Prati nas

Nema predaje

Sve što trebate znati o šećernoj bolesti

Dobro pojedeš pa se izvališ pred televizor! Iako neki tako zamišljaju idilu, ovo je prije opis skorog dijabetesa. A šećerna bolest je baš to – bolest koju je čovječanstvo dobilo zahvaljujući svom stilu života ispunjenog obiljem hrane i minimalnim kretanjem.

Objavljeno

|

Što izaziva dijabetes? Što izaziva šećernu bolest?
foto: BigStock

„Šećerna bolest prava je globalna epidemija jer broj oboljelih osoba u svijetu raste na razine koje su bile nezamislive prije samo nekoliko desetljeća. Procijenjuje se da u Hrvatskoj od dijabetesa boluje svaka deseta osoba“, kaže dr.sc. Mario Šekerija iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. „Više je razloga za ovu pojavu, no najznačajnija je promjena načina života koju karakterizira veći unos visokokalorične hrane i niska razina tjelesne aktivnosti.“

Donosimo deset najvažnijih pitanja o dijabetesu, jednoj od najčešćih bolesti današnjice:


1. Što je dijabetes?

Dijabetes ili šećerna bolest je poremećaj kod kojeg dolazi do povećane razine šećera u krvi zbog nepravilnog rada žlijezde gušterače koja proizvodi hormon inzulin. Kod dijabetičara, gušterača djelomično ili potpuno prestane proizvoditi inzulin ili pak on nije djelotvoran u organizmu. Tada stanice ne dobivaju hranu potrebnu za život. Za bolest postoji genetska predizpozicija, a vjerojatnost da će ju osoba dobiti, povećava se 50 posto ako je osoba pretila.

2. Koliko ljudi boluje od dijabetesa?

Procijenjuje se da u svijetu oko 415 milijuna ljudi u dobi od 20 do 79 godina ima dijabetes. U Europi od šećerne bolesti boluje 60 milijuna osoba. Što se tiče Hrvatske, oko 260.000 punoljetnih osoba ima postavljenu dijagnozu dijabetesa, no istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj tek 60% oboljelih osoba zna da boluje od dijabetesa zbog čega se smatra da je da je ukupan broj oboljelih veći od 400.000. Na području Europe, šećerna bolest je najčešća u Turskoj i zemljama istočne Europe. Hrvatska je negdje na sredini liste, uz bok Švicarskoj, Poljskoj i Lihtenštajnu.

3. Zašto broj oboljelih od dijabetesa raste?

Broj oboljelih raste zbog načina života koji uključuje lošu nezdravu prehranu i nedovoljno kretanje. Dijabetes se naziva “bolešću zapadnjačkog načina života”, a to znači prevelik unos visokokalorične hrane bogate ugljikohidratima i šećerima te sjedilački način života i nedovoljna tjelesna aktivnost. Upravo zato što je dijabetes bolest stila života, da bi liječenje bilo uspješno moraju se promijeniti mnoge životne navike.

4.  Što je dijabetes tipa 1?

Šećerna bolest tip 1 je kad gušterača uopće ne proizvodi inzulin. Riječ je zapravo o autoimunoj bolesti kad organizam počinje stvarati antitijela kao odgovor na vlastitu gušteraču. Zbog toga ona ne može izlučivati inzulin, a na kraju i potpuno propadne. Dijabetes tipa 1 zahtijeva liječenje inzulinom pa se još naziva i inzulin ovisnom šećernom bolesti. Obično se pojavljuje kod mlađih osoba s genetskom predispozicijom, često nakon djelovanja nekih virusa koji potaknu autoimuni proces.

5.      Kako prepoznati dijabetes 1?

Šećerna bolest tipa 1 uglavnom se javlja naglo, najčešće nakon neke virusne infekcije koju je pratila povišena temperatura, slabost i pojačani osjećaj žeđi. Simptomi su vrlo su izraženi i pojavljuju se iznenada:

– učestalo mokrenje
– izražena žeđ i glad
– neobjašnjivi umor
– iznenadni gubitak težine
– smetnje vida
– česte i ponavljane infekcije

Zbog potpunog nedostatka inzulina može se javiti i ketoacidoza, odnosno “zakiseljavanje krvi”, te se često javlja i ubrzano disanje uz zadah po acetonu, mučnina, povraćanja, bolovi u trbuhu – zbog tih simptoma često se posumnja na neku akutnu bolest probavnog sustava.

6. Što je dijabetes tipa 2?

Najčešći tip dijabetesa je onaj tipa 2, od kojeg zapravo boluje oko 90% svih osoba s dijabetesom. Ovaj tip dijabetesa obično se javlja u odrasloj dobi, najčešće nakon četrdesete godine. Kod osoba s dijabetesom tipa 2, gušterača proizvodi inzulin, ali u nedovoljnim količinama ili je tijelo postalo otporno na njegovo djelovanje. Ova se bolest naziva i „bolest zapadnjačkog načina života“ kojeg karakterizira prehrana bogata ugljikohidratima i mastima (fast food), bezalkoholna pića bogata šećerom (soft drinks), sjedilački način života, odnosno slaba tjelesna aktivnost, što sve vodi do povećanja tjelesne mase i pretilosti. Kod osoba s prekomjernom tjelesnom težinom, pojavljuje se neosjetljivost stanica na inzulin, zbog čega šećer glukoza ne može ući u stanicu i tamo stvarati energiju, već ostaje u krvi i uzrokuje povišenu koncentraciju šećera. Gušterača na to reagira sa sve većim izlučivanjem inzulina u krv, zbog čega se s vremenom iscrpi i više nije u stanju proizvoditi dovoljnu količinu inzulina za održavanje normalne razine glukoze u krvi.

7. Kako prepoznati dijabetes 2?

Šećerna bolest tip 2 razvija kroz dulji niz godina, a simptomi su u početku blagi i slabo zamjetni, pa ljudi često ni ne znaju da imaju dijabetes. Zbog toga do postavljanja dijagnoze može proći i nekoliko godina te češće nastaju komplikacije. Simptomi se javljaju sporo i u početku ih je teško razaznati:

– pojačana žeđ
– učestalo mokrenje
– suhoća usta
– neobjašnjivi umor
– sporo zarastanje rana
– česte infekcije koje se ponavljaju
– veća sklonost gljivičnim infekcijama
– zamućen vid
– impotencija
– trnci u rukama i nogama

8. Što oboljeli moraju znati?

Kod osoba sa šećernom bolešću može se pojaviti hipoglikemija, odnosno stanje u kojemu je koncentracija šećera u krvi preniska. Početni znakovi hipoglikemije su opća slabost, osjećaj gladi, vrtoglavica, smetenost, drhtavica, glavobolja, ubrzan rad srca, smetnje vida, poteškoće u govoru i slično, a osoba može i potpuno izgubiti svijest.  Rani simptomi se obično mogu ukloniti konzumiranjem 15 do 20 grama brzih ugljikohidrata poput bombona, voćnih sokova ili pak tableta glukoze jer su to namirnice koje se lako pretvaraju u šećer u tijelu. Ako ste skloni hipoglikemičkim napadajima, imajte uvijek uz sebe tablete glukoze, bombone ili malo šećera. Svakako upozorite vašu obitelj i prijatelje da vam ponude nešto slatko ako se budete neobično ponašali ili pokazivali neke druge simptome.

9. Kako se dijabetes liječi?

Dijabetes 1 zahtijeva liječenje inzulinom. Što se tiče dijabetesa tipa 2, danas postoji čitav niz lijekova za sniženje razine glukoze u krvi u obliku tableta i injekcija. Kako s trajanjem bolesti gušterača izlučuje sve manje inzulina, na kraju je često za liječenje potrebna primjena tog hormona. Uz lijekove, nužno je usvajanje zdravih prehrambenih navika i više tjelesne aktivnosti.

10. Kakva je veza tjelesne aktivnosti i dijabetesa?

Poznato je da tjelesna aktivnost pomaže kod šećerne bolesti, radi čega se i provodi u kombinaciji s pravilnom prehranom, lijekovima antidijabeticima ili inzulinom. Naime, tijekom povećane tjelesne aktivnosti, dolazi do bolje iskoristivosti glukoze iz krvi. Poznati su primjeri kad je intenzivna tjelesna aktivnost pomogla osobama oboljelima od dijabetesa značajno smanjiti dnevni unos inzulina injekcijom. No, ponekad je dovoljna i umjerena tjelesna aktivnost poput šetnji, hodanja, trčanja, vožnje bicikla, plivanja, planinarenja i sličnog da bi se popravilo opće stanje organizma.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Nakon onog s roditeljima, djeca imaju najčvršći odnos upravo s bakama i djedovima

Unuke i bake i djedove veže poseban odnos koji djeci omogućuje međugeneracijsko učenje, prijenos tradicionalnih vrijednosti i moralnih načela. Bake i djedovi unucima predstavljaju značajne izvore obiteljske povijesti, tradicije i baštine, a uključenost u život baka i djedova doprinosi tome da djeca razviju pozitivne stavove prema starijoj populaciji i postanu osjetljivijima na njihove potrebe.

Objavljeno

|

“Mislila sam da nema veće ljubavi od one prema vlastitoj djeci, no onda su stigli unuci”, kaže gospođa Barbara (68) iz Zagreba. “Ivan ima pet godina, a Maja Lena dvije i to su moje dvije najveće sreće u životu. Unuci se vole na poseban način. Ne znam što je u pitanju. Možda to što smo, kad su naša vlastita djeca mala, zaposleni, opterećeni, pod stresom… A kad stignu unuci, imamo više vremena, opušteniji smo, ne odgajamo ih, zapravo, mi, nego ih možemo i razmaziti. Unuci su stvarno posebna vrsta ljubavi.”

Ovakav ili sličan odgovor dobit ćemo od gotovo svih baka i djedova, ali nisu oni jedini koji profitiraju od takvog odnosa. Vrijeme provedeno s bakama i djedovima jako je dobro i za samu djecu, kazala nam je prof.dr.sc. Jasna Krstović, pedagoginja i savjetnica rektorice Sveučilišta u Rijeci.


“Nakon odnosa roditelj – dijete, odnos djeteta sa svojim bakama i djedovima je najčvršći. (Beebe M., Duncan, S.F., 2006., prema Ruthenford i dr., 1999.). Kornhaber tu vezu naziva ‘čistom ljubavlju’, odnosno ljubavlju bez granica te naglašava da se takva veza često održi kad unuci odrastu. Vrijeme provedeno s bakom i djedom uči djecu važnosti obiteljskih veza i obiteljskoj privrženosti, stoga su oni vrlo važan dio života djeteta.”

Međugeneracijsko učenje

“Unuke i bake i djedove veže poseban odnos. I jedni i drugi su van glavne struje društva jer djeca su ‘premlada’, a bake i djedovi ‘prestari’. Takav odnos djeci omogućuje međugeneracijsko učenje, prijenos tradicionalnih vrijednosti i moralnih načela. Bake i djedovi unucima predstavljaju značajne izvore obiteljske povijesti, tradicije i baštine, a uključenost u život baka i djedova doprinosi tome da djeca razviju pozitivne stavove prema starijoj populaciji i postanu osjetljivijima na njihove potrebe. Također, bake i djedovi predstavljaju nadu u budućnost jer svojim unucima mogu pokazati da starenje ne znači prepustiti se dosadi, da je pred njima vrijedan period života u kojem su potencijalno svi na dobitku”, navodi Krstović.

No, baš kao i kad su u pitanju svi drugi odnosi, i odnosi baka i djedova s unucima može biti opterećen potencijalnim nesporazumima između samih baka i djedova i njihove djece, odnosno roditelja njihovih unuka koji bakama i djedovima mogu prigovoriti “miješanje u odgoj”. Kako nadvladati takve probleme?

“Međugeneracijski nesporazumi mogu nastati zato što bake i dedovi ponekad zaboravljaju da su roditelji primarni odgajatelji svoje djece, ne  uvažavaju  samostalnost odrasle djece i načine na koje oni odgajaju svoju djecu, ne slušaju i ne poštuju odluka koje su roditelji donijeli, zadržavaju ulogu roditelja umjesto da prihvate uloge bake i djeda ta, na koncu, žele biti  bolja verzija sebe iz roditeljskih dana te s unucima nastoje nadoknaditi one važne stvari koje su propustili u odnosu s vlastitom djecom dok su bila malena”, govori naša sugovornica pa dodaje:

“Pridržavanju norme neuplitanja, znači  prihvatiti svoju ulogu bake/djeda, pritom se pridržavati određenih granica, ponašati se u skladu sa svojom ulogom u skladu s odlukama i stavovima roditelja djece. Važno je da bake i djedovi prihvate svoju ulogu bake/djeda, ali da se pritom pridržavaju određenih granica, te da se ne ponašaju i dalje kao da su u ulozi roditelja.”

Dok brinu o unucima, djedovi i bake trebali bi to činiti u skladu s odlukama i stavovima roditelja djece, navodi profesorica Krstović. “Neuplitanje u to kako roditelji odgajaju djecu značajno je za održavanje međusobnih dobrih odnosa, jer je dobar odnos s roditeljima temelj za dobar odnos s unucima. Umjesto ‘uplitanja’ svakako se preporučuje  – suradnja.”

Bake i djedovi imaju više vremena za svoje unuke nego što su imali za svoju djecu. Kako je najbolje iskoristiti to vrijeme? „Osim što imaju više vremena, nemaju egzistencijalnu odgovornost  te su zato u opušteniji u obavljanju ove uloge u odnosu na roditeljsku, više uživaju u provođenju zajedničkog vremena s unucima nego što su s vlastitom djecom.”

Bake i djedovi unucima daju ono što roditelji ne mogu

“Odnos baka i djedova prema unucima karakterizira upravo nesebičnost i požrtvovnost s njihove strane, iskazivanje razumijevanja prema njima,  održavanje danih obećanja, udovoljavanje njihovim različitim zahtjevima u određenim granicama. Zbog toga  bake i djedovi mogu dati svoj doprinos njihovom odgoju na potpuno drugačiji način. Kroz zajedničke aktivnosti djeca mogu steći posebna iskustva koja njihovi roditelji ne bi mogli prenijeti na njih zbog dobi u kojoj se nalaze, drugačije odgojno-obrazovne uloge koju kao roditelji imaju i slično”, navodi ova istaknuta pedagoginja.

“Bake i djedovi se igraju s djecom, posebno onih igara koje su se igrale kad su njihovi roditelji bili djeca, upoznaju ih s načinima života koji je otišao u nepovrat, obavljaju zajedničke životne aktivnosti koje su djeci upravo stoga što ih nema u suvremenom djetinjstvu posebno interesantne. Baka i djed predstavljaju mirnu oazu u koju se djeca rado vraćaju. Zaogrnuti posebnom vrstom odnosa osjećaju se nesputana, oslobođena tenzija i napetosti karakterističnih za suvremeno djetinjstvo. U komunikaciji su s odraslima koji za njih imaju beskrajno puno ljubavi i strpljenja, pružaju im podršku i predstavljaju ‘punjače baterija’ za lakše snalaženje u suvremenom načinu života”, zaključuje Jasna Krstović.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP