Jeste li kada vidjeli duha?
foto: Pixabay

I vi ste krajičkom oka vidjeli duha?

Autor: • 17. 12. 2017. • Mozaik497 • Verzija za ispis Verzija za ispis

Ponekad nam se „sledi krv u žilama“ jer nam se učini da smo vidjeli duha ili čuli nešto tajanstveno. Mozak nam doduše uglavnom javlja kako „to nije ništa“, ali odakle dolazi taj osjećaj užasa? Pitanje je to na koje odgovor daje Deutsche Welle u prilogu naslovljenom “Čega se grozimo?”.

Noć je hladna i vlažna, vani puše vjetar i na prozor udaraju teške kapljice kiše. Unutra je toplo, svijeće daju toplo svjetlo, gledate televiziju. Odjednom kutkom oka opazite pokret i odmah uplašeno gledate što je to. Ali nije ništa, ne može biti ništa. Pa vi ste sami!



To je fenomen koji se svakome sigurno dogodio u životu. Ali zašto? Je li doista ipak netko još tu? Ili se naš mozak poigra s nama? Takve nadnaravne događaje istražuje parapsihologija: „Ona uglavnom istražuje tri područja“, objašnjava dr. Ciaran O’Keeffe profesor katedre psihologije na Buckinghamshire New University. Njegova specijalnost je parapsihologija, ali i forenzična i istraživačka psihologija.

„Prvo područje je vanosjetilna percepcija. To obuhvaća onda sposobnosti kao što je telepatija, prekognicija i vidovitost. Drugo je psihokineza koja se bavi vjerom kako se pukom voljom može pomaknuti neki predmet, da se pomakne žlica na primjer, bez da ju je itko dotakao. Treća oblast se bavi komunikacijom s mrtvima, duhovima i bestjelesnim bićima.“

Mozak nadograđuje iskustvo

Parapsihologija ipak nudi i objašnjenje za taj pokret koji ste vidjeli u mračnoj sobi. „Kad pomislimo da smo kutkom oka vidjeli neki pokret, on u normalnim okolnostima može biti samo u crno-bijeloj vizuri. Jer na periferiji oka su samo perceptori u obliku štapića koji su mnogo osjetljiviji na svjetlost, ali ne razlikuju boje“, tumači O’Keeffe. „Ali onda pokušavamo protumačiti viđeno i tu naš mozak onda ‘puni praznine’. To se zove vizualna supstitucija. Tu zapravo naš mozak želi naći racionalno objašnjenje za nešto što jesmo, ali i za ono što nismo vidjeli. A to ‘racionalno’ objašnjenje je onda pokret neke druge osobe koje zapravo nema.”

Bez obzira koji razlog bio, taj trenutak strave jer je još netko drugi u sobi onda i daje uzbunu za čitavo tijelo. Disanje postane teško, srce brže kuca, a i ruke mogu drhtati. Neki ljudi mrze da ih se preplaši, ali neki obožavaju taj doživljaj užasa.

Zašto volimo strah?

To pak leži na različitim „prijenosnicima signala“ među stanicama našeg mozga koji su zaduženi za naš temeljni impuls bijega ili borbe. U te neurotransmitere spada i dopamin: on ima važnu ulogu i u našim drugim osjećajima, na primjer uzbuđenju ili radosti. Isto tako, on nadzire „sustav nagrada“ u našem mozgu što onda objašnjava zašto se netko rado plaši.

„Izljev dopamina u mozgu je kod svakog čovjeka različit i to je razlog zašto neki obožavaju da ih se preplaši, a druge to terorizira“, kaže nam engleski psiholog. „Tu postoji i veoma složeni psihološki faktor koji onda povezuje prijašnja negativna iskustva s ‘Kućama strave’ i horor-filmovima.“

Prirodan znak za opasnost

Režiseri već desetljećima koriste mračne i napuštene zgrade da u nama stvaraju osjećaj straha i zločina. Takvi prostori nas s jedne strane fasciniraju, s druge nas plaše. To je i posljedica naše evolucije, kažu mnogi psiholozi. Jer ima smisla izbjegavati prostore i situacije koji nas mogu dovesti u opasnost ili nas ugroziti. U mračnom hodniku može netko vrebati na nas, a gotovo besčujno pucketanje podnih greda i pomicanje zavjesa mogu značiti neko drugo biće u prostoru. Naše tijelo reagira s povećanom pozornošću kako bismo u odlučnom trenutku mogli pobjeći ili upustiti se u borbu protiv neprijatelja.

Točno je i da „previše bujna mašta” utječe i na našu strašljivost: čovjek jednostavno ima kreativne ideje pa tako ne očekuje samo sasvim jednostavne razloge, smatra O’Keeffe: „Mislim da to ima veze i s našom fantazijom. Tako si zamišljamo da na tim mračnim, napuštenim mjestima može vrebati nekakav užasan demon koji će nas napasti. U najmanju ruku, naša mašta dopušta takvu mogućnost.”

„Osjećam tu još nekoga”

Možda je najrašireniji parapsihološki fenomen da vjerujemo kako možemo „osjećati” nekoga u blizini, čak i ako ga ne vidimo. Takva percepcija naših bližnjih je doduše uvelike rezultat naših posve običnih osjeta kojih nismo uvijek svjesni. Jer osim što nekoga možemo vidjeti ili čuti, naš mozak obrađuje i informacije na primjer mirisa, komešanja zraka od nečijeg pokreta i čak temperaturu nekog drugog tijela.

Ali na temelju tog iskustva da „osjećamo” nekoga tko tek stoji iza nas u našem mozgu se tek onda uzburka mašta: „Ta moć nagovještaja je dovoljna da netko osjeti nečiju prisutnost. Na primjer, netko može reći da u nekoj zgradi ‘nekoga ima’. Svaki prirodni događaj se onda odmah krivo tumači i prebacuje u neki nadnaravni svijet”, kaže O’Keeffe. „Takav nagovještaj, povezan s bujnom maštom i uvjerenjem da duhovi doista postoje je snažna kombinacija da netko onda osjeti ‘duhove’, čak i kad ničega nema”, tvrdi psiholog.

/autorica: Larissa Warneck. Deutsche Welle/

Povjerljivo

Ova tema vam je zanimljiva i voljeli biste anonimno podijeliti s drugima vlastito iskustvo te vidjeti kakva su njihova razmišljanja? Kliknite ovdje i napišite nam sve, a mi ćemo to novinarski urediti, objaviti i podijeliti s našim čitateljima. Ispričajte nam cijelu priču, sa što više istinitih detalja. 

Ključne riječi Sve o temi: , ,


Imate komentar?

Dobronamjerni, argumentirani i pristojni komentari nas vesele. Ostale brišemo. To je naš doprinos higijeni javnog prostora i kulturi komuniciranja.

Povezane teme

Comments are closed.