Prati nas

Život

Od domoljublja se ne živi

Mladi na odlasku: Domoljubi smo, ali dosta nam je siromaštva i korupcije

Dođe mi da se nikada ne vratim, riječi su muškarca kovrčave kose. Kaže, osjeća se ka da je izbačen iz društva. Ako mu ne bude dobro u Njemačkoj, spreman je otići u Kanadu, možda čak i u Australiju. Ovdje, dodaje, ako hoćeš dobar posao, moraš ga platiti. Pogodilo ga je to.

Objavljeno

|

Kako naći posao u Njemačkoj?
foto: Pexels

„Šest, dva, sedam, tri…“, mršavi muškarac izgovora brojke. Čita s kartona koji visi sa zida ordinacije dok mu liječnik dlanom prekriva desno oko. Na sistematskom pregledu je. I on se sprema u Njemačku. Jedan je od brojnih Hrvata koji ne vidi svoju sreću u ovoj zemlji. Izvodi čučnjeve, liječnik mu mjeri puls dok ga sa zida gleda slika prvog predsjednika.

On je jedan od sretnika kojega su pobrali “lovci na glave”, takozvani headhunteri. Liječnike koji obavljaju sistematske preglede nadzire njemački liječnik. Želi da sve bude kako treba. „U Zagrebu pregledamo radnike za Njemačku. Ova zemlja nam daje najveći broj zaposlenih stranaca i jako smo zadovoljni s njima“, govori taj punašni Nijemac u odijelu dok hvali hrvatsku radišnost. Kaže, Hrvati se jako brzo prilagode radu u njegovoj zemlji.


Banke im nude ‘pomoć’

Nakon sistematskog, okupljanje. Buduće iseljenike pozdravlja mlada djelatnica Zavoda za zapošljavanje. I predstavnik zagrebačkih sindikata je tu. On će ih uputiti kakva prava mogu ostvariti u Njemačkoj. Gospođica iz Zavoda za zapošljavanje im govori kako će u stranoj zemlji predstavljati svoju domovinu. „Po vašem ponašanju ocjenjuje se naša nacija“, kaže im. S njima je i predstavnica banaka. Ona će im pomoći u rješavanju financijskih problema.

Sada mogu krenuti prema zagrebačkom Glavnom kolodvoru. „Radnici traže svoja prava otkako postoje, a nikad ih neće dobiti. Ne mogu se svađati i tjerati pravdu. I šefovi su me natjerali da odem u Njemačku. Imaju preveliku plaću. Ja imam malo manje škole od njih, a razlika je ogromna“, kaže dotjerani mladić u modernom puloveru. Dok se kroz okno vlaka razvija pejzaž kao na kakvom filmskom platnu, govori da je njegov nadređeni uspio izgraditi vikendicu, kuću i kupiti automobil. On sam ima 24 godine, nema stan, nema kuću i mora izdržavati bolesnu majku koja nema socijalno osiguranje.

foto: Pixabay

Nije bio podoban

Drugi muškarac u četrdesetima objašnjava da mu je otac bivši politički zatvorenik. Ni s promjenom režima nije postao podoban. Navijao je za krivu političku opciju. „I on je volio svoju državu. Ja volim svoju zemlju kakva bila, bez obzira što idem u Njemačku, tamo idem samo raditi.“

Treći muškarac na pragu tridesetih žali se da nema od čega živjeti. Misli da bi njegova domovina trebala čuvati svoje ljude, a ne da ih tjera trbuhom za kruhom. Domoljub je, čak je i vojsku služio. „Ostavljam ženu. Ne znam njemački jezik. Dolazim kao tele. Što ću sada?“

Njegov suputnik, u nešto ozbiljnijim godinama, kaže da želi bolji život svojoj obitelji. Ne želi da mu djeca zaostaju za drugima, želi im dati bolju startnu poziciju. „Volim našu zemlju, svaku njenu stopu, ali idem. Pružila mi se mogućnost da zaradim.“

Država organizira prijevoz – pun pogodak!

Mladi muškarac u bijeloj dolčeviti opisuje kako su ga sa suzama ispratili žena i roditelji: „Mali se igrao vani. Prošao sam kraj njega. Potrčao je za mnom, poljubio sam ga. Oprostite, ne mogu. Da sam znao da će biti ovako teško, ne bih se odlučio na ovo“, govori kroz suze.

Predstavnik Zavoda za zapošljavanje ne skidajući sunčane naočale objašnjava da svakoga utorka s Glavnog kolodvora u Zagrebu kreće vlak za München. Kamera i novinari mu gode. To je poseban vlak za one koji odlaze preko Zavoda na rad u Njemačku. „Broj vagona uvijek odgovara broju ljudi koji putuju. Prije su putovali individualno, bila je anarhija. Nitko nije znao koliko je ljudi kamo otišlo. Ovo je ogroman napredak i mislim da država treba i dalje organizirati transport radnika za druge države. Više nema nereda, to je organizirano i redovito. Ljudi su sigurniji i imaju osjećaj da se netko brine o njima“, objašnjava ne skrivajući ponos.

Nije želio dati mito za dobar posao

„Dođe mi da se nikada ne vratim“, riječi su muškarca kovrčave kose. Kaže, osjeća se kao da je izbačen iz društva. Ako mu ne bude dobro u Njemačkoj, spreman je otići u Kanadu, možda čak i u Australiju. „Moram se probiti. Mora se nekako živjeti.“ Iz Ljubuškog je, a tamo, žali se, ne može dobiti dobar posao zbog korupcije. „Ako hoćeš dobar posao, moraš ga platiti. Pogodilo me je to.“

Jedina djevojka u ovom vagonu tvrdi da je jako sretna što odlazi, iako joj se suze slijevaju niz lice: „Želim zaboraviti sve što se dogodilo u mojih 18 godina.“ Guše ju suze, ne može govoriti.

Vlak je stao u Münchenu. Putnici izlaze. Razglas ih poziva da stanu u kolonu. Odlaze u podrum kolodvora. Nakon registracije, imena su im zamijenjena brojkama. Postali su gastarbajteri – Jugoslaveni na radu u inozemstvu.

U ovih nekoliko pasusa, doslovno smo prepričali dokumentarac Krste Papića „Specijalni vlakovi“ iz 1972. godine. Film je to u kojem kamera prati jugoslavensku sirotinju na putu u Njemačku gdje će postati gastarbajteri i pritom suptilno razotkriva degradaciju koja ih očekuje.

Najveći dio Hrvata prve generacije gastarbajtera došao je u razdoblju između šezdesetih (posebno od 1968. godine kad je Njemačka potpisala ugovor s Jugoslavijom o primanju radne snage) i sedamdesetih godina, dok je druga generacija ili rođena tamo ili naknadno doselila. Popis stanovništva iz 1971. navodi da je „jugošvaba“ već tada bilo 700 tisuća.

Specijalni vlakovi su osvojili brojne nagrade: Glavna nagrada Grand Prix na Festivalu jugoslavenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu 1972., Nagrade na Međunarodnom festivalu kratkog filma u Oberhausenu 1972. – Nagrada Udruženja centara za obrazovanje odraslih, nagrada žirija Interfilma, nagrada žirija katoličkog filmskog rada, nagrada žirija mladih socijalista. 

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP