđa ne vodi podatke, pa ih niti ne znamo, a kada bi ti podatci postojali, mogli bi poslužiti kao temelj za osmišljavanje više učinkovitih mjera zaštite starijih osoba kada se s ovim problemom susretnu.

Osim informiranja građana, koje su još mjere predviđene i što se još može poduzeti kako bi bilo što manje prevarenih građana?

Gotovo 20 posto stanovnika Hrvatske osobe su starije životne dobi, a problem starenja stanovništva jedan je od naših gorućih problema jer se posljedice snažno osjećaju u cijelom društvu. To se posebno odnosi i na dugoročno planiranje brige za starije osobe, a to područje stalno pratimo i u godišnjim izvješćima Hrvatskom saboru.

Isto tako, prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku, osobe starije od 65 godina u Hrvatskoj su i najizloženije riziku od siromaštva, njih čak 28,6 posto, dva postotna poena više nego u 2016., a one koje žive u samačkim kućanstvima, još i više, gotovo polovica njih. To pokazuje da mjere socijalne politike koje se provode nisu dobro usmjerene i ne daju rezultate, ali isto tako se otvara prostor za moguće zlouporabe. Kako bi se to spriječilo, uz jačanje informiranja i edukacije građana, već niz godina zagovaramo uvođenje dodatnih zaštitnih mehanizama za primatelje dosmrtnog uzdržavanja, poput osnivanja registra pružatelja uzdržavanja, žurnost u postupanju sudova u slučajevima raskida ugovora, kao i osiguranje socijalnih usluga starijima koji su takve postupke pokrenuli. Pozitivan pomak svakako predstavljaju izmjene Zakona o socijalnoj skrbi iz 2017., a početkom 2018. godine na snagu je stupio i novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, koji je, isto na naš prijedlog, prepoznao starije osobe kao posebno ranjivu skupinu.

Ako netko posumnja da je žrtva zloporabe kad je riječ o ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, što se može napraviti? Ima li više spasa nakon što je takav ugovor potpisan? Što napraviti ako je netko nama blizak žrtva takve prijevare?

Svakako je važno da se osobe koje smatraju da su žrtve prijevare posavjetuju s pravnim stručnjacima oko zaštite svojih prava i što prije zatraže pravnu zaštitu od suda, te eventualno razmotre mogućnost pokretanja postupka raskida ugovora. Pravni savjet moguće je dobiti i putem besplatne pravne pomoći. Nažalost, prevarene osobe uglavnom se obraćaju za pomoć nakon sklapanja ugovora, kada im je na raspolaganju jedino sudski postupak za njegov raskid. Kako je mahom riječ o osobama koje nemaju dovoljno sredstava za život, lošeg su zdravlja i ne mogu samostalno brinuti o svojim potrebama, sporost pravosuđa za njih može biti kobna. Zato je iznimno važno da sudski postupci u kojima se ovi ugovori raskidaju budu žurni, kao i da se za vrijeme njihova trajanja starijima omogući ostvarivanje prava iz socijalne skrbi. O tome smo razgovarali i na okruglom stolu i nadamo se da će i Ministarstvo pravosuđa i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku razmotriti argumente za propisivanje žurnosti u takvim postupcima, kao i za ostale postupke vezane za uzdržavanje, odnosno propisivanje prava na korištenje socijalnih usluga tijekom trajanja postupka raskida, što sada nije slučaj.

Kako se zaštititi odnosno može li se ikako znati da nešto nije u redu s ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju jer, naravno, nisu svi takvi ugovori i općenito slučajevi – zloupotreba?

Pri sklapanju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju važno predvidjeti sve potencijalne situacije. On mora biti puno precizniji od „ja tebi ručak, ti meni peterosobni stan”, u suprotnom dolazi do problema. Primjerice, završi li primatelj usluge u domu, ugovorni odnos može se zakomplicirati ako nije jasno ugovoreno plaća li se dom iz njegove mirovine ili je plaća uzdržavatelj te što u tom slučaju s mirovinom. Također, primatelju uzdržavanja savjetuje se da se za njega upiše služnost stanovanja, uporabe i plodouživanja na imovinu koju daje davatelju uzdržavanja, kao i stvarni teret uzdržavanja, a u većini slučajeva može se upisati i zabrana otuđenja i opterećenja nekretnine bez njegove suglasnosti. To su samo neke od mogućnosti kojima se smanjuje mogućnost zlouporabe, no, nažalost, nje će biti i dalje, pogotovo dok se ovom problemu sustavnije ne pristupi. Najveća ulogu tu svakako imaju institucije, ali veliku odgovornost imaju i pravni stručnjaci poput javnih bilježnika, sudaca, odvjetnika, pravnika u centrima za socijalnu skrb, udrugama civilnog društva, kao i mediji. Isto tako, sklapanje takvih ugovora trebalo bi prepustiti pravnim stručnjacima koji tijekom postupka utvrđuju volju stranaka i uvjeravaju se u njihovu sposobnost poduzimanja pravnog posla, savjetuju ih o pravnim posljedicama raznih mogućnosti prijenosa imovine te posebno o razlici između doživotnog i dosmrtnog uzdržavanja, sastavljaju ugovor, tumače njegove odredbe i drugo. Najgora varijanta je kad osobe same sastavljaju ugovore prema “špranci” s interneta jer često imaju i pogrešnu predodžbu o stvarnim značenjima pojedinih odredbi što svakako otvara prostor potencijalnoj zlouporabi.

Sindikat umirovljenika Hrvatske svojedobno je pokrenuo provjeru koliko osoba i pod kojim uvjetima u raznim oglasima nudi uzdržavanje starijim osobama. Kažu da su došli do šokantnih podataka. Naime, takvih oglasa ima jako puno, ljudi međusobno izmjenjuju ‘savjete’ kako do nekretnine bez dizanja kredita, neki ‘skrbe’ o više starijih osoba… Kontrolira li itko takve oglase i sklopljene ugovore?

Upravo zbog takvih slučajeva korisno bi bilo uspostaviti registar pružatelja uzdržavanja kako bi se jasno i transparentno vidjelo koliko je pružatelja uzdržavanja te o koliko osoba svaki od njih brine jer dobrobit starijih osoba mora biti na prvom mjestu. Razmatralo se proširenje ovlasti centara za socijalnu skrb u smislu davanja prethodne suglasnost za sklapanje ovih ugovora kao i provođenja nadzora nad ispunjenjem, no to nije prihvaćeno jer je važno da starije osobe zadrže svoju autonomiju i pravo samostalno donositi odluke, a nadzor nad ispunjenjem ugovornih obveza je u nadležnosti suda. Oko ovih tema svakako se treba još razgovarati i naći prihvatljivo rješenje u skladu sa zakonskim propisima kako bi se na najbolji način zaštitilo i primatelje uzdržavanja, ali i davatelje uzdržavanja koje savjesno i odgovorno obavljaju sve svoje obveze u skladu s ugovorom i zakonom.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP