Prati nas

Mozaik

Hrvatske bake iz pakla – unuci ih nisu voljeli

Bila je u stanju hodati za tobom po kući i gasiti svjetlo dok pričamo, jer nam za to vrijeme ne treba. Hvalila se da joj struja nikad u životu nije prešla 30 kuna. Donijela bi mi jednu napolitanku na tanjuriću i čekala da pojedem. Ako bih pojela pitala bi hoću li da mi donese još jednu.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Razgovaram sama sa sobom
foto: BigStock

Bake i djedovi mogu biti drugi roditelji, najvažnije osobe u djetetovom životu nakon oca i majke. No nije uvijek tako i nije svaki odnos unuka i bake dobar. Mnogi djedovi i bake ostat će zapamćeni po svojim „uvrnutim“ navikama i načinu na koji su živjeli. O tome govore i ova svjedočenja s najvećeg hrvatskog foruma.

Baka škrtica

Moja baka je parazit svih parazita. Ona je patološki škrtac i hrčak. A i voli se uguziti kome god stigne. Primanja su im (baki i djedu, op.a.) skroz solidna i žive sami u kućerini na tri etaže. Još i svi pomažu i šalju lovu jer stalno kukaju da nemaju.


Vjerujem da ona nije niti jedan nedjeljni ručak u životu skuhala, svake nedjelje se ona i deda nekom uguze i ne daju se doma dok im sve ne pojedu i popiju. Isto je i s ljetovanjima.

S druge strane, da umireš od gladi pred njenim vratima, policiju bi ti pozvala ili te nogom gurnula da se otkotrljaš niz štenge. Da ilustriram kakva je to osoba s par anegdota:

Burazi i ja nismo nikad smjeli uzeti doma svoje rođendanske ili božićne darove. Ono što nam je ostala obitelj darovala. Sve je moralo ostati kod njih doma, u vitrini zaključano i to smo smjeli gledati kroz staklo svaki put kad bi došli. Nismo smjeli dirati da se ne potrga ili zaprlja.

Nikad nam nije dala ni 5 kuna, a da za to nije tražila da operemo prozore, pokosimo dvorište, pofarbamo joj kosu ili sto već je bilo aktualno.

Ako smo već i bili tamo u doba hranjenja, dobili bi splačine koje su ostale od prije neki dan. Ako nam je i radila nešto za jesti, to je bilo u rangu jednog jajeta. Da se ne prejedemo.

Bila je u stanju hodati za tobom po kući i gasiti svjetlo dok pričamo, jer nam za to vrijeme ne treba. Hvalila se da joj struja nikad u životu nije prešla 30 kuna.

Donijela bi mi jednu napolitanku na tanjuriću i čekala da pojedem. Ako bih pojela pitala bi hoću li da mi donese još jednu.

Jednom sam im došla čestitati Božić i donijeti darove. Sva uzlepršala i kukala kako mi nema što ponuditi i kako su teška vremena. Nakon deset minuta mi je donijela pola čaše prozirnog soka (onog što se radi od sirupa, ali je ovo bilo više kao da je čašu od soka isprala vodom) i par nekih starih i odrvenjelih keksa iz 51. godine prije Krista. Dok sam to žvakala s mukom, vratio se deda s punim pladnjem čokolade, svih mogućih kolača i keksa. Baka se sva nadurila i počela se kao iščuđavati da otkud mu sad to.

Njen fetiš na najlon vrećice. Ima pun podrum kutija natrpanih sa raznoraznim smećem koje nikome nikad neće trebati. Između ostalog, tu su i kutije pune najlon vrećica. U kuhinji ima par ladica punih najlon vrećica, uredno složenih, nafrkanih i svaka je omotana gumicom. Ali kad ti treba najlon vrećica za nešto i kreneš prema tim ladicama, panično vrisne i zatrči se i iščupa iz neke pete ladice onu staru vrećicu u kojoj se nekad mlijeko prodavalo. Ona je to uredno spremala, prala i sušila na štriku i još sada ima veliku zalihu koju troši.

Žena nije nikad u životu posjedovala rašpicu za nokte. Tvrdila je da je to bespotrebni luksuz i razbacivanje novcima. Rašpala je nokte na grubu fasadu na kuci.

Djed koji ne zna što je smeće

Moj djed je sličan, iako ne tak škrt. Ipak, ne postoji stvar koju će baciti. Smeće za njega ne postoji. Valjda bi i koru od banane pokusao iskoristiti da se tako brzo ne raspadne.

Jednom smo čistili tavan gdje je on 20 godina spremao neke gluposti koje nikad nikome neće trebati i neispravne su. To smo stari i ja stavili u prikolicu od auta, bio je onaj krupni otpad pa smo bacili. Većinom je to bila neka stara elektronika, neispravna i nikakva. Kad je djed vidio te stvari u prikolici, suze su mu na oči došle. I onda je prčkao po tome i izvukao par stvari koje će mu kao nekad trebati i da to nije za bacati.

Baka koja svara zalihe

Moja baka je isto imala naviku sakupljati neke čudnovate stvari, spremati aluminijsku foliju i čuvati papirnate vrećice u koje bi joj prodavačice iz dućana spakirale kruh ili pekarske proizvode. O posteljini da ne pričam. Kad su djed i baka umrli ispod njihovog bračnog kreveta smo našli takvu hrpu posteljine, baš prastare posteljine, deka, jastučnica koje je šivala. To je bila količina koja bi bila dovoljna za dvadesetak familija, ne samo jednu. Raščišćavali smo te njihove zalihe danima.

Mislim da im je to ostalo iz onog prijašnjeg sistema u kojem se čekalo za cement i slično. Neke stvari jednostavno nisu bile dostupne kao sad pa su ljudi više pazili.

Baka investitorica

Moja je majka isto baka od 73 godine. Ali ona nije toliko zla koliko je u k***u. Inače pati od manije investiranja u kuću. Zimi ne grije, a hrani se sa 600 kuna na mjesec. I sva mirovina ide u kuću sa 3 stana u kojoj živi sama i ne trpi podstanare.

Sada se sprema promijeniti kuhinju i staviti novu keramiku. Investicija: oko 25.000 kuna. A kuhinju koristi 10 godina sama toliko puno da joj boca plina traje 5 mjeseci.

Baka koja izdaje račune

Kad je stara rodila sestru, porodiljni je trajao par mjeseci. Jaslice nisu mogli dobiti pa je sestru čuvala baka – za lovu. Da stvar bude gora, više ju je čuvalo pola susjedstva nego ona.

Kad je ostarila, o njoj su se brinuli moji starci, ali je cak i tada stalno pričala kako su stric i strina super. Stric je dolazio k njoj samo kad je trebao love, strina nikad. Kad je umrla stari se odrekao nasljedstva, ali su ipak on i stara sami platili sahranu jer stric nije imao love.

Isto je skupljala i prala najlon vrećice, stvari je po ormarima čuvala zamotane u novinski papir. Nakon smrti je isto isplivalo nešto spremljene love u nevažećim novčanicama. Bog zna koliko toga je još završilo na smetlištu. Nije mi bilo žao kad je umrla.

Djed koji diše u slušalicu

Imam dedu kretena. Hvala bogu da ne živi sa mnom jer bih ga šesnaest puta bacila kroz prozor. Frajer je škrt k’o đubre, a ima para kao pljeve. Mrzi ženski rod i priča okolo kako se mi sve droljiramo po Zagrebu. Mlatio je baku, kćerke i unuke.

Lik nas zna usred noći zvat na telefon i diše na slušalicu bez da išta kaže. Da mi se nešto dogodi i da mu otpužem pred kućni prag, čovjek bi me polio benzinom i zapalio bez da trepne.

.

Aktivno starenje

Umirovljenice obožavaju nordijsko hodanje, provjerili smo zašto

Nordijskim hodanje bavi se sve više ljudi što i ne treba čuditi jer ova jednostavna aktivnost pokreće doista sve mišiće u tijelu.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Taj je petak bilo oblačno, čak je sipila i sitna kišica, no ekipa koja se točno u 9 ujutro okupila na zagrebačkom jezeru Bundek bila je vedra. To su nordijski hodači. Znak raspoznavanja – štapovi za hodanje i udobna obuća. I to je zapravo sve što vam je potrebno da biste se uključili u ovu aktivnost koja iz godine u godinu privlači sve više poklonika. Razlog je jednostavan: nordijsko hodanje je zdravo, njime se mogu baviti praktički svi, a kad jednom ovladate tehnikom neće proći dugo da počnete primjećivati promjene.

“Meni je ovo treći tjedan nordijskog hodanja. Za to sam doznala preko prijateljice, tako sam došla i jako mi se sviđa. Ovo mi nije jedina aktivnost. Osim ovoga, idem i na vježbe utorkom i četvrtkom, isto tu na Bundeku. Otprije sam znala da je to zdravo, radi kretanja i svega. I onda sam se odlučila u to upustiti, da naučim pravilno hodati”, govori nam gospođa Ana Kapetanović, umirovljenica iz Zagreba, dok se lagano zagrijava.


Slično razmišlja i gospođa Emilija Ljubičić koja se sve do pojave korone bavila vježbanjem u Domu sv. Ane i u mjesnoj zajednici, no kad je izbila epidemija, dosta je stvari otkazano. “Baš sam imala potrebu nečim se baviti. Tražila sam neku aktivnost i na internetu pronašla informacije o nordijskom hodanju. Tako sam se javila, došla sam ovdje i brzo je sve krenulo.”

Ana Kapetanović (foto: Silvija Novak)

Uskoro stiže i Krešo Ritz, instruktor iz Hrvatskog saveza nordijskog hodanja i prava osoba da nam objasni o čemu se zapravo radi i kako to da su svi počeli hodati sa štapovima.

Što je to nordijsko hodanje?

“Nordijsko hodanje je proizišlo iz nordijskog trčanja gdje su Finci suhi trening skijaškog trčanja prilagodili općoj populaciji. U nordijskom trčanju se koriste još i skije i dugi štapovi, a ti štapovi su u nordijskom hodanju skraćeni otprilike na visinu skijaškog štapa. Optimalna je visina štapa da dopire do poda kad držite ruku uz tijelo, a lakat je savijen pod 90 stupnjeva. Također, kad se radi pravilnom tehnikom, uključeno je 90 posto mišića. Ljudi često rade grešku jer misle da će im samo biti dovoljno hodati okolo sa štapovima, no to nije točno. Kad se ljudi samo lagano oslananju na štapove, troši se značajno manje energije. Ima različitih tehnika, ali nordijsko hodanje je specifično po tome što aktivira doista cijelo tijelo.”

Krešo nam demonstrira na što točno misli. Prvo nam kaže da pokušamo hodati normalno, tek mašući rukama kao što to biva kod običnog hoda, a nakon toga nam daje u ruke štap za hodanje i pokazuje tehniku. I doista, dok hodamo bez štapa, uz noge su aktivirani tek mišići nadlaktice, no s nordijskim štapovima aktivni su i svi mišići nogu, ruku, trupa i vrata. Jednom riječju – sve.

Instruktor Krešo Ritz (foto: Silvija Novak)

“Pravilnim načinom se rasterećuje donji dio tijela, a uključuje gornji – rameni pojas, prsa, leđa i trbušni zid te ruke jer pri svakom ubodu štapa o tlo, tijelo se gura naprijed i lagano podiže. Na taj način se dobije i svojevrsno ubrzanje i cijela je aktivnost kompletna”, pojašnjava Krešo.

Marija: Sutra slavim 82. rođendan

Aktiviranje svih mišića, čak i onih na koje često zaboravimo, mora se na koncu primijetiti, što potvrđuje i gospođa Marija Lončarević. “Imala sam dosta problema s vratnom kralježnicom, zbog dugogodišnjeg načina rada i sjedenja, tako da su mi ove vježbe i općento hodanje sa štapovima, pravo rješenje. Čak mi je veći problem bio gornji dio kralježnice, tu kod vrata. Zbog toga sam imala i vrtoglavice, no s ovim načinom vježbanja i hodanja ja sam to riješila i baš sam zadovoljna. Osim toga, ja vam sutra slavim 82. rođendan”, otkriva nam Marija. Doista, gospođi te godine nitko ne bi dao.

“Meni je ovo stvarno otkriće. Ja sam svašta radila u životu, ali nordijski hodala još nisam. Osjeti se na kondiciji, razgibani ste… Osim toga, ja živim sama, a sad se ne možemo baš ni družiti, tako da je ovo meni jako važno. Moram negdje otići, ali da radim nešto pametno i korisno. Ovo je meni stvarno rješenje. Osim toga, stanujem tu blizu. I Bundek je prekrasan u svako doba godine. Kad padne snijeg i kad se očiste staze, pa to je kao u Švicarskoj”, kaže Marija.

Marija Lončarević (foto: Silvija Novak)

Ekipa se razgibala i kreću u šetnju oko jezera. Ta ruta duga je oko kilometar i pol za što će im trebati oko dvadesetak minuta. Dovoljno da nam Krešo otkrije još neke tajne nordijskog hodanja.

Zašto hodati sa štapovima?

“Brzina hodanja ovisi od osobe do osobe, no mi uvijek naglašavamo da brzina treba doći iz snage potiska štapa. Znači, što se jače odgurujemo, to će nam brzina biti veća. Iako ima i onih koji vole brzo hodati, a usput koriste i štapove, ipak tada distribucija energije nije toliko učinkovita jer su u tom slučaju i dalje naglašenije noge. S pravilnim hodanjem nordijskim stilom, prebacuje se opterećenje na gornji dio tijela i ruke vode glavnu riječ. Ovisno o snazi potiska, dolazi i brzina”, objašnjava Krešo i dodaje kako nordijsko hodanje nije samo rekreacija već i kompletan sport.

“Postoje i natjecateljske varijante nordijskog hodanja, iako je to još u fazi uhodavanja. To je sve masovnija aktivnost pa mnoge države već organiziraju takve utrke. Naravno, i tada je poanta stići prvi, a to bi se moglo usporediti s brzim hodanjem. Obraća se pažnja na tehniku u smislu da se štapovi ne smiju nositi u zraku, odguravanje sa štapovima mora biti pravilno, ne smije se trčati i ima još par segmenata na koje suci obraćaju pažnju. Toga ima sve više i više. Postoje sad čak i svjetski kupovi, rang liste, nordijskih hodača je sve više, iako se to još ne da usporediti s nekim drugim razvikanijim sportovima. Ali tko zna… Jednoga dana možda i kod nas to postane baš ozbiljan sport. Zasada je prvenstveno rekreativna disciplina.”

Najčešće greške

Bez obzira na status te aktivnosti, u Hrvatskom savezu nordijskog hodanja podučavanju pristupaju vrlo ozbiljno i najčešće greške vrlo brzo ispravljaju.
“Jedna od prvih grešaka ili krivih navika je neaktivnost gornjeg dijela tijela i ruku pa kad krećemo u vježbu, krećemo bez štapova da se vidi koliko su ljudi spremni napraviti malo dulji korak samo se pomažući rukama. Tad moraju razmišljati o tome kako rade rukama pa se spetljaju pa krenu istovremeno s lijevom rukom i nogom, jer nisu navikli slobodno se gibati i mahati rukama kad hodaju. Kasnije dolaze i drugi segmenti u koje su uključene i šake kad se štap stisne prilikom koraka, a kasnije se otvori i štap se vuče po podu. Tako je štap i modeliran. Važna je tu koordinacija nogu, ruku i šaka za što nekima treba malo vremena. Ljudi previše sjede, zanemaruju kretanje općenito i posebno gornji dio tijela prilikom hoda, a kad počnu hodati sa štapovima onda vide gdje su griješili”, objašnjava Krešo.

Naši nordijski hodači, zapravo hodačice jer ekipa je u potpunosti ženska, uskoro se vraćaju iz svoje šetnje oko jezera. Dobro su raspoložene i nikome više nije hladno. Dok se pripremaju za sljedeću fazu – razgibavanje pomoću rastezljive užadi – gospođe nam još malo opisuju svoje prve nordijske korake.

“Kad sam počela, ljudi su se ispočetka malo čudili, a ja sam hodala i oko kuće. Služila sam za uveseljavanje susjeda i njihovih pasa. Svi mi kažu da je to jako dobro i zdravo, ali da nemaju vremena. Ja im na to odgovaram da svaki čovjek ima svoju listu prioriteta. To što ja idem hodati, ne znači da nemam što pametno drugo raditi i da bih sjedila doma i vrtila palce. Ne, nego ja rasporedim svoj posao, svoje obaveze, tako da i nordijsko hodanje stignem ugurati u raspored”, kaže gospođa Vesna.

foto: Silvija Novak

“Ja nisam hodala do sada. Cijelo sam ljeto vježbala na Bundeku u okviru programa Sport za sve, a kad je to završilo, nisam htjela ići u zatvoreni prostor zbog korone. Onda mi je moja susjeda, kojoj sam jako zahvalna na tome, rekla da je najbolje da probam nordijsko hodanje. I tako sam tu došla i famozno mi je. Blizu stanujem, pa mi je to jako zgodno. Inače ja volim hodanje, ja sam i planinarila. Na ovo sad idem redovito. Imam vikendicu u Zelini pa moram malo ostavit vremena i za to, kao i za obitelj, no preko tjedna imam nordijsko i redovito idem”, dodaje Marija.

Gdje su muškarci?

No bave li se nordijskim hodanjem doista samo žene? Gdje su muškarci?
“A što da vam kažem? Muški penzioneri štekaju. Ne znam zašto”, kaže Krešo. “Vjerujem da tu ima i doza nerazumijevanja te aktivnosti pa misle da im to ne treba, dok su žene nekako u toj dobi puno samosvjesnije. Puno njih ili imaju neki problem ili strah od osteoporoze što ih vuče k tim aktivnostima. Muški, pretpostavljam, više vole nogomet, nekakav hakl… ili televiziju (smijeh). Teško mi je naći pravo objašnjenje za to, ali definitivno su 95 posto žene, kad govorilmo o ovoj penzionerskoj dobi.”

No u drugim zemljama je ipak drugačije, kaže Krešo, jer tamo nordijsko hodanje više nije novost. “Konkretno, prošle smo godine išli u Poljsku u posjet tamošnjim savezima nordijskog hodanja, gdje već desetak godina organiziraju natjecanja i gdje se ovim bavi gotovo deset posto stanovništva. Ako uzmete da Poljaka ima 40 milijuna, onda se nordijskom hodanjem bavi četiri milijuna ljudi što je ogromna brojka. I kod nas postoji inicijativa da se taj sport čim više raširi i ljudi sve više to prepoznaju. Prije pet-deset godina ljudi su se smijali, da je to samo za osobe s invaliditetom, no sada je drugačije.”

Tvrdoglavi muževi

Neke su gospođe pokušale nagovoriti i svoje muževe da dođu, no zasad bez uspjeha. “Moj je muž imao moždani udar i dugo se oporavljao. Za njega bi ova aktivnost bila izvrsna, ali ne da se”, objašnjava nam gospođa Zlata Šimić.

foto: Silvija Novak

Doista, rijetko koja se aktivnost može pohvaliti time da je jednostavna, ugodna, korisna, uvijek dostupna, da ne zahtijeva skupu opremu te da je, barem u slučaju ove konkretne grupe nordijskih hodača, potpuno besplatna. Naime, ova grupa je sponzorirana europskim fondovima i organizirana u suradnji Saveza nordijskog hodanja i Kineziološkog fakulteta.

“Ima nas po čitavoj Hrvatskoj. Osim Zagreba, uključeni su još Karlovac, Varaždin i Opatija. Ukupno imamo oko 250 hodača u tom dvogodišnjem programu i vidjet ćemo kako se program bude razvijao pa možda otvorimo i nove ekipe”, kaže Krešo, a mi već sada predviđamo da će i te nove grupe biti brzo popunjene jer, kako smo već spomenuli, atmosfera među hodačima je sjajna.

“Krešo nam sve lijepo pokaže, ispravi, rastumači… Tu zapravo ima puno stvari na koje se treba paziti. Ne može se baš hodati bez veze. Bitna je i visina štapova, važno je kako se ti ‘odguruješ’, da tako kažem… Moja prijateljica i njen muž hodaju, ali nikad nisu išli na tečaj da im stručnjak pokaže. Ona meni kaže: ‘Čuj, koliko trebaju biti visoki štapovi?’ A ja joj odgovorim da najbolje da dođe na Bundek pa da sve nauči”, kaže gospođa Vesna nakon završene vježbe.

Sat nordijskog hodanja i popratnih vježbi proletio je u trenu. Ekipa se pozdravlja i zakazuju ponovni susret za ponedjeljak također u 9 ujutro. Kako sada stvari stoje, i mi ćemo ponovno biti s njima.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP