Prati nas

Nema predaje

Sve što trebate znati o šećernoj bolesti

Dobro pojedeš pa se izvališ pred televizor! Iako neki tako zamišljaju idilu, ovo je prije opis skorog dijabetesa. A šećerna bolest je baš to – bolest koju je čovječanstvo dobilo zahvaljujući svom stilu života ispunjenog obiljem hrane i minimalnim kretanjem.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Što izaziva dijabetes? Što izaziva šećernu bolest?
foto: BigStock

„Šećerna bolest prava je globalna epidemija jer broj oboljelih osoba u svijetu raste na razine koje su bile nezamislive prije samo nekoliko desetljeća. Procijenjuje se da u Hrvatskoj od dijabetesa boluje svaka deseta osoba“, kaže dr.sc. Mario Šekerija iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. „Više je razloga za ovu pojavu, no najznačajnija je promjena načina života koju karakterizira veći unos visokokalorične hrane i niska razina tjelesne aktivnosti.“

Donosimo deset najvažnijih pitanja o dijabetesu, jednoj od najčešćih bolesti današnjice:


1. Što je dijabetes?

Dijabetes ili šećerna bolest je poremećaj kod kojeg dolazi do povećane razine šećera u krvi zbog nepravilnog rada žlijezde gušterače koja proizvodi hormon inzulin. Kod dijabetičara, gušterača djelomično ili potpuno prestane proizvoditi inzulin ili pak on nije djelotvoran u organizmu. Tada stanice ne dobivaju hranu potrebnu za život. Za bolest postoji genetska predizpozicija, a vjerojatnost da će ju osoba dobiti, povećava se 50 posto ako je osoba pretila.

2. Koliko ljudi boluje od dijabetesa?

Procijenjuje se da u svijetu oko 415 milijuna ljudi u dobi od 20 do 79 godina ima dijabetes. U Europi od šećerne bolesti boluje 60 milijuna osoba. Što se tiče Hrvatske, oko 260.000 punoljetnih osoba ima postavljenu dijagnozu dijabetesa, no istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj tek 60% oboljelih osoba zna da boluje od dijabetesa zbog čega se smatra da je da je ukupan broj oboljelih veći od 400.000. Na području Europe, šećerna bolest je najčešća u Turskoj i zemljama istočne Europe. Hrvatska je negdje na sredini liste, uz bok Švicarskoj, Poljskoj i Lihtenštajnu.

3. Zašto broj oboljelih od dijabetesa raste?

Broj oboljelih raste zbog načina života koji uključuje lošu nezdravu prehranu i nedovoljno kretanje. Dijabetes se naziva “bolešću zapadnjačkog načina života”, a to znači prevelik unos visokokalorične hrane bogate ugljikohidratima i šećerima te sjedilački način života i nedovoljna tjelesna aktivnost. Upravo zato što je dijabetes bolest stila života, da bi liječenje bilo uspješno moraju se promijeniti mnoge životne navike.

4.  Što je dijabetes tipa 1?

Šećerna bolest tip 1 je kad gušterača uopće ne proizvodi inzulin. Riječ je zapravo o autoimunoj bolesti kad organizam počinje stvarati antitijela kao odgovor na vlastitu gušteraču. Zbog toga ona ne može izlučivati inzulin, a na kraju i potpuno propadne. Dijabetes tipa 1 zahtijeva liječenje inzulinom pa se još naziva i inzulin ovisnom šećernom bolesti. Obično se pojavljuje kod mlađih osoba s genetskom predispozicijom, često nakon djelovanja nekih virusa koji potaknu autoimuni proces.

5.      Kako prepoznati dijabetes 1?

Šećerna bolest tipa 1 uglavnom se javlja naglo, najčešće nakon neke virusne infekcije koju je pratila povišena temperatura, slabost i pojačani osjećaj žeđi. Simptomi su vrlo su izraženi i pojavljuju se iznenada:

– učestalo mokrenje
– izražena žeđ i glad
– neobjašnjivi umor
– iznenadni gubitak težine
– smetnje vida
– česte i ponavljane infekcije

Zbog potpunog nedostatka inzulina može se javiti i ketoacidoza, odnosno “zakiseljavanje krvi”, te se često javlja i ubrzano disanje uz zadah po acetonu, mučnina, povraćanja, bolovi u trbuhu – zbog tih simptoma često se posumnja na neku akutnu bolest probavnog sustava.

6. Što je dijabetes tipa 2?

Najčešći tip dijabetesa je onaj tipa 2, od kojeg zapravo boluje oko 90% svih osoba s dijabetesom. Ovaj tip dijabetesa obično se javlja u odrasloj dobi, najčešće nakon četrdesete godine. Kod osoba s dijabetesom tipa 2, gušterača proizvodi inzulin, ali u nedovoljnim količinama ili je tijelo postalo otporno na njegovo djelovanje. Ova se bolest naziva i „bolest zapadnjačkog načina života“ kojeg karakterizira prehrana bogata ugljikohidratima i mastima (fast food), bezalkoholna pića bogata šećerom (soft drinks), sjedilački način života, odnosno slaba tjelesna aktivnost, što sve vodi do povećanja tjelesne mase i pretilosti. Kod osoba s prekomjernom tjelesnom težinom, pojavljuje se neosjetljivost stanica na inzulin, zbog čega šećer glukoza ne može ući u stanicu i tamo stvarati energiju, već ostaje u krvi i uzrokuje povišenu koncentraciju šećera. Gušterača na to reagira sa sve većim izlučivanjem inzulina u krv, zbog čega se s vremenom iscrpi i više nije u stanju proizvoditi dovoljnu količinu inzulina za održavanje normalne razine glukoze u krvi.

7. Kako prepoznati dijabetes 2?

Šećerna bolest tip 2 razvija kroz dulji niz godina, a simptomi su u početku blagi i slabo zamjetni, pa ljudi često ni ne znaju da imaju dijabetes. Zbog toga do postavljanja dijagnoze može proći i nekoliko godina te češće nastaju komplikacije. Simptomi se javljaju sporo i u početku ih je teško razaznati:

– pojačana žeđ
– učestalo mokrenje
– suhoća usta
– neobjašnjivi umor
– sporo zarastanje rana
– česte infekcije koje se ponavljaju
– veća sklonost gljivičnim infekcijama
– zamućen vid
– impotencija
– trnci u rukama i nogama

8. Što oboljeli moraju znati?

Kod osoba sa šećernom bolešću može se pojaviti hipoglikemija, odnosno stanje u kojemu je koncentracija šećera u krvi preniska. Početni znakovi hipoglikemije su opća slabost, osjećaj gladi, vrtoglavica, smetenost, drhtavica, glavobolja, ubrzan rad srca, smetnje vida, poteškoće u govoru i slično, a osoba može i potpuno izgubiti svijest.  Rani simptomi se obično mogu ukloniti konzumiranjem 15 do 20 grama brzih ugljikohidrata poput bombona, voćnih sokova ili pak tableta glukoze jer su to namirnice koje se lako pretvaraju u šećer u tijelu. Ako ste skloni hipoglikemičkim napadajima, imajte uvijek uz sebe tablete glukoze, bombone ili malo šećera. Svakako upozorite vašu obitelj i prijatelje da vam ponude nešto slatko ako se budete neobično ponašali ili pokazivali neke druge simptome.

9. Kako se dijabetes liječi?

Dijabetes 1 zahtijeva liječenje inzulinom. Što se tiče dijabetesa tipa 2, danas postoji čitav niz lijekova za sniženje razine glukoze u krvi u obliku tableta i injekcija. Kako s trajanjem bolesti gušterača izlučuje sve manje inzulina, na kraju je često za liječenje potrebna primjena tog hormona. Uz lijekove, nužno je usvajanje zdravih prehrambenih navika i više tjelesne aktivnosti.

10. Kakva je veza tjelesne aktivnosti i dijabetesa?

Poznato je da tjelesna aktivnost pomaže kod šećerne bolesti, radi čega se i provodi u kombinaciji s pravilnom prehranom, lijekovima antidijabeticima ili inzulinom. Naime, tijekom povećane tjelesne aktivnosti, dolazi do bolje iskoristivosti glukoze iz krvi. Poznati su primjeri kad je intenzivna tjelesna aktivnost pomogla osobama oboljelima od dijabetesa značajno smanjiti dnevni unos inzulina injekcijom. No, ponekad je dovoljna i umjerena tjelesna aktivnost poput šetnji, hodanja, trčanja, vožnje bicikla, plivanja, planinarenja i sličnog da bi se popravilo opće stanje organizma.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Vrtovi na balkonu nisu samo razbibriga, tako se mogu uzgojiti pristojne količine hrane

Da biste se okušali u vrtlarstvu, nije vam potrebno mnogo zemlje. Pronašli smo ljude koji sasvim ozbiljne količine hrane uzgajaju na vlastitom balkonu.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Mali vrt u kojem se može uzgojiti dovoljno hrane da bi se to moglo osjetiti na kućnom budžetu i dovoljno znanja da se to učini, san su mnogih. Hrvatska je neslavni rekorder po udjelu izdataka za hranu u kućnom budžetu, pa tako svaki mjesec u prosjeku na hranu ode 28 posto onoga što zaradimo. To je, doduše, za pet postotnih poena manje nego prije desetak godina kad smo na hranu trošili 33 posto budžeta, ali je dalje puno. Ne treba ni naglašavati da u Hrvatskoj na hranu potrošimo značajno više od prosjeka Europske unije gdje se na hranu troši, ovisno o državi, između tri i deset posto kućnog budžeta.

Razlog ovakvog stanja u Hrvatskoj su niske plaće i mirovine s jedne, a cijene hrane iste ili čak i više nego u ostalim zemljama Europske unije, s druge strane.


No nije samo to. Sve više smo svjesni važnosti zdrave prehrane pa želimo namirnice za koje smo sigurni da su posve prirodne i netretirane ikakvim štetnim stvarima. Osim toga, u današnjem užurbanom i stresnom životu komadić zemlje na kojem bi se moglo raditi i kasnije uživati u plodovima svojih ruku, za mnoge su način opuštanja i mogli bismo reći oblik meditacije uz rad.

Kako nemaju svi luksuz komada zemlje, niti mogu doći do parcele urbanog vrta – koje svojim građanima omogućuju neki gradovi – mnogi se u želji da se nekako ipak okušaju u vrtlarstvu, okreću balkonima, terasama, pa čak i zelenim površinama oko stambenih zgrada. No je li takvo vrtlarenje samo odmor za živce i zgodan hobi, ili se na balkonu može uzgojiti dovoljno hrane za ukusne obroke koji k tome mogu utjecati na kućni budžet? Kolika je uopće najmanja površina na kojoj je moguće uzgojiti neku primjetnu količinu hrane?

Pronašli smo ljude koji kažu da puno površine, uz malo kreativnosti, volje i pametnu organizaciju, i ne treba. Vrtlari entuzijasti okupljeni oko Facebook grupe “Moj mali vrt” podijelili su s nama svoja iskustva.

Slavica Bartolović: “Mi smo jedne godine posadili mahune u tegle po stepenicama i imali dovoljno za sebe, za zamrzivač i za dijeliti. Peršin i celer također radi lista imam u teglama. Vrt mi je mali, ali i u njemu svašta ima. Neke stvari kupujemo, no čovjeka uvijek veseli ubrati svoje, ma koliko god to bilo.”

Irina-Helga Breskvar: “Imam mali balkon širine 98 cm, ali dugačak skoro devet metara. Sadim okruglu mrkvu, celer i peršin za list, jagode, češnjak, blitvu, balkonski paradajz, bosiljak, timijan… Svašta.”

Martina Mačković: “Imam vrt na lođi i terasi. Uistinu se osjeti na kućnom budžetu. Salatu nisam morala kupiti od studenog 2019. do kraja lipnja ove godine, a jedemo je skoro svaki dan. Sadila sam salatu i sijala rikolu u različitim fazama i šišala je kod branja pa bi ona iznova potjerala. Imala sam i dosta blitve koja nanovo raste kad se pošiša, doduše ne tako brzo kao salata. Sadim i mladi luk, češnjak, hrpu celera, provansalskog kelja, a o isplativosti začinskog bilja da ne govorim: ružmarin, bosiljak, kadulja, majčina duđica, vlasac, peršin, celer, kopar. Imala sam i manje količine mladog krumpira, oko 1,8 kg te rajčice.”

Biserka Rak: “Imam nekih 40 kvadrata vrta i uvijek ima nešto u njemu, ovisno koje je godišnje doba. Vrt je na suncu, dosta zaklonjen od vjetra i jako rano počnem s berbom povrća. Prve rajčice, paprike i tikvice berem već u kasno proljeće, a ako računate koliko je kilogram svega, osjeti se ušteda. Uvijek imam svega pomalo koliko nama treba, a višak ili kuham ili spremam u zamrzivač.”

Julijana Cifrek Brna: “Ja imam vrt od cca 100 m2. Nije puno, ali uz redovito sijanje i održavanje, ima svega pomalo. Povrće kupujem samo kad mi nešto ne uspije, recimo ove godine paprika. Rad u vrtu opušta, smiruje i jedno mi je od najdrazih mjesta.”

Lili Mendeš: “Imam vrt od oko 180 kvadrata. To je baš za ostavljanje briga i problema, uživanje u plodovima i njihovoj ljepoti… Nadmudrujem se sa štetnicima, no zato imam ekološki uzgoj povrća i voća. I dakako da to pomaže kućnom budžetu.”

Za četveročlanu obitelj – 50 kvadrata

Koja površina je dovoljna da bi se uspjelo uzgojiti dovoljno povrća, voća ili začinskog bilja da bismo to doista primijetili i na novčaniku, pitali smo Andreju Čoh, urbanu vrtlaricu koja je svoja iskustva u vrtlarenju na skučenim prostorima dijelila i u TV emisiji “Gradionica vrtova” koja se emitirala na HVT-u.

“Da biste uspjeli uzgojiti dovoljno hrane za sebe, a govorimo o četveročlanoj obitelji, onda vam je potrebno oko 50 kvadratnih metara prostora. Naravno, nećete tako moći uzgojiti svu hranu koja vam je potrebna, ali pametnom sadnjom, te godine neke namirnice nećete morati kupovati”, kaže nam Andreja.

“Pametna sadnja znači da će biti iskorišten doslovno svaki centimetar od tih pedesetak kvadrata, pa ako zasadite mahune ili tikvice i pažljivo brinete o njima, to povrće nećete morati kupovati jer ih se može uzgojiti doista puno tako da ćete možda nešto i podijeliti.”

S čim početi?

“Uvijek je najbolje početi sa začinima jer vam za njih doista ne treba puno prostora i možete ih uzgajati u tegli na prozoru. Znači, ružmarin, lovor, timijan… To su sve trajnice što znači da će rasti čitavu godinu”, kaže Čoh pa dodaje: “Ako se odlučite za bosiljak, u jednoj ga se tegli može uzgojiti doista puno. Ja ga nakon branja usitnjavam i stavljam u maslinovo ulje koje potom zaledim u kutijama za led, pa kad mi je potrebno, dodam u neko jelo bosiljak. I što je najvažnije, uvijek znam da je posve prirodno i neprskano.”

“Osim začina, ono što bih svakako preporučila za početak su razne salate koje se mogu uzgajti u teglama na balkonu. Imate li dovoljno prostora, u balkonskom vrtu veličine jedne palete, možete uzgojiti dovoljno salate da je uvijek imate dovoljno. Ako te gredice natkrijete plastikom, produžit ćete im sezonu pa ćete i salate imati dulje. Osim zelene salate, tako možete uzgajati i matovilac, špinat i slično.”

A kad nakon začinskih biljaka steknete “zeleni palac”, možete se okušati u nečem zahtjevnijem. “Imam prijateljicu koja na balkonu ima maslinu koja svake godine daje ploda otprilike jednu za šaku. Naravno, da to nije neka količina, ali samo da vidite da se na balkonima mogu uzgajati i zahtjevnije stvari. Mogu se u teglama imati male voćke, citrusi na primjer, mandarine ili limuni. Oni preko zime mogu biti u stanovima, na zatvorenom, gdje cvjetaju čitave godine i prostoriji daju prekrasan svjež miris. Za tako uzgojen limun ste posve sigurni da nije ničime tretiran pa možete iskoristiti sve: i sam limun i njegovu koricu. Naime, neprskane limune je ponekad teško naći”, kaže nam Andreja.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP