Prati nas

Život

Našim umirovljenicama se sve manje isplati njegovati talijanske starce

‘Znam da su neke žene morale svašta raditi, bolje o tome i ne govoriti. Neke su, znam to pouzdano, i gladovale, nekima su gazdarice brojale ‘fete’ mortadele, ali ja, eto, nikad nisam imala takvih problema.’

Objavljeno

|

Čuvanje staraca u Italiji
foto: Pixabay

Nekad su iz Istre i Rijeke, ali i drugih krajeva Hrvatske, u Italiju odlazili autobusi puni žena koje su “na crno” danonoćno brinule o starim i bolesnim Talijanima. Odlaze i danas, ali je posla manje a konkurencija veća, piše Deutsche Welle.

Stotine i tisuće žena iz svih krajeva Hrvatske već godinama skrbe za starije i nemoćne osobe u Italiji, no tradicionalno ih je najviše iz Rijeke i Istre. Razlog nije samo geografska blizina, nego i znanje talijanskog jezika, zbog čega su Riječanke i Istranke na posebnoj cijeni kod poslodavaca u Italiji. Takav rad doživio je ekspanziju 1990-ih godina, kada su u Italiju prve počele odlaziti upravo Riječanke i Istranke koje su tako prehranjivale svoje obitelji, jer su im muževi ostajali bez posla ili bili na ratištu.


“U Italiji radimo poslove koje nitko drugi ne želi raditi. Ne možete ni zamisliti koliko je to teško. Uvijek se radi o pomaganju starijim osobama, jako bolesnima, dementnima, a često i nepokretnima, o kojima morate brinuti 24 sata na dan. To je daleko od ‘običnog’ pomaganja u kući, čišćenja, pranja, peglanja i slično. Riječ je o zahtjevnom i teškom poslu koji iscrpljuje i traži puno strpljenja i muke”, objašnjava nam 62-godišnja umirovljena Riječanka koja je godinama, sve donedavno, u Italiji radila takve poslove i to, kako kaže, uvijek “na crno”. Zato je željela ostati anonimna, a mi ćemo je zvati Marija. “Znate, motiv je isključivo novac, jer to nitko ne bi radio iz ljubavi. Ni danas nije drukčije, jer žene odlaze u Italiju isključivo zbog malih mirovina s kojima se ne da preživjeti”, odgovara na pitanje o tome zašto se odlučila za rad “preko granice”.

Niske mirovine

Naša sugovornica za DW otkriva kako je prvi angažman u Italiji prije desetak godina dobila zahvaljujući jednoj riječkoj medicinskoj sestri koju je imenovala samo kao “gospođu X”, preko koje su i mnoge druge žene s riječkog područja odlazile u Italiju, uvijek “na crno”. “Gospođa X”, kako nam je objasnila naša sugovornica, i sama je najprije radila kao njegovateljica u Italiji, da bi onda shvatila da će joj se, kako to slikovito opisuje Marija, “umjesto da se bavi prostitucijom više isplatiti da postane makro”. “I žene koje su preko “gospođe X” odlazile na rad u Italiju odvajale su 10 posto svoje zarade kao proviziju za svoju posrednicu. “Gospođa X” tako je dobro razvila svoj biznis u Ravenni i Riminiju da je ubrzo kupila još jedan automobil za prijevoz žena iz Rijeke do tamo, kao i susjedni stan, i to samo zahvaljujući tom biznisu”, prisjeća se Marija.

Svoje prvo radno iskustvo u Italiji stekla je kod jedne obitelji u Udinama gdje je brinula o 97-godišnjaku koji je imao Alzheimerovu bolest. Morala mu je kuhati, brinuti o njemu i svaki dan s njim kartati briškulu, jer mu je to bila mentalna vježba, sve dok nije primljen u dom. Zatim je godinama bila u Ravenni, na talijanskoj jadranskoj obali, 400-tinjak kilometara od Rijeke. Gospođa za koju je radila u Ravenni preživjela je moždani udar i jedna strana tijela joj je bila oduzeta pa je trebala stalnu pomoć. Tražila je osobu koja može voziti, zbog čega joj je njezina hrvatska njegovateljica morala biti na raspolaganju 24 sata na dan, jer je živjela sama. Marija je u njezinom stanu dobila vlastitu sobu. Radila sam sve: brinula o gazdarici, čistila, prala, peglala, spremala, a gazdarica je, kaže Marija, bila jako zahtjevna. “Iako sam prema dogovoru trebala imati slobodan izlaz svaki dan od 18 do 20 sati, u 19.30 morala sam joj poslužiti večeru, što je značilo da sam već u 19.15 morala biti kod kuće. Ali nekako sam izdržala”, objašnjava.

Turistički obilazak Trsta

Trst, Italija (foto: Silvija Novak)

Neke su i gladovale

Kaže da je u usporedbi s većinom drugih žena imala sreću, i u Udinama i u Ravenni. “Znam da su neke žene morale svašta raditi, bolje o tome i ne govoriti. Neke su, znam to pouzdano, i gladovale, nekima su gazdarice brojale ‘fete’ mortadele, ali ja, eto, nikad nisam imala takvih problema”, kaže.

Na pitanje zašto je radila na crno kada je takve poslove u Italiji već godinama moguće obavljati potpuno legalno, pogotovo nakon ulaska Hrvatske u EU, naša sugovornica objašnjava da mnogo žena i dalje radi na crno, jer je to u interesu onih koji ih plaćaju, koji onda na plaćenu dnevnicu ne moraju platiti poreze i doprinose. Osim toga, dodaje, mnoge žene koje rade takve poslove u Italiji su u mirovini, i u slučaju prijave morale bi zamrznuti mirovine, što smatra nepravednim. “To, zapravo, i nije pravi rad, a pogotovo nije stalno zaposlenje. Jer ako radite nekoliko tjedana u nekoliko mjeseci, kako to onda nazvati?”, pita Marija koja nikad nije imala problema s talijanskim inspektorima. Prema talijanskim propisima osoba ima 48 sati za prijavu, pa je tako sa svojom gazdaricom imala dogovor da će u slučaju kontrole reći da je došla jučer i da će se sutra prijaviti.

13. plaća i plaćeni godišnji

Novac je uvijek dobivala na ruke. U Ravenni joj je dnevnica bila 50 eura, odnosno 1.500 eura mjesečno, što je bilo nešto više od tadašnjeg prosjeka, ali samo zato što je ona radila stalno, bez stanke, 24 sata na dan, sa samo jednim slobodnim tjednom svaka tri mjeseca. Gazdarica joj je davala i 13. plaću i mjesec dana plaćenog godišnjeg odmora, premda nije bila prijavljena, i to samo zato što je pristala biti na raspolaganju cijelo vrijeme, bez odmora i redovitih odlazaka u Hrvatsku, što druge žene, zbog obitelji i djece, nisu mogle. Prosječna dnevnica za takve tada je iznosila oko 40 eura, ali se posljednjih godina skoro prepolovila. Razlog je, objašnjava, dolazak velikog broja žena iz istočne Europe, ponajprije iz Poljske, Bugarske i Rumunjske, koje su srušile cijenu rada.

To je samo jedan od problema s kojima se danas suočavaju žene koje rade takve poslove. Iz godine u godinu situacija je sve teža, a posla je sve manje. Konkurencija je sve veća. Vjerojatno je na to utjecala i kriza u Italiji, jer je taj posao, unatoč nižim dnevnicama, posljednjih godina, zbog manjka radnih mjesta u Italiji, postao sve zanimljiviji i Talijankama. “Iako sam nedavno odradila svoju zadnju turu, naše žene odlaze i dalje, ali je danas puno teže naći posao, premda su naše Riječanke i Istranke i dalje tražene i cijenjene. Moja susjeda ima 980 kuna mirovine i naravno da s tim ne može preživjeti. Ona zgrabi svaku priliku za dodatnu zaradu. I većinom je riječ o starijoj ženskoj populaciji, jer mladi takve poslove ne žele raditi”, dodaje Marija koja priznaje da bi bez onog što je proteklih godina zaradila u Italiji i sama jedva spajala kraj s krajem.

/autor: Denis Romac, Deutsche Welle/

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP