Prati nas

Vijesti

Stigli računi, korisnici Royal osiguranja žale se na trošak odvjetnika

Naši čitatelji smatraju nepravednim iznos koji odvjetnički ured potražuje od njih, s obzirom da je problem Royal osiguranja riješen izvan sudnice – političkim dogovorom Hrvatske stranke umirovljenika i Vlade kroz Zakon o nastavku isplate dokupljenih mirovina.

Objavljeno

|

Ilustracija (foto: Pixabay)

Na adresu našeg portala primili smo nekoliko poruka korisnika propalog Royal osiguranja kojima su nas izvijestili da su im na kućnu adresu stigli računi Odvjetničkog ureda Ane Holjar, a za troškove zastupanja u kolektivnoj tužbi protiv Republike Hrvatske.

Naši čitatelji smatraju nepravednim iznos koji ovaj Odvjetnički ured potražuje od njih, s obzirom da je problem Royal osiguranja riješen izvan sudnice – političkim dogovorom Hrvatske stranke umirovljenika i Vlade kroz Zakon o nastavku isplate dokupljenih mirovina. Neki od njih kažu da nisu ni sigurni jesu li tužbe podignute te da nisu bili informirani o poduzetim radnjama. O čemu se točno radi, pitali smo odvjetnicu dr. Anu Holjar čije odgovore prenosimo u nastavku.



Što je sve točno Odvjetnički ured napravio u rješenju ovog problema u protekle 4 godine?

Uložen je trud u izvansudsko i sudsko rješavanja navedene problematike, pri čemu je preuzet rizik dugotrajnosti i neizvjesnosti sudskih postupaka u pitanju neisplate dokupa mirovine za koju nije postojala nikakva sudska praksa kako u Hrvatskoj tako niti u Europskoj uniji. Odvjetnički ured prije pokretanja samih tužbi poduzeo je niz izvansudskih radnji (pokušaji mirnog rješenja spora, sastanci u Vladi RH, sastanci sa predsjednicom RH, upućivanje zahtjeva poslodavcima i Republici Hrvatskoj…) preuzimajući cjelokupni rizik honoriranja tako poduzetih radnji na teret odvjetničkog ureda.

Jesu li tužbe podignute?

Za sve stranke koje su nam dale punomoć za zastupanje, njih oko 600, podnijeli smo tijekom 2016. godine tužbe pred nadležnim sudovima. Radilo se o kolektivnim tužbama na način da smo tužitelje grupirali prema njihovim bivšim poslodavcima, a ujedno smo tužbom kao drugotuženu obuhvatili Republiku Hrvatsku. Dakle, parnični postupci su u trenutku donošenja Zakona bili u tijeku, pa nije točno kako postupci ne bi bili pokrenuti.

Na koje su iznose ispostavljeni računi?

Radi se o prosječnim iznosima računa oko 2.500– 3.000 kuna uvećano za PDV,  a što obuhvaća naš cjelokupni rad na predmetima prije pokretanja sudskog postupka, koje nismo uopće honorirali, do parničnih radnji poduzetih u samih postupcima.

Kako se došlo do navedenih iznosa?

Stranke koje su sa našim Odvjetničkim uredom potpisale Ugovor o nagradi obvezale su se na isplatu 10% od naplaćenog iznosa dokupa mirovine, neovisno radi li se o naplati kroz sudski ili izvansudski postupak. U dostavljenim računima obračunati iznosi nagrada prema iznosu neisplaćenih dokupa mirovine do dana donošenja Zakona uvećano za iznos samo jedne poduzete parnične radnje.

Strankama koje nisu potpisale Ugovor o nagradi, obračunate parnične radnje prema vrijednosti njihovih tražbina. U svakom je predmetu naš odvjetnički ured poduzeo najmanje 2-4 parnične radnje, tako da smo na taj način izašli u susret onim strankama koje su potpisale Ugovor o nagradi.

Je li račun moguće platiti u ratama ili se nagoditi oko iznosa nagrade?

Na samim računima je navedeno da su plativi u 4 rate, ali svim strankama koje nas kontaktiraju redom potvrđujemo da račun mogu podmiriti i u više rata, prema svojim mogućnostima. Uvažavali smo socijalnu situaciju umirovljenika kada smo ih preuzeli zastupati prije 4 godine, jednako tako i sada uvažavamo istu i nećemo nikome raditi problema ako račune plate u više rata od 4 rate kako je navedeno na samom računu.

Koliko su tužbe doprinijele rješavanju problema?

Držimo da je donošenje Zakona rezultat ne samo političke volje, već mnogobrojnih sudskih postupaka odnosno kolektivnih tužbi koje smo uputili nadležnim sudovima. To je razvidno iz samog Obrazloženja Zakona. U točki IV. obrazloženja prijedloga Zakona jasno stoji kako kao „osobito opravdane razloge donošenja zakona pronalazimo pokrenute i najavljene individualne i kolektivne sudske postupke za naknadu štete protiv poslovnih subjekata u vlasništvu RH te da se počelo s usvajanjem tužbenih zahtjeva“.

U svakom slučaju, sama okolnost da je zakonodavac u Zakonu uvjetovao umirovljenicima koji su pokrenuli sudski postupak da se odreknu od tužbe i tužbenog zahtjeva kako bi ostavili daljnje iznose dokupa mirovine od HZMO, dokazuje samo po sebi da su sudski postupci djelomično doprinijeli pozitivnom rješavanju ove problematike.

.

Vijesti

KPJ slavi stoti rođendan. Je li propala zbog Titove alergije na kritiku?

Tito nije trpio prigovore, pogotovo ne kritiku i okružio se intelektualno, politički i moralno inferiornim poslušnicima koji su čekali njegov odlazak da bi od sebe načinili šerife u svojim etnički omeđenim feudima.

Objavljeno

|

Autor

Prije točno 100 godina je osnovana Komunistička partija Jugoslavije. Nakon dvije države i dva rata ova je ideja propala, piše Deutsche Welle za kojeg je tim povodom komentar napisao Dušan Bogdanović.

Osvojivši vlast u nečemu što mnogi nepristrani promatrač smatra autentičnim spojem oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, jugoslavenski komunisti su poslije 1945., a naročito nakon raskida sa Staljinom 1948. godine, otpočeli opsežan modernizacijski i emancipatorski poduhvat koji je od zaostale, ratovima razorene i iznemogle zemlje napravio relativno razvijenu državu koja je u međunarodnim okvirima uživala svojoj veličini nesrazmjeran ugled i poštovanje.



Zašto je propala jugoslavenska ideja?

Neporeciva je, naime, činjenica da su jugoslavenski komunisti predstavljali jedinu snagu koja je porazila dva najveća zla dvadesetog stoljeća: i Hitlera i Staljina. DW nabraja i nekoliko razloga propasti jugoslavenske ideje:

Društva na prostoru nekadašnje Jugoslavije do današnjeg dana nisu osjetila blagodati europskog prosvjetiteljstva i racionalizma, što je rezultiralo bolnim odsustvom demokratskih tradicija.

Nezrele elite, ili, bolje rečeno, “elite”,  koje su manipulirale etničkim razlikama i potencijalnim sukobima umjesto da se posvete izgradnji demokratskih institucija i poštivanju pravila svojstvenih uređenim državama.

Dominacija kolektivističkog (država, nacija, Partija, radnička klasa) nad slobodom emancipiranog pojedinca.

Manje ili više svjesna zamjena teza, u kojoj su relativne slobode (putovanje, radničko samoupravljanje) smatrane demokracijom, u čemu su prednjačile intelektualne elite što, uostalom, nije bilo teško u usporedbi s drugim zemljama s komunistima na vlasti.

Neefikasne i partijskom diktatu podređene institucije koje bi dovele do funkcionalne demokracije, vladavine prava, slobodnih medija i neovisnog sudstva. Takozvana “partijska država” (partitokracija) koju su “patentirali” jugoslavenski komunisti i danas je bolest od koje boluju bezmalo sve nekadašnje republike.

Tito – alergičan na kritiku

Zbog svega toga nije bilo teško napraviti sustav u kojem je vlast centralizirana i, u ličnosti Tita, otjelotvorena u jednom pojedincu. Uvjeren u vlastitu nepogrešivost, Tito nije trpio prigovore, pogotovo ne kritiku i okružio se intelektualno, politički i moralno inferiornim poslušnicima koji su čekali njegov odlazak da bi od sebe načinili šerife u svojim etnički omeđenim feudima.

Kritika i otpora je bilo i za Titove vladavine. Podsjetimo se Milovana Đilasa i njegovog pokušaja da “Novom klasom” i disidentskim djelovanjem ukaže da u jugoslavenskom socijalizmu ne postoje samo “objektivne okolnosti” nego i “subjektivne slabosti”. Đilasov slučaj je samo jedan primjer korištenja aparata represije kako bi se onemogućio svatko tko bi ukazao na demokratsku insuficijenciju i za nju optužio vladajući režim.

Otpora je bilo i na drugoj strani: sukob sa Staljinom je doveo i do neviđenog vala represije nad neistomišljenicima. Donekle razumljiva i opravdana obrana države od prijetećeg sovjetskog napada pretvorila se u monstruozan zločinački sustav koncentracijskih logora kao što je bio notorni Goli otok.

Ovdje treba spomenuti i progon kritičkih intelektualaca okupljenih oko časopisa “Praxis”, koji su direktnim nalogom partijske vrhuške 1975. otpušteni sa Sveučilišta u Beogradu. Neki od njih, treba i to reći, kasnije su postali fanatični sljedbenici zločinačke klike Slobodana Miloševića i ideolozi histerične velikosrpske politike.

Burna povijest KPJ/SKJ je možda najbolja potvrda teze da se u slučaju Jugoslavije kao zajednice srodnih naroda i slične prošlosti radilo o epohalnom “projektu” koji je – naročito u posljednjim godinama njenog postojanja “povjeren” pohlepnim, nezrelim, nesposobnim i vlastoljubivim “elitama” – ili, točnije, uzurpiran od njih, u nedostatku demokratskih mehanizama. Sve to je vodilo direktno u krvavi pir devedesetih godina prošlog stoljeća, čiji su inspiratori, kreatori i kolovođe u mnogima od novonastalih državica i danas na vrhu piramide odlučivanja.

Nastavi čitati