Prati nas

Mozaik

Treba li nositi crninu u koroti i koliko dugo?

Neki će svećenici reći da prema tradiciji crninu treba nositi najmanje 40 dana nakon smrti pokojnika,  no to se može produžiti i na duži period, ovisno o tome žali li se za starom ili mladom osobom, djetetom, roditeljem ili suprugom.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Koliko dugo nositi crninu?
foto: Pixabay

Treba li nositi crnu odjeću kao znak žalosti za pokojnikom i koliki je propisani minimum nošenja? Riječ je o običaju koji se polako gubi pa nije ni čudno da pravih odgovora na ovo pitanje – nema.

Prema onome što je zabilježila Hrvatska enciklopedija, “intenzitet žalovanja obično određuje stupanj srodstva s pokojnikom i društveni položaj pojedinca koji žaluje; u najstrožoj je koroti obično udovica, a ženski članovi zajednice općenito su više uključeni nego muški. Osobe koje su u koroti vidljivo se razlikuju od ostalih članova društva”.


Ta se razlika ostvaruje odijevanjem pa osobe koje žaluju nose potpuno crnu ili jako tamnu odjeću i obuću, a žene nerijetko pokrivaju glavu crnim maramama. Time odaju počast preminulom, ali i okolini daju jasan signal da pate, da im nije dopušteno zabavljati se ili veseliti. Ovaj se običaj gubi u gradovima, a striktno nošenje crnine zadržalo se u ruralnim područjima, posebice u Dalmatinskoj zagori ili Lici gdje i danas starije udovice ne skidaju crnu odjeću do kraja života. Zanimljiv je i fenomen prilagodbe modernim tehnologijama pa se je na selu nerijetko na godinu dana gasio televizor (uz obavezno crno pokrivalo) ili radijski prijemnik, što je bio najveći dokaz predanosti žalovanju.

Neki će svećenici reći da prema tradiciji crninu treba nositi najmanje 40 dana nakon smrti pokojnika,  no to se može produžiti i na duži period, ovisno o tome žali li se za starom ili mladom osobom, djetetom, roditeljem ili suprugom.

Sukob tradicije i modernog načina života možemo uočiti i na internetskim forumima na kojima se opsežno raspravlja o ovom problemu.

„Nisam nosila crninu za tatom. Ne zato što ga nisam voljela ili da nisam žalila, već što sam znala da on to sigurno ne bi htio za mene. Kad ti osjetiš da si dovoljno nosila crninu, slobodno ju skini, bez obzira na sve druge“, komentar je jedne forumašice na priču djevojke koja ne želi nositi crninu, ali je prisiljena zbog okoline.

Druga je pak iznijela ovo iskustvo: „Meni je baka umrla nedavno i njezina želja je bila da ne nosimo crninu na sprovodu niti nakon sprovoda. Tako da smo mi svi nosili bijele košulje i majice. Jedino su bile tamne hlače i suknje. To je bila njena posljednja želja i mi smo to poštovali. Mislim da se crninom ne odražava nečije tugovanje za izgubljenom osobom, bitno je što osjećaš u srcu.“

„Crnina je takva da vas uvlači u crno. Znam to iz vlastitog iskustva. Što ju duže nosite, teže ćete ju skinuti. Zato pazite!“ misli treća komentatorica.

.

Mozaik

Zašto smo zbog epidemije postali tako okrutni jedni prema drugima?

Nošenje ili nenošenje maske, dezinficiranje ili nedezinficiranje ruku, držanje ili nedržanje distance postale su teme oko kojih se svađaju putnici u tramvajima, kupci u trgovinama, pacijenti koji čekaju na pregled pred domovima zdravlja, a o društvenim mrežama na internetu da i ne govorimo.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Pred Domom zdravlja Zagreb-zapad velika je gužva. Zboge epidemije koronavirusa onemogućen je normalan ulazak u zgradu, pa svi koji trebaju liječnika čekaju pred ulazom. Jedna medicinska sestra stoji na vratima s toplomjerom, mjeri pacijentima temperaturu i, ako je ona niža od 37,2, propušta unutra jednog po jednog.

“Što vi trebate?”, pita sestra jednog muškarca. “Laboratorij. Nosim uzorak za urinokulturu”, kaže sredovječni gospodin koji je pritom masku koju je inače normalno nosio na licu, malo spustio i otkrio usta kako bi ga sestra mogla bolje čuti.


“Gospodine, ne spuštajte masku”, kaže mu sestra. “Evo kad ih još dvoje izađe, možete vi ući. Uzorke predajete do kraja hodnika pa lijevo.” U međuvremenu je njegov postupak izazvao brojne komentare okupljenih ispred Doma zdravlja.

“Kakvog to ima smisla: nosiš masku dok šutiš, a kad progovoriš onda ju skineš?”, kaže jedna gospođa već iznervirana tolikim čekanjem.

“Gospođo, vas nitko ništa nije pitao”, odgovara joj čovjek, ponovno navlačeći masku preko nosa.

“Uostalom, vi stojite preblizu. Kad se netko pomakne za metar, evo odmah vas i dišete mu za vrat. Niste čuli za socijalno distanciranje?”

“Hm, skida masku i još je bezobrazan!” odgovara mu žena.

“Gospođo, odmaknite se! Što ste se tu nagurali?”, kaže joj muškarac, no tada, srećom, dvoje ljudi izlazi iz Doma zdravlja pa muškarac s opuštenim odnosom prema nošenju maske ulazi u zgradu.

“Svašta! Pa što smo mi koji ne skidamo masku budale?” čuje se komentar nekoga s kraja reda.

Scena kakva se prošlog četvrtka odvila pred Domom zdravlja Zagreb-zapad, u posljednje vrijeme nije nikakva rijetkost. Nošenje ili nenošenje maske, dezinficiranje ili nedezinficiranje ruku, držanje ili nedržanje distance postale su teme oko kojih se svađaju putnici u tramvajima, kupci u trgovinama, pacijenti koji čekaju na pregled pred domovima zdravlja, a o društvenim mrežama na internetu da i ne govorimo.

Epidemija koronavirusa donijela je sa sobom još jednu epidemiju – epidemiju svađa i posramljivanja zbog tog istog koronavirusa kojoj su strani mediji već nadijenuli i posebno ime: corona-shaming.

Što to u ovoj cijeloj epidemiji nagoni ljude da budu tako okrutni jedni prema drugima, objasnila nam je Andrea Vranić, izvanredna profesorica na Odsjeku za psihologiju, Filozofskog fakulteta u Zagrebu i članica Zagrebačkog psihološkog društva.

“Vrijeme u kojem živimo, s naglaskom na pandemiju, je novo, drugačije, zahtjevno i neizvjesno. To je vrijeme u kojem su bojazan i strah za obitelj, zdravlje, budućnost svakodnevni pratitelji. Mogućnost djelovanja na izvor straha, na širenje pandemije, je mala – zapravo izgleda da jedino što možemo raditi je nositi zaštitne maske, rukavice, dezinficirati, držati razmak i slijediti ostale preporuke, koje se mogu činiti kao krhko oružje protiv nevidljivog, sveprisutnog neprijatelja. Odbacivanje ovih preporuka kao pretjeranih, kao političkih ili medicinskih zavjera, je za ljude koji ih se s pravom pridržavaju gotovo pa direktna prijetnja njihovom i zdravlju njihovih bližnjih. Na jednak se način doživljava kršenje epidemioloških savjeta zbog opuštenih druženja i okupljanja. Na prijetnju ili strah ljudi reagiraju na univerzalan način – tzv. ‘bježi ili bori se’ reakcijom, kaže profesorica Vranić.

To “dovođenje drugih u red” zapravo je dio “bori se” reakcije, tumači dalje profesorica Vranić.

“U slučaju korone bijeg se sastoji od još većeg povlačenja u svoje domove, ne izlaženja, izbjegavanja svakih kontakta, dok se ‘bori se’ reakcija dijelom očituje kroz dobacivanje, optuživanje, pa i vrijeđanju onih koji se ne ponašaju po pravilima. Ovakvom iskazivanju neodobravanja i ljutnje svakako pomaže i (ne)kultura shaminga u kojoj živimo. Ljude se javno vrijeđa zbog njihovih izbora i izgleda (od odjevnih do seksualnih), njihovih stavova i obiteljskih nasljeđa (uglavnom različitih od stavova i nasljeđa onih koji vrijeđaju), govora, držanja. Svakodnevno možemo svjedočiti takvom javnom psihološkom zlostavljanju, vrijeđanju i ismijavanju pojedinaca ili nekih grupa ljudi, posebice putem komentara na web-portalima, koji su vrlo često ‘hejterski’ i prozivajući. Ili, primjerice, trančiranje kandidata u raznim reality-showima je također jedan stravičan primjer ove nekulture.”

Jesu li se svađe i prepirke ovakvog tipa doista intenzivirale ili sada samo više primijećujemo stvar preko kojih bi ranije samo prešli?

“Sad s  jedne strane imamo strah, neizvjesnost i brigu za sebe i bližnje, potrebu da zaštitimo ono nama osobno važno i bitno, a s druge strane imamo neoprezne, lakomislene, možda komotne i svakako na ovaj način manje zabrinute ljude, koji se ne drže pravila i samim time su ugrožavajući za to nama bitno. Prva reakcija na to će biti ljutnja, a u (ne)kulturi u kojoj je postalo ‘ne vrijedno spomena’ vrijeđa li se nekog, upravo ćemo ju tako i izraziti. Posebno radi li se o ljudima koje osobno ne poznajemo ili smo upoznati tek s nekim dijelom njihovog, možda javnog, djelovanja. Ukoliko niste zainteresirani za neke teme, bio to nogomet ili ženska prava, čak niti u svojstvu čitatelja, do sada ste izbjegli izuzetne shaminga upućenih nogometašima ili feministkinjama. Pandemija je situacija koja je zadesila SVE ljude, ne samo neke grupe, a razmjeri i količina shaminga proporcionalna je broju uključenih”, zaključuje profesorica Vranić.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP